Hrvatska je više od tri desetljeća samostalna i neovisna država u kojoj je formalno na snazi demokratski sustav. No činjenica je da hrvatska država na mnogim područjima nije popunjena hrvatskim sadržajima, nego onima koji su izravno usmjereni na njezinu razgradnju. To je fenomen koji sam opisao u knjizi “Hrvatska – država koja se samoukida”.
Nedavno Milanovićevo ustoličenje pokazalo je da Hrvatska i dalje nije raskrstila s totalitarnim i protudemokratskim sustavima. Pozvati na ustoličenje partizanku koja je izrijekom priznala da je sudjelovala u zločinačkoj komunističkoj ekspediciji protiv fratara u Širokom Brijegu znači pristajati uz totalitarni komunistički režim. Dakako, nakon rušenja komunizma u Europi krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina 20. st. tzv. antifašizam postao je paravan za zagrobni život komunizma u Hrvatskoj, no svakom je razumnom čovjeku jasno da je taj tzv. antifašizam tek instrument rehabilitacije komunizma i jugoslavenstva.
Literatura koja se bavi fenomenom “totalitarizma” mjeri se u tisućama naslova, od kojih je tek manji dio preveden na hrvatski jezik. Iako među politološkim stručnjacima postoje razmimoilaženja o tome koji se povijesni sustavi mogu svrstati u kategoriju totalitarnih, većina njih tu ubraja komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam. Pojedini autori s vrlo jakim argumentima govore da i demokracija, kao i svi drugi sustavi, nije imuna na totalitarizam, pa se tako može govoriti i o opasnostima “demokratskog totalitarizma”.
Kad je u pitanju (kazneno)pravni odnos prema tri zločinačke ideologije 20. st. – komunizam, fašizam i nacizam – onda se mogu razlikovati dva ponešto drukčija pristupa. U europskim zemljama, a tu prije svega treba ubrojiti Njemačku, Austriju i Francusku, simboli i ikonografija povezana s fašizmom i nacizmom oštro se kažnjavanju, dok je zbog niza povijesnih razloga odnos prema komunizmu nešto “benevolentniji”. U Sjedinjenim Američkim Državama za isticanje simbola totalitarnih sustava nisu predviđene rigorozne kazne kao u Europi, što je posljedica prvoga amandmana na američki ustav koji jamči slobodu govora.
FOTO: Goran Mehkek/CROPIX
Komunisti u Hrvatskoj nikada nisu lustrirani
Hrvatska je po mnogočemu iznimna i čudesna država, pa tako i prema odnosu prema naslijeđu totalitarnih sustava. Većina pripadnika Ustaškog pokreta, kao i mnogi koji s tim pokretom nisu imali bilo kakve veze, brutalno je likvidirana ili protjerana u proljeće 1945. godine. O tome je li ustaški pokret bio totalitaran ili nije dalo bi se raspravljati, no činjenica je da ustaša niti fašista u Hrvatskoj nema od 1945. Jednako tako činjenica je da su nakon ustaša vlast u Hrvatskoj preuzeli komunisti, pristaše sustava koji je prema piscima Crne knjige komunizma “najužasnija varijacija totalitarizma, državnog terorizma i monopartijskog voluntarizma u povijesti ljudskog roda”.
Konačno, činjenica je i to da komunisti u Hrvatskoj nikada nisu lustrirani i da su svoje pozicije i moć transferirali i u demokratsku hrvatsku državu. Ipak, svih posljednjih desetljeća politički i medijski mainstream nije govorio o potrebi lustracije ex-komunističkih kadrova (sada je to zbog biologije postalo i neprovedivo u odnosu na konkretne pojedince), nego o fiktivnome fašizmu koji navodno ponovno izranja iz mračnih zakutaka. Postoji li u Hrvatskoj fašizam? Naravno – ne postoji.
Optužbe za fašizam u političko-ideološkom katekizmu bivših komunista predstavljale su diskvalifikacijski kriminalizirajući izraz kojim su se napadali politički neistomišljenici svih boja i predznaka (pa su tako i socijal-demokrati bili socijal-fašisti), a u proljeće 1945. optužba za fašizam bila je instrument za opravdavanje fizičke likvidacije ne samo pripadnika ustaških i domobranskih jedinica, nego i svih onih koji su komunistima mogli predstavljati smetnju o preuzimanju totalne vlasti (dakako, fašisti su bili i oni koji su imali vile u elitnim dijelovima Zagreba ili podeblje bankovne račune).
