Bosna i Hercegovina raspolaže iznimnim prirodnim bogatstvima, ali se istodobno suočava s onečišćenjem zraka i voda, neodgovornim odlaganjem otpada, bespravnom gradnjom, uništavanjem šuma i pritiscima velikih investicijskih projekata. O ulozi građana, radu ekoloških organizacija, nedovoljnoj provedbi zakona i izazovima koje donosi klimatska kriza u programu Običnog radija govorio je Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu, jedan od koordinatora Mreže Eko BiH.
Posebno je važno pitanje koliko su građani upoznati s odlukama koje se donose u njihovim sredinama, jesu li pravodobno informirani o planiranim projektima te imaju li stvarnu mogućnost utjecati na odluke koje mogu promijeniti prostor u kojem žive.
Građani imaju pravo sudjelovati u donošenju odluka
Jedno od najvažnijih pitanja u području zaštite okoliša odnosi se na uključivanje građana u procese donošenja odluka. Topić je podsjetio da Aarhuška konvencija građanima jamči pravo na pristup informacijama o okolišu, sudjelovanje u odlučivanju i pristup pravosuđu u pitanjima koja se odnose na zaštitu okoliša.
U praksi to znači da građani imaju pravo sudjelovati u javnim raspravama, ostvariti uvid u prostorne i regulacijske planove, davati primjedbe na strateške dokumente te slati prijedloge tijekom donošenja zakona i podzakonskih propisa.
Problem je što brojni građani nisu dovoljno upoznati s tim pravima ili ne znaju na koji ih način mogu iskoristiti.
Ekološke organizacije stoga rade u dva smjera. S jedne strane educiraju građane i potiču ih da se aktivnije uključe, a s druge strane zahtijevaju od institucija da informacije objavljuju pravodobno, jasno i na dostupnim mjestima.
Javna rasprava ne smije biti skrivena obavijest
Iako institucije formalno omogućuju sudjelovanje javnosti, način na koji objavljuju informacije često otežava građanima da se uključe.
Obavijesti se katkad objavljuju isključivo na službenim oglasnim pločama ili teško dostupnim dijelovima internetskih stranica. Događa se i da rok između objave obavijesti i održavanja javne rasprave bude vrlo kratak.
Takva praksa ne omogućuje građanima dovoljno vremena da prouče dokumentaciju, zatraže stručno mišljenje i pripreme primjedbe.
Topić je upozorio i da se javne rasprave u pojedinim slučajevima potpuno preskaču, čak i kada je riječ o odlukama koje mogu imati dugoročne posljedice za izvore pitke vode, prirodna dobra ili prostorni razvoj gradova i općina.
Velik odaziv građana i velik broj primjedbi mogu utjecati na odluke institucija. Zbog toga javne rasprave ne bi smjele biti puka administrativna formalnost, nego stvarni prostor za dijalog između vlasti, investitora, stručne javnosti i lokalnog stanovništva.
Posljedice odluka donesenih bez lokalne zajednice traju desetljećima
Posebno su problematične koncesije i drugi postupci u kojima se prirodna dobra ustupaju investitorima bez kvalitetnog uključivanja lokalne zajednice. Ako se odluka donese bez javne rasprave i bez jasne procjene svih posljedica, stanovništvo se s problemima može suočavati godinama.
Topić je upozorio da su se u pojedinim sredinama koncesije dodjeljivale gotovo preko noći, bez odgovarajućeg sudjelovanja građana. Nakon deset ili petnaest godina lokalna zajednica mora se boriti protiv projekta koji je već dobio određena prava i administrativnu potporu.
U takvim situacijama kapital i pravne mogućnosti investitora često su znatno veći od resursa kojima raspolaže lokalno stanovništvo.
Zato je od presudne važnosti da građani budu uključeni od samog početka, prije nego što se donesu konačne odluke i potpišu ugovori koji mogu dugoročno ograničiti mogućnost zaštite prostora.
Nije svaka investicija ujedno i razvoj
Veliki projekti u javnosti se najčešće predstavljaju kroz vrijednost ulaganja i obećanje o otvaranju novih radnih mjesta.
Međutim, Topić smatra da se svaka investicija mora promatrati znatno šire. Potrebno je procijeniti koliku će štetu projekt ostaviti na prirodu, hoće li lokalno stanovništvo izgubiti pristup zemljištu i resursima, jesu li poštovane sve procedure te postoje li održivije alternative.
Primjer su veliki projekti solarnih elektrana. Iako obnovljivi izvori energije imaju važnu ulogu u energetskoj tranziciji, to ne znači da je svaki projekt automatski prihvatljiv.
Ako se velike površine pašnjaka, planinskih područja ili poljoprivrednog zemljišta daju privatnim investitorima, a građanima se istodobno ne omogućuje da proizvode vlastitu energiju, postavlja se pitanje pravednosti takve tranzicije.
