U prigodi Dana posvećenog života (2. veljače), sugovornika smo pronašli u članu Hercegovačke franjevačke provincije fra Anti Mariću, provincijskom knjižničaru, samostanskom ekonomu i župnom vikaru u samostanu Sv. Petra i Pavla u Mostaru.
Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik
Fra Ante je rođen 16. svibnja 1952. u Mostaru. Nakon osnovne škole u rodnom gradu završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu i u Freiburgu am Breisgau. Knjižničar je u Franjevačkoj knjižnici u Mostaru, član je Vijeća za kulturno-povijesnu baštinu, graditeljstvo i sakralnu umjetnost. Bio je pročelnik Povjerenstva za pripremu kauze mučenika Hercegovačke franjevačke provincije. Utemeljitelj je i ravnatelj Hrvatske franjevačke arheološke zbirke Sv. Stjepana Prvomučenika Gorica. Pokrenuo je i odgovorni je urednik provincijskoga nakladničkoga niza Recipe koji tretira kulturno i književno djelovanje hercegovačkih franjevaca.
Autor je libreta prve hrvatske opere u BiH Diva Grabovčeva koja je praizvedena 15. ožujka 2016. u Mostaru.
Hrvatsko narodno kazalište Mostar uprizorilo mu je drame U Godinama gladi (1996.) i Božić bez sina (1998.) pod naslovom I smrt će biti sasma nešto ljudsko (o životu i smrti A. B. Šimića).
Poštovani fra Ante, na blagdan Prikazanja Gospodinova obilježava se Dan posvećenog života. Što on predstavlja i koliko je važno njegovo obilježavanje?
Blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu, Svijećnica je od 1977. odlukom svetoga pape Ivana Pavla II. proglašen i Danom posvećenog života. Danom posvećenih osoba. Sveti je Otac u toj odluci duboko proniknuo u srž blagdana i poštivao njegov sadržaj, te u isto vrijeme zavjete i život posvećenih osoba. Blažena Djevica Marija i Sv. Josip donose svoga novorođenoga Sina i po židovskom ga vjerskom običaju posvećuju Gospodinu. Taj čin su uzveličali starac Šimun i proročica Ana, kći Penuelova. Oboje su također svoj život svakodnevnom molitvom i bdjenjem u Hramu posvetili Gospodinu. Starac Šimun uzima Dijete i diže ga u zrak – posvećuje Gospodinu – i Majci Njegovoj govori o svemu što je čeka. Vjerujem da se Blažena Djevica toliko puta sjetila tog Starca, osobito na Kalvariji.
Papa je itekako ćutio vrijednost i značenje posvećenog života i posvećenih osoba. U stoljetnom slijedu crkvene tradicije On je utemeljenjem ovoga dana samo tu tradiciju Crkve nastavio i afirmirao. Vidimo da posvećeni život svoj korijen ima u evanđelju, u Isusovoj propovijedi i nauku. Ostaviti sve u životu i posvetiti svoj život Bogu. Taj je poticaj i nauk Crkva pratila od svojih prvih dana. Prisjetimo se samo Sv. Pahomija, Sv. Pavla Pustinjaka, Sv. Ante Pustinjaka. Redovništvo i pustinjaštvo, posveta Bogu nasušni je kruh i život Crkve. Tradiciju će tako vjerno i bogato nastaviti Sv. Bazilije, Sv. Benedikt, a onda Sv. Franjo, Sv. Dominik, Sv. Ignacije. Cijelu lepezu predivnih cvjetova posvećenog života Crkva ima u svom naručju: karmelićani, salezijanci, palotinci, lazaristi i toliki drugi.
I danas osobe posvećenog života čine u Crkvi svu raznolikost svetosti i ustrajnosti na putu Gospodnjem. Stoga je ovaj čin svetog pape Ivana Pavla II. od prije 48 godina smišljeni sveti čin koji se životnim sadržajem posvećenih osoba stopio sa sadržajem blagdana Prikazanja Gospodinova u Hramu. I vrlo se lijepo našao i učvrstio u crkvenoj pobožnosti i životu.
Na koji način poziv na posvećeni život odražava djelovanje Duha Svetoga u pojedincima, kako je to često naglašavao Sv. Ivan Pavao II.?
