Pokolj na Daksi, (“Daksa 1944./45.”) označava pokolj kojeg su počinili Titovi partizani u listopadu 1944. godine, tijekom Drugog svjetskog rata na otočiću Daksi. piše Vedran P. za povijesno obrazovnu web stranicu Komunistički zločini.
Daksa je kao pojedinačno najveće stratište i grobište Daksa postala simbol komunističkog terora nad hrvatskim stanovništvom dubrovačkog kraja. Napominjemo da su partizani redovito ubijali, kao i četnici, po etničkom ključu isključivo Hrvate.
Partizani su u Dubrovnik ušli prije 18. listopada 1944. Kako «osloboditelji» zamišljaju «oslobođenje», postalo je odmah jasno .Već sutradan je na Orsuli, na tadašnjem istočnom izlazu iz grada, ubijeno najmanje jedanaest mladića. Nijedan nije bio stariji od dvadeset i dvije, ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava, devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nitko od njih nije suđen, nikomu nije dokazana krivica. Nikoga se zapravo nije ni sumnjičilo za konkretan zločin: bilo je dovoljno da su bili Hrvati i da su, nekoliko mjeseci ranije, stupili u ustašku satniju koja je u Grudu došla u svibnju 1944. Nije sudjelovala u ozbiljnijim ratnim okršajima, pa se njezini pripadnici uglavnom nisu povlačili pred nadiranjem jugoslavenske armije.
Krvavi kotač se time nije zaustavio. Na otočiću Daksi pred Rijekom Dubrovačkom nekoliko dana kasnije, 25. i 26. listopada 1944. noću je smaknuto nekoliko desetaka Dubrovčana, skoro bez iznimke Hrvata, uglavnom uglednih intelektualaca i svećenika.
Nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik, partizani su na otoku Daksi likvidirali 53 istaknuta građanina, civila Hrvata. Ekshumacijom i DNK analizom utvrđen je identitet 18 osoba, dok je 35 ostalo nepoznato, a također je utvrđen i pravi broj žrtava jer se do ekshumacije sigurno znalo za 35 žrtava. Dana 19. lipnja 2010. godine, žrtve sa otočića Dakse napokon su dostojno pokopane. Među mučki ubijenima bio je poznati svećenik Petar Perica (“padre Perica”, zvali su ga Dubrovčani), autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek’ se ori. Više o njegovoj tragediji u članku:
Riječ je o manjem dijelu od danas poimence poznatih 697 žrtava (369 civila i 327 ratnih zarobljenika) sa dubrovačkog područja koje su jugokomunisti pobili nakon tzv. “oslobođenja” 1944. godine.
Veća grupa uhićenih je prevezena na otok u noći sa 23. na 24. listopad 1944. godine, i smještena u staroj samostanskoj crkvi. Potom su jedan po jedan izvođeni “u šetnju”, svlačeni, mučeni i ubijani. Pretežni dio pobijenih ubijen je hicima iz oružja kalibra 9 mm (pištoljski kalibar) u potiljak; svi su bili bosi i bez odjeće.
O ovom je zločinu pisao hrvatski književnik Ivan Dragojević u alegorijskom romanu R 2 koji je hrvatska književna kritika i povijest književnosti nepravedno zapostavila. Zbog tog romana, koji je odmah po izlasku 1973. godine, zabranjen, Ivan Dragojević je osuđen na godinu i pol dana zatvora.
Daksa je samo jedno, danas svakako najpoznatije stratište ali stravičnim masakrima na Orsuli i Daksi nije okončan obijesni ples krvoločnog pobjednika.
Nepotpuni popis žrtava pokolja na Daksi:
Tomislav Baća
Petar Barbir, tipograf
Slavko Barbir, student
Boris Berković, novinar (Zagreb, 1920. – Daksa, 1944.)
Marijan Blažić, prof. (Sv. Matej, Kastav, 25. ožujka 1897. – Daksa, 25. listopada 1944.)
Ante Brešković, trgovac (Nerežišća na Braču, 1. siječnja 1912. – Daksa 25. listopada 1944.)
Baldo Crnjak, obrtnik (Trnova 1901. – Daksa 1944.)
don Mato Dobud (Luka Šipanska, 19. rujna 1882. – Daksa, 25. listopada 1944.)
Milan Goszl, trgovac (Ruma, 1884. – Daksa, 1944.)
don Mato Kalafatović-Milić (Janjina, 23. srpnja 1911. – Daksa, 25. listopada 1944.)
Niko Koprivica, gradonačelnik Dubrovnika, odvjetnik i prvak Hrvatske seljačke stranke
don Đuro Krečak (Dubrovnik, 23. travnja 1883. – Daksa, 25. listopada 1944.)
Ivo Knežević, zemljoradnik (Dubrovnik 1910. – Daksa, 1944.)
Ivan Kubeš (Kubesch), službenik (Korčula, 1913. – Daksa, 1944.)
Jure (Đuro) Matić, listonoša (Točionik, 1895. – Daksa, 1944.)
Željko Milić, kapetan duge plovidbe
Makso Milošević, prof., ravnatelj Dubrovačke gimnazije,(Dobrota u Boki kotorskoj 1887. – Daksa 1944.)
Antun Mostarčić, prof. (Imotski, 1903. – Daksa, 1944.)
Ivan Nikić, službenik (Dubrovnik, 1923. – Daksa, 1944.)
Niko Nunić, dipl. pravnik, tajnik općine Dubrovnik (Dubrovnik, 1903. – Daksa, 1944.)
Nikola Obradović, zemljoradnik (Dunave, 1903. – Daksa, 1944.)
Ivo Peko, ravnatelj Krugovalne postaje Dubrovnik i novinar ( Dubrovnik 1903.-Daksa 1944.)
Petar Perica (Kotišina povrh Makarske, 27. lipnja 1881. – Daksa, 24. listopada 1944.)
Baldo Poković, odvjetnik (Dubrovnik, 1897- Daksa, 1944)
Mato Račević, školski podvornik (Vitaljina, 1905 – Daksa, 1944)
Vido Regjo (Grbavac, 1906. – Daksa 1944.)
don Josip Schmidt (Vukovar, 1. ožujka 1914. – Daksa, 25. listopada 1944.)
Nedjeljko Dinko Šarić, porezni službenik (Trstenik, 1905. – Daksa, 1944.)
Ante Tasovac, redarstveni izvidnik (Vela Luka, 1907. – Daksa, 1944.)
Toma Tomašić, prof. (Baška Draga, 17. kolovoza 1881. – Daksa, 25. listopada 1944.)
Martin Tomić (Dračevo, 1907. – Daksa, 1944.)
Josip Tuta, student (Dubrovnik, 1924. – Daksa, 1944.)
Frano Vojvodić, predsjednik mješovitoga Hrvatskoga zbora Gundulić u Dubrovniku, donačelnik Dubrovnika (Brgat, 1897. – Daksa, 1944.)
Marijan Vokić, vozač (Sovići, Drinovci, 1915. – Daksa, 1944.)
Frano Žiška, umirovljeni časnik (1897. – 1944.)
Ivo Karlović, gradonačelnik Dubrovnika (1893. – 1944.)
Jugoslavija nije dopuštala niti pokapanje žrtava niti kakav spomen na njih od strane obitelji i građana Dubrovnika. O svim ovim pokoljima nije se smjelo niti javno razgovarati u doba komunističkog totalitarizma, a kamoli komemorirati ili obilježiti smrt nevinih Hrvata dubrovačkog kraja, prenosi Crodex.