FOTO: Direktno (na fotografiji Davor Dijanović)
Borba protiv ‘endemskog hrvatskog fašizma’
U ime borbe protiv fašizma izvršena je i agresija na Hrvatsku; svi zločinci, od Miloševića i Šešelja do Šljivančanina i Mladića borili su se protiv endemskoga hrvatskog fašizma. Bilo koja samostalna i neovisna hrvatska država za velikosrbe i domaće orjunaše i jugosferaše ne može biti ništa drugo doli fašistička kreacija, iz čega, dakako, dosljedno proizlazi da su antifašisti jedino oni koji su pristaše Jugoslavije i komunizma, odnosno drugim riječima: pristaše zločinačke države i antidemokratskog sustava koji je iza sebe ostavio više od stotinu milijuna leševa diljem zemaljske kugle.
Riječ je o političkoj perverziji i svinjariji kakva je moguća jedino u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je moguće da su bivši profesori na JNA učilišta glavni arbitri demokracije i ljudskih prava, dok se bivše disidente iz komunističkih vremena proglašava mračnjacima i antidemokratima. Argumenti kojima prekaljeni antifašisti od formata opravdavaju simbole i zločine komunizma svode se na tvrdnju da je komunizam pobijedio fašizam i da je za razliku od fašizma bio dobar u svojoj ideji.
Riječ je o maloumnim argumentima, jer oni koji su pismeni i koji su pročitali Manifest komunističke partije znaju da se u tome dokumentu poziva na nasilno rušenje čitavog dosadašnjeg društvenog poretka (je li poziv na nasilje dobar kao ideja?), kao što i oni kojima nije strana elementarna logika znaju da ako je jedno zlo pobijedilo drugo, to ne znači da je prvotno zlo postalo dobro. Hrvatska se nikada nije suočila s pogubnim posljedicama komunističke ideologije što rezultira mnogim autodestruktivnim procesima u hrvatskoj državi, posebno ako imamo u vidu da se nalazimo pred opasnostima novih totalitarizama koji iza sebe ne ostavljaju tragove krvi, ali rezultiraju uništenjem tradicionalnih vrijednosti zapadne civilizacije.
FOTO: Unsplash
Fenomen potpune inverzije vrednota
I komunizam i nacionalsocijalizam težili su radikalnoj promjeni društva; zapravo su čitavu društvenu stvarnost željeli svesti na jedinstvo. Može se reći – kao što primjećuje Alain de Benoist – da su težili stvaranju jednoga uniformiranog modela idealnog čovjeka – savršenog arijevca ili savršenog proletera. Pritom se je protivnike takvoga sustava, one koji su stajali na putu stvaranja toga idealnog čovjeka, doslovce iskorjenjivalo. Nemoguće se je oteti dojmu kako i današnji globalizam teži tomu da čitav planet pretvori u jedno veliko homogeno tržište, u kojem će također postojati jedan uniformni tip čovjeka, čovjeka koji će usvojiti mentalne strukture homo oeconomicusa. To je tip čovjeka koga zanima isključivo novac, profit, interes, moć, slava, seks, osobno zadovoljstvo; jednom riječju: materija.
Riječ je o produktu utilitarističke antropologije i etike koja naučava da je u bilo kojem društvenom djelovanju čovjek vođen isključivo svojom osobnom korišću ili, pak, korišću društvene zajednice, što implicira kako je jedini smisao ljudskoga života stjecanje profita i koristi. Pretpostavka za stvaranje takvoga novog homogenog društva i tzv. Novoga svjetskog poretka je reduciranje raznolikosti različitih kultura, naroda, sustava vrijednosti i načina života. Promiču se i nameću se nove ideje, nova mišljenja, nova vjerovanja, nove vrijednosti; sve to uz tendenciju da postanu zajedničke cijelomu globaliziranome svijetu.
S pravom možemo kazati kako smo svjedoci fenomena potpune inverzije vrednota, gdje se sve dojučerašnje vrijednosti na kojima je bio izgrađen kršćanski Zapad proglašavaju nazadnima i retrogradnima, a umjesto njih promiču se nove ideje militantnog individualizma, hedonizma, kozmopolitizma i ateističkog humanizma. Takvi procesi neumitno odgovaraju određenim političko-ekonomskim grupacijama, koje u globaliziranome svijetu vide priliku za nova megalomanska bogaćenja, no u svojoj biti oni sadrže latentnu kulturocidnu narav i totalitarne tendencije. Mnogi od njih imaju sotonistička nadahnuća. Protivnici tog procesa, istina, neće biti ubijeni niti zatvoreni, ali su zato posve medijski marginalizirani, šikanirani ili ušutkani. Metode obračunavanja s protivnicima i neistomišljenicima utoliko su postale mnoge suptilnije i djelotvornije.
Izvor: direktno.hr