Prigodom 400-godišnjice svečeve smrti, koja je pala baš na završetku II. vatikanskog sabora, izdale su duhovne kćeri svetog Petra Fouriera, hrvatska grana Sestara Naše Gospe, njegovu biografiju pod naslovom Tragom četiri stoljeća (Zagreb, 1965). Odatle uzimamo gotovo čitavo prvo poglavlje u kojem je sažet svečev životopis i koji nam daje lijep uvid u njegov bogati život.
Sv. Petar Fourier rodio se 30. studenoga 1565. u Mirecourtu u toulskoj biskupiji. Djed mu je bio bogat seljak. Njegov otac prepusti očevinu starijem bratu te se preseli u grad, gdje se poče baviti trgovinom i postade uvažena ličnost. Od četvero djece bio je Petar prvorođenac. Kao što su kraljevi od kolijevke kraljevi, kaže njegov stari životopisac, tako je i Petar već od ranog djetinjstva pokazivao izvanredne sklonosti za krepost. Pun dobrote, blag, susretljiv, radije je podnosio pogrde i udarce nego da sudjeluje u sukobima. Često se povlačio u kapelicu, posvećenu Presvetoj Djevici. Zvukom zvonca okupio bi oko sebe nevinu skupinu pred kojom je tako rado bio »mali svećenik«.
U 15. godini pošao je na Sveučilite u Pont-à-Mouson, koje su vodili isusovci. Stupio je u Marijinu kongregaciju koja mu je dala solidnu duhovnu formaciju. Nauke je završio odličnim uspjehom. Izvrsno je govorio latinski i grčki, a naročitu brigu posvetio je studiju francuskog književnog jezika da bi mogao što bolje govoriti i pisati. Ako bi u pismu naišao na koju pogrješku, rekao bi: »To je dosta da čovjek izgubi ugled!«
Bio je ustrajan u radu, a imao je i izvrsno pamćenje. Studij Svetog pisma, svetih Otaca i sv. Tome Akvinskoga bio mu je uz molitvu svagdanji kruh. »Ima li učenijeg i pobožnijeg studenta?« – pitali su se njegovi prijatelji pokazujući na njega.
U filozofiji je posve pristao uz tradicionalnog učitelja Aristotela te je još poslije četrdesete godine mogao bez poteškoća razložiti načela njegove logike, fizike i metafizike, a da ih prije ne ponovi.
Njegov duh, što je tako rano dozrio, zarana je počeo i stanovati u pokorničkom tijelu. On je svoju vatrenu narav i krv krotio bičem i pokorničkim pojasom. Uz to se toliko uzdržavao od hrane i sna da je otac, koga su isusovci o tom obavijestili, došao napose u Pont-à-Mouson da ga ukori. Ta ljubav prema pokori rasla je iz dana u dan. Ona će se najviše rasplamtjeti kada ga pritisnu kušnje, što ih tajnovita Providnost priprema svojim ljubimcima.
Za Petra je, napokon, došlo vrijeme da konačno odabere neko zvanje. U dobi od 20 godina stupio je u opatiju Chamousey, gdje su boravili regularni kanonici sv. Augustina. Njihovo pravilo, što je bilo uzeto iz djela sv. Augustina, stavilo ih je pod zaštitu tog velikog crkvenog naučitelja. Kad je polovinom srednjeg vijeka izbila jasna razlika između dijecezanskog i redovničkog klera, regularni kanonici pripali su velikoj samostanskoj obitelji ne izgubivši pri tom župničke službe. Koncem XI. i početkom XII. stoljeća bilo je u Lotaringiji, zavičaju sv. Petra Fouriera, 8 opatija regularnih kanonika koje su bile posve neovisne jedna o drugoj, jedino ih je vezalo zajedničko pravilo.
Mladi redovnik Petar Fourier proboravio je u opatiji Chamousey prvi puta otprilike 4 godine, od 1585–1589. Koncem 1586. položio je zavjete. Nakon dvije godine primi đakonat, a 25. veljače 1589. bi zaređen za svećenika. Mladu misu služio je na blagdan Svetog Ivana Krstitelja iste godine.
Poslije toga počelo je za njega opet drugo petogodišnje razdoblje nauka u Pont-à-Mousonu, gdje je studirao čistu teologiju, građansko i crkveno pravo. Kaže se da se kasnije iz poniznosti uklanjao govoru o svom uspjehu na sveučilištu i, ako je što spominjao, samo bi to rekao da je u kolegiju bio na četvrtom mjestu. Ne zna se da li je postigao doktorat. Njegov kasniji život pokazao je u njemu čovjeka okretna u poslovima, dobra poznavaoca zakona i ljudskog srca, a nadasve čovjeka Crkve, koji se othranio srčikom i jezgrom naučavanja svetih Otaca te ih je citirao po volji i iz obilja srca. Još kao mladić bio je poznat da zna gotovo napamet Teološku sumu sv. Tome Akvinca.
