Indiferentnost ili ravnodušnost nije riječ s kojom asociramo nešto pozitivno. Obično indiferentnost povezujemo s riječima: „Baš me briga.“, „Ne zanima me.“ ili „Svejedno mi je.“ Indiferentnom ili ravnodušnom osobom redovito smatramo osobu koja nema ili ne teži za stavom prema nekomu ili nečemu, koja je nezainteresirana, pa i rezignirana i apatična. Štoviše, izgledalo bi da je u korijenu barem nekih oblika ravnodušnosti određeno beznađe jer osoba ima dojam da što god učinila, ne može promijeniti apsolutno ništa i njezin se život u tim slučajevima počinje svoditi na osrednjost i životarenje. Izgleda da ravnodušna osoba odlučuje ostati u sigurnoj luci osrednjosti, odbijajući izabrati stranu.
Jasno, nije svako pomanjkanje zainteresiranosti o određenim pitanjima posljedica ravnodušnosti. Primjerice, dok bih ja mogao biti pogođen (ne)uspjesima Hajduka, znam da Hrvoja nogometne muke bilo koje vrste uopće ne brinu jer ga to ne zanima. No kada u određenim slučajevima manjka bilo kakva zainteresiranost, kada mi je sasvim svejedno, to bi moglo upućivati na dublji problem (ne samo nužno na ravnodušje). Recimo, ako bih na vijest o smrti prijateljeve majke reagirao: „I, ima li išta osim toga?“, to bi bio razlog za zabrinutost.
Naravno, ravnodušnost se može protegnuti i na šira društvena, pa i religijska pitanja. Na primjer, svejedno mi je kako ću se odnositi prema planetu, kako ću se ponašati prema stvorenjima koja me okružuju i kako ću koristiti resurse ovoga planeta jer smo ionako prešli točku nakon koje nema povratka ili zato što će za nekoliko milijardi godina Sunce ionako „progutati“ Zemlju. Ili, budući da Bog hoće spasenje sviju, a ništa se ne može oprijeti Božjoj volji, svi će se ljudi spasiti neovisno o tome bili oni dobri ili zli te je sasvim svejedno što razne religije naučavaju. Ili, budući da Boga nema, svejedno je hoću li biti svetac ili zločinac, važno je samo iskoristiti ovaj život do kraja zato što je jedini kojeg imam. Naravno, očituju se ovdje različite razine i stupnjevi ravnodušnosti i neki bi branili neke od gore navedenih oblika indiferentnosti, ali općenito gledajući, vjerujem da bismo se mogli složiti da je indiferentnost ili ravnodušnost u svome uobičajenome značenju nešto loše.
Ravnodušnost lošom smatra i talijanski marksistički filozof i političar Antonio Gramsci (1891–1937). U svome slavnome eseju Odio gli indifferenti – Mrzim indiferentne (1917) Gramsci piše:
Mrzim indiferentne. (…) Indiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukavičluk; to nije život. Zato mrzim indiferentne. Indiferentnost je mrtvi teret povijesti. To je olovna kugla privezana za nogu inovatora, inertna tvar u kojoj se često utapaju najsjajniji entuzijazmi, močvara koja okružuje stari grad i brani ga bolje od najčvršćih zidina, bolje od prsiju njegovih branitelja, jer u svojim muljevitim vrtlozima guta napadače, desetkuje ih, obeshrabruje ih i ponekad ih natjera da odustanu od junačnoga pothvata.
Za Gramscija indiferentnost znači kukavičluk i beživotnost. Štoviše, za Gramscija je jasno da smo pozvani ili biti živi ili biti indiferentni, odnosno mrtvi. Nema trećega!
Ni papa Franjo nije nimalo ništa naklonjeniji ravnodušnosti i žestoko kritizira tzv. globalizaciju ravnodušnosti. Riječ je o ravnodušnosti koja služi za opravdavanje kulture odbacivanja i isključivanja, kulture koja nema suosjećanja za potrebe i krik siromašnih, kulture u kojoj se sama ljudska bića smatraju proizvodom koji se baca u otpad nakon što se iskoristi (cf. Evangelii gaudium 53–54). Imajući sve ovo na umu, ne čudi što je indiferentnost ili ravnodušnost na zlu glasu (i to s pravom!).
