U sklopu obilježavanja “Plavog novembra”, mjeseca podizanja svijesti o muškom zdravlju i prevenciji bolesti koje pogađaju mušku populaciju, Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica (INZ) je u suradnji sa zeničkim regionalnim odjelom Udruženjem studenata medicine u Bosni i Hercegovini (BoHeMSA) je organizirao niz aktivnosti tijekom ovog mjeseca.
U Zenica City Centru je organiziran promo štand s kojeg su studenti Medicinskog fakulteta u Zenici ukazali na značaj prevencije i opasnost od ovih bolesti, s naglaskom na rak testisa i rak prostate. Prolaznicima su dijeljeni informativni leci, te drugi materijal, te su upoznati sa značajem i simbolikom “Plavog novembra”.
Tijekom studenoga se širom svijeta nastoji ukazati prvenstveno muškarcima da zdravlje muškaraca nije i ne smije biti tabu tema. Cilj pokreta “MOVEMBER” koji datira iz 2003. godine predstavlja podizanje nivoa svijesti o muškom zdravlju stavljajući akcenat na rak testisa i rak prostate.
– Teza koja povezuje rak prostate i rak testisa je da otkrivanje raka u ranijem stadiju bolesti dovodi obično do boljeg ishoda liječenja. Kod samog otkrivanja raka testisa bitno je dati akcenat na samopregled testisa koji treba raditi jednom mjesečno, obično tijekom tuširanja, kupanja ili odmah poslije toga, jer same promjene koje se dešavaju na zahvaćenom testisu obično su u početku bezbolne i nemaju simptomatologiju. Prema svjetskim podacima, rak prostate nalazi se na drugom mjestu po incidenti, a peti kao uzrok smrti muškaraca širom svijeta. Rizik od raka prostate raste s godinama i najčešće se dijagnosticira kod muškaraca starijih od pedeset godina. Apeliramo na sve muškarce, naročito one starije od pedeset godina, da se informiraju o ovoj bolesti, razgovaraju sa svojim doktorom te redovno obavljaju preventivne preglede. Iskoristimo studeni kao priliku za širenje svijesti, podržimo sve muškarce u brizi za svoje zdravlje i zajedno se borimo protiv raka prostate i raka testisa, kaže dr. Amar Terzimehić iz INZ-a.
Rak testisa predstavlja bolest sredovječnih i mladih muškaraca, s učestalosti javljanja oko 6 – 7 posto kod mladih muškaraca i tinejdžera. Pravovremeno otkrivanje raka testisa je od krucijalnog značaja, jer rano otkriveni stadiji raka imaju 95 posto dobru prognozu.
INZ je organizirao predavanja u zeničkom udruženju “Akcija”, Prvoj gimnaziji, te Pravnom fakultetu UNZE, a u nastavku aktivnosti biće upriličena interaktivna radionica i predavanje studentima Medicinskog fakulteta i Srednje medicinske škole, te članovima udruženja “Fokus”.
Aktivnosti će biti završene nogometnim turnirom na Univerzitetu Zenica s ciljem promocije zdravih stilova života i redovnih preventivnih pregleda.
U organizaciji Inicijative građanki i građana Mostara (IGM), sinoć je u Centru za kulturu Mostar održana edukativna radionica pod nazivom “Što znamo o kockanju i ovisnosti o igrama na sreću? Kako prepoznati problem?”. Ova radionica realizirana je uz podršku Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, čime je dodatno naglašena važnost preventivnih programa koji se bave problematikom ovisnosti među mladima.
Radionicu je vodio dr. sc. Marko Romić, specijalist traumatske psihologije s dugogodišnjim iskustvom rada s osobama koje pate od patološkog kockanja. Veliki broj sudionika, uključujući roditelje, prosvjetne radnike, voditelje plesnih klubova i srednjoškolce, aktivno je sudjelovao u diskusiji i iskazao interes za ovu važnu temu.
Prisutne je u ime organizatora pozdravila Ifeta Ćesir-Škoro, predsjednica IGM-a, koja je naglasila kako je zajednički rad svih društvenih aktera ključan za borbu protiv ovog rastućeg problema.
U svom izlaganju, dr. Romić je istakao da ovisnost o kockanju i igrama na sreću ima razorne posljedice koje pogađaju ne samo pojedinca već i cijelu porodicu. Posebno je naglasio važnost ranog prepoznavanja problema kroz kontinuirane razgovore s djecom, kako unutar porodice, tako i u predškolskim i školskim ustanovama.
Ova radionica dio je šireg projekta koji ima za cilj podizanje svijesti o štetnosti kockanja i igara na sreću. Organizatori su naglasili da će nastaviti s edukativnim aktivnostima uz podršku relevantnih institucija kako bi se problem ovisnosti na vrijeme adresirao i prevenirale posljedice po društvo. IGM zahvaljuje svim sudionicima na angažmanu i interesu, te poziva građane da se pridruže budućim događajima na ovu i srodne teme.
U Mostaru je započeo XXX Tradicionalni Božićni turnir u malom nogometu pod nazivom “HVIDR-a – MOSTAR 2024”. Prvog dana natjecanja, 19.11.2024. godine, odigrane su utakmice u kategorijama osnovnih škola, veterana i seniora, koje su donijele mnoštvo uzbuđenja i sjajnih pogodaka.
Rezultati odigranih utakmica:
Utorak, 19.11.2024.
Osnovne škole:
Treća Osnovna škola : OŠ S.S. Kranjčevića 3:4
Strijelci za Treću OŠ: Marko Karačić (2), Ilan Okić
Strijelci za OŠ S.S. Kranjčevića: Marko Palac (3), Gabrijel Đolo
Veterani:
Zahumlje Trebinje : Dara i Prijatelji 2:2
Strijelci za Zahumlje Trebinje: Zdravko Čurić, Vidomir Ninković
Strijelci za Daru i Prijatelje: Mario Mikulić Pavo, Damir Hrkać
Organizatori pozivaju sve ljubitelje nogometa da podrže svoje ekipe i uživaju u vrhunskim utakmicama koje slijede. Očekuje nas nastavak uzbudljivog turnira koji obećava kvalitetan nogomet i fer igru.
Kaza Isus prispodobu — zato što bijaše nadomak Jeruzalemu i oni mislili da će se umah pojaviti kraljevstvo Božje. Reče dakle:
»Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: ‘Trgujte dok ne dođem.’ A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’«
»Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili.«
»Pristupi prvi i reče: ‘Gospodaru, tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tomu reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’
»Treći, opet, dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’«
»Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo, Znao si da sam čovjek strog, da uzimam što nisam pohranio i žanjem što nisam posijao? Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom.’ Nato reče nazočnima: ‘Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset.’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, ta već ima deset mna!’ ‘Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje — one koji me ne htjedoše za kralja — dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’«
Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Napuštajući Jerihon Isus se uspinje prema Jeruzalemu, posljednjoj postaji svoga zemaljskoga života. S njime je mnoštvo koje hodočasti i ide slaviti Pashu u Jeruzalemu, a isto tako i mnoštvo usijanih mozgova i glava koje misle kako će doskora doći do prevrata, progona Rimljana te kako će konačno zavladati obnovljeno Davidovo kraljevstvo, a za neke i Božje kraljevstvo. Sad će se pojaviti napokon i Mesija koji će uspostaviti kraljevstvo u Izraelu, objaviti se cijelom svijetu.
Isus želi otrijezniti svoje i učenike, a i pratnju, pa im ponovno zbori u slikama. Usporedba o povjerenu blagu – novcu – želi nam pojasniti kako još nije došlo vrijeme. Kraljevski sin treba tek dobiti krunu i vratiti se s daleka puta, pa tek kad se vrati, uslijedit će naplata.
Završna misao iz zgode sa Zakejem jest kako je Sin čovječji došao potražiti i spasiti što bijaše izgubljeno (19,10). Ma koliko se činilo da Isusova misija nije uspjela u Galileji i među vlastitim narodom, Isus nije osoba prošlosti. On dolazi, on će doći, on je mjerilo prema kojemu će biti svatko suđen. Kad će doći? To ne zna nitko od ljudi. Zato Isus nudi svomu slušateljstvu ovu prispodobu. Otrježnjuje i svoje učenike koji su mislili kako će doskora, do koji dan, uslijediti prevrat u samome Svetome gradu.
Isus oslikava drastičnim riječima ljudski i svjetski novčarski milieu i njegovo sumorno ozračje. Nimalo pobožno, sve je obojeno kapitalističkim duhom profita i stjecanja. Za Isusa kraljevstvo Božje nije samo pobožna, bezbolna, intimna stvar, nego je ono uporni, tvrdi i temeljiti rad na promjeni svijeta.
Gospodar dijeli sav svoj posjed svojim slugama koji trebaju djelovati svaki na svoj način, prema svojim sposobnostima i umijeću. Ishod njihove zauzetosti i djelovanja vidimo na kraju, za polaganja računa.
