13. ožujka 2025. – Na današnji dan, u Beogradu 1975. godine umro je Ivo Andrić, pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine te dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.
U maticu rođenih crkve svetoga Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek upisao je, pod rednim brojem 70, da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića i majke Katarine (rođene Pejić) rođen 9. listopada 1892. godine u Travniku.
Antun Andrić rano je napustio svoju obitelj, umro je u 33. godini od tuberkuloze kad mu je sin imao nepunih šest godina. Ivo Andrić često je kasnije govorio o majci, a oca je spominjao tek usput. Smrću Ive Andrića 1975. godine ugasila se obitelj. Suočena s besparicom, Andrićeva majka Katarina već 1894. godine daje malog Ivu na čuvanje u Višegrad kod muževljeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovcsika. Tetak je došao u Bosnu iz Poljske nakon okupacije i radio je kao narednik u pograničnoj žandarmeriji. Obrazovan podučavao je Andrića njemačkom jeziku. U Višegradu je Hrvata bilo vrlo malo, a katolička zajednica sastojala se isključivo od došljaka. Tu Andrić uči govoriti, čitati i pisati. Osnovnu školu završava u Višegradu te se vraća majci u Sarajevo da bi tamo 1903. upisao Veliku gimnaziju. Gimnaziju završava u Sarajevu, dobivši stipendiju Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“.
HKD „Napredak“ osnovano je tek godinu prije upravo kako bi se hrvatskim učenicima i studentima iz siromašnih obitelji omogućilo daljnje školovanje ili studij. Andrić je bio slab đak i imao je dosta izostanaka. Išao je na popravni u drugom, petom i šestom razredu, a čak je i ponavljao godinu zbog slabe ocjene iz matematike. Od 1909./1910. materinski jezik predavao mu je dr. Tugomir Alaupović koji je u Ivi Andriću prepoznao talent. Tugomir Alaupović često je pomagao Andriću, a i sam potječe iz okolice Travnika.
Upravo Napretkova stipendija omogućuje Andriću, kao prvom u svojoj obitelji, odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. godine. Ta je godina ključna za početak Andrićeva društvenog i socijalno-političkog afirmiranja. Iste godine sudjelovao je na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu na kojima je spaljena mađarska zastava i došlo do krvavih sukoba s policijom. Nadalje, izgubio je dotadašnju stipendiju jer je podržao učenike koji su sudjelovali u demonstracijama, maturirao je pri sarajevskoj Gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u iznosu od 600 kruna, otputovao u Zagreb u listopadu 1912. godine i upisuje se na Mudroslovni fakultetu Franje Josipa I.
Prema pojedinim svjedočenjima, Andrić je u Zagrebu u krugovima nacionalističke omladine dočekan s velikim simpatijama. Andrić je također studirao filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, a završava nauke doktoratom u Grazu 1923. godine. Još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andrić se istakao kao jugoslavenski nacionalist, pa je zbog toga bio i uhićen. Budući da se u Hrvatskoj sve više širilo antijugoslavensko raspoloženje, Andrić u zagrebačkim „Novostima“ 8. studenoga 1918. godine objavljuje članak pod naslovom Nezvani neka šute u kojem se obrušava na protivnike ujedinjenja i stvaranja unitarne jugoslavenske države.
Nakon proglašenja i stvaranja 1. prosinca 1918. godine u Beogradu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pod regentom Aleksandrom Karađorđevićem, u Zagrebu je već 5. prosinca došlo do prosvjeda na kojima je zahtijevana hrvatska republika. Pobuna je ugušena u krvi, a ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi (prosinačke žrtve). O svojim nadama ali i iznevjerenim očekivanjima nakon ujedinjenja Andrić je progovorio kasnije: „Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro-Ugarske, ali za ujedinjenje južnih Slavena. Mi smo s oduševljenjem dočekali kraj rata i stvaranje jugoslavenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo mi želeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevereni..“
Početkom listopada 1919. Andrić zauvijek napušta Zagreb, a poslije Prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka Drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Andrić je godinama radio u diplomaciji, a 1939. godine kruna diplomatske karijere bilo je veleposlaničko mjesto u Berlinu, u središtu Trećeg Reicha.
Dekretom od 28. ožujka 1939. Andrić je stupio na svoju najodgovorniju diplomatsku dužnost. U nazočnosti ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa 19. travnja predaje vjerodajnice njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon službenog ceremonijala održan je i prijam na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem ljubazno razgovarao o unapređenju njemačko-jugoslavenskih veza u znanosti i kulturi. Andrić je nakon prijama održao konferenciju za tisak, a sutradan je poslao obavijest u Beograd o prvom sastanku s najvišim njemačkim dužnosnicima. Nakon puča u Beogradu i protunjemačkih demonstracija Hitler je dao naredbu o pripremi agresije na Jugoslaviju: Za nadnevak napada utvrđen je 6. travnja 1941., kada je i bombardiran Beograd. Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju i prekida diplomatskih veza, Andrić je obaviješten da je nazočnost diplomatskog osoblja u jugoslavenskom poslanstvu nepoželjna. Andrića je u Beogradu kratko vrijeme ispitivao Gestapo, ali je odmah pušten na slobodu. Zbog njegova hrvatskog podrijetla, predložili su mu preseljenje u Zagreb, ali Andrić je taj prijedlog odbio. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru.
Poslije rata Andrić izbija kao pisac među vrhove jugoslavenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije Prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i časopisima, kao što su Hrvatski đak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom knjige Ex Ponto u Zagrebu 1918. Iza nje se redaju ova djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje o Njegošu, Goyi itd. Poslije Drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se nije zadovoljavao isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.
Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, historijskim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom.
Nobelovu nagradu za književnost dobio je 10. prosinca 1961. na svečanosti u Stockholmu, a cijeli iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dijela knjižničnom fondu Bosne i Hercegovine. U obrazloženju Odbora stoji da je nagrađen za „epsku snagu“ kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje. Primajući Nobelovu nagradu za književnost, Andrić je u prigodnom govoru O priči i pričanju posebno istaknuo etičku dimenziju naracije: bez obzira na to opisuje li sadašnjost ili prošlost, ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač mora u svom poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča.
Andrić je čitavo svoje djelo stavio u službu čovjeka, humanosti, dijaloga među ljudima i kulturama. Njegovo pripovjedačko umijeće omogućuje nama, čitateljima, produljivanje iluzije života i trajanja, zavaravanje straha pred ponorima egzistencije, snalaženje u turbulentnim vremenima i na ovim poviješću zasićenim prostorima. Veličanstvena, čudesna pripovjedačka građevina koju je skladnim, kao iz kamena isklesanim riječima godinama gradio Ivo Andrić, prispodobiva je mostovima koje je gotovo opsesivno opisivao: stvaralac je fizički nestao, ali je ostalo njegovo djelo kao simbol savladavanja kaotičnih sila i otpora ljudskoj ograničenosti, zapisao je, između ostalog, akademik Krešimir Nemec u Večernjem listu u njihovom projektu predstavljanja jedinog književnog nobelovca u Hrvata.
U Napretkovu kulturnom centru u Zagrebu otvoren je u ožujku 2015. godine i Kutak nobelovca Ive Andrića i knjižnica sa svim do sada prikupljenim naslovima, s naglaskom na prva izdanja. Na otvaranju Kutka nazočila je skupina veleposlanika iz zemalja u kojima je Andrić boravio te predstavnici visokih hrvatskih političkih i kulturnih ustanova. Akademik Nemec tom je prigodom podsjetio kako Andriću neki Hrvati zamjeraju njegovo jugoslavenstvo, ali ti isti, kako je rekao, pritom zaboravljaju da je jugoslavenstvo hrvatski proizvod, koji su Srbi samo prihvatili.
Gol i bos te kao podstanar odlazi iz Zagreba u Beograd, napomenuo je dodavši kako se tada stvorila država za koju se borio pa je Andrić, što nije ništa čudno, samo malo naplatio svoju ambiciju. Naglasio je kako ga je Hrvat Tugomir Alaupović doveo u Beograd, a drugi Hrvat Ante Trumbić mu pomogao ući u diplomaciju. Ustvrdio je kako je Andrić integralni pisac iz čijega djela nije potrebno ljuštiti nikakve slojeve, pa tako ni hrvatski sloj. Andrić pripada hrvatskoj književnoj tradiciji jer se oslanja na franjevačke kronike i hrvatsku modernu, ustvrdio je akademik Nemec dodavši kako u hrvatskoj književnosti postoji cijela jedna Andrićeva škola pisanja.
Miroslav Landeka, predsjednik HKD-a „Napredak“ Glavna podružnica Mostar
Izvor: hkdnapredak.com