Ipak, smatram da postoji dobar oblik indiferentnosti ili ravnodušnosti. Ta je indiferentnost zapravo hrabra i vodi u život. Štoviše, očituje nutarnju slobodu koja nas čini spremnima donijeti dobre i odvažne odluke koje mijenjaju živote, koja nas potiče zalagati se za dobro, koja nas izvlači iz naše utvrde osrednjosti i životarenja. Riječ je o tzv. ignacijevskoj indiferentnosti. O ovoj sam temi pisao već u tekstu Načelo i temelj ignacijevske duhovnosti, a ovdje bih htio uputiti na ono ključno o ovome pitanju. Što je onda ignacijevska indiferentnost?
Ignacijevska indiferentnost znači biti neopredijeljen ili točnije ne biti navezan na stvorenja ovoga svijeta. Naime, čovjek je sklon tomu da ima neuredan odnos prema stvorenjima. Primjerice, poznajemo ljude koji ne mogu izdržati ni pet minuta, a da ne pogledaju što ima novoga na Facebooku, Instagramu, TikToku ili na internetu općenito. Ili je pak riječ o neurednome odnosu prema hrani, piću, užitku općenito, lijepomu izgledu, zdravlju, ugledu, novcu, častima itd. Prepoznajemo da nešto ne štima s odnosom prema tim stvarima, uočavamo navezanost, pa čak i ovisnost. A ako smo iskreni prema samima sebi, prepoznat ćemo da i mi nismo nevini po ovome pitanju te smo ili imali ili još uvijek imamo neuredne odnose prema gore navedenim (a možda i drugim) stvarima, uviđajući vlastitu navezanost, pa možda i ovisnost.
Ignacijevska pak indiferentnost znači biti nenavezan na stvari ovoga svijeta, ne biti njihov rob, već imati ispravan odnos prema njima. Ignacijevska indiferentnost znači biti slobodan, slobodan od stvorenja ovoga svijeta, časti i bogatstava, biti slobodan od grijeha kako ne bismo postali sužnji stvorova i svojih neurednih strasti, kako ne bismo postali robovi osrednjosti. No ta indiferentnost podrazumijeva i biti slobodan za donošenje dobrih odluka, slobodan za gorjeti i izgorjeti u službi Evanđelja, slobodan za postati svet, slobodan za ljubav prema Bogu i bližnju, slobodan za prepoznati muku potrebitih i priskočiti im upomoć, slobodan za borbu za istinu i pravdu, slobodan za istinsku skrb o Božjemu stvorenju i ispravno služenje njime. Ukratko, ignacijevska indiferentnost vodi nas u slobodu za ljubav.
Ignacijevska indiferentnost tako ne samo da nije ravnodušnost već joj i stoji nasuprot: ignacijevska indiferentnost znači zainteresiranost, pristranost u istinskome smislu riječi jer se nadahnjuje onim što nas više vodi k Bogu i rastu u prijateljstvu s Njim, onim što nas više potiče na ljubav prema bližnjemu, onim što nas više potiče da naviještamo Evanđelje, onim što nas više vodi istinskomu životu, onim što nas više vodi suobličavanju Isusu Kristu. Naravno, možemo rasti u ignacijevskoj indiferentnosti, možemo rasti u slobodi, a to činimo uz Božju pomoć, surađujući s Njegovom milošću kako bismo se oslobodili od neurednosti u svojim životima te željeli i birali „jedino ono što nas više dovodi k svrsi za koju smo stvoreni“ (DV 23) – vječno zajedništvo s Bogom i Njegovim svetima.
Luka Ilić SJ
Preuzeto s www.konzervativac.hr
Fotografija: Uta Scholl