Da Margareta Ward nije za katoličku vjeru pretrpjela mučeništvo, pala bi u zaborav i o njoj se gotovo ništa ne bi znalo. Taj zaključak izvodimo iz činjenice da se o njezinu životu prije mučeništva znade veoma malo. Živjela je u XVI. stoljeću, a potjecala je iz Congletona u Cheshiru. Njezina se obitelj ubrajala među najodličnije u Engleskoj. Posljednje je razdoblje života provela u Londonu, u kući plemenite gospođe Whital.
Saznavši jednoga dana da je žrtva progona protiv katolika u Engleskoj postao i svećenik Vilim Watson, kao i za muke kojima je u zatvoru stalno bio izložen, Margareta ga je ondje posjećivala, pružala mu pomoć, tješila ga i bodrila te činila sve što je bilo u njezinoj moći da mu olakša patnje.
Margareta je u samilosti prema tom zatvoreniku zamislila da ga spasi bijegom iz zatvora. To joj je pošlo za rukom, ali je sumnja za taj čin pala na nju sa svim strašnim posljedicama. Zatvorenik se užetom spustio niz prozor, ali je nespretno pao, dok je uže ostalo visjeti na prozoru. Čuvari su odmah posumnjali u Margaretu, koja je zatvorenika posjećivala. Tako ona bi zatvorena.
Dovedena pred suca, nakon nekoliko teških dana provedenih u zatvoru, Margareta je ne samo hrabro priznala svoj čin, nego je i odbila da otkrije skrovište bjegunca Watsona. Hrabru ženu ništa nije moglo slomiti. Ona se za svoje uvjerenje borila kao lavica. Progonitelji su joj obećali pomilovanje, ali uz uvjet da kraljicu Elizabetu zamoli za oproštenje i obeća da će ići na novotarsko kalvinsko bogoslužje.
Margareta je neustrašivo izjavila da kraljicu nema za što moliti za oproštenje jer joj savjest ne predbacuje da ju je ičim povrijedila. A ići na krivovjersko bogoslužje bilo bi posve protivno glasu njezine savjesti. Doista je vrijedna udivljenja neobična hrabrost te žene. Ona se sa svojom vjerom i načelima nije šalila. Bila je dosljedna onome u što je vjerovala.
Margareta Ward se, po primjeru tolikih engleskih katolika iz doba duge Elizabetine vladavine, hrabro uspela na stratište Tyburn te 30. kolovoza 1588. žrtvovala svoj život za katoličku vjeru koje se ni po koju cijenu nije htjela odreći niti je zatajiti. Ona je za svoju vjeru s radošću pošla u smrt. Papa Pio XI. proglasio ju je 15. prosinca 1925. blaženom.