Objavljujemo hrvatski prijevod izvješća o zatiranju slobode vjeroispovijesti u komunističkoj Jugoslaviji, osobito o progonu Crkve u Hrvata tijekom 1946. Izvješće je sastavio msgr. Joseph Patrick Hurley (1894.–1967.), saintaugustinski biskup (Florida, SAD) kao regens ad interim Apostolske nuncijature u Beogradu. Izvornik je pisan na engleskom jeziku. Obuhvaća razdoblje prve godine služenja biskupa Hurleyja kao papinskoga izaslanika u Jugoslaviji, tijekom koje se komunistički režim žestoko i bezobzirno okomio na katolike i osudio nadbiskupa Stepinca na šesnaest godina zatvora, piše vjeraidjela.com.
Isprava se čuva u Vatikanskom apostolskom arhivu, Arhiv Nuncijature u Jugoslaviji, kutija 36, svežanj 13, prijepis, listovi 401r–452r: Msgr. Joseph Patrick Hurley msgr. Domenicu Tardiniju: Izvješće o religijskim prilikama u Jugoslaviji od 1. veljače 1946. do 1. veljače 1947., Beograd, 20. travnja 1947.
Popratno pismo uz Izvješće o religijskim prilikama u Jugoslaviji
Apostolska nuncijatura u Beograd
20. travnja 1947.
Broj 150/47
Njegovoj Preuzvišenosti
prečasnomu msgr. Domenicu Tardiniju,
tajniku Svete kongregacije za izvanredne crkvene poslove
Vatikan
S privitkom o religijskoj situaciji u Jugoslaviji – Opći pregled
Vaša Preuzvišenosti,
čast mi je dostaviti vam ovdje priloženo opće izvješće o protekloj godini u Jugoslaviji sa stajališta religijskih prilika.
Iako ovo izvješće dakako nije iscrpno, može biti korisno za pregled događaja ovdje u razdoblju od veljače 1946. do veljače 1947. Može također poslužiti za procjenu našega sadašnjega stanja te za istraživanje mogućnosti u vezi s budućnošću.
Ako Državno tajništvo želi, moglo bi dobiti skicu ovoga izvještaja popunjenu mesom i krvlju pojedinačnih i detaljnih izvještaja koje sam ranije slao da bi dobilo potpuniju dokumentaciju o onome što se događalo u ovoj zemlji. Takvo gradivo moglo bi se u konačnici upotrijebiti kao podloga za objavljivanje bijele knjige ili za kakvu važniju izjavu Svete Stolice koju ovi događaji mogu zahtijevati.
Uz osjećaje visokoga poštovanja i uz srdačan pozdrav, Vašoj Preuzvišenosti
u Kristu odani
Joseph Patrick Hurley
saintaugustinski biskup
regens Apostolske nuncijature u Beogradu
Izvješće o religijskim prilikama u Jugoslaviji
od 1. veljače 1946. do 1. veljače 1947. [1]
Dio 1. – Nuncijatura
Poglavlje A – Odnosi s vladom
Poglavlje B – Odnosi s diplomatskim zborom
Poglavlje C – Odnosi s hijerarhijom
Poglavlje D – Drugi odnosi Nuncijature
Poglavlje E – Opća razmatranja
Dio 2. – Progon Katoličke Crkve
Poglavlje A – Službeno stajalište vlade prema Crkvi
Poglavlje B – Izjave pojedinih komunista
Poglavlje C – Progon na djelu
1. Čini protiv slobode bogoštovlja
2. Čini protiv slobode crkvene uprave
3. Sloboda vjerskoga poučavanja
4. Sloboda katoličkoga udruživanja
5. Sloboda karitativna, socijalna i dobrotvorna djelovanja
6. Sloboda posluživanja zarobljenika i ratnih patnika
7. Sloboda odabira duhovnoga zvanja
8. Sloboda osoba: čini progona
9. Sloboda zadržavanja posjeda
Dio 3. – Progon drugih religijskih skupina
Dio 4. – Sadašnje stanje Katoličke Crkve
Dio 5. – Izgledi za budućnost
I. Nuncijatura
A. Odnosi s vladom
(f. 403r) Msgr. Joseph P. Hurley, regens Apostolske nuncijature, stigao je u Beograd 31. siječnja. Predao je svoja akreditivna pisma[2] maršalu Josipu Brozu Titu 8. veljače. Na prvom susretu između regensa i čelnika Vlade oštro su istaknute točke o odnosima između Crkve i države Jugoslavije.
Maršal Tito odmah je iznio niz optužbi protiv katoličkih biskupa i svećenika u Jugoslaviji optužujući mnoge od njih za političku subverzivnost i kriminalne aktivnosti. Tvrdio je da u ovoj državi nema progona Crkve. Istaknuo je, kad bi kler surađivao s vlašću, bilo bi im zajamčeno materijalno uzdržavanje. Maršal je posebno napadao stavove i aktivnosti zagrebačkoga nadbiskupa msgr. Alojzija Stepinca. Maršal je u svojim izjavama iznio jasne nakane Vlade; iako to nije kazao brojnim riječima, izrazio je očekivanje da Nuncijatura odobri procese i osude optuženih klerika te da neki od njih budu skinuti sa svoje službe. Budući da su optuženi biskupi i svećenici u većini slučajeva bili muževi veoma visoka značaja, vodstva i odanosti Crkvi, Vlada ih je očito željela likvidirati uz pomoć Nuncijature. Zauzvrat, Vlada je nudila novac – dodjeljivali bi plaće biskupima i svećenicima koji prežive čistke.