Uzmemo li kao primjer bilo kojeg utemeljitelja bilo kojeg od redovničkih zajednica, uvjerit ćemo se u djelovanje Duha Svetoga. Crkva je u svetim redovima svoje muške i svoje ženske djece ostala na Isusovu tragu, na tragu Duha Svetoga. Toliki su pojedinci svojih zajednica, i cijele zajednice posvećenih osoba u teškim i apokaliptičnim razdobljima života Crkve dali sve da Kristova Crkva opstane na ovom ovozemaljskom putu i u ljudskom životu.
Sve je i uvijek bio osobni čin nadahnuća, osobni čin nasljedovanja, osobni čin posvete svoga života dragom Bogu i Crkvi. Zato s pravom i govorimo o Bogu posvećenim osobama. Crkva je na Drugom vatikanskom saboru donijela dekret o prilagodbi i obnovi redovničkog života, a papa Pavao VI. ga 28. listopada 1965. proglašava dekretom Perfectae caritatis. „Doista, od samog početka Crkve muškarci i žene krenuli su s većom slobodom slijediti Krista i više ga nasljedovati kroz prakticiranje evanđeoskih savjeta, svaki na svoj način vodeći život posvećen Bogu. Mnogi od njih pod nadahnućem Duha Svetoga živjeli su kao pustinjaci ili osnovali redovničke obitelji, što je Crkva rado prihvaćala i odobravala svojim autoritetom. Dakle, u skladu s božanskim planom izrasla je prekrasna raznolikost redovničkih zajednica koje su Crkvi olakšale, ne samo biti opremljena za svako dobro djelo (usp. 2 Tim 3,17) i spremna za rad, službe – izgradnja Tijela Kristova (usp. Ef 4,12) – ali se također pojaviti ukrašena raznim darovima svoje djece poput supruge ukrašene za svog muža (usp. Otk 21,2) i da se kroz nju objavi mnogostruka Božja mudrost (usp. Ef 3,10)“ (PC 1).
Fra Ante: “Današnje vrijeme traži redovnika i redovnicu nadahnute evanđeljem, idejom svoje zajednice, svoga utemeljitelja, čvrsto ukorijenjene u Kristovoj Crkvi”
Što u kontekstu današnjeg vremena znači biti redovnik – svećenik, časni brat, časna sestra i kakva redovnika traži današnje vrijeme?
Upravo je Drugi vatikanski sabor naglašavao onaj toliko poznati aggiornamento „znak vremena“ (papa Ivan XXIII.). Prepoznati svoje vrijeme, odgovoriti njegovim izazovima, u svom vremenu svoj život posvetiti Bogu. Crkva od pojave prosvjetiteljstva prolazi teškim vremenom. Sklonjena je sa scene, u svim je segmentima života uveden neki novi „kanon“, neke vrijednosti koje brišu svu lepezu provjerenih i dobrih vrijednosti i na glavu okreće njihovu skalu.
Valjalo se snaći u tom vremenu. Je li s tim vremenom počeo pad oduševljenja za redovnička i, uopće, duhovna zvanja?! Jesu li sjemeništa zbog toga vremena ostala prazna, jesu li se zato ugasila mnoga mala sjemeništa i u našem ozemlju, jesu li zbog toga teološki internati na izdisaju?! Dekret Perfectae caritatis i na to daje upute saborskih otaca:
„Prilagodba i obnova redovničkog života uključuje, kako stalno vraćanje izvorima svega kršćanskog života, tako i izvornom duhu ustanova i njihovu prilagodbu promijenjenim uvjetima našeg vremena. Ova obnova, pod nadahnućem Duha Svetoga i vodstvom Crkve, mora se odvijati prema sljedećim načelima: a) ostati na zasadama evanđelja; b) ostati na ideji i duhu prvih vremena redovničke zajednice i utemeljitelja; c) svaka zajednica treba biti inkorporirana u crkvu i sudjelovati u njezinu životu; d) upoznati duh vremena i političku stvarnost, e) svrha redovničkog života je pomoći članovima slijediti Krista i sjediniti se s Bogom kroz ispovijedanje evanđeoskih savjeta. Stoga treba stalno imati na umu da će i najbolje prilagodbe u skladu s potrebama našeg doba biti neučinkovite ako nisu potaknute obnovom duha. To mora imati prednost čak i nad aktivnom službom“ (PC 2).
Današnje vrijeme traži redovnika i redovnicu nadahnute evanđeljem, idejom svoje zajednice, svoga utemeljitelja, čvrsto ukorijenjene u Kristovoj Crkvi, proničući u srž života u svom vremenu, te na kraju u vremenu i prostoru u kome jesu živjeti i propovijedati evanđeoske savjete, svjedočiti svojim osobnim posvećenim životom.
