Evanđelje dana Lk 13, 1-9
Dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
U evanđelista Luke imamo češće nego kod drugih zgode u kojima se netko iz slušateljstva javlja za riječ, miješa se i uskače Isusu u riječ i govor, želi nešto pojasniti ili traži tumač i pojašnjenje. Isus koristi svaku prigodu kazati, (iz)reći bitnu riječ, u pravi trenutak. Ne govori uopćeno, ne poopćuje stvari govoreći neobvezatno, nego njegova riječ uvijek poprima tim uzvikom novi naglasak i nudi mu novi poticaj kazati nešto značajno, životno odlučno i bitno.
Treba dokraja iščitavati ‘znakove vremena’, treba primijeniti na sebe ono što Isus nadvremenski i svevremenski želi uprizoriti u svojoj riječi. Kad Isus govori o „znakovima vremena“, ne misli on na meteorologiju, vremenske pojave i prognoze, nego da otvorimo oči za ono što se oko nas zbiva, u društvu.
Tako on koristi zgodu s onima kojih je Pilat pomiješao krv s njihovim žrtvama, te i onaj nesretni događaj s kulom koja se uruši te zatrpa pod sobom dvadesetak ljudi. Isusu je to povod da kaže kako jedino obraćenje spašava, inače će slična sudbina zadesiti sve njih koji ga slušaju. Sve ih čeka slično, ne obrate li se, ne promijene li svoj život. Ovo je jedan od najoporijih i najsumornijih izričaja i zabilježenih tekstova iz Isusovih usta koji su ostali zapisani.
Ne odgovara Isus političkim rječnikom niti poziva na pobunu protiv Rimljana, ne želi zapaliti niti podjarivati mase protiv tuđinskih osvajača, protiv jedine onodobne svjetske velesile koja se drznula dirnuti u židovske svetinje i Hram. Ne podržava on ustanike, revnosnike, zelote protiv Rimljana niti želi biti narodni junak, pučki tribun, gerilac, nešto kao vođa pobune, nego proročki reagira dovodeći slučaj s pitanjem glede Božje kazne za grijehe.
I kod onih koje je zatrpala kula u Siloamu. Ne pita se Isus zašto je to Bog dopustio u svojoj dobroti, milosrđu i svemoći, nego kaže kako oni ne bijahu veći grješnici od ostalih Jeruzalemaca i Židova. Koristi prigodu za poziv na obraćenje svima, bez razlike. Ne obrate li se, stići će ih još teža kazna kojoj zacijelo ne će umaknuti. I to onda pojašnjava slikom o neplodnoj smokvi. Tako i danas kod tsunamija, poplava, uragana, potresa, prometnih nezgoda.
Kao da Isus želi reći: “Ako vjerujete da je Pilatova kaznena ekspedicija pogodila isključivo krivce – što bi u sebi uključivalo i to da se Bog služi tim Rimljaninom da kazni svoje sljedbenike – onda znajte da vi osobno niste nimalo bolji od onih masakriranih… Sve dok mislite da se stvari mogu riješiti silom, sve dok svojim životom izazivate svoje neprijatelje, zadesit će i vas ista sudbina, zazivate na sebe svoju zlu kob i sudbinu.”
Dakle, vrijeme je za temeljit zaokret u životu i mišljenju. Ono što se dogodilo njima, može se dogoditi svakomu od vas, u svakom trenutku. Isus totalno mijenja zrenike i perspektivu, postavlja nove ciljnike.
Svako vrijeme ima svoje znakove, događaje i zbivanja, prirodne katastrofe koje potresaju ljudske živote. Razaranje Jeruzalema za Vespazijana i Tita bijaše završni čin te drame židovskoga naroda, erupcija Vezuva te uništenje Pompeja do koju godinu nakon pada Jeruzalema, pad Carigrada pod Osmanlije, potres koji je sravnio sa zemljom Lisabon, onaj plimni val prije dvadesetak godina koji je sa sobom odnio oko pola milijuna života. Ili pak znakovi našega vremena, toliki razorni uragani, vulkani, vremenske nepogode u Europi, toliki ratovi, golemo naoružanje, pa onaj virus, pandemijski, ili pak „pandemonijski“ ili ratovi diljem svijeta. Isus veli, odavna smo svi mi zavrijedili smrtnu kaznu, svi plešemo na buretu baruta ili nad vulkanom koji samo što nije provalio.
Posljedice su našega djelovanja i ponašanja samorazorne. Uništavamo sebe i temelje života oko sebe. Autodestrukcija, samouništenje. Sve nas sili na promišljanje vremena u kome živimo. Koliki samo otpad danas proizvodimo, koliko se smeća oko nas gomila?! Oceanima pluta količina plastike veličine jedne Australije!