Nakon svršenih nauka vrati se u opatiju Chamousey, gdje se dade na župničku službu. Tu je imao priliku da se prvi puta okuša i očeliči usred protivština svoje redovničke braće. Lekcije koje je Fourier svojim primjerom pružao loše su se primale u onoj sredini. On se, međutim, nimalo ne uskoleba. Možda je onda zaslužio da kasnije postane reformatorom svoga reda. Nakon dvije godine odlazi kao »dobri pastir« u Mattaincourt.
U to doba, zapravo, počinje njegov javni život. Bile su mu 32 godine. Fourier je već onda bio svetac. On će uskoro u čitavom kraju postati slavan; nazivat će ga samo imenom »Otac iz Mattaincourta« ili »Dobri otac«. Sudeći po njegovim pismima, on je bio utjelovljeni razbor i savršeno praktičan duh. Staložen, promišljen i razborit bio je neprijatelj svake naglosti tako da je u svakom pothvatu bio upravo neugodno spor. Govorio je samo o onome što je doista poznavao; bio je upućen u mnoge stvari; oštrouman, oprezan, spreman da se radije povuče nego da se istakne, ako to nije zahtijevao viši interes.
Već nakon dva mjeseca po dolasku u Mattaincourt dogodio se prvi susret između Fouriera i lijepe mlade djevojke Alix le Clerc. Susret, koji je Providnost brižljivo pripremala i koji je nagovještaj velikog djela u kojem će oboje – Petar Fourier i Alix – biti ponizni suradnici u osnivanju Kongregacije Naše Gospe.
Drugi veliki pothvat sv. Petra Fouriera bila je reforma regularnih kanonika Lorene, kojih je član i on bio. To je bila delikatna i teška dužnost. Samo naredbe njegovih crkvenih poglavara mogle su ga na to natjerati. Monsinjor de Maillane, biskup iz Toula, naoružan breveom Grgura XV., naredio je svecu da započne taj teški posao. Stvar je na kraju uspjela, a on joj je posvetio 20 godina rada.
Ovaj tako puni život nije se istrošio jedino za duhovne staleže u Crkvi. Petar Fourier ne bi sačuvao svoje popularnosti ni omiljenosti, kojom se diči i slavi njegovo ime po Loreni, da nije bez prestanka izlazio iz sjene i hlada, gdje se zaklanjao bilo u svojoj crkvi, bilo u zbornicama i kapelicama svojih samostana. U tome redovniku i župniku krije se čovjek koji je bio upleten u velike poslove i stvari svog vremena, koji je za svoje vladare, za zemljake svakog sloja, za cijeli kršćanski puk bio proročište, opći dobročinitelj i živa Providnost.
Kad je mattaincourtski župnik, osnivač kćeri Naše Gospe i general regularnih kanonika počeo stariti, bio je znamenita ličnost. Cijela je Lorena postala njegovom župom. Plemići i njihove gospođe dolazili bi tome svećeniku, čiji se glas nadaleko pročuo; oni su na njegovu čelu i na njegovim usnama gledali zrake Božjega svjetla te su u njega iskali savjeta za dobar život i utjehe za sretnu smrt.
Loreni su u to vrijeme prijetila velika zla. God. 1630. počeo je rat. U sukobu između Francuske i Austrije Lorena se kompromitirala. Nakon rata nastala je strašna glad. Fourier je obilazio zaposjednutu zemlju, pohađao redom vjernike i samostane. Ti su pohodi bili oproštaj i zadnji zbogom. U tim teškim časovima bio mu je Saint Mihael najmilije boravište. U radnoj sobi uredio je kapelicu. U to je doba mnogo pisao. Osim pisama sastavljao je tada duhovne knjige za redovnice, a ponajviše je radio na Velikim konstitucijama. Polako je radio na tom djelu i, premda je imao veliko i dugo iskustvo, ipak je svaku riječ savjesno mjerio i prosuđivao.
Koncem god. 1635. preplaviše svu zemlju stranci, neprijatelji koji su plijenili i klali po miloj volji. Redovnice Naše Gospe i regularni kanonici bili su kao i ostali narod izloženi gladi, kužnim bolestima i razbojništvu. Stoga se moradoše razići ili iseliti. Sam Fourier htjede se zakloniti u neutralnu zemlju jer se bojao da neće moći izbjeći političkoj prisezi koju je njegova savjest odbijala. Dva puta pokuša ne bi li se probio do nizozemske granice, ali mu put bude zakrčen te se morade po zimi i snijegu vratiti.