Zakoni su djelomično dobri, ali nedostaje njihova provedba
Zakonski okvir u Bosni i Hercegovini u pojedinim je područjima relativno dobro postavljen, osobito kada je riječ o zakonima o vodama i zaštiti prirode. Dio propisa usklađuje se s pravnom stečevinom Europske unije, što je obveza Bosne i Hercegovine na europskom putu.
Međutim, zakoni često nisu popraćeni potrebnim pravilnicima, uredbama i drugim podzakonskim aktima koji bi omogućili njihovu potpunu primjenu. Još veći problem predstavlja izostanak nadzora. Propisi koji su dobro napisani ne znače mnogo ako institucije ne prate njihovu provedbu, inspekcije ne izlaze na teren, a propisane kazne ostaju neprimijenjene.
Prebacivanje odgovornosti među inspekcijama
Topić je posebno kritizirao praksu u kojoj različite razine vlasti prebacuju odgovornost jedna na drugu.
Kada se dogodi okolišni incident ili se pojavi sumnja na nezakonitu gradnju, lokalna, županijska, entitetska ili državna tijela nerijetko tvrde da nisu nadležna. Tako se gubi dragocjeno vrijeme, a mogući počinitelji nastavljaju s aktivnostima dok institucije utvrđuju tko bi trebao postupati.
Kao primjere naveo je nezakonitu gradnju na rijeci Uni te slučaj postavljanja cijevi u rijeci Bunici, u kojem, prema njegovim riječima, institucije danima nisu utvrdile tko treba izaći na teren.
Smatra da bi u žurnim slučajevima najbliži raspoloživi inspektor trebao izaći na teren, utvrditi činjenično stanje, sačiniti zapisnik i potom predmet proslijediti nadležnom tijelu.
Inspekcije bi trebale biti prva linija obrane prirode i osnovnih prava građana, među kojima su pravo na pitku vodu i zdrav okoliš.
Male kazne ne odvraćaju velike onečišćivače
Dodatni problem predstavlja visina kazni za prekršaje u području zaštite okoliša.
Ako poduzeće s višemilijunskim prometom za ozbiljan incident plati nekoliko stotina ili nekoliko tisuća konvertibilnih maraka, takva kazna teško može djelovati odvraćajuće.
U nekim slučajevima tvrtki je financijski isplativije platiti kaznu nego ulagati u tehnologiju, održavanje postrojenja i mjere zaštite okoliša.
Kaznena politika trebala bi biti razmjerna nastaloj šteti, veličini poduzeća, prihodima i ozbiljnosti prekršaja. Istodobno, mora postojati učinkovit nadzor kojim će se utvrditi odgovornost i osigurati da kazne doista budu naplaćene.
Klimatska kriza nije budućnost – ona već traje
Posebnu pozornost Topić je posvetio klimatskim promjenama. Sve češći toplinski valovi, dugotrajne suše, poplave, požari i druge ekstremne vremenske pojave pokazuju da klimatska kriza nije nešto što će se dogoditi u dalekoj budućnosti.
Njezine posljedice već osjećamo. Promjene klime utječu na dostupnost vode, proizvodnju hrane, zdravlje ljudi, prirodne ekosustave i sigurnost naselja. Na globalnoj razini dovode i do migracija stanovništva iz područja u kojima postaje teško osigurati osnovne uvjete za život.
Bosna i Hercegovina još raspolaže značajnim količinama pitke vode i područjima pogodnima za proizvodnju hrane, ali ta se stabilnost ne smije uzimati zdravo za gotovo. Svake godine novi vremenski ekstremi pokazuju koliko su prirodni sustavi osjetljivi i koliko je važno pravodobno se prilagođavati promjenama.
Mladi trebaju pokretati vlastite inicijative
Topić je mladima uputio poziv da se obrazuju, povezuju i pokreću vlastite projekte.
Upravo će mlađe generacije živjeti s najvećim posljedicama klimatskih promjena i odluka koje se donose danas. Zato je važno da sudjeluju u javnim raspravama, prate lokalne planove, uključuju se u rad organizacija i osmišljavaju vlastite inicijative.
Bosna i Hercegovina ima iznimnu prirodnu raznolikost, od ravničarskih i riječnih područja do pašnjaka i visokih planina. To bogatstvo predstavlja razvojnu priliku, ali istodobno nosi veliku odgovornost.
Zaštita okoliša ne pripada samo ekološkim organizacijama i institucijama. Ona je zajednička obveza građana, lokalnih zajednica, poduzeća, stručnjaka i donositelja odluka.
Građani imaju pravo biti informirani, sudjelovati u odlučivanju i tražiti odgovornost kada postoji opasnost od ugrožavanja prirode i zdravlja ljudi. Promjene često počinju upravo u lokalnim zajednicama – povezivanjem ljudi, razmjenom znanja i zajedničkim djelovanjem.
