Konac 1993. godine i početak 1994. za Hrvate u srednjoj Bosni „bili su biti ili ne biti“.
„Diplomatska oluja“
Borna Marinić u Domoljubnim minutama za HKM prenosi: doktor Mate Granić, tada hrvatski ministar vanjskih poslova bio je glavni pregovarač s Bošnjacima kako bi postigli mir između zaraćenih strana. Predsjednika predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića prisjetio se kao tvrdog pregovarača koji nije htio pristati na primirje. O svemu tome zapisao je u svojoj knjizi „Diplomatska oluja“ iduće: „Austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock organizirao je početkom siječnja 1994. mirovnu konferenciju u Beču, u palači Hofburg. Uz mirovne pregovarače Owena i Stoltenberga, tu su bili i predstavnici svih stalnih članica Vijeća sigurnosti, osim Kine. Zatim predstavnici brojnih međunarodnih organizacija, posebno UNHCR-a i Međunarodnog Crvenog križa. Osim plenarnog sastanka, održani su brojni bilateralni susreti izaslanstava. Owen i Stoltenberg zalagali su se za nastavak mirovne konferencije u Ženevi uz snažniju podršku SAD-a.“
Sastanak Tuđmana i Izetbegovića
„Ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić i ja dogovorili smo se da uz pomoć njemačkog ministra vanjskih poslova organiziramo sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Sve to uz prisutnost Amerikanaca te da najprije dogovorimo prekid sukoba Hrvata i Bošnjaka. Tek nakon toga razgovarali bismo o oslobađanju okupiranog područja i konačnom miru u cijeloj BiH. Sastanak smo uspjeli organizirati 10. i 11. siječnja 1994. u Bad Godesbergu, njemačkoj državnoj rezidenciji, uz pomoć njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela.
Sastanku su nazočili predsjednik Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja. Nadalje tu su bili i zapovjednik NATO-a i njegovi suradnici te predstavnici SAD-a, posebno iz Ureda nacionalne sigurnosti. Nakon dva dana pregovora nismo postigli bitan napredak, ali to je bio vrlo važan sastanak. Važan kako bi Amerikanci shvatili kako Hrvatska iskreno želi prekid rata između Hrvata i Bošnjaka te da je spremna odmah podržati ozbiljne mirovne pregovore.“
Hrvati u srednjoj Bosni
„Predsjedniku Tuđmanu najviše su na srcu bili Hrvati u srednjoj Bosni i njihov težak položaj. Stoga je bošnjačkog vođu Aliju Izetbegovića upitao može li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Odgovor je bio negativan. Izetbegović je kazao da su generali Armije BiH odlučili uzeti srednju Bosnu i da on više ništa ne može učiniti. To je šokiralo i predsjednika Tuđmana i mene, jer sam znao koliko je Tuđman zabrinut za sudbinu Hrvata u srednjoj Bosni. Za službenim ručkom Izetbegović nam je vrlo odlučno kazao da Armija BiH broji više od 200 tisuća vojnika. Također da su sposobni osloboditi cijelu BiH. Predsjednik Tuđman zalagao se za pregovore i upozoravao da nastavak rata donosi velike žrtve i da je mirovni sporazum najbolje rješenje. Izetbegović je na to odgovorio kako svaki rat donosi žrtve i da su njegovi borci spremni ginuti za BiH. Time je završio javni dio pregovora u Bad Godesbergu. U tom trenutku američka strana nije imala nikakvu novu ideju ili prijedlog. Međutim shvatili su probleme i pozicije predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića.“
Izvor: narod.hr