Regens je u odgovoru istaknuo nakane Nuncijature. Nakon iscrpna nabrajanja progoniteljskih mjera kojima je Crkva podvrgnuta, rekao je da bi obustava tih mjera omogućila mirno ispitivanje optužbi i obećao kako će ih istražiti. Mamac o „plaći za kler“ označio je kao drugorazredni po važnosti jer je Crkva prvenstveno usmjerena na nadnaravno i duhovno.
Nakon što su tako jasno postavljene crte, Nuncijatura je počela rad. Od početka je bilo nužno raspršiti neke sumnje koje su postojale među našim katoličkim klericima i narodom. Sumnjali su u prikladnost akreditacije predstavnika Svete Stolice kod komunističke vlasti koja nad njima vrši teški progon i bojali su se da bi Nuncijatura mogla voditi politiku popustljivosti kako bi od Vlade iscijedila neke formalne koncesije. Ovo stajalište našega vlastita naroda povećao je delikatnost položaja u kojem se nalazi Nuncijatura.
Nuncijatura je, da bi što bolje odgovorila na takve zahtjeve i situacije, počela prema Vladi voditi politiku koja je rezervirana, ali korektna i uljudna. Bila je dakako nemoguća (f. 404r) srdačnost prema Vladi koja je nastavljala s ubijanjem i zatvaranjem biskupa, svećenika, redovnika i laičkih osoba i koja je Crkvu lišavala duhovne i materijalne baštine. Ova politika bila je također u punoj suglasnosti s uputama koje je regens dobio od Svete kongregacije za izvanredne crkvene poslove, monsinjora Domenica Tardinija.
Nuncijatura se, suprotno od oprezna i istraživačkoga stava prema Vladi, poistovjetila s jugoslavenskim biskupima i klerom u punini očinske ljubavi kojom su se uvijek odlikovali odnosi Vrhovnoga svećenika s njegovom djecom u svim zemljama, posebno ondje gdje oni trpe zbog vjere i odanosti papinu vrhovništvu. Regens je u svim svojim kontaktima s biskupima – kao i s Vladom – nastojao ulijevati mirno pouzdanje da će stvar Crkve u konačnici pobijediti, da su patnje ovoga trenutka samo predigra novoj i slavnoj eri kršćanskoga mira i napretka. Stoga su glavne aktivnosti Nuncijature u ovoj godini bile usmjerene prema ostvarivanju politike kakva je gore zacrtana. Što se tiče Vlade, bile su to sljedeće aktivnosti:
1. Statistička studija o sadašnjoj situaciji
Ta studija provedena je u svakoj od biskupija, a pojedina izvješća bila su proslijeđena Državnom tajništvu. Istraživanja koja je provela Nuncijatura sigurno pokazuju da optužbe protiv crkvenih ljudi koje je iznio maršal Tito, a kasnije su podastrte i pismeno, nemaju skoro nikakva temelja u stvarnosti. Uz jedan ili najviše dva izuzetka, nijedan svećenik nije kriv za kaznena djela: crkvene vlasti disciplinirale su poznate izuzetke te ih degradirale prije nego što su počinili zločine o kojima je riječ.
Što se tiče ostalih, jedini „zločin“ klera bio je što su bili antikomunisti, što su se zauzimali za prava Crkve i bili hrvatski i slovenski domoljubi.
2. Apeli Vladi za svećenike i laike osuđene na smrt
Ni u jednom slučaju od ovih apela Vlada nije iskazala pomilovanje, osim za tri od četiriju sestara milosrdnica osuđenih na smrt u Gospiću.[3] Nuncijatura nije ulagala utok za svećenike koji su bili osuđeni na zatvorsku kaznu zato što je Vlada, kako bi sprječavala utoke, često povećavala kazne u takvim slučajevima. Ta politika u stvari niječe pravo na utok.
3. Napori u prilog ratnim zarobljenicima, civilnim zatočenicima i folksdojčerima Vojvodine
Opetovano smo tražili informacije o ovim ljudima te Vladu molili da im omogući religioznu i materijalnu pomoć, ali bez stvarna uspjeha, a za većinu slučajeva čak nismo dobivali ni odgovore.
4. Pokušaji da progoni budu obustavljeni ili umanjeni
Budući da je politika Nuncijature bila restitutio in integrum u Jugoslaviji, čim se pruži povoljna prigoda za pregovore, nismo pokušavali moliti za pojedinačne koncesije. Osjećali smo da bi takva procedura mogla kompromitirati mogućnosti za (f. 405r) odgovarajuće generalno rješenje. Osim toga, Nuncijatura bi morala platiti takve koncesije određenom cijenom, a Vlada je željela upravo to. Nasrtljivo su nudili da Crkvi jamče male naklonosti kako bi stvorili dojam da Sveta Stolica šutke prihvaća njihov sistem te da je u srdačnim odnosima s njima. Tako su postupili prema Srpskoj shizmatičkoj Crkvi. Nuncijatura odbija namamljivanje u istu situaciju koja bi za učinak imala samo slabljenje Crkve u Jugoslaviji.
