Da su se Filipinci itekako dobro snašli u Hrvatskoj, ali i da su ih Hrvati prihvatili govori i sljedeća priča. U Crkvi svetog Blaža u Zagrebu organizirano je nikad veće krštenje. Sakrament je primilo osmero filipinske djece rođene u Zagrebu. Inače u prva tri mjeseca ove godine samo u ovoj crkvi kršteno je više djece s Filipina koji su rođeni u Hrvatskoj, nego naše djece.
Gotovo 10 tisuća kilometara od kuće Malena Luna Briel postala je dijete Božje… I nije jedina – osmero beba primile su sakrament krštenja. Svima im je zajedničko da su rođeni baš u Zagrebu.
– Obred je bio jako lijep, jako smo sretni i zadovoljni. Ona nam je prvo dijete i za nas je današnji dan jako važan jer smo je uspjeli krstiti baš ovdje u Zagrebu, kažu roditelji Ray i Jessa.
– Prije svega jako smo zahvalni što su nas prihvatili u Crkvi i što smo mogli ovdje krstiti svoje dijete. Zaista se osjećamo dobrodošli, kaže mama April.
Za obitelj koja je ostala na Filipinima šalju se snimke, videopozivi i fotografije. Tu je i osjećaj tuge jer nisu svi na okupu, ali i razumijevanje jer su otišli u potrazi za boljim životom.
– Dobro to podnose jer znaju da smo došli ovamo kako bismo imali bolji život. Sada više nije tako teško. Prije je bilo. Lakše je sada kada nas je troje, preživjet ćemo, kažu roditelji April i Brian.
Kumovi su, kao i kod nas – neizbježni. Većina je odabrala upravo Hrvate, a neki svoje prijatelje s Filipina.
– Vrlo sam uzbuđen i počašćen što su me roditelji izabrali. Važna je to uloga u djetetovu životu. Inače, ova djevojčica meni je jedanaesto kumče, već imam njih desetero kojima sam bio kum na krštenju, napominje kum Luigi.
Župnik in solidum i Povjerenik za pastoral migranata turista Zagrebačke nadbiskupije Anđelko Katanec ističe da mu je drago da su neki odabrali kumove Hrvate:
– Nisu svi, ali važna je njihova socijalizacija i preko vjere okupljanja u Crkvi. Ovo je sada najveći broj djece odjednom, ali već smo imali prije u četiri navrata osmero druge djece, dodaje Katanec.
A uz krštenja – uskoro se, otkriva nam velečasni, sprema i vjenčanje.
U crkvi je bio i velik broj vjernika, ali i prijatelja koji su došli kao gosti. Gospođa Dijana bila je ganuta prizorom – kaže, srce joj je puno:
– Mi radimo zajedno već godinu i pol i dosta smo se povezali i eto tako je ispalo. Idemo kod njih u njihovu kuću, malo ćemo proslaviti, i to je to. Sutra normalno na posao, kaže Dijana.
Kako to i dolikuje, slavilo se do kasnih popodnevnih sati. Većina mališana, naših sugrađana, planiraju tako roditelji – ovdje će ostati, živjeti i rasti…