Do toga konačnoga sviđanja računa sluge moraju odgovorno upravljati s gospodarevim blagom, imanjem. Sve cilja, sve smjera prema trećemu sluzi koji, premda nije učinio ništa loše, nije spiskao, nije prokockao imanje svoga gospodara, ali ipak zavrjeđuje da ga gospodar oslovi sa: Zli slugo! U čemu je njegova zloća i krivnja?
On se od svoga gospodara u srcu odvojio, distancirao, odmaknuo. Ona ima krivu optiku, na gospodara gleda zatamnjenim, crnim naočalama. Njega je samo strah, u njemu nema povjerenja, njemu je vlastiti gospodar stranac, on jest i ostaje prema njemu na veliku odmaku. A kako, prema vlastitim riječima, smatra svoga gospodara strogim, i s njime se osobno na kraju postupa krajnje strogo i neumoljivo.
Čini se kao da gospodar i za nagrade ali i za kažnjavanja postupa samovoljno, čisto voluntaristički. Zahtijeva, traži ono što zapravo i nije tražio – barem ne izričito. Može biti donekle sretan da je ovaj treći sluga sačuvao netaknuto blago, da nije uništio niti devalvirao njegovu glavnicu. Ali gospodar upravo zbog toga nije sretan. On je očekivao barem u najmanju ruku kamate, očekivao je da sluga založi ili uloži novac, da stekne s njime novi kapital, kao ona druga dvojica. Zato i nagrađuje one koji su uložili s dobitkom, dvostrukim.
Stoga mora biti veoma strog prema onome koji prema njegovim kapitalističkim mjerilima nije ništa učinio, koji je zakazao, nije ‘profitirao’. I već na samome početku kao da zna što koji od njih može, pa ovome trećemu povjerava samo jedan novčić. Unaprijed želi isključiti poslovni rizik ili burzovni slom kod nespretna i nesnalažljiva sluge. Danas bi kazali, loš, nesposoban „broker“ na burzi.
Prema predloženoj slici Bog je nešto kao vrhovni novčar, bankar, i u njega vlada zakon ponude i tržišta. Nema tu (sa)milosti. To upravo sluga i zna. Zna da je gospodaru stalo samo do profita, dobitka, pod svaku cijenu. Stoga se plaši ići u bilo kakav oblik investicije ili rizika, ne želi ni u kakvo dioničarsko društvo. Zna da gospodar žanje gdje nije sijao, zgrće gdje nije vijao. Upravo ga gospodar hvata u njegovoj riječi: Trebao je sijati da bi gospodar mogao požnjeti. Sluga je trebao imati makar malo mašte pa da umnoži povjereni kapital do njegova dolaska.
S čime gospodar računa kod nas, svojih slugu? Možemo reći, s našom zrelošću, odlučnošću, s našim povjerenjem i odgovornim ponašanjem. Vrijeme nam je ograničeno i ne smijemo ga (po)trošiti uludo. Treba se radikalno odlučiti. Sluga je trebao znati volju i narav svoga gospodara i sukladno tomu djelovati. Slutiti što on očekuje. Ponekad se s očiju i usana odčitava volja, bez ijedne riječi. To je daleko više od pukih zapovijedi ili zabrana.
Sluga treba činiti volju svoga gospodara. Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Vjera ne smije biti za nas neko sporedno zanimanje, nešto što se nas ne tiče. Bog od nas očekuje silne stvari u životu i svijetu. Odgovorni smo za talente koji su nam povjereni. Život nije nikakva čekaonica budućnosti gdje se nalazimo pred vratima čekajući da nam se otvore.
Jasno, gospodar zna da nisu jednake sposobnosti u svih, da inteligencija, snaga ni odvažnost nisu u svih iste. Ali što (se) od nas očekuje? Barem povjerenje ili kakva takva odanost prema njemu i njegovim dobrim nakanama s nama. Sluge moraju učiniti gospodareve želje svojim željama, moraju se jednostavno s njime poistovjetiti. Raditi kao da je on tu. Isus je to svojim životom jasno pokazao. Otac moj djeluje – i ja djelujem. Ono što čini Otac, to čini i Sin! (Iv 5,17.19). Isus preuzima na sebe rizik, on prepušta ljudima punu slobodu, nitko nije prisiljen.
Svatko od nas tko se egzistencijalno s Gospodinom upusti, mora biti spreman na rizik. Tko učini njegove želje i planove svojim vlastitim, na pravom je putu. Kao što je Isus sa svoje strane Očevu volju učinio svojom voljom, u svemu se podvrgavao Ocu i do kraja ispunio njegov plan, tako Isus očekuje i od svojih, da učine njegovu volju svojom voljom. Zna da ne može ostati sa svojima u fizičkom (ob)liku zauvijek, zna da će doskora trpjeti i fizički otići između njih, ali od svojih očekuje upravo to: Spremnost, odlučnost, pa čak i životni rizik.
Samo onaj tko Gospodinove misli, nakane, ideje i interese učini i svojima, Gospodinove ciljeve svojim ciljem, radi pravilno i biva na kraju nagrađen. Isus je založio svoj život, ali nam je preko križa omogućio Uskrs i Duhove, dao Crkvu kao mjesto svoje prisutnosti. Gubitak postaje dobitkom za sve ljude.
I ako smo već svjesni – a morali bismo to biti – kako mi nismo gospodari svoje egzistencije, svoga života, nego da nam je sve samo povjereno, da raspolažemo samo povjerenim blagom i talentima, onda je na nama založiti se prema mogućnostima i sposobnostima, izbiti iz života ono najbolje što se može. Dati se nositi sigurnošću kako je nad nama Ruka koja nas vodi, Oko koje nas prati i blagoslivlja. Oko će moje bdjeti nad tobom, veli se već u psalmima.
Iz usporedbe je jedno jasno: Suprotnost, oprjeka vjeri jest strah. Strah za sebe, strah pred strašnim gospodarom koji od čovjeka iziskuje nemoguće, naime, da činimo u svijetu Očeva djela. Strah da ne izgubimo ono nešto malo tobože svojega, što ionako nije naše. A u pitanju plodotvornosti vjere, o rastu Božjega kraljevstva, najbolja je slika zrna koje umire i donosi plod.
Tko se odrekne sebe i svoga života, tko založi i investira svoj život u Božje djelo u svijetu, za Božju obitelj, ne samo da ne će izgubiti, nego će dobiti stostruko. Investirati nam je u Božju Crkvu, Božje djelo! To je najbolja moguća novčarska kuća u ovome svijetu. Naime, zajedništvo svetih, mjesto gdje se ozbiljuje božanska nevidljiva zbiljnost.
Suosnivač, skupa sa svetim Ivanom de Mathom reda Presvetog Trojstva ili S trinitaraca, rodio se god. 1127. u pokrajini Valois, sjeveroistočno od Pariza. Prema zavičaju je i njegovo prezime, a dvojbeno je da li je bio u srodstvu s francuskom kraljevskom kućom de Valois.
Šume i proplanci između Gaudelua i Montigny-Lalliera, gdje se nalazilo i mjesto Cerfroid (Cervus frigidus), bijahu veoma prikladno mjesto za tadašnje pustinjake. Ondje je i Feliks u mladosti, pa i kasnije, provodio samotnički pustinjački život zapadnoga tipa, kakav je tada bio u cvatu posvuda u Europi, a naročito u Francuskoj. Takvim je životom želio postići evanđeosko savršenstvo, preporučeno od našega Gospodina. U njemu je ustrajao nekoliko desetljeća. S vremenom se oko njega okupila skupina učenika koji su bili zahvaćeni istim idealom kao i on. Njima je bio duhovni voda i učitelj, iako su živjeli odijeljeno, svaki u svojoj zabiti i osami.
Godine 1194. došao je u Cerfroid Ivan de Matha, a bilo mu je tad 40 godina; prije nekoliko mjeseci bio je zaređen za svećenika. On se tada bavio mišlju o osnivanju reda Presv. Trojstva za otkup kršćanskih robova. Feliks de Valois i tri njegova sudruga oduševili su se za tu zamisao i stavili se na raspolaganje kako bi došlo do njezina ostvarenja. Od tada je njegov život vezan uz postanak i razvitak novoga reda koji je zadužio mnoge koji su bili tada žrtve gusarstva svojevrsni “terorizam” i nasilje onoga vremena.
Na početku života mnogih redova nalaze se sveci pa je to tako bilo i kod reda trinitaraca. Njemu na početku stoji osnivač sv. Ivan de Matha, a uz njega kao najrevniji suradnik, Božji svetac sveti Feliks de Valois. On je tome redu najviše pridonio svojom svetošću. Umro je u Parizu 4. studenoga 1212., a sahranjen je u glavnom samostanu svoga reda u Cerfroidu, sjeveroistočno od Pariza. Takozvanom ekvipolentnom kanonizacijom proglašen je svetim. Blagdan mu se od god. 1694. slavi na današnji dan.