Ipak smo s vremena na vrijeme koristili prigodu za inzistiranje na obustavi progonstva. Također, slali smo predstavke za ponovno otvaranje bogoslovnih sjemeništa koja je Vlada okupirala, zatim za pravedno postupanje prema klericima, vjersku utjehu u zatvorima itd. Temeljna oznaka svih regensovih dodira s Vladom jest da trebaju okončati progonstvo.
5. Bespridržajna i javna podrška slučaju nadbiskupa Stepinca
Budući da je postalo razvidno kako je prvotni cilj komunizma udariti najvažniji lik Katoličke Crkve u Jugoslaviji, Nuncijatura se suprotstavila pokazujući vrlo jasno svima– vladinim dužnosnicima i privatnim građanima, katolicima i nekatolicima – da podržava nadbiskupa svom raspoloživom snagom. Ta je potpora stavljana na znanje formalnim predstavkama Ministarstvu vanjskih poslova te brigom i poštovanjem koje su dužnosnici Nuncijature javno iskazivali nadbiskupu prije, tijekom i nakon njegova suđenja. Međutim, Nuncijatura nije uložila utok za ublažavanje kazne izrečene protiv monsinjora Stepinca. Tako smo postupili u skladu s njegovim odbijanjem da zatraži pomilovanje. To je ujedno prebacilo teret inicijative na jugoslavenske vlasti koje tjeskobno žele smiriti aferu sa Stepincem.
6. Pregovori o imenovanju biskupa
Ako je točno da je prvi cilj komunističke vlasti oslabiti Crkvu micanjem nadbiskupa Stepinca i drugih jakih biskupa i svećenika, također je točno da je drugi cilj prodrijeti u visoke crkvene položaje imenovanjem biskupa koji bi bili kolebljivi ili čak naklonjeni sadašnjemu režimu. U nizu pregovora, koji su se vodili između Svete Stolice i jugoslavenske vlade od prošloga studenoga, Nuncijatura je nastojala jasno pokazivati kako ne može biti kapitulacije pred traženjem komunista da imaju riječ pri imenovanju biskupa. Ti se pregovori još uvijek vode.
7. Nuncijatura u konačnici pokušava isposlovati dopuštenje za djelovanje Katoličke misije za pomaganje u Jugoslaviji
Sada je u Beogradu monsinjor Albert J. Murphy iz Clevelandske biskupije radi uređivanja dovoza hrane, odjeće, lijekova i drugih potrepština potrebnim katolicima i nekatolicima ove države. Monsinjor Murphy je predstavnik „Ratne službe za pomaganje“ [War Relief Service], karitativne agencije koju podupiru biskupi Sjedinjenih Američkih Država. On nailazi na velike teškoće jer jugoslavenske vlasti inzistiraju da ne mogu dopustiti katolicima odvojenu (f. 406r) organizaciju jer svom službom pomaganja treba ravnati jugoslavenski Crveni križ. Ako monsinjor Murphy uspije osnovati svoju agenciju za pomaganje, predviđamo da bi bila od velike pomoći našem katoličkom narodu i institucijama te da bi u konačnici mogla činiti više nego do sada u prilog vojnim i civilnim zatvorenicima.
Nuncijatura je za vrijeme protekle godine imala puno teškoća. Materijalno, teško je proviđati svježu hranu i potrepštine; nužni popravci i zamjene ne mogu se izvesti zbog oskudice; tečaj valute je toliko nerazborit da nije mudro kupovati dinare stranom valutom; cijene su vrlo visoke. Neobično obilježje ove policijske države traži od osoblja Nuncijature da budu podložni stalnom nadzoru bilo u Beogradu, bilo na obilascima. U posljednje vrijeme špijunaža je postala tako snažna da vrlo mali broj osoba, osim diplomata, riskira pohađati Nuncijaturu. U isto vrijeme, ljudi o kojima se drži da su provokatorski agenti, dolaze s vremena na vrijeme u Nuncijaturu tražeći pomoć koja se protivi zakonima ove zemlje, npr. upute za prijelaz granica, studiranje u inozemstvu itd. Čak je pogibeljno i dati materijalnu pomoć onima koji je traže jer darovatelj može kasnije biti optužen kako je pomogao „subverzivnim ili buntovničkim elementima“. Natpisi i plakati komunističkoga sadržaja ponekad bivaju postavljeni na zidove Nuncijature, a trebalo je puno inzistiranja u Ministarstvu vanjskih poslova prije nego bi bili maknuti.
Među teškoćama Nuncijature su kampanje u tisku protiv Crkve, Svete Stolice i povremeno vrhovnoga svećenika. Nuncijaturu je izravno napao u pismu dr. Bakarić,[4] predsjednik Republike Hrvatske. Ministar za unutrašnje poslove Republike Slovenije, dr. Kraigher,[5] izjavio je tajniku Kurije u ljubljanskoj Nadbiskupiji da će regens morati napustiti zemlju u slučaju da Vlada ne bude konzultirana o biskupskim imenovanjima.
