Promocija knjige Dodir časne sestre Gojka Berića će se održati u srijedu, 12. lipnja, s početkom u 19:00 sati u Centru za kulturu Mostar.
O knjizi će pored autora govoriti Damir Uzunović i Boro Kontić.
“Berić Gojko kakvog do sada niste čitali. U prvom licu, ogoljen do daske, senzulan i čulan. Čega se god dotakao, napravio je savršen portret – grada, kafana, ljudi. Krug njegovog neodoljivog pripovijedanja započinje odlaskom iz rodnog kraja, nastavlja dramatičnim odrastanjem u Mostaru, a zatvara se na poznatom dubrovačkom trgu i pričom ‘Čekajući “četvorku”‘, koja tu stoji umjesto epiloga. Osobena literatura, umiješana od vlastitog života, kratkih priča, dokumenata, slika, kronika i neočekivanih događaja, jedan potpuno berićevski način pisanja čije će oponašanje svakome tko to pokuša biti uzaludno. Za tako nešto potrebno je bilo živjeti jedan tako neponovljiv život.” – Damir Uzunović
“Gojko Berić je napisao knjigu o životu u dva jugoslavenska grada. Knjiga koja može biti memoar, ali i roman, protkana je tjelesnošću, felinijevskim odrastanjem u siromaštvu nakon Drugog svjetskog rata, smrću rodbine i dragih ljudi; množinom malih i velikih tema. Tu je uspon i (ras)pad Jugoslavije, nestanak starog društva koje će naslijediti ovo današnje ‘novo’. Majstorska je to freska živih boja, knjiga pisana jasnim rečenicama, sa dosta lirskog u sebi. Dodir časne sestre kao i svaka prava literatura može dati utjehu; oživljava nestale svjetove i nudi čitatelju/ljici vitalizam kakav se rijetko sreće.” – Faruk Šehić
“… Gojko Berić u stvari ispisuje kroniku duše, svojih junaka ili svoje vlastite, koja do kraja romana (do kraja života!) ostaje zarobljena na ivici bodeža, na rubu izbora i nemogućnosti izbora, po kojem je u svom životu išao njegov glavni lik, ili autor sam. Ovo je knjiga o svijetu u nestajanju, možda čak i nestalom, u kojem se javlja ‘nježna žestina’ mjesta u kojima boravi, ‘knjigovodstvo naših starih dana’ i ‘život koji je pretvoren u prašinu’. Gruba i nježna priča o zemlji i vremenu koje je ostalo samo kao prosinački zrak sunca…” – Ferida Duraković.