U ono vrijeme: Kaza Isus prispodobu — zato što bijaše nadomak Jeruzalemu i oni mislili da će se umah pojaviti kraljevstvo Božje. Reče dakle:
»Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: ‘Trgujte dok ne dođem.’ A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’«
»Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili.«
»Pristupi prvi i reče: ‘Gospodaru, tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tomu reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’
»Treći, opet, dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’«
»Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo, Znao si da sam čovjek strog, da uzimam što nisam pohranio i žanjem što nisam posijao? Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom.’ Nato reče nazočnima: ‘Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset.’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, ta već ima deset mna!’ ‘Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje — one koji me ne htjedoše za kralja — dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’«
Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.
Riječ Gospodnja.
Sjeme Lk 19, 11-28 – O. Lorenzo Montecalvo
Ne trati vrijeme razmišljajući kada će se zbiti drugi dolazak Isusa Krista. Ne slušaj ni one koji kažu ili pišu da je, zbog onog što se događa u svijetu i u Crkvi, smak svijeta blizu. Ne zaboravi da je tisuću godina u Božjim očima kao jedan dan, kako kaže Sveto Pismo.
Kako treba koristiti vrijeme koje nam Gospodin daruje? Ne u teološkim nagađanjima ni u umnim debatama, već u svakodnevnom trudu da naravni i nadnaravni darovi donesu ploda na slavu Božju i korist ljudi.
U duhovnom svijetu Gospodin nam je darovao veliki dar. Znaš li koji je to dar? Vjera. Za mnoge katolike ovaj veliki dar se zakopao na dan prve pričesti. Od tog dana je prošlo puno godina, ali zbog lijenosti zrno vjere nikad nije proklijalo i nije donijelo ploda. Bilo je vremena za sve, ali ne i za rast i umnažanje dara vjere.
Doći će dan smrti i prva stvar koju će nas Autor (Isus Krist) vjere upitati je: Što si učinio od dara vjere?
Gospodin ne želi da pred Njega dođemo sami. On želi da mu kažemo: „Gospodine, nisam bio lijen, nego sam radio. Zahvaljujući mojoj evangelizaciji mnogi su postali članovi tvoje Crkve.“ Ako pred Gospodina dođemo u društvu druge braće i sestara koji su upoznali i prihvatili Spasenje Isusa Krista, blago nama, jer će se pred nama vrata Raja širom otvoriti.
Ali za one koji pred Isusa dođu sami neće biti milosrđa. Isus se ne šali. On je vrlo zahtjevan. Prije nego bude prekasno, počni raditi za Kraljevstvo Božje. Amen. Aleluja.
Hrvatsko kulturno društvo Napredak proglasilo je 2024. godinu godinom kraljice Katarine Kosače Kotromanić, u povodu 600. obljetnice njezina rođenja, sugerirajući ujedno svim podružnicama da istu obilježe u skladu sa svojim aktivnostima odnosno oblicima kulturnog djelovanja. U našemu mjesečniku koji, uz Napretkov subjektivitet, nadasve nosi i puna tri desetljeća baštini naziv Bobovac, po srednjovjekovnom stolnom gradu u kome je do sloma Bosanskog Kraljevstva 1463. kraljica imala svoj dom, primljeno je to kao vjetar u jedra davnoj zamisli i želji da se pođe na put te iz Rima, gdje je kraljica umrla i pokopana 25. listopada 1478., napokon donese reportažu iz prve ruke. Središnja uprava Društva to je apsolutno podržala, i što će se ispostaviti: na koncu smo, o spomendanu kraljičine smrti, na njenu grobnomu mjestu zapravo bili jedini iz njezine domovine s press iskaznicama. Iako su 600. obljetnicu Katarinina rođenja obilježavali na različite načine i oni koji nisu nužno Napretkovci, te na istu svoje osvrte i sinteze na osnovi historiografske literature imali i pojedini mediji, ostaje opaska da je kraljičino počivalište 25. listopada o.g. ostalo zamalo neposjećeno. To se ipak preokrenulo, a kako i zahvaljujući kome, te na koliko je dobar prijem “Bobovac” u Rimu naišao – otkrivamo u nastavku naše ekskluzivne reportaže.
Pripremili: Mladenko Marijanović & Mihaela Lekić
Kad su karte za let iz Zagreba u Rim bile rezervirane, javili smo se e-mailom institucijama i sunarodnicima na tri adrese: dr. fra Miljenku Šteki, rektoru Papinskog sveučilišta sv. Antuna (Antonianum), don Marku Đurinu, rektoru Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, i Mati Martinoviću, upravitelju Hrvatskog doma za hodočasnike “Bl. Ivan Merz” (Domus Croata). U odgovorima se očitovala njihova spremnost za susret i davanje smjernica u našem hodu za povijesnim tragovima koje smo predstavili kao predmet interesa. Kad već idemo ondje, zanimat će nas prvenstveno rimska faza kraljičina života s pitanjem: je li posve istražena i dokumentirana? Zato smo ciljali na susrete i kontakte ne samo s crkvenim uglednicima nego i s autoritetima iz oblasti arhivistike i povijesti, s fokusom na spise i kontekst druge polovice 15. stoljeća. Unaprijed iskazujemo molbu za stručne sugovornike te za pomoć kod prevođenja tamo gdje engleski jezik ne prolazi. Usuglasili smo itinerar i najzad sletjeli u Rim.
K sebi nas prvi svraća i srdačno dočekuje fra Miljenko. Redovnički poglavar međunarodnog bratstva koje ima gotovo dvije stotine franjevaca, a dolaze sa šest kontinenata, iz pedesetak različitih provincija i kustodija Reda. U sklopu ovoga velikog zdanja punog naziva Collegii Internationalis S. Antonii Patavini in Urbe, nalazi se i drevno Papinsko sveučilište Antonianum, Papinska međunarodna marijanska akademija (PAMI), Skotistička komisija i ostale važne ustanove franjevačkoga Reda.
Fra Miljenko je rodom iz Tomislavgrada, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM sa sjedištem u Mostaru. Obnašao je mnoge važne redovničke službe u Crkvi i svome Redu, prije ove u Rimu. Između ostalog, u dva mandata bio je provincijal, te dva puta biran za predsjednika UFME (Unio Fratrum Minorum Europae), ustanove koja okuplja franjevačke provincijale OFM svih europskih zemalja, a sjedište je Bruxellesu. Prošle godine primio je i uglednu Međunarodnu nagradu za mir “Papa Pavao VI.”.
S obzirom na njegovu prije svega crkvenu misiju u Rimu, fra Miljenka nismo zamišljali u poziciji da odgovara na pitanja s kojima smo došli, ali je zato pripremio preslike određenih napisa i osigurao nam kompetentna sugovornika.
Fra Alvaro Cacciotti, kao arhivist Rimske franjevačke provincije od 1973. godine, poznaje baziliku Aracoeli u kojoj je pokopana kraljica Katarina. Na prvo pitanje o dostupnosti pisanih izvora iz posljednjih godina kraljičina života kaže: “Osim u rijetkim slučajevima, gotovo nema dokumenata starijih od 1500.-1600. godine. U moderno vrijeme Bazilije Pandžić je onaj koji je prikupio sve moguće izvore, a prije Pandžića bio je Casimiro iz Rima, koji je bio najtemeljitiji istraživač. Informacije su samo te, nema nekih drugih.”
Fra Bazilije Pandžić hrvatski je povjesničar koji je poznavao 12 jezika i završio dva doktorata: crkvenu povijest i islamistiku. Želio je istraživati arhive Osmanskog carstva o povijesti Bosne i Huma (današnje Hercegovine), no nije tako ispalo pa je od 1947. do 1985. bio generalni arhivist i analist franjevačkog reda u Rimu. A onda se posvetio istraživanju ondje, što je uključivalo i “…rukopise koji se odnose na informacije o Katarini iz Bosne u Vatikanskom arhivu. Vatikan ima kodekse koje je već opisao, proučio i transkribirao fra Bazilije. Ako imate njegov tekst, imate sve. Drugi dokument, koji u stvari nije dokument, zapravo je nadgrobna ploča koja se nalazi u Aracoeliju. Osim toga, nema drugih”, ponavlja fra Alvaro krajnje uvjeren da iza Pandžića ništa nije ostalo neotkriveno.
U svezi s grobnicom kraljice na počasnome mjestu, fra Alvaro će reći: “Bosanska kraljica pokopana je u Aracoeliju jer je bila članica Trećeg franjevačkog reda. Ovo je barem jedna od sigurnih činjenica, iako nemamo dokument. Zašto? Jer se dokumentacija iz tih stoljeća nije očuvala. I, naravno, ono što se zna jest da je pokopana kod oltara. A kardinali su, primjerice, pokapani duž lađe crkve. U to je doba vjerojatno izazvala veliku pažnju prisutnost kraljice Bosne u Rimu. Zašto? Jer njezinu prisutnost u Rimu prihvaća sam Papa i ukazana joj je pripadajuća čast.”