Kao zaključak ovoga dijela, o odnosima Nuncijature i Vlade, možemo reći da je sadašnji položaj Nuncijature neizvjestan. Održavali smo liniju, ali nema zbiljskoga napretka. Vlada očito osjeća da postojanje ovoga Predstavništva koristi više Crkvi nego njoj. U tome imaju pravo, kako će se vidjeti iz sljedećih dijelova u kojima su obrađeni odnosi Nuncijature s diplomatskim zborom, hijerarhijom i dr.
B. Odnosi s Diplomatskim zborom
Jedna od stalnih briga Nuncijature je tumačiti položaj Crkve drugim diplomatskim predstavništvima koja su akreditirana pri jugoslavenskoj Vladi. U provođenju te nakane bilo je moguće davati korisne informacije o stanju religije pod komunističkim režimom poslanicima nekoliko vlada. S druge srane, Nuncijatura je profitirala iz tih dodira dobivajući vrijedne informacije o događajima. Regensu su kolege pružale naklonost u tretiranju. Također, pitali su ga za savjet. Posvećivana je pažnja predstavniku Svetoga Oca u veleposlanstvima i poslanstvima, iako mu je protokolarni položaj bio samo otpravnik poslova.
(f. 407 r) Posebno su Nuncijaturi naklonjena veleposlanstva Velike Britanije, Francuske, Sjedinjenih Američkih Država i poslanstva Švicarske, Grčke, Belgije, Nizozemske, Norveške, Švedske. Čehoslovačko veleposlanstvo je srdačno. Odnosi s veleposlanstvima Turske, Egipta i Irana su dobri; oni s predstavništvom Bugarske, Rumunjske i Mađarske osobno su dobri. Albansko poslanstvo je korektno, ali zatvoreno prema Nuncijaturi. Održavani su prijateljski, ali osobni kontakti s veleposlanstvom Poljske. Odnosi sa službenikom „republikanske“ Španjolske su ograničeni na izmjenu pisanih čestitki. Nema dodira s ruskim veleposlanstvom.
C. Odnosi s hijerarhijom
Osjećali smo od početka da je vrhunska dužnost Nuncijature podrška hijerarhiji na svaki mogući način. Regens je u prvom susretu s maršalom Titom istaknuo da će uspjeh njegove misije znatno ovisiti od slobodnih i nesputanih odnosa s biskupima i redovničkim poglavarima ove zemlje, a maršal ga je uvjeravao kako Vlada ne će tome postavljati nikakve zapreke. Tako je regens u štićenju biskupa mogao ovisiti ne samo o općoj naravi svoga poslanja prema kanonskom pravu, nego također o obećanju čelnika Vlade. Važnost toga obećanja postaje jasna kada se ima na umu da davanje skoro svake vrste informacija u ovoj zemlji povlači kaznu predviđenu Zakonom o zločinima protiv naroda i države.
Općenito, nakana je Nuncijature bila činiti sve što može da održava na visini raspoloženje crkvenih poglavara, ojačava njihovu volju da se suprotstave svakom posezanju za pravima Crkve, osnaži odanost i poslušnost Svetoj Stolici, produbi njihov osjećaj da su važan dio svjetske solidarnosti koja je univerzalna kršćanska obitelj pod vodstvom Kristova vikara. Nuncijatura nastoji umanjivati njihov osjećaj izolacije, smirivati njihove strahove, ulijevati osjećaj normalnosti održavanjem dodira između biskupa i Svete Stolice. Iz toga razloga, Nuncijatura je rijetko upotrebljavala izvanredne ovlasti podijeljene regensu u njegovoj misiji nego je radije molbe prosljeđivala Rimu te slala natrag otpise ordinarijima. Trebalo je Crkvu držati iznad tla što je moguće duže s biskupima i svećenicima raspoređenim na njihova mjesta koji obavljaju svoju rutinsku upravu.
Posebno je Nuncijatura održavala usku osobnu i službenu povezanost sa Zagrebačkom nadbiskupijom i herojskim nadbiskupom Stepincem. Zagreb je najvažnija Biskupija u ovoj zemlji s oko 1 800 000 katolika. Zbog ključna položaja Nadbiskupije i njezina Ordinarija razvidno je da je od vitalne važnosti za Crkvu ovdje držati pravac. Drugo posebno zanimanje Nuncijature je Križevačka biskupija koja spada u istočni obred. Posebnom naklonošću toj Biskupiji i njezinu hrabrom biskupu monsinjoru Šimraku,[6] koji je preminuo, Nuncijatura je uspjela jače utvrditi jedinstvo sa Svetom Stolicom u trenutku kada im je prijetilo proširenje progona koji je zadesio njihovu braću u Ukrajini.
(f.408r) Glavne aktivnosti Nuncijature u provođenju te politike su sljedeće.