Kako se na posvećeni život gleda kao na dar Crkvi i njezinu narodu, odnosno kako posvećene osobe pridonose poslanju Crkve?
Izravan i sadržajan odgovor na ovo pitanje daje nam opet dekret Perfectae caritatis: „Redovnički život, tu časnu ustanovu koja je tijekom duge povijesti stekla zapažen ugled u Crkvi i u ljudskom društvu, treba pažljivo čuvati i dopustiti da njegov autentični duh sve sjajnije zasja kako u istok i zapad. Glavna je dužnost redovnika služiti božanskom veličanstvu istodobno ponizno i plemenito unutar zidova samostana, bilo da se posve posvećuju bogoštovlju u kontemplativnom životu ili su legitimno poduzeli neki apostolat ili djelo kršćanske ljubavi. Zadržavajući, dakle, obilježja vlastitog načina života, neka ožive svoje drevne tradicije služenja i tako ih prilagode potrebama današnjice da samostani postanu ustanove posvećene izgradnji kršćanskog naroda“ (PC 9).
Osobe posvećenog života su, mirne duše možemo reći, blagoslov Crkvi. Samostani, redovničke kuće, institucije oaze su duhovnog, božanskog. U tome ih treba podržavati i njegovati, pustiti ih da blagohotnom rosom svojih krjeposti svježe i uzdrže život u ovom vremenu i prostoru. Uzmemo li primjer bilo kojeg samostana u našoj domovini, vidjet ćemo koja su duhovna dobra dali kroz povijest i koja daju i danas. Zato ih Crkva štiti i njeguje i treba ih držati poput dragulja na svom majčinskom dlanu.
Na koji način Crkva može graditi okruženje koje prepoznaje i njeguje posvećeni život predstavljajući ga tako novim naraštajima?
Crkva uvijek treba i može biti podrška osobama posvećenog života. To Crkva i čini. Mora biti inventivna na koji način oduševiti svoje vjernike za redovništvo. Posebno su naši krajevi obilježeni životom i djelovanjem osoba posvećenog života. Mali su dječaci naših sirotinjskih kuća i obitelji odlazili u samostanske škole sa sedam, deset godina, tu naučili čitati i pisati, tu odjenuli redovničko odijelo, habit, tu položili evanđeoske zavjete, te krenuli u kulturni svijet završiti teološke nauke. No, prije toga su odlaska na oltaru davali svečanu prisegu da se po svršetku studija vraćaju u svoj rodni i porobljeni kraj. Tu djelovati, tu Krista propovijedati.
Zahvaljujući upravo sinovima Sv. Franje, Sv. Dominika, poslije redovnicima trapistima, naš je kraj ostao u krilu Rimokatoličke Crkve. Ništa na tom području nismo imali regulirano. Sve nam je bilo zabranjeno po cijenu života, no, ako smijem reći, krali smo, nelegalno sebi prisvajali pravo na svoju vjeru, na svoj identitet i sačuvali ga kroz duga tri stoljeća osmanlijske okupacije. Normalno da su ovi „kradljivci“ bili žestoko kažnjavani, ali su bili spremni na sve žrtve.
Upravo ova memorija može i danas biti poticaj mladima. Jer, vjera se i Crkva uvijek probijaju kroz poteškoće. Za to probijanje, taj život Crkve, redovnici su kao izmišljeni. Kao da ih je izmislio dragi Bog.
Redovnički život ima i svoje težine, ali i radosti. Kako biste iskustvo svojeg redovničkog života ispričali nekomu tko uopće nije vjernik?
Često sam u životu objašnjavao posjetiteljima na Širokom Brijegu, sada u Mostaru što je to samostan, što je to fratar. Oni su ponešto znali, ali kad bi vidjeli samostan, kad bi saznali što je opis redovničkog djelovanja, uvijek sam imao dojam da su bili zadivljeni. Dobro, mi to znamo i uljepšati, ali se ne može baš u toj mjeri, kao kad vam neki fratar u Fojnici pokaže samostan i crkvu Duha Svetoga, ostat ćete pod tim dojmom do kraja života, ili Kraljevu Sutjesku, Kreševo. Fratri su, ostajem na svom području, ne umanjujući nimalo vrijednost drugih redovničkih zajednica, poput pčela kroz svu povijest radili za svoj narod, za svoju crkvu, svoj samostan. „Volio je samostan kao svoju dušu“ – tako je prepoznatljivo.
Svaki je samostan, svaka redovnička kuća, već rekoh, poput oaza u pustinji ovoga vremena i ovoga prostora. Mi redovnici i redovnice moramo toga biti itekako svjesni.
Kako prepoznati dar redovničkog poziva i razvijati ga do plodova istinskog nasljedovanja Isusa Krista?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer je stvar osobnog odabira. Neka puka slučajnost može čovjeka usmjeriti u tom pravcu. Uzimam primjer Franjevačkog sjemeništa Bosne Srebrene u Visokom. Koje su porođajne boli fratri imali u njegovu osnutku, održavanju, koje poteškoće u vrijeme komunizma. Sve su to naši dični profesori nadišli. Pobijedili. I danas kad se susretnem sa svojim kolegama iz tog vremena 1970-ih, samo o njima i o našem Sjemeništu govorimo. Malo je nas postalo fratrima, svećenicima, ali i ovi moji prijatelji koji su u svijetu, u Crkvi, kao da su još u sjemeništu. Imaju svoje obitelji, svoju djecu, svoje unuke, i svi su ostali vjerni članovi Rimokatoličke Crkve. Kad se god na obljetnicama sastanemo, molimo za svoje pokojne profesore. Vjerujte mi, bez imalo uvrjede profesorima danas, ovi su naši neponovljivi.
Nas je u prvom razredu 1967. u sjemenište došlo 57. Skoro smo svi bili ministranti, sve su naše obitelji bile pobožne. Rasli smo iz takvog staništa. Ozračje je bilo protiv Crkve i vjere. Ali se dogodio baš predivni paradoks. Recimo u Hercegovini se te 1971. nakon mature odjenulo 25 momaka. Nikad u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji toliko, ni prije, ni do danas. A država nam ništa nije priznavala, osim one osnovne škole koju smo završili prije sjemeništa (sic!). A kad smo u opuštenoj atmosferi govorili što nas je potaklo na taj korak, nitko od nas nije znao dati suvisao odgovor. Jednostavno smo otišli u Visoko!
Kako ste se Vi odlučili odjenuti franjevački habit?
Evo, rekoh u prethodnom pitanju da ne znam. Hercegovačka franjevačka provincija poslije 1945. nije više imala ni malog ni velikog sjemeništa, ni Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, ni Teologije u Mostaru. Sve su to partizani ubili. I nikad nisu dopustili da se te ustanove ožive. Stoga su kandidati iz Hercegovine u sjemenište išli najviše u Visoko, ali i u Split, Bol, Dubrovnik. Kad iz vlaka pri odlasku u Visoko na kolodvoru u Mostaru nisam više vidio svoju majku i svoga oca, u trbuhu me je zaboljelo i nikada nije prestalo. Da sam prva dva dana našao svoj kufer u sjemeništu, kad sam se probudio prvog jutra, otišao bih kući natrag iz istih stopa. Ali, eto, nisam našao kufer, i ostao sam. Ne šalim se.
Ali je onda potekao život u sjemeništu, život u Novicijatu na Humcu, život na Teologiji u Sarajevu, pa Freiburgu u Njemačkoj, i sve mi je bilo draže da nisam našao kufer. Sve sam ove godine od svoga ređenja i mlade sv. mise 1978. u Hercegovini. Imam osjećaj da je dobro, da je baš dobro što sam postao fratar, osoba posvećenog života.
Za kraj, prema Vašem shvaćanju, kakva je budućnost redovništva?
Mislim da je budućnost redovništva izvjesna. Osigurana. Možda vas ovo čudi?! Crpim pouzdanje iz obljetnica koje ovih godina u cijelom svijetu i u Franjevačkom redu slavimo: Rim, 29. studenog 1223. – 29. studenog 2023. Cijeli svijet slavi osam stotina godina potvrde Franjevačkog pravila; Greccio, 25. prosinca 1223. – 25. prosinca 2023. Cijeli svijet slavi osam stotina godina jaslica. Franjo ih prvi napravio. La Verna, 17. rujna 1224. – 17. rujna 2024. Cijeli svijet slavi osam stotina godina Stigma Sv. Franje. A ove godine 1225. – 2025. osam stotina godina Pjesme brata sunca.
Lako se može vidjeti koliko redovnika i redovnica ima danas na svijetu i prosjek njihove starosti. Meni pouzdanje daju neki novi proplamsaji. Ne mogu ne spomenuti samostan sestara klarisa u Brestovskom. One već moraju proširivati odaje svoga samostana. One su naš blagoslov i priča o redovničkoj budućnosti!
