Virgilije Nevjestić rođen je 22. studenoga 1935. godine u Kolu pokraj Tomislavgrada, Bosna i Hercegovina. Realnu gimnaziju završio je u Tomislavgradu, a od 1953. godine školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je pohađao Školu za primijenjenu umjetnost (odjel slikarstva) i večernju gimnaziju. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (pedagoški odjel) diplomirao je 1963. godine, a nakon toga nastavio je dvogodišnje usavršavanje na Odjelu grafike kod prof. Marijana Detonija. Godine 1966. dobio je prvu nagradu na IV. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike, a iste godine ostvario je prvi značajniji međunarodni uspjeh osvojivši drugu i otkupnu nagradu na I. međunarodnoj izložbi grafike u Krakowu. Godine 1967. sudjelovao je na V. bijenalu mladih u Parizu i odabrao taj grad za mjesto u kojemu će djelovati daljnjih četrdeset godina. Tijekom 1968. godine počeo je usavršavati grafičko umijeće i otiskivati svoje ploče u atelijeru Johnnyja Friedlaendera, slušao je predavanja iz povijesti umjetnosti akademika Renéa Huyghea, a uz brojne nastupe na kolektivnim izložbama i prve samostalne izložbe, najznačajniji događaj za Virgilija Nevjestića 1968. godine bilo je upoznavanje Danielle Brikar, njegove buduće supruge. Nevjestić je redovni gost godišnje izložbe u pariškoj Nacionalnoj biblioteci, a 1970. izabran je u društvo “Livre Français” nakon čega sudjeluje na skupnim izložbama recentnih francuskih grafičara. Prvi put sudjeluje na kultnom Salon de Maï, na kojem će izlagati sljedećih šest godina. Od Ministarstva kulture Francuske dobiva atelijer na Montparnasseu i kupuje tiskarsku prešu na kojoj je otisnuo većinu svojih grafika. Na izložbi originalnih grafika Pariške škole po prvi put izlaže u prestižnoj galeriji La Hune zajedno s umjetnicima kao što su Hans Hartung, Johnny Friedlaender, Max Ernst i drugi. Nakon prve samostalne izložbe u pariškoj galeriji La Hune 1972. godine, kritičari su ga proglašavali najboljim grafičarom u Parizu. Iste godine nastaje velika grafička mapa Journal du Vagabond, svojevrstan dnevnik koji sadrži po jednu grafiku za svaki dan protekle godine. U Zagrebu je ušao u krug umjetnika okupljenih oko galerije Forum, izlagao je s njima na prvoj izložbi i surađivao sve do razlaza 1976. godine. Nevjestićevo šire intelektualno okruženje u Zagrebu činili su violinist Tonko Ninić, slikar i grafičar Pero Maruna, pjesnici Dragutin Tadijanović, Boris Maruna, Željko Sabol i Zlatko Tomičić, a u Parizu se družio sa Samuelom Beckettom, Andréom de Richaudom i Pablom Nerudom. Godine 1978. zapošljava se u Francuskom institutu za restauraciju umjetničkih djela (IFROA) kao profesor anatomije i perspektive, a ubrzo postaje voditelj instituta. Kasnije počinje voditi i posebnu ljetnu školu restauracije fresaka u Saint-Savin sur Gartempe. Vrhunac karijere ostvaruje 1982. godine, kada je postao prvim hrvatskim slikarom koji samostalno izlaže u Beaubourgu (Itinéraire d’un graveur). Na poziv muzeja La Fontaine povodom 366. obljetnice rođenja La Fontainea 1987. godine samostalno izlaže bibliografsko izdanje Fables de Jean de La Fontaine u galeriji La Chancellerie. Iste godine utemeljuje L’académie Virgile na kojoj obrazuje generacije mladih grafičara, slikara i restauratora. Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj 1992. godine, Nevjestić donira 60 radova za prodajnu izložbu Sloboda u Rijeci i Puli, prihod koje je bio namijenjen obiteljima poginulih branitelja i obnovi sakralnih objekata u Hercegovini. Tragična ratna zbivanja u domovini nadahnuća su za djela koja nastaju u tom razdoblju – četiri mape pod naslovom Praskozorje: U počast hrvatskom narodu, predstavljene 1993. godine na izložbi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. U listopadu četvrti i posljednji put samostalno izlaže u La Hune, nakon čega ga francuska kritika svrstava u sam vrh pariške i europske grafičke umjetnosti. Potkraj 1998. godine priređena mu je retrospektivna izložba u Galeriji Klovićevi dvori. Tom prigodom tiskana je i velika monografija autorice Biserke Rauter Plančić. Neutješan nakon smrti supruge Danielle u ožujku 2003. godine, Nevjestić sve manje izlaže, a likovni izraz zamjenjuje poetskim pišući pjesme posvećene svojoj jedinoj ljubavi.
Virgilije Nevjestić – slikar, grafičar i pjesnik umro je 25. kolovoza 2009. godine u Parizu. Iako je taj grad odabrao kao mjesto življenja, prema njegovoj želji, cjelokupna ostavština je zahvaljujući angažmanu umjetnikova nećaka Ivana Nevjestića i njegove obitelji, vraćena u domovinu. Godine 2011. Franjevačka galerija u Tomislavgradu otvara “Galeriju Virgilija Nevjestića” koja čini dio stalnog postava te predstavlja hommage ovom velikom umjetniku. Ukupna ostavština ovog iznimnog umjetnika prvi put je prezentirana u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt 2014. godine, pod nazivom Dnevnici snoviđenja te je izazvala veliku pozornost struke i najšire javnosti. Ostavština sadržava predmete iz umjetnikova pariškog ateljea – namještaj, osobne predmete, priznanja, povelje, grafički alat, dokumentaciju o suvremenicima s kojima se družio, obiteljsku biblioteku, bogatu zbirku fotografija suvremenika, zbirke poezije, dnevničke zapise, grafičku prešu, deset tisuća grafičkih ploča, različite tematske grafičko-pjesničke mape, stotine njegovih slika i crteža te tisuće grafičkih listova, kao i brojne nedovršene skice. Godine 2020. osnovana je Zaklada Virgilije Nevjestić s ciljem očuvanja i promocije umjetnikova djela – ističe se na službenoj web stranici Zaklade Virgilije Nevjestić. U tekstu povodom predstavljanja Zaklade, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2021. godine dr. Snježana Pintarićnapisala je kako je Virgilije Nevjestić bio svestrani umjetnik koji je djelovao na različitim umjetničkim područjima i izražavao se u brojnim likovnim disciplinama.
„Njegov najveći i najznačajniji doprinos hrvatskoj i francuskoj umjetnosti ostvaren je u grafici, mediju koji je najviše odgovarao njegovom umjetničkom senzibilitetu i čijem istraživanju i unapređivanju je posvetio četiri desetljeća intenzivnog rada. Suvereno je vladao raznovrsnim grafičkim tehnikama, što mu je omogućilo da ih kombinira i da eksperimentira s postupcima i materijalima postižući iznimno dojmljive vizualne efekte. Pored sjajnih tehničkih postignuća, njegove radove odlikuje bogata i živa naracija u kojoj se ljudski likovi isprepliću s elementima prirode i urbanih pejzaža u fantastičnim svjetovima nadrealističkog ugođaja. Njegovo grafičko stvaralaštvo iznimno je opsežno i broji tisuće i tisuće grafičkih listova, desetke grafičkih mapa i bibliofilskih izdanja u kojima nas oduševljava svojom snagom imaginacije i sposobnosti pričanja priča profinjenim vizualnim jezikom figuracije s povremenim prodorima u apstrakciju.“ – istaknula je dr. Pintarić. U veljači 2023. godine posmrtni ostatci Virgilija i njegove supruge Danielle preneseni su u obiteljsku grobnicu na Mirogoj u Zagrebu, čime je ispunjena i posljednja želja velikog čovjeka i umjetnika. Procesiju i prigodnu molitvu vodio je fra Vlatko Marić, veliki prijatelj Virgilija Nevjestića i tajnik Francuske franjevačke provincije, naglasio je kako je Nevjestić želio „počivati u domovini“.
“Virgilije se vraća u domovinu onako kako je i htio. Nama neka bude zajedničko s njime i njegovom Danielle da jedni u druge gledamo s nadom i ljubavlju, jer je to jedino što nam ostaje“, rekao je fra Vlatko Marić.Iza njegove velike umjetničke karijere ostao je bogat opus – grafičke mape, crteži, bibliofilska izdanja, a na pariškom Montparnasseu gdje je dobio atelje kao zaslužni umjetnik, družio se s nekim od najvećih umjetničkih imena tog doba – Pablom Nerudom, Salvadorom Dalijem, Ezrom Pound, Samuelom Beckettom, Maxom Ernestom i drugima, ali i s hrvatskim piscima – Borisom Marunom, Tinom Ujevićem, Dragutinom Tadijanovićem i drugima.
Miroslav Landeka