Danas – ako se dogodi neka ‘katastrofa’ – bilo da padne zrakoplov, sruši se autobus u provaliju, iskoči vlak iz tračnica te ostavi iza sebe mnogo žrtava, ili pak vulkanska erupcija, ili kakav tsunami odnese mnogo ljudskih žrtava, na mjesto tragedije hrli vojska onih koji nude rodbini “psihološku pomoć”. Tješe neutješene i neutješive. Tko može utješiti majku koja je izgubila dijete, dijete koje je izgubilo roditelje itd.? Nitko, nikakva psihološka pomoć ne pomaže! Samozavaravanje!
Kakva i koja je tu pomoć moguća? Koga će ti „psiholozi“ utješiti kad osobe nema, kad je preminula? Isus ne nudi nikakvu ‘psihološku pomoć’, nego štaviše, on stvari zaoštrava, do maksimuma. „Svi ćete jednako tako stradati!“ Pitamo se, gdje je ona Isusova poslovična empatija i simpatija, s onih modernih „slika i sličica“ uvezenih iz Amerike, gdje se Isus prikazuje u idiličnim, dražesnim pozama? Ništa od toga u ovome tekstu.
Isus ni u slučaju onih žrtava koje je pobio Pilat ni u slučaju onih na koje se sručila kula ne nudi nikakvu “psihološku” pomoć, nego okreće pilu naopako – prema slušateljstvu! Sve vas čeka ista sudbina, ne promijenite li životni stil! Kao da želi reći: Ništa što čovjek napravi nije savršeno pa je stoga logično da će biti i nesreća, i katastrofa. Promislite stoga svoj život i u kom smjeru on ide! U tunel ili slijepu ulicu ili prema svjetlu?
Kao kod većine naših suvremenika, zapitajmo se, imamo li jasnu orijentaciju i cilj. Dolazi svetkovina Svih svetih – oni, svetci, su nam životni orijentiri! U njih se zagledajmo, slijedimo ih! Ljudska je utjeha isprazna, ostaje na razini ljudske psihe i dometa.
Isus je onodobno bio znak u osobi. Njegov nastup bijaše jedan veliki znak i poziv na obraćenje. I sve njegovo i na njemu bijaše ilustracija njegove propovijedi suvremenicima. Mogli su njegovi sudobnici iščitati to iz Pilatova postupka, ili pak iz one iznenadne smrti, ili pak na primjeru neplodne smokve. Gospodar čeka tri godine na plod, ne nalazi ga.
Suvremenici Isusovi pitaju se spram krivnje, grijeha, zločina i kazne. Isus ne odbacuje njihovo pitanje, nego im vraća misao natrag u krilo, okreće pilu i misao prema slušateljima, postavlja im protupitanje: „S kojim se pravom pitate vi spram krivnje drugih, kad ni sami niste spremni na obraćenje“? Stoga im usporedbom o smokvi zaoštrava oštricu svojih riječi i nakane. Nema više čekanja, nema oklijevanja. Još uvijek je vrijeme milosti, treba prestati živjeti prekriženih ruku.
Isus govori i njima ali i nama: Dokle god vi pokušavajući tumačiti te katastrofe pa tražite krivce drugdje, na drugoj strani, ne ćete razumjeti ni mene ni mojih riječi. Ne okrivljuje Isus vlastodršce, ne optužuje niti krivi Pilata, ostavlja otvorenim pitanje zašto je onakav usud snašao onih osamnaest. On se obraća živima ispred sebe i njima sriče u lice: „Ako mislite da je Bog onaj koji kažnjava, onda bi morao isto tako kazniti svakoga od vas! Želite li se pak osloniti na Boga, zagledajte se u mene. Ja se zalažem za to da nitko od vas ne propadne, ma kakvom smrću umrli“. Isus kao pripovjedač skreće pozornost svojih slušatelja na same sebe. I tu, u sebi, otkrit će se raznorazne ljudske misli, namisli i primisli i pobude na zlo.
Potom ih Isus prenosi metaforički u svijet neplodne smokve kojoj se daje zadnja prilika, što je u Isusovim očima obrat prema nadi i realna mogućnost obraćenja. Otvara svojim slušateljima novi svijet. Stupe li u taj svijet, otvorit će im se nova iskustva s Bogom. Njihov upit spram tuđe i vlastite sudbine ne će se riješiti apstraktnim idejama ni pojmovima, nego ponudom živoga odnosa s Bogom.
Isus je ponuda novoga smisla u Bogu. Isusova riječ ima informativnu, ali i performativnu, formativnu, oblikovnu i preobrazbenu snagu, ona je kadra promijeniti čovjekov svijet, otvara novi Božji svijet koji Isus ovdje i sada uprisutnjuje.
Svako je vrijeme za nas posljednje vrijeme, blizina suda i konačnih polaganja računa. Sudu i osudi može se izbjeći samo obraćenjem i djelima ljubavi. Ta nas djela ljubavi kvalificiraju za posljednji sud, ona su naše ovjerovljenje pred sudom i Isusovim sudištem, što ćemo pronaći u Mt 25. Tko propusti darovano vrijeme, ide u susret isključenju iz vječnoga spasenja. Oslikat će to Isus u prispodobi o bogatašu i Lazaru, u odnosu prema siromasima, potrebitima, bijednicima.