Glede Trećeg reda kojemu je Katarina pristupila naš sugovornik dodaje: “Treći franjevački red nije bratstvo, to je svjetovni (sekularni) red, ponašaju se kao bratovština, oni su skupina laika koji su povezani s franjevcima. I ovdje u Rimu ih ima puno u 1400-tima. Pripadati Trećem redu za kraljicu u to vrijeme bilo je vrlo plemenito, jer je Treći franjevački red bio za muškarce i žene koji su mogli živjeti prema franjevačkim pravilima, a koji su također mogli biti oženjeni – dakle, nisu to bili svećenici ili časne sestre. Ali Red u Aracoeliju bio je najvažniji, najživlji, najveličanstveniji. Tu su pripadale plemkinje, članovi kraljevskih obitelji, književnici…”
Polazimo zatim s fra Alvarom i fra Miljenkom u sveučilišnu knjižnicu. Ondje dobivamo na uvid u Franjevački martirologij iz 1879. godine, u kome je Katarina, bosanska kraljica, pod datumom 25. listopada upisana kao blaženica. Katarina se spominje kao blaženica već u djelu Martyrologium Franciscanum iz 1638. Franjevački martirologiji se izdaju nekoliko puta u stoljeću. Onaj koji vidjesmo je najstariji u depozitu čitaonice, tj. koji se našao pri ruci. Za ranija godišta treba prethodna najava i zahtjev za uvid.
Potom imamo privilegij vidjeti i manuskript, djelo ispisano rukom prije mnogih stoljeća.
“Ovo je najvažniji rukopis našeg sveučilišta! Imate sreće jer će za nekoliko dana otići u Firencu na izložbu o štovanju sv. Franje”, kaže nam fra Alvaro i pojašnjava: “Ovaj kodeks je napravljen od drva. Restauriran je prošle godine. U njemu sv. Bonaventura ispisuje život sv. Franje, a minijaturist ispod teksta crta scene iz njegova života. To je namijenjeno onima koji nisu znali čitati, pa su gledali slike. Tekst je inače napisan na latinskom, ali to je latinski s kraticama. I pogledajte ove pokazivače koji se zovu manuncola. Tako bi se označilo da se tu nalazi nešto važno. Vidite, to je ova mala ruka s uperenim prstom. Znači da je onaj koji je čitao trebao obratiti pažnju na ovaj dio jer je bio važan. Neka vrsta naglašavanja jer je bilo vrlo naporno čitati na ovaj način, oduzimalo je puno vremena.” Zatim saznajemo i ono najvažnije: “Pisan je između 1300. i 1325. godine. Ovo je najstariji primjerak.”
Budući smo stigli iza podne, prvi dan boravka u Rimu ubrzo je izmicao. Fra Miljenko nas pokušava uvezati s hrvatskom profesoricom koja poznaje Vatikanske arhive, ali ona je trenutno na stručnom skupu u Zagrebu i nažalost smo se mimoišli. No, javit će se sutradan i odvojiti sat vremena za telefonsku konferenciju s nama. Do tog sutrašnjeg susreta fra Miljenko će kontaktirati i rektora bazilike Aracoeli kako bismo saznali kakav je raspored misa 25. listopada, na dan smrti kraljice Katarine.
Prenoćište osigurava Domus Croata. Ondje susrećemo zemljaka Matu Martinovića iz župe Borovica. U Rimu je već 35 godina. Zamoljavamo ga za kratko predstavljanje.
“Godine 1986. bio sam na privatnoj audienciji kod pape Ivana Pavla II., bio je posebno posvećen Hrvatima. U Rimu inače živim od 1989. Nekoliko puta sam u Vatikanu u sklopu mise čitao na hrvatskom jeziku, pa tako i 1992. kad sam u Bazilici svetog Petra čitao na polnoćki. Na proglašenju Ivana Merza blaženim, 22. lipnja 2003. u Banjoj Luci, bio sam zadužen za svečano otvaranje njegove slike. Na koncu sam zastupljen u knjizi ‘Papa Ivan Pavao II. – Govori Hrvatima’”, koncizno naniza Mato svoje laičke dosege u Rimu.
Pitamo za njegova desetljetna iskustva upravljanja domom za hodočasnike i koliko naši ljudi kad dođu u Rim obraćaju pažnju na Aracoeli i kraljičin grob? “Zadovoljan sam radom Domus Croata. Neki ne mogu shvatiti da neprestano ugošćujemo grupe Hrvata. Stalno imamo živi kontakt, nismo ‘negdje vani’, ne otupljujemo. Mi znamo pravu situaciju i naše ljude koji dolaze iz BiH, iz Njemačke, nedavno iz Srijema i Subotice, Amerike, Australije… Upravo nam stiže grupa iz Kroatische katholische Mission Wien. Naši ljudi znaju za kraljicu Katarinu i dodatno se informiraju čitajući plakate u našem domu. Obavezno idu u Aracoeli.”
Ima li nostalgije, priupitat ćemo na koncu. Mato odgovori: “Pozdravite mi rodni kraj. Korijeni vuku, naravno… Do 15. godine sam živio u župi Borovica, a taj dio mladosti ostaje s čovjekom zauvijek.”
Drugog dana upućujemo se najprije do San Girolamo dei Croati, nacionalne crkve Hrvata u Rimu. “Zavod sv. Jeronima je hrvatska kuća, mala hrvatska oaza u Rimu. Svaki naš hodočasnik koji dođe u Rim neizostavno svrati ovdje”, istaknuo je vlč. Marko Đurin, rektor Zavoda nakon što nas je primio. Za upravitelja Zavoda došao je iz Varaždinske biskupije. Pitamo najprije koja je funkcija Zavoda? “Zavod je ustanova koja prima na boravak hrvatske svećenike iz svih krajeva (RH, BiH, Srijemske, Barske i Kotorske nad/biskupije) koji pohađaju papinska sveučilišta gdje na poslijediplomskim studijima stječu akademske naslove. Nakon toga se vraćaju kući na službe koje im biskupi povjeravaju, bilo profesora na teološkim fakultetima, bilo na raznim drugim crkvenim službama. Na mjestu gdje danas djeluje Zavod nekoć su djelovale druge povijesne ustanove sv. Jeronima, bili su tu Bratovština sv. Jeronima i Kaptol sv. Jeronima. Bratovština je imala jednu bolnicu i gostinjac za hrvatske hodočasnike. Uglavnom, lani se navršilo 570 godina kako smo kao Hrvati tu gdje je danas Papinski hrvatski zavod i Hrvatska crkva sv. Jeronima”, ukratko je predočio vlč. Đurin.
Vodi nas u crkvu u kojoj je, kao što već znamo, grob kraljičine pratilje Pavke Mirković. Želimo prije svega vidjeti ukopno mjesto, ali ulaskom pod crkveni svod uzdižemo pogled na sve strane. Poseban vizaulni doživljaj, toliko je dekoracije i fresaka unutra. Neke su baš velike, izgledaju jako živo sa sjajnom umjetničkom igrom svjetla i sjene… Ah da, tu smo i zbog grobnice.
“Teško je reći gdje je grob plemkinje Pavke Mirković, ali tu je nadgrobna ploča, a pretpostavlja se da je tijelo pokopano ispod, kao i drugi ukopi. U podu crkve je trenutno ploča koja je postavljena oko 1830. Tijekom velike obnove u 19. stoljeću, crkva je bila zatvorena gotovo 30-40 godina”, navodi vlč. Đurin te shvativši da bismo željeli vidjeti i više od replike dodaje: “U sakristiji imamo originalnu ploču koja je sačuvana i koja je iz 1624. godine”.
Nestrpljivi smo čuti odgovor na sljedeće, naše ključno pitanje: postoje li i gdje se čuvaju predmeti iz kraljičine ostavštine, a koje je prema navodima u literaturi, ostavila Zavodu sv. Jeronima? “Nema toga nažalost”, reče vlč. Đurin, obrazlažući: “Spominje se da je ostavila neke darove crkvi. No, nemamo nikakvih tragova gdje je to bilo ostavljeno. To je 15. stoljeće. Današnja crkva nije ona u koju je dolazila kraljica Katarina. Ova crkva je sagrađena 1589., a stara u koju je kraljica dolazila s gospođom Pavkom Mirković je srušena. Ta je stara crkva bila posvećena sv. Marini, a na njezinu mjestu je podignuta sadašnja crkva, s novim zaštitnikom – sv. Jeronimom.”
Pokušavamo popuniti prazninu: ako je crkva iz 1589., a kraljica umrla 111 godina ranije, kako je mogla nešto zavještati sv. Jeronimu? “Crkva sv. Jeronima je bila nacionalna, tj. narodna crkva za bratovštinu. Pojam nacije nije bio isti onome što danas imamo (u smislu hrvatske nacije, op. aut.). Tu su bili ljudi iz naših krajeva, tako da je bila tu vezana. Ostavila je stoga nešto stvari i darova.”
