U povijesti kršćanskih naroda, pa tako i u povijesti Engleske bilo je svetih vladara koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Jedan je takav i engleski kralj Eduard koji se god. 1004. rodio u Islipu kod Oxforda kao sin kralja Etelreda II. i Eme, sestre Rikarda II. Normandijskoga. Stric mu je bio sveti mučenik Eduard, također engleski kralj.
Eduard je već kao dječak god. 1014. za vrijeme danske invazije upoznao pečalbu jer se morao skloniti kod djeda i bake s majčine strane. Ondje proboravi prilično vremena dok napokon god. 1041. ne bi pozvan natrag u domovinu kao baštinik engleskoga prijestolja na koje se uspe sljedeće godine, a svečano je okrunjen za kralja god. 1043. Kao kralj odmah se našao u središtu sukoba oko svoga prijestolja između dviju stranaka koje su htjele na monarha imati utjecaj. Bila je to filo-normanska stranka, prema kojoj je bio sklon, i anglosaska, kojoj je bio na čelu barun Godwin od Wessexa.
Možda je upravo iz duha pomirljivosti kralj oženio god. 1045. kćerku toga svoga političkoga protivnika, veoma izobraženu Edith. Ali njegov protivnik nije bio isto tako pomirljiv pa je kralj god. 1051. s čitavom svojom obitelji morao u izgnanstvo dok je sama kraljica jedno vrijeme morala biti zatvorena u samostanu. Do kakva-takva pomirenja s anglosaskom strankom došlo je zato što je kralj god. 1052. pristao da se otarasi svoje normanske okoline.
Unatoč tim političkim neuspjesima u engleskom je narodu kralj Eduard ostavio ipak neizbrisiv trag pa je u duši naroda još stoljećima lebdio kao idealan monarh koga su štovali kao anđela čuvara nacije. On je to i zaslužio jer je za života pokazivao izvanrednu dobrotu i ljubav prema svima potrebnima, prijaznost prema onima malenima, hodočasnicima i redovnicima. On je po naravi bio tako blag da se nije nikad iz njegovih usta čula oštra i prijekorna riječ, pa ni prema onima koji su bili surovi i opori.
Kralj je naročito ušao u volju naroda time što je ukinuo “heregeld”, vojnički porez, koji mu je bio velik teret. A što se do ukinuća toga nameta već skupilo i sačuvalo novca, kralj je velikodušno podijelio siromasima. Bio je, dakle, čovjek koji nije mislio samo na sebe, već i na tolike druge što su živjeli u oskudici i bijedi. Životopisci ističu i kraljevu krepost čistoće, što onda baš nije bila jaka strana svih vladara.
Kralj je darovnicama obasuo Westminstersku opatiju, koja u engleskoj povijesti postade slavna i utjecajna. Kad je u toj opatiji bio gotov kor za molitvu i svečano otvoren 28. prosinca 1065., kralj je već bio teško bolestan. Umro je malo poslije toga, tj. 5. siječnja 1066. Pokopan je u crkvi Westminsterske opatije, koja mu toliko duguje.
Narod je brzo počeo štovati kralja kao sveca, a u tome su mu prednjačili sami redovnici iz Westminstera. Pripovijeda se o brojnim hodočašćima na njegov grob i o čudesima po njegovu zagovoru. Kad su mu god. 1102. ponovno pregledali tijelo, našli su ga sačuvana.
Kad su kratko nakon kraljeve smrti bitkom kod Hastingsa Normani postali potpuno gospodari Engleske, i oni su promicali Eduardov kult jer su ga smatrali svojim.
Kralja Eduarda proglasio je svetim 7. veljače 1161. u Anagniju papa Aleksandar II. Dvije godine kasnije kenterberijski nadbiskup, slavni Toma Becket, dao je prenijeti kraljeve relikvije na drugo mjesto i smjestiti ih u kor iste crkve. To je bilo 13. listopada 1163. pa se zbog toga na današnji dan kao na dan prijenosa njegova tijela i slavi njegov blagdan. U XIII. stoljeću učinjen je još jedan prijenos svetoga tijela u kapelu iza glavnoga oltara, gdje ono i danas počiva.
ktabkbih.net/obican.info