1. Pohađanje biskupija
Regens je u razdoblju od četrnaest mjeseci pohodio sve biskupije, uz izuzetak Skopljanske. Ta je Biskupija izostavljena zbog napete vojne situacije u Makedoniji. Prigodom tih pohoda regens je donosio biskupima, njihovu kleru i vjernicima apostolski blagoslov uz izražavanje očinske i ljubazne naklonosti kojom ih u njihovim patnjama prati Vrhovni prvosvećenik. Zbog razborite potrebe izbjegavanja manifestacija, regens je obavljao sve ove pohode in forma privatissima [u sasvim privatnu obliku]. Ipak je koristio prigodu za pohod bogoslovnim i dječačkim sjemeništima te redovničkim novicijatima kako bi prenio ohrabrenje zajedničkoga Oca onima koji se neustrašivo pripremaju da stalno osiguravaju oltarnu službu u ovoj progonjenoj zemlji.
Vizitacija je regensu pružala prigodu prikupljati vrijedne informacije te pripremati statističku studiju o progonu u različitim biskupijama. Jednako mu je poslužila za sastavljanje popisa svećenika prikladnih za biskupsku službu te raspitivanje o njihovim sposobnostima za službu biskupa. Valja istaknuti da bi bilo nemoguće dobiti te informacije na bilo koji drugi način zbog cenzure pisama, ograničenja putovanja i općenita nadzora. Zbog visokih godina i bolesti mnogih biskupa također je nemoguće da oni pohađaju regensa u Beogradu, što bi bila redovna procedura u normalnim vremenima.
Regens je smatrao da je najbolje za vrijeme vizitacije odgoditi poduzimanje koraka u otklanjanju zlouporaba. Samo progonstvo pročistilo je i ojačalo Crkvu u Jugoslaviji, a preostale teškoće mogu se najbolje kasnije rješavati. Prvotna svrha vizitacije bila je tješiti, a ne kažnjavati. U vremenu patnje djelotvorna ljubav je po sebi moćan korektiv zloporaba, a regens je bio uvjeren da bi Sveti Otac želio takvo njegovo postupanje. Treba dodati da je u slučajevima barskoga nadbiskupa i apostolskoga administratora Đakovačke biskupije regens pomiješao djelotvornu ljubav s određenom strogošću, ali je osjećao da je to korisna forma za strategiju radi sprječavanja ove dvojice prelata da komunistima daju štetne ustupke.
2. Gostoprimstvo u Nuncijaturi
Nuncijaturu su pohađali u različitim prigodama biskupi koji su mogli putovati. Prigodom tih pohoda posvećivali smo im svu pozornost i posebno smo se trudili da im olakšamo teške uvjete u njihovim biskupijama. Svima im je bio potreban odmor, trpjeli su od napetosti živaca, a neki su bili i loše hranjeni. Nuncijatura se posebno trudila biskupe izdržavati nekoliko dana kao goste te im prirediti najbolju hranu koju smo mogli dobiti. Oni su duboko cijenili srdačno gostoprimstvo koje im je pružano u kući Svetoga Oca.
3. Korespondencija Nuncijature
Uz rutinsku korespondenciju u uredu, Nuncijatura je održavala dodire s biskupima za božićne i uskrsne blagdane i na godišnjicu Papine krunidbe. Pisma upućivana o tim zgodama bila su nadahnuta bratskom odanošću te iskazivanjem počasti slavnim mučenicima koje je ova zemlja dala Crkvi Božjoj. (f. 409r) Kod dopisa pridržana sadržaja uvijek smo slali osobna nositelja jer su jugoslavenske poštanske usluge pod strogim nadzorom koji vrši OZNA.[7] Jedan od službenika ove Nuncijature većinom putuje ovom zemljom.
4. Posebna pozornost prema Zagrebu i Križevcima
Zbog važnosti ovih dviju biskupija, kako sam gore protumačio, Nuncijatura održava blizak dodir s njima. Regens ili drugi službenici Nuncijature pohađali su Zagreb barem jednom mjesečno sve ovo vrijeme. Isto tako održavan je prisan kontakt te iskazivana posebna ljubaznost prema biskupu Šimraku (dok je bio živ) te prema monsinjoru Šajatoviću,[8] sadašnjem kapitularnom vikaru Križevaca. Unatoč financijskim teškoćama u kojima se Nuncijatura nalazi, proviđen je novac za olakšavanje potreba te biskupije.
5. Materijalno i duhovno pomaganje
Bilo je veoma teško aktualizirati program pomoći našem patničkom narodu u Jugoslaviji. Uglavnom su dva razloga tim teškoćama: a) sve dostavljanje hrane, odjeće i dr. od UNRRA-e[9] treba vršiti jugoslavenski Crveni križ; budući da jugoslavenska vlast prisiljava te agencije na diskriminiranje katolika koji bivaju nazivani „reakcionari“, nikakvo pomaganje njih ne bi koristilo našemu katoličkomu narodu; b) smiješna visina isplaćivanja u dinarima za stranu valutu čini nepreporučljivom uporabu dolara ili švicarskih franaka u ovoj zemlji. Operacije na crnom tržištu ne dolaze u obzir zbog visokih globa kojima bivaju kažnjavani oni koji se upuštaju u takav tip spekuliranja.