Onda nas zanima sljedeće: od kada se ljudi odnosno katolici iz Bosne, iz Huma i s područja Hrvatske tu počinju okupljati? “To je oko 1453. godine kada je ovo zemljište postalo naše (desetak godina prije pada Bobovca, op. aut.). Tu su već pomalo bili ti ljudi naši okupljeni i tad već postoji ta bratovština, kad je Katarina došla. Kako su Turci sve jače nadirali, tako se naša kolonija ovdje povećavala. Onda su su obratili Papi da im dâ ovo zemljište i crkvu sv. Marine. Ta crkva sv. Marine je bila bez krova. Ovaj dio uz Tiber je bio zapušten i tada se nalazio izvan grada, u blatu”, opisuje vlč. Đurin kako je sve to moglo izgledati u 15. stoljeću.
“Kad je Katarina dala ostavštinu, ovdje je dakle bila crkva sv. Marine. Katarina nije utjecala da će to na kraju biti sv. Jeronim. Kad su naši ljudi došli tu, promijenili su zaštitnika iz sv. Marine u sv. Jeronima jer je Jeronim (ilirski) rodom iz naših krajeva”, kaže vlč. Đurin i naznačava još nešto: “Papa Siksto V. je bio hrvatskog porijekla i on je tijekom svog petogodišnjeg pontifikata (1585.-1590.) izgradio ovu crkvu. (Imali smo priliku vidjeti ga naslikanog u stropu iznad.) Crkva nije bila vezana uz određeni svećenički red nego ju je dobila bratovština i oni su se za nju brinuli.”
Vlč. Đurin primjećuje da stojimo donekle neizmireni s činjenicom da nema ni predmeta iz ostavštine, ni nekog zapisa bratovštine… a svi, dok pišu o tome, i dalje prepisuju kako se to “čuva u Zavodu sv. Jeronima”. Jedanput netko treba reći da toga nema – velimo rektoru.
“Kad se rušila ta stara crkva, srušilo se puno toga uz nju. Ako je kraljica tu nešto ostavila, oltarnike, posuđe i slično, već u toku rušenja stare crkve se dosta toga izgubilo. Arhiv Zavoda postoji, ali nema ništa iz tog vremena. Nemamo zapisnike bratovštine, arhiv kreće od 1540., što je puno kasnije.”
Uz napomenu da to nije njegova uža specijalnost i da njegovo tumačenje nije konačno, vlč. Đurin upućuje nas na prof. Jasenku Gudelj kao kontakt za rano razdoblje arhiva Zavoda. Bavila se najranijim djelovanjem bratovštine koja je pokrenula crkvu sv. Jeronima, pa možda zna što se događalo u razdoblju rušenja crkve sv. Marine i izgradnje crkve sv. Jeronima na istome mjestu. (Preporuku smo dakako prihvatili, ali kontaktiranje odložili kad je postalo jasno da naše istraživanje neće završiti s ovom reportažom nego dobiti dodatnog prostora u idućem broju.)
Izlazimo zatim na najviši kat Zavoda izbliza razgledati i dotaknuti tri mozaika, izvrsna umjetnička ostvarenja Joze Kljakovića na pročelju zgrade: Krist knez mira, Pokrštenje Hrvata i Krunjenje Zvonimira. Urađeni su sredinom prošlog stoljeća. Ondje nam se pridružuje i vicerektor vlč. Marko Škraba, rodom iz Uskoplja.
S potkrovlja Zavoda gdje su mozaici imamo ekskluzivan pogled na Augustov mauzolej, izgrađen oko 28. godine prije Krista, kao vječno počivalište prvog rimskog cara. Ograđen je i zatvoren već nekoliko desetljeća. To je drevno zdanje omamilo diktatora Benita Mussolinija, te ga je 1933. htio preinačiti u grobnicu za sebe i zato dao porušiti pola trga oko hrvatskog Zavoda pa su i pritom neki objekti zbrisani. A točno naspram Zavodu, gledano preko mauzoleja, nalazi se mondeni hotel Bvlgari. U njemu je, saznajemo uzgred, noćenje od dvije do 40 tisuća eura. Zanimljivi kontrasti Rima…
Ostavljamo Zavodu na dar fotomonografiju “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća” i žurimo sad u podzemlje, prebaciti se metroom do fra Miljenka gdje imamo termin za razgovor s prof. Jadrankom Neralić. Gvardijan nas opet dočekuje na porti Antonianuma jer bismo se lako izgubili u višekatnom sveučilišnom zdanju s mnoštvom hodnika.
Profesoričin glas zvuči vrlo susretljivo i krećemo ovoga puta od kraljičine oporuke. Na njezin prijepis prof. Jadranka naišla je slučajno te posebno ističe: “Bilješka o kraljičinoj oporuci je jedna napomena u 80 kilometara kodeksa koji tamo postoje, u vatikanskim arhivima”.
Kodeks je, da pojasnimo, rani format knjige (prije izuma tiskarskog stroja), a u onome u koji je zapisana kraljičina oporuka upisano je i mnoštvo drugih rukopisa, od cca 12. do 15. stoljeća. Rad s primarnom građom nije dakle jednostavan, pogotovo u kontekstu Rima koji je mjesto tolikih opće važnih povijesnih previranja. Naša je kraljica u biti jedna kockica tog velikog rimskog mozaika i potrebni su fokusirani napori, a prije svega velika stručnost, da se ukroti takva kompleksnost. Sretni smo stoga da imamo i takvu sugovornicu, koja je inače znanstvena savjetnica Hrvatskog instituta za povijest te (izvanredna) profesorica Fakulteta hrvatskih studija.
“Htjela bih vam ispričati ono što već ne znate ne samo vi, nego i cijela hrvatska i bosansko-hercegovačka znanost. Što vam ja mogu novo reći?
Naime, ja sam se sad, evo ima više od dva mjeseca, srela i razgovarala s mojim kolegom koji se zove Stjepan Ćosić. Koji će biti na simpoziju kojeg organizira Napredak. Povodom simpozija smo razgovarali o oporuci kraljice Katarine koju sam ja transkribirala prije nekoliko godina.
Dakle, Stjepan Ćosić i ja smo razgovarali o priči koja se već puno godina proteže kroz, više bosansku nego hrvatsku scenu. Mislim da u Hrvatskoj manje o tome razmišljaju. Postoji teza da je oporuka falsifikat ili kopija koja nema veze s onim što je kraljica napravila kad je pozvala grupu franjevačkih redovnika iz samostana, a i nekoliko njih koji su stanovali uz crkvu Aracoeli. Dakle, kad je ta oporuka sastavljena, jesu li oni tu oporuku falsificirali…? Stjepan i ja nemamo nikakvih sumnji da je ono što mi danas imamo službena kopija koju je kurijalna administracija zabilježila u ovom kodeksu koji je jako poznat i kojeg sam imala u rukama.
Ali nećete vjerovati da to u stvari nije baš jako poznato. Poznato je nama koji dolazimo u Vatikanski arhiv i koji smo spremni ukazati da je u tom kodeksu to što nas zanima, dakle, ta oporuka. Jer recimo moji kolege, koji su službeni zaposlenici tog arhiva, nisu imali pojma da je u kodeksu oporuka, što sam shvatila kad je jednom prilikom trebalo pokazati dokument nekoj delegaciji iz BiH. U svakom slučaju, nisam vidjela prijepis niti u Državnom arhivu niti u Kapitolijskom arhivu (Archivo Capitolino di Roma) u kojemu bi se mogle očekivati notarske zabilješke i knjige. Nisam našla niti neku pergamenu niti papir za kojega bi se moglo reći da je original. Ovo što u Vatikanskom arhivu postoji je dakle jedina službena kopija zapisana u vremenu 1478.-1480. koju danas posjedujemo.”
Slušali smo sa zanimanjem i predočavali si profesoričin zanos pri nailasku na oporuku: “Meni je kodeks došao pod ruke slučajem, samo zato što sam tamo negdje 1992./93. kad sam u Vatikanskom arhivu završila školu paleografije, diplomatike i arhivistike, počela raditi na jednom projektu Hrvatskog instituta za povijest. Radilo se na dokumentima za povijest hrvatskog kraljevstva od ranog srednjeg vijeka do 20. stoljeća, a ja sam bila zadužena za 15. stoljeće. Listala sam sve te kodekse i kad sam shvatila da je to oporuka kraljičina, naravno da sam se raspametila! Odmah sam ju pročitala i transkribirala. Sad ju imam u kompjutoru. Naravno, nisam još u tom trenutku pročitala druge tekstove ljudi koji su i prije mene do toga došli. Meni je bilo veličanstveno, znate, ja sam bila beskrajno ponosna na to.”
Pomaže nam i fra Miljenko, dodajući pitanje: “Što kažete za gradsku četvrt Pigna gdje se navodi da je kraljica nekada možda tu živjela?”