Redovnice iz Mirecourta očitovaše mu svoju volju da bi se zaklonile u utvrđeni grad Gray u Burgudniji. Stanovale bi u kući što je pripadala obitelji jedne od tih redovnica. On im 15. siječnja 1636. odgovori: »I ja bih želio tamo biti i bio bih sretan kad bih našao kakvu malu službu, npr. da budem crkveni otac u kojoj seoskoj crkvici. Ili bi djecu učio čitati, ali ne i pisati, jer ne pišem lijepo da bi se to drugima moglo pokazati. Pa možda bih i od vrata do vrata prosio koricu kruha kad bih znao da će tko dati.« Dne 12. travnja krene na put s 14 redovnica. Posjedali su u troja kola i mala je karavana pošla. No, Fourier ipak uđe pješice u grad u kojem će umrijeti.
Grad Gray postao je zaklonište gdje će lotaringijski izagnanik provesti svoje posljednje četiri godine života. Rastao je sa svojom župom i sa svojom duhovnom djecom u takvoj dobi i u takvu stanju kada se nije mogao nadati da će ikada više vidjeti ono što je ljubio. Uza svu njegovu nemoć i svakidašnje muke i tjeskobe bio mu je apostolski rad plodan. Dapače, izdaleka je djelotvorno bdio i nadzirao velike stvari i poslove što ih je već prije bio preuzeo na sebe. Njegova sobica od 4 četvorna metra imala je za ures veliki kamin na kojem se još i danas čitaju ove riječi: »Spes mea Deus!« (Bog je moja nada!). One su bile njegova trajna utjeha. Mali četvrtasti prozori otvarali su pogled na tri strane: na zvonik crkve, na kuće što su se uz brežuljak nizale i na zidine gradske, na rijeku i obzorje, što se gubilo u daljini po okolnim poljima.
Odavde ne bi nikada izlazio osim što bi pohađao bolesnike. Pa, ipak, doskora dođe na takav glas te je veliko mnoštvo naroda grnulo k njemu i posvuda su ga s jednodušnim štovanjem primali. Dovikivali bi mu da je svetac, što je on uvijek sa stidom od sebe otklonio. »Kad bih ja imao pristup ili ugled kod Boga, zar se ne bih najprije njime poslužio sam za sebe?« – uskliknuo je jednom.
Poslije prve zime što je Fourier provede u Grayu strašna kuga stade harati gradom. Usred općeg straha i smrti što je pustošila, lotaringijski svećenik-izbjeglica bio je pravi »anđeo Providnosti«. Oboljele je tješio a sokolio one koji su ih iz nužde ili po dužnosti njegovali. Mnogi su nadu, što im je dolazila iz njegovih usta i koju su od njega tražili, smatrali čudesnim obećanjem spasenja.
U proljeće i ljeto 1638. mnogo je već trpio od staračke nemoći. Kada ga sredinom listopada 1640. uhvati groznica, osjeti da se neće više pridići. Uredi svoje stvari i poslove i po četvrti put pregleda i popravi Velike konstitucije, a zatim posla i jedan primjerak u Mirecourt da se u sve glavne samostane pošalje taj izričaj njegove misli i volje. Još ujutro njegova smrtnog dana čuše ga gdje reče: »Ja nikako ne držim za redovnice one koje ih neće primiti i obdržavati.« Zadnjih dana života čitali su mu Nasljeduj Krista i Smrt sv. Augustina. Isusovački poglavar u Grayu pohodi ga. Tri kanonika kraj njega zastupali su Kongregaciju našeg Spasitelja. Jedan od njih dade mu svetu popudbinu. »Mi imamo dobroga Gospodina i dobru Gospu«, ponavljali su mu oni koji su bili oko njega. Tako je s nadom i pouzdanjem u Spasitelja i Gospu, koji su bili ljubav njegova života i zaštitnici njegovih duhovnih obitelji, ušao 9. prosinca u 11 i pol sati navečer u nebesko blaženstvo kamo je već 75 godina mučno putovao.
Jedva što je izdahnuo u Grayu kadli nastade prava prepirka za njegovo tijelo. Grad koji ga primi među svoje zidove i njegovi učenici, što su ga pratili u progonstvo, otimahu se za nj. Nakon 5 mjeseci pregovaranja Gray odustane od svojih zahtjeva, ali uz uvjet da u njemu ostane svečevo srce s ponutricom. U proljeće 1641. izvadiše Fourierovo tijelo iz grobnice te s velikim slavljem krenuše u Lorenu. Tijelo bi sahranjeno u župnoj crkvi u Mattaincourtu. Divna bazilika podiže se nad slavnim grobom kojega je častila cijela okolica pa i čitava Francuska. Sve do g. 1732. vodila se parnica između regularnih kanonika i župe Mattaincourt. Završila je nagodbom: tijelo pripada kanonicima, ali mora ostati u župi Mattaincourt jer njoj pripada uporaba svetih moći.
Međutim je Fourier god. 1679. dobio naslov »časni sluga Božji«, a blaženim ga proglasi papa Benedikt XIII. 10. siječna 1730. Papa Leon XIII. proglasi ga svetim 27. svibnja 1897. na Spasovo u crkvi Sv. Petra u Rimu. Tu stoji i njegov golemi mramorni kip među osnivačima redova.
ktabkbih.net/obican.info