Unatoč ovim teškoćama Služba pomaganja [Relief services] u SAD-u mogla je poslati milijun funta hrane u ovu zemlju u prošloj godini, i to je bilo izravno razdijeljeno biskupima. Nadbiskup Stepinac izjavio je na svome procesu, kako ne bi bilo moguće držati otvorenom Zagrebačku bogosloviju da nije bilo te pomoći američkih biskupa pod okriljem Svete Stolice. Svi jugoslavenski biskupi izrazili su svoju duboku zahvalnost Svetoj Stolici za materijalnu i duhovnu pomoć koju predstavljaju ove dostave.
Također, bilo je moguće razdijeliti nešto novca siromašnim biskupijama. Taj je novac primljen u dinarima, u obliku Petrova novčića, od misijskih darova, pristojbi itd. od naših dobrostojećih biskupija u Jugoslaviji. Nuncijatura je to upotrijebila umjesto karitativnih fondova u dolarima koji su bili stavljani na raspolaganje Nuncijaturi od Svetoga Oca. Tako je oko 600 000 dinara udijeljeno kao pomoć vrhovnoga svećenika biskupima i redovničkim zajednicama; hrana i novac slani su sigurnim kanalima kao pomoć patničkim folksdojčerima Jugoslavije. Biskupiji Križevci dodatno je dostavljeno 250 000 dinara posredstvom Svete Kongregacije za istočne Crkve.
Općenito se može reći da je Nuncijatura u odnosu s hijerarhijom mogla provesti koristan program koji visoko cijene biskupi ove zemlje. Na ovom području djelovanja dogodio se solidan napredak.
D. Drugi odnosi Nuncijature
Nuncijatura je uložila poseban napor u održavanju dodira s provincijalima muških i provincijalkama ženskih redovničkih instituta. (f. 410r) Prigodom vizitacije nekoliko biskupija, provincijali su intervjuirani, obavljene su konzultacije o njihovim problemima i dr. Dostavljena im je pomoć u obliku novca i hrane, kao i biskupima. U pogledu sestarskih instituta biskupi su usrdno poticani da na župe pošalju male skupine onih redovnica koje su bile istjerane iz svojih kuća kako bi obavljale katehetsku pouku, vodile crkvenu glazbu, spremale oltare i svetišta itd. Tako su mnoge od sestra mogle zadržati svoj zajednički život nakon što im je vlast oduzela njihova sredstva za život.
Rijetki kontakti uspostavljani su sa svećenicima iz jednostavna razloga što bi po njih bili opasni takvi kontakti. U policijskoj državi vlast poznaje svaku osobu koja se približi nekom članu diplomatskoga zbora. Te bi osobe lako mogle biti optužene za bilo koji ili za dugački popis „zločina“ prema zloglasnom Zakonu o zločinima protiv naroda i države. Da bismo zaštitili naše svećenike, odlučeno je da komunikacije s njima svedemo na minimum.
A fortiori Nuncijatura nije ni pokušavala uspostavljati nikakve kontakte s vodećim katoličkim laicima.
Isto možemo reći za jugoslavenske građane u glavnom gradu. U normalnim vremenima bilo bi korisno steći poznanike u takvoj sredini, ali pod sadašnjim režimom to nikako ne dolazi u obzir. Ipak, s vremena na vrijeme korištene su prigode za izražavanje suosjećanja Nuncijature prema patnjama srpskih shizmatika. Nije potrebno napominjati da je to uvijek bilo činjeno na neizravan način jer Nuncijatura nema odnosa s visokim službenicima ove Shizmatičke Crkve.
E. Opća razmatranja
1. Važnost Nuncijature ne dovodi se u pitanje. To je predstavništvo Svete Stolice u najkomunističkijoj zemlji među državama koje su sad pod kružnim tokom Sovjeta. Biskupi, svećenici i puk gledaju na nju kao na liniju komunikacije s Kristovim vikarom i katoličkim svijetom. Sama prisutnost Nuncijature izvor je goleme moralne podrške i ohrabrenja Crkvi koja se bori za preživljavanje pod podmuklim i okrutnim progonom.
U Nuncijaturu upiru pogled predstavnici zemalja koje su naklonjene zapadnoj civilizaciji i kršćanskom etosu. Oni znaju da su političke stranke nemoćne, da su škole komunizirane, da je mrtva sloboda govora, okupljanja i tiska te da je Katolička Crkva danas jedini branitelj dostojanstva onih koji u Jugoslaviji još uvijek ostaju na nogama.
Stoga, nužno je Nuncijaturu zadržati na djelu što je moguće dulje. Ako Vlada jasno pokaže da nije zadovoljna sadašnjim regensom, kako nagoviješta Bakarićevo pismo, Sveta Stolica ne bi trebala oklijevati s opozivom njega i imenovanjem drugoga; sama Nuncijatura je mnogo važnija od onoga koji je vodi. U tom slučaju Sveta bi Stolica mogla imati na umu kriterije koje je predložio regens u svom prethodnom izvješću o Bakarićevu pismu.[10]
2. (f. 411r) Treba posvetiti izvjesnu pozornost jačanju prestiža Nuncijature. Dok sada nije uputno poduzimati ikakvu inicijativu za podizanje položaja nositelja službe na razinu nuncija ili internuncija, to se pitanje može pokrenuti ako i kad jugoslavenska Vlada predloži slanje ministra pri Svetoj Stolici. U posljednjih nekoliko tjedana postoji određeno govorkanje o tome u katoličkim i diplomatskim krugovima. Ovaj regens preporuča, ako on treba ostati ovdje još neko vrijeme, da se ponovno razmotri položaj personala Tajništva Nuncijature. Prema Papinskom godišnjaku (Annuario Pontificio) oba tajnika su „privremeni atašei“.[11] Niskim rangom regensa koji je samo otpravnik poslova Nuncijatura je svedena na najniži mogući rang. Preporučam da velečasni Donald Dailey bude imenovan savjetnikom, a velečasni Bernard Smith tajnikom. Oni će jasno shvatiti da je to samo pro forma te da su na taj rang promaknuti samo dok su na službi ovdje. Svakako izgleda čudno da onaj koji je „privremeni ataše“ postaje otpravnik poslova Nuncijature u vrijeme odsutnosti regensa.
3. Konačno, zdravlje i raspoloženje osoblja Nuncijature traže da im se barem jednom u šest mjeseci dadne odmor neko vrijeme kako bi se oporavili od napeta življenja pod strahovitim uvjetima kakvi vladaju u ovoj zemlji. Nije samo teško pribavljati hranu, kao svježe meso i povrće, nego je i rekreacija skoro nemoguća; radi se o stalnom nadzoru i prijetnji za život, o stalno prisutnom strahu od represalija protiv onih s kojima radimo, a to pogađa živce, apetit i ćud. Većina veleposlanstava i poslanstava posebno se zalažu da svoje službenike s vremena na vrijeme izvedu iz ove zemlje. Regens se pridržavao prakse da službenicima daje svakih šest mjeseci kratak odmor. Bit će mu veoma drago ako se i njemu pruži prilika za promjenu u tim intervalima kako budu dopuštale potrebe misije.
II. Progon Katoličke Crkve – opći vidovi
A. Službeno stajalište vlade prema Crkvi
Tvrdnje u jugoslavenskom federalnom Ustavu i u ustavima nekih republika da postoji sloboda religije uz režim odvojenosti Crkve od države treba čitati u svjetlu drugih tvrdnja istih ustava, ali iznad svega treba ih tumačiti u svjetlu povijesnih činjenica koje su se dogodile u posljednjih nekoliko godina u ovoj zemlji. Dok ustavi sadržavaju restrikciju, čak i o jamstvima za slobodu religije, postoje izvjesna ustavna rješenja koja svakako ograničavaju prava Crkve. Tako država pridržava sebi isključivo pravo na obrazovanje. Čak su i bogoslovna sjemeništa podložna državnoj kontroli. Prema službenom tumačenju Ustava mala sjemeništa nemaju pravo postojati. Državi je posebno stalo do mladih. Djeca bez obitelji su pod skrbništvom države. Ustav propisuje civilno sklapanje braka, iako je dopušteno naknadno vjenčanje po vjerskom obredu.
Maršal Tito kao čelnik Vlade također je pojasnio službeno stajalište države prema Crkvi. Na susretu s katoličkim biskupima u proljeće 1945. godine u Zagrebu je najavio kako želi da Crkva „služi narodu“, to jest vlasti te kako (f. 412r) bi bilo poželjno da biskupi u svome djelovanju imaju veću neovisnost „od stranoga utjecaja“. Biskupi su, dakako, odmah shvatili da je to poziv na „los von Rom“ [odvajanje od Rima] te su jasno izjavili da ostaju uz Svetu Stolicu. Maršal Tito je na to ponovio svoj zahtjev da Crkva „služi narodu“, to jest Vladi u svome govoru održanom u Zagrebu protekloga svibnja. Prošloga srpnja, u nizu govora održanih duž dalmatinske obale, napadao je svećenike i prelate, služio se nedoličnim izražavanjem o lokalnim pobožnostima u čast Blaženoj Djevici i otvoreno prijetio crkvenim ljudima koji se suprotstavljaju vlasti. Maršal Tito je posebno u svom govoru u Zagrebu upotrebljavao izraze kojima je uvijeno pozivao „narod“ na akciju protiv Crkve.
Od velika broja protukatoličkih izjava drugih visokih službenika neka bude dovoljno navesti dvije dr. Vladimira Bakarića, predsjednika Republike Hrvatske. Dan prije otvaranja procesa protiv nadbiskupa Stepinca, 29. rujna 1946. godine, dr. Bakarić je rekao zagrebačkim studentima da je stav vlasti prema Crkvi isti kao stav velikih pionira komunizma Marxa, Engelsa i Lenjina. Istaknuo je: dok je to njihov konačni cilj, ne namjeravaju ga postići progonima. Istinitost ove posljednje tvrdnje može se lako provjeriti onim što Vlada sada čini protiv Crkve. Ta izjava iznesena je na samu vigiliju najflagrantnijega od svih djela progona od komunističke vlasti, to jest procesa i osude nadbiskupa Stepinca. Druga uočljivija izjava dr. Bakarića iznesena je u pismu u Vjesniku, glavnim novinama Zagreba, 1. siječnja 1947. godine. U tom pismu predsjednik Hrvatske napada Nuncijaturu zato što održava kontakte s jugoslavenskom hijerarhijom i crkvenim osobama; implicitno niječe pravo biskupima i svećenicima da propovijedaju protiv ateizma; okomljuje se na pobožnost Blaženoj Majci i na hodočašća u čast njoj.
Još očitije od gore spomenutih izjava, spisi i tvrdnje različitih komunista pokazuju spremnost Vlade da progoni religiju u Jugoslaviji. Tako su zidovi zgrada diljem zemlje preplavljeni natpisima koji napadaju Crkvu i crkvene ljude. Čak su i zidovi bogoslovija išarani takvim protureligijskim parolama. Među natpisima su bili: „Dolje klerofašisti!“; „Smrt potpisnicima Pastirskoga pisma biskupa!“; „Smrt nadbiskupu Stepincu!“.
U služeno organiziranim paradama, koje bivaju povremeno upriličene u različitim dijelovima zemlje, česti su protukatolički plakati. Tipičan takav primjer bila je prošloga prvoga svibnja parada u Splitu. Za vrijeme studentskih parada u Zagrebu, povodom izbora u studenom, bile su postavljene goleme i uvrjedljive karikature nadbiskupa Stepinca okružena biskupima i svećenicima. U ovakvim zgodama sudionici marša pokazuju i izvikuju također uvrjedljive parole pred crkvama i crkvenim kućama. U drugim zgodama, školska djeca bivaju nagovorena da izvikuju uvrjede dok prolaze ispred biskupskih kuća; npr. u nedavnim demonstracijama ovakve vrste protiv biskupa Mostara.
(f. 413r) Uz male prekide, kontrolirani jugoslavenski tisak stalno pali protukatoličku vatru tijekom godine. Brojne primjere te tiskovne kampanje poslali smo Državnom tajništvu. Budući da u ovoj zemlji ne postoji opozicijski tisak i budući da su tri katolička lista koja postoje skoro svedena na službene obavijesti, nije bilo mogućnosti za odgovore na te napade.
Objavljene su tri knjige za vrijeme ove godine o „zločinima“ katoličkoga klera. Jedna je opći sažetak svih komunističkih optužbi protiv katoličkih biskupa i svećenika u zemlji; druga je prikaz suđenja biskupu [Gregoru] Rožmanu;[12] posljednja je prikaz suđenja nadbiskupu Stepincu. Nije moguće objaviti ikakvu obranu protiv tih knjiga iz jednostavna razloga što to vlast ne dopušta. Listajući knjigu o suđenju nadbiskupu Stepincu, usput, može se opaziti da je uključena samo optužba. Nema ni riječi veličanstvene i uvjerljive obrane.
B. Izjave pojedinih komunista
Još je isplativije proučavati neke od slučajnih izjava komunističkih čelnika u vezi s Katoličkom Crkvom. Tako je dr. Aleš Bebler,[13] pomoćnik ministra vanjskih poslova, rekao prošle godine jednomu francuskomu diplomatu: „Željeli bismo zatvoriti ovu zemlju na 20 godina kao što su Rusi učinili u svojoj zemlji. Zatim bismo mogli bezbrižno likvidirati sve elemente koji nam se suprotstavljaju i nanovo stvoriti zemlju“. General [Vladimir] Velebit, također pomoćnik ministra vanjskih poslova, rekao je jednomu drugomu diplomatu: „Zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca treba strijeljati, ali ne možemo to učiniti jer je nadbiskup“. Valja podsjetiti da se suđenje monsinjoru Stepincu još odvijalo kada je ovo kazano. Gospodin Milovan Đilas,[14] ministar bez portfelja u državnoj Vladi, rekao je u privatnom razgovoru beogradskom nadbiskupu: „S njim ćemo se obračunati kada dođe vrijeme“. Jedan komunist u Zagrebu rekao je jednomu svećeniku: „Činilo bi mi radost da te ubijem na mjestu – ali to još nije dopušteno“. Jedan komunist u Banjoj Luci rekao je nekim redovnicama: „Planiramo likvidirati sve samostane, a sestre prisiliti da odu kući, da se poudaju i podižu djecu za komunističku državu“. U Sarajevu je na jednom komunističkom susretu drugovima rečeno: „Zatvorit ćemo svaku katoličku crkvu u Sarajevu, a jednu poštedjeti kao uspomenu na epohu koja je minula.“
C. Progon na djelu
Pravi test za svaki ustav, zakon ili politiku jest njegova praktična primjena. To posebno vrijedi kada se radi o komunistima jer im se djela veoma razlikuju od riječi. Tako komunisti za unutarnje i vanjsko javno mišljenje u Jugoslaviji upiru u svoj Ustav, zakone i deklaracije kako bi dokazali da postoji religijska sloboda u ovoj državi. Surove činjenice religijskoga progona su najbolje tumačenje zakona u ovoj zemlji. Iznosim nepotpun popis progoniteljskih čina koji protuslove komunističkoj propagandi o slobodi religije u Jugoslaviji.
1. Čini protiv slobode bogoštovlja
Komunisti ukazuju na činjenicu da su u Jugoslaviji crkve otvorene kao dokaz