“To bi definitivno moralo biti oko Aracoeli u tim kućama. Međutim, u vrijeme Pavla V., to vam je početak 17. stoljeća, taj kvart su žestoko obnavljali. U smislu, one srednjovjekovne kućice su rušili i gradili nove palače. Ja se sjećam da je jedna kolegica, Rimljanka, arhitektica, tome isto ima 20-ak godina, radila, mislim svoju dizertaciju, o pregradnjama i nadogradnjama baš tog dijela grada. Puno toga je tada nestalo… Kad vidite Palazzo Venezia koja je građena u vrijeme Pavla II., sredinom 15. stoljeća do 80-ih godina, žestoko se radilo na tome da se napravi takva jedna palača i možete misliti koliko je tih manjih kućica stradalo. Ja bih se jako rado i tome posvetila, samo treba života i vremena. Ali nadam se da će nam netko od mlađarije htjeti raditi u arhivima, pa da se baci još svjetla na arhivske notarske spise koje se čuvaju u ovom državnom arhivu.”
Da se u tim notarskim spisima može naići na posredna saznanja, prof. Neralić otkriva u vlastitom primjeru: “Meni je svojevremeno bila nova vijest kad je prije barem 6-7 godina objavljena jedna knjižica iz Državnog arhiva notarskih bilježaka. U kazalu knjige se spominjala jedna sitnica, a to su nekada onako baš dragocjene sitnice, jedan unosak iz apostolske komore da je tom i tom čovjeku apostolska komora platila toliko i toliko, nije neka velika svota, za kupiti haljinu, odnosno tkaninu od koje će se izraditi oprava za tog čovjeka koji će onda sudjelovati u procesiji, u pogrebnoj povorci kojom se ispratilo kraljicu na posljednji počinak u bazilici Aracoeli. Ovo je moje istraživanje koje je meni jako drago.”
Slušajući profesoricu, sve dublje uranjamo u slike druge polovice 15. stoljeća. Predočava nam i kontekst vremena neposredno poslije kraljičine smrti, te atmosferu opće strepnje pred Osmanlijama: “Početak 16. stoljeća je lako povezati i interpretirati. Naši ljudi su sudjelovali na Petom lateranskom saboru u vrijeme pape Lava X. i izgledno je da su se u tom ozračju došli i pokloniti kraljici kod oltara bazilike Aracoeli. Par godina kasnije imate i Marulića koji piše poslanicu papi Hadrijanu. Ljudi su bili prestravljeni onime što se događa i po Bosni i po Dalmaciji. Dolaze ili Papi ili na kraljičin grob pomoliti se. Osjećaji su uvijek tu kad si u stranom svijetu. Pitaš se što se to u tvojoj zemlji događa, obratite se kraljici da se za vas pomoli, pošaljete pismo ili zamolbu Papi…”
Dotičemo se za kraj i znanstvenih diskusija o dvije verzije natpisa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči.
“To prati cijela priča oko pogreba kraljičinoga na originalnoj lokaciji (pred glavnim oltarom) u odnosu na izmještenu. Na originalnoj ploči je bio natpis na bosančici. U jednom trenutku kad su franjevci poželjeli malo popraviti crkvu jer je oltar stradao, nadgrobna ploča je oštećena i postavljena na stup. Ali tog natpisa na bosančici više nema. Kolega Stjepan misli da su franjevci to premještali u drugoj polovici 16. stoljeća. Naime, mnogi su se naši svećenici i ljudi iz Dalmacije našli u Rimu 1570-80-90-ih. Moguće je da su neki dobro obrazovani ljudi djelovali na tome da se okupe opet oko kraljice i kraljičine ostavštine u Rimu i čini se izglednim da je onda jedna takva humanistička grupa napravila novu verziju nadgrobnog natpisa.”
Zahvalivši profesorici, koja će nam naknadno poslati preslike dokumenata do kojih laici (izuzev znanstvenika) i novinari ne mogu pristupiti, okrećemo se fra Miljenku da pomogne s našim planom za naredni, finalni dan kada ćemo poći na kraljičin grob. Godišnjica je smrti, mi dolazimo o 546-oj. Doznao je od rektora bazilike Aracoeli da se služi samo redovna jutarnja misa na talijanskom jeziku. I donosi u tom trenutku odluku dogovoriti i organizirati misu na hrvatskom, obavijestiti svećenike u Zavodu sv. Jeronima, obavijestiti Domus Croata. Preostalo je manje od 24 sata za sazivanje, ali motiv je tim veći jer smo u jubilarnoj 600. godini. Ce vediamo in Aracoeli – rekosmo zahvalni fra Miljenku, koji se ispostavlja ključnim osloncem našem pohodu.
Do kraja dana sllijedimo ambiciozno postavljen plan: odvojiti sat vremena za Vatikan i onda prehodati nekoliko kilometara od Trga sv. Petra do Koloseja. Već bi na prvoj postaji zapelo da press iskaznice “Bobovca” nisu omogućile direktan prolaz kroz sigurnosnu provjeru, bez čekanja u stometarskoj koloni turista i hodočasnika. Doživljaj najveće crkve na svijetu dovoljno opisuje sama ta riječ. Vrijeme jednostavno prekratko. Ostale znamenitosti, kraj kojih smo si zacrtali proći, razgledamo u hodu. Ulični promet u glavnom gradu Italije veoma je kaotičan. Mnoge su prometnice pod kockom (kakva je bila i u Varešu do uvođenja asfalta). Karabinjeri tu i tamo pokušavaju regulirati gužve, ali većinom se ne miješaju u to. Svakodnevica. Najzad, pored stare jezgre Forum Romanum stižemo pred Kolosej. Pala je noć i dosta će biti, ipak smo pred najpoznatijim spomenicima barem koju minutu zastali.
S novim jutrom stojimo pred 124 stepenice kojima se uspinje do ulaza u baziliku Aracoeli. Godine 1348. izgradio ih je puk kao zavjetni dar Bogorodici što je grad oslobodila od kuge. Bazilika Aracoeli (Svete Marije od nebeskog oltara) podignuta je na kapitolskoj uzvisini. Prvi zapisi o njoj potječu iz 574. godine, ali tada je već bila stara. Predstavlja službenu crkvu rimske gradske općine. Paralelno uz nju, nakon što je zbrisana stara četvrt o kojoj je prof. Neralić govorila, podignuta je impresivna građevina Palazzo Venezia. Zgrada je odličan primjer renesanse arhitekture iz 15. stoljeća, a služila je kao papinska i plemićka rezidencija. Ispred nje je postavljen Il Vittoriano (Oltar domovine), mlađi spomenik s početka 20. stoljeća. S druge strane bazilike su Kapitolski muzeji, također iz 15. stoljeća. Brežuljak Kapitol je u srcu starog Rima, nedaleko Foruma.
Na samoj lokaciji postaje jasno kakvu je čast zaslužila bosanska vladarica da ondje bude pokopana i to na najistaknutijem mjestu, ispod odnosno naspram glavnog oltara. Ulazimo jer fra Miljenko već treba započeti misu, ali sačekuje skupinu hodočasnika iz Hrvatske katoličke misije u Beču, koja je dan ranije pristigla autobusom i smjestila se u Domus Croata. Prilagodili su plan obilaska Rima i priključili se misnom slavlju. Njihov je duhovni vodič, zanimljiva koincidencija, fra Darko Grmača iz Poljana kraj Kraljeve Sutjeske. Među hodočasnicima prepoznajemo i neka lica iz vareške okolice: iz Borovice i Jelašaka. Njima također imponira što je tu jedina reporterska ekipa došla iz Vareša. Misa može započeti. I započinje kako? Do jeze su odjeknule moćne orgulje i začuo se gromki muški glas s ulaznom pjesmom: “Svjetla kruno roda svoga, Katarino kraljice, vjernog puka bosanskoga sveta zagovornice! Ne slave te kazivanja o proslavi ratničkoj, nego tvoja darivanja kruha djeci patničkoj. Živi spomen tvoga lika čuvaju u Bosni svoj, djeca tvojih podanika u duši prastoljetnoj. Tuđina ti tijelo skriva u hladnome grobu tvom, al’ ostaješ vječno živa u narodu hrvatskom.”
Pjesmu je napisao fra Ladislav Fišić, a uglazbio i odsvirao fra Nikola Matošević.
U koncelebraciji je 10 svećenika, uz fra Miljenka, koji u homiliji između ostalog izreče:
“Vjerujem da je svatko od nas, dok se uspinjao uz ove skaline, bio svjestan da je to isto kamenje, da su ti pragovi isti oni kojima su prošle tisuće i milijuni drugih prije nas. Čitavi ovaj prostor svojim nazivljem ‘Aracoeli’ podsjeća na ideju svetoga mjesta, uzdignutog prema nebu.
Danas se sjećamo da je prije pet i pol desetljeća tim skalinama dolazila i prolazila naša kraljica Katarina, posljednjih godina svoga života. U tišini ranoga jutra ili kasna predvečerja, pod sjenom svojih golgota i životnoga raspeća, ona se uspinjala ovdje kao udovica i ožalošćena majka, svijetli simbol vjernosti, franjevačke poniznosti i predanosti Bogu. U toj tihoj patnji, ne nalazimo samo žalost zbog izgubljenog supruga i otete djece, već i duboki otisak ljubavi koja, iako rastrgana, ne prestaje tinjati. (…)
Godine 1478. Katarina umire ovdje u progonstvu. ‘Sestrica smrt’ joj je došla poput sna, poput mirnog odlaska u tišinu, gdje sve ono što je bilo u njezinoj povijesti postaje dio nečega većeg. Proglašena je blaženom. Kad Crkva nekoga proglasi blaženikom ili blaženicom, to znači da je osoba bila krjeposna. A krjeposti nisu povlastice svetaca ni blaženika. One su dostupne svakome tko traži ljepotu u vječnom, tko ne pristaje na privid.”
Misi je pribivala i otpravnica poslova Veleposlanstva RH pri Svetoj stolici Tea Zupičić. Po završetku, zajednička fotografija misara i svećenika, a potom fra Miljenko pod kraljičinom nadgrobnom pločom pali dva lampiona i odnekud je pribavio vazu s cvijećem. U žurbi je za obvezama, a mi nastupamo samo s još jednom molbom. Da nam uredi susret s rektorom bazilike kako bismo predali naš dar u ime zahvalnosti za čuvanje kraljičina groba odnosno spomenika kao svega što je preostalo. Tako u sakristiji imamo ad hoc susret s rektorom fra Massimom Coccijem, kojemu predajemo plitku staklenu kutiju s “katarinkom” unutra i ostavljenom naznakom na hrvatskom, talijanskom i engleskom jeziku: “Crna marama koju katoličke žene bobovačkog kraja stoljećima nose u znak žalosti za tragičnom sudbinom bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić / 25 October 2024 / Gifted by HKD Napredak, Vareš”.
Rektor prima dar uz napomenu da je bazilika Aracoeli nacionalni spomenik gdje se teško može bilo što materijalno dodavati ili oduzimati, ali da će naš dar svakako biti adekvatno pohranjen i čuvan. Rekosmo kako bismo voljeli vidjeti dar pri idućem dolasku, pa bilo to i privatno o 550. obljetnici kraljičine smrti za četiri godine. (Možda se, barem o toj obljetnici, iz BiH organizira hodočašće na kraljičin grob; zar ne bi imalo smisla!?) Pomalo zatečen upornošću i odanošću ženi pokopanoj prije pet i pol stoljeća, fra Massimo zaključno reče:
“Posebno me fascinira kada dolaze Hrvati iz BiH i žele moliti ispred groba kraljice Katarine. Dolazi mnogo mladih ljudi, što znači da je kultura takva i da su odgojeni u molitvi i odanosti prema Katarini. U Italiji mlade pomalo gubimo.”
Rastanak s fra Miljenkom, nakon što smo ga zaokupili tri dana zaredom, bio je na brzu ruku. Hvala mu, kao i vlč. Đurinu i našemu Mati. Ostajemo do polaska s bazilikom sami. Vrijeme je za osobni susret s mjestom gdje kraljica počiva. U podu crkve su, duž lađe, kako je fra Alvaro spomenuo, grobnice s reljefnim prikazima na nadgrobnim pločama. Iako izlizane jer se stoljećima hoda po njima, gdjegdje se razaznaje da ispod leži razno plemstvo i poneki vitez s mačem. Naša kraljica drži na grudi privijenu knjigu. U prirodnoj je veličini od 178 cm. Ispred ploče visi upaljeno kandilo. Nažalost, prije podizanja ploče na stup kod uzdignute propovjedaonice i njeno je lice izgubilo obrise. Ali, kako kaza gvardijan Cocci, nije izblijedjela uspomena na nju. Ipak, vrijeme je za nijemi rastanak. Izlazimo vani s bočne strane ispod crkve fotografirati još skromna staromodna vrata s natpisom pored: “Ordine francescano secolare fraternita di Aracoeli” (Bratstvo franjevačkog svjetovnog reda Aracoeli). To su dakle vrata kroz koja je Katarina pouzdano prolazila, kutak koji još nije porušen ili nestao kroz stoljeća.
Mihaela ostaje na stubištu pripremati elemente za promptno medijsko izvješće. A ja ću, s osjećajem da sam nešto propustio, natrag u baziliku po snimku nadgrobne ploče iz još jednog rakursa. Kad, ondje u taj čas stoji još netko iz naših krajeva. Željana Zovko, zastupnica iz Republike Hrvatske u Europskom parlamentu (HDZ). Kao bivša veleposlanica BiH u Francuskoj, Španjolskoj i nadasve Italiji svakako nije prvi put na ovome mjestu. Ali je tu sada sama, privatno. Prepoznaje akreditaciju i razmjenjujemo informacije otkud tko ovdje. Pozvana je održati predavanje na sveučilištu Gregoriana, a za netom održanu misu nije znala, inače ju ne bi propustla. Nakon spontana razgovora definitivno se opraštamo od kraljičina počivališta i krećemo prema izlazu. U tom trenutku postaje izvjesno kako će naša reportaža imati i aneks budući je zastupnica suglasna da ovaj nenadani susret zaokružimo izjavom za “Bobovac”, ispred bazilike. Stoga najprije pitamo za njezin neslužbeni dolazak u baziliku, tj. za poriv.
“U Rimu sam povodom konferencije koja se održava na Gregorijani o izgradnji mira i posljedicama rata. Iskoristila sam ovu prigodu, a ne mislim da je išta u životu slučajno, da obiđem grob kraljice Katarine jer je danas dan na koji je umrla i povrh svega ova je godina 600-ta od njenog rođenja te ju je HKD Napredak proglasio godinom kraljice Katarine. Za Hrvate iz BiH je ovo ključno mjesto i ustvari simbolično mjesto njihove sudbine. Kraljica Katarina se kao mirotvorka i jedna od najhrabrijih žena naše povijesti trudila pomoći svom narodu pod osmanskim osvajačem koji je uzeo i ono njeno najmilije, njezinu djecu. Znamo da je nekim čudnim slučajem Papa (Pio II., op. aut.) koji je bio spreman u to vrijeme pokušati vratiti Bosnu iznenada umro. Sveta Stolica je bila svjesna situacija gdje kršćani nestaju. Ja sada kroz našu parlamentarnu grupu za međureligijski dijalog (EPP) radim na tome da se kršćanima pomogne i u Europi i na Bliskom istoku i svugdje gdje idem jer ih sve više nestaje. Povijesna epizoda o kraljici Katarini nas upozorava na ono što se može desiti ukoliko ne shvatimo ozbiljno utjecaj trećih zemalja i svega onoga što prolaze kršćani, čak i u Europi.”
Hoćemo li se osvrnuti i na naše krajeve iz kojih je kraljica s golemom tugom otišla?
“Svakako. Ljepota Bobovca, Borovice, Vareša i Kraljeve Sutjeske te njezina povijesna baština je nešto što apsolutno fascinira svakoga tko dođe. Nigdje nema tako lijepog, sigurnog i zdravog kraja kao što je u tim područjima. Tu je, s očitim razlogom, bilo i sjedište našeg kraljevstva. S druge strane, svijet je danas izuzetno trusno i geopolitički nesigurno područje. Treba ostati ponosan na sve svoje što imamo, na tu baštinu koju smo do danas sačuvali. Ja vrlo dobro poznajem s čime se vi u tim krajevima borite i kroz vaš medij i kroz kulturu, da se ta baština njeguje i čuva, i kod toga sam spremna da vam u svako doba pomognem.”
Usput rečeno, baš u prošlom broju našeg časopisa objavili smo otisak pečata iz 1870-ih godina, na kojemu stoji “Pečat župe Vareš u Kraljevstvu Bosne”. Dakle, nikada nismo pristali na to da Kraljevstva više nema…
“Da, sjećam se vrlo dobro, prilikom jednog dolaska, najstarije crkve u BiH, crkve sv. Mihovila koja je u Varešu sačuvana. A za sve što je iz turskog doba spašeno treba zahvaliti prvenstveno franjevcima i Bosni Srebrenoj. Franjevcima je i naša kraljica bila odana. A Bosna je srebrna i danas, što je kod vas aktualno i u rudarskom smislu. Nedavno sam boravila u Los Angelesu i razgovarala sa Steveom Bubalom koji mi je rekao da kroz ulaganje u rudnik pomaže Hrvatima u Varešu i njihovu opstanku. Nadam se da je to zaista slučaj.”
O efektima toga bi se moglo diskutirati… Za kraj, kakvu ćemo poruku za naše ljude u domovini poslati s ovoga mjesta?
“Ja se vama divim i čestitam na tome što štujete blaženu kraljicu Katarinu. Čuli smo maloprije od gospodina koji je zadužen za očuvanje bazilike Aracoeli – ona je za njih blaženica. A ona je za mene, koja dolazim iz Hercegovine, i simbol povezivanja BiH jer je rođena u Blagaju, tako da su i Hercegovci na nju izuzetno ponosni. Tim vjenčanjem jednog kralja iz Bosne i princeze iz Hercegovine nastalo je jedno apsolutno jedinstvo koje nitko više ne može razdvojiti.”
Hvala sugovornicama i sugovornicima. Arrivederci Aracoeli. Počivaj u miru, kraljice naša.
Okrugli stol pod nazivom “Suvremeni tretman komunalnog čvrstog otpada: Kako to postići u bliskoj budućnosti”, održan je u utorak u Mostaru s ciljem predstavljanja izazova u suočavanju s osiguravanjem uspješne integracije i implementacije takvih sustava u različitim ekonomskim i političkim kontekstima na području Mostara, Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ) i Federacije BiH.
Na okruglom stolu govorilo se i o problemu upravljanja i sanacije mostarskog odlagališta komunalnog otpada Uborak-Buđevci.
Po riječima mostarskog gradonačelnika Marija Kordića, veliki izazov predstavlja to što odlagalište Uborak-Buđevci nema okolišnu dozvolu.
– Trenutno smo u fazi dobivanja okolišne dozvole i nadam se da ćemo u sljedećih mjesec dana dobiti pozitivno rješenje, a što bi nam omogućilo nastavak procesa prilagodbe deponije, a konačno i zatvaranje te deponije nakon pet godina. Današnji okrugli stol je potvrdio da je Grad Mostar zadnje četiri godine na dobrom putu i da su promišljanja o kojima mi razmišljamo i kako planiramo riješiti otpad u Mostaru su iskustva kakva je primijenio Beč i drugi gradovi u Europi. Jedva čekam okolišnu dozvolu kako bi nastavili proces prilagođavanja i nadam se da se nitko neće žaliti, čemu smo svjedočili zadnje četiri godine gdje se na svaku dozvolu netko žalio – istaknuo je Kordić.
Kada je u pitanju izgradnja spalionice o čemu se ranije govorilo kao mogućem rješenju problema upravljanja otpadom, mostarski gradonačelnik je istaknuo kako je izgradnja takvog postrojenja komercijalno isplativa za gradove s više od pola milijuna stanovnika.
– To ustvari nadilazi i razinu županije, a ako će državna strategija upravljanja otpadom ići u smjeru spaljivanja otpada, onda će to biti tema za federalnu razinu – kazao je Kordić.
Direktor Javnog poduzeća (JP) “Komunalno” Mostar Đani Rahimić u izjavi za novinare istaknuo je kako ovaj problem ne može riješiti sama gradska vlast.
– Mostar, kao ni jedan drugi grad u BiH, ne može sam riješiti taj problem, koji je zapravo problem županijskog, ako ne i federalnog nivoa i zbog toga je važno da zajedničkim snagama probamo naći rješenja – kazao je Rahimić.
Po njegovim riječima, s istim problemima uspješno se nose razvijene zemlje zapadne Europe, pa su itekako bila dragocjena iskustva austrijskih stručnjaka Martina Steinera i Reinharda Siebenhandla, koji su na mostarskom skupu govorili o tome kako grad Beč upravlja otpadom.
– Mi smo Mostaru prošlo ljeto otvorili dva reciklažna dvorišta kako bismo građanima omogućili odlaganje tog otpada na pravom mjestu. Sada nam je potrebna suradnja inspekcije komunalnih redara koji će građane usmjeriti, pomoći im, informirati ih, ako treba i kazniti da se pridržavaju pravila kako bi naš grad bio čist i uredan – naglasio je Rahimić.
V. d. direktora JP-a “Deponija Mostar” Mirhad Grebović istaknuo je kako se iz izlaganja austrijskih stručnjaka moglo čuti dosta dobrih i pozitivnih primjera koji se mogu primijeniti i na mostarski deponij.
– Ti se primjeri zatim mogu primijeniti i na Grad Mostar u smislu prihvata otpada, obrade i njegovog trajnog zbrinjavanja. O njegovom trajnom zbrinjavanju, u drugačijem smislu nego što je to bilo sada, ne odlučuje Deponija, to je stvar vlasti i nadamo se da će oni naći rješenja kojima će sve to regulirati trajno – kazao je Grebović.
Današnji okrugli stol održan je u organizaciji Grada Mostara i JP-a “Komunalno” Mostar.
Predsjednik Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine dr. Dragan Čović danas je sudjelovao u obilježavanju Dana općine Grude, Dana Županije Zapadnohercegovačke te 33. obljetnici utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
Predsjednik Čović je uz visoko izaslanstvo položio vijence i zapalio svijeće na grobu prvog predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Bobana, kao i kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u parku Hrvatskih velikana u Grudama. Ovim činom odana je počast svima koji su kroz povijest dali svoj doprinos u očuvanju hrvatskog identiteta.
Nakon čega je, u kino dvorani Grude održana zajednička svečana sjednica Općinskog vijeća Grude i Skupštine Županije Zapadnohercegovačke. Tom prigodom prikazan je kratkometražni film o općini Grude i Županiji Zapadnohercegovačkoj, koji je prikazao rast i razvoj kroz ključne projekte, očuvanje kulturne baštine i vizije budućeg napretka. Film je posebno naglasio ulogu općine i županije u jačanju gospodarskih, obrazovnih, demografskih i infrastrukturnih kapaciteta, čime se doprinosi kvaliteti života svih njezinih žitelja.
Predsjednik Čović je u svom obraćanju naglasio važnost obilježavanja ovakvih datuma koji podsjećaju na ključne trenutke u povijesti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Istaknuo je značaj zajedništva i solidarnosti u očuvanju nacionalnog identiteta te zahvalio svima koji su svojim zalaganjem pridonijeli razvoju općine Grude i Županije Zapadnohercegovačke. Posebno je naglasio potrebu daljnjeg jačanja suradnje svih razina vlasti kako bi se osigurali uvjeti za bolji i kvalitetniji život svih žitelja.
„Danas smo se poklonili žrtvama svih onih Hrvata koji su maštali o svojoj konstitutivnosti, suverenosti i identitetu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kroz Drugi svjetski rat i poraće, ali jednako tako i Domovinski rat. Motiviram vas da nastavimo dalje raditi, da projekte koje osmišljavate ugrađujete u sve ono što mi kroz politiku, poniznost i odgovornost, da služimo svome narodu. Tada ne trebamo biti u dvojbi je li žrtva koja je dana za hrvatski narod bila uzaludna. Politički narod zna promišljati svoju budućnost, ima kulturu sjećanja, baštini je do kraja i vidi daleko.“
Na svečanoj sjednici nazočnima se obratio i načelnik općine Grude Ljubo Grizelj, koji je u svom govoru čestitao 33. obljetnicu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Dan općine Grude i Dan Županije Zapadnohercegovačke. Tom prigodom izrazio je zahvalnost svim žiteljima općine Grude na povjerenju koje su mu ukazali na nedavno održanim Lokalnim izborima, istaknuvši da će općinska vlast nastaviti predano raditi na unaprjeđenju kvalitete života, infrastrukturnih projekata i očuvanju zajedničkog identiteta.
„Kada gledate ove dane i ove datume sredinom studenoga, osjećaji su svima nama pomalo pomiješani. Tuga i bol s jedne strane, a radost i ponos s druge strane. Naša je obveza, ljudski je, da ta sjećanja čuvamo, da ih i dalje obilježavamo i da ih se u svim važnim prigodama spominjemo,“ rekao je načelnik Grizelj, dodajući kako upravo ovakve obljetnice podsjećaju na žrtvu i zajedništvo koje su temelj današnjeg uspjeha.
„Od nas se ne traži da prolijevamo krv kao naši branitelji, ali imamo obavezu čuvati uspomenu na njihovu žrtvu i davati sve od sebe da njihova žrtva nije bila uzaludna. Ono što želim svima nama poručiti i što je jedino zagarantirano jest: što sijemo, to ćemo i žeti. Trudimo se raditi na dobrobit našeg naroda i ove županije, trudimo se biti primjer kako se drugog stavlja ispred sebe i svog egoizma, upravo onako kako su radili naši stari. Učimo iz povijesti ljudi koji su prepoznali znakove vremena u kojima žive i koji su prave vrijednosti stavili na pravo mjesto. Time dokažimo prošlim generacijama da njihova žrtva polaganja života za domovinu nije bila uzaludna, a budućim generacijama utabajmo staze i svojim primjerom pokažimo da vrijedi ispravno živjeti i raditi,“ naglasio je predsjednik Skupštine Županije Zapadnohercegovačke Ivan Jelčić.
Uz predsjednika Čovića, današnjem obilježavanju nazočila je i predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto, zastupnica u Zastupničkom domu PS BiH Darijana Filipović, dopredsjedatelj Zastupničkog doma PS BiH Marinko Čavara, predsjedatelj Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Tomislav Martinović, predsjednica Vlade Hercegovačko-neretvanske županije Marija Buhač, predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke Predrag Čović, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Ivan Sabolić, načelnici i gradonačelnici, ministri u Vladi ŽZH, predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti u BiH, kao i brojni drugi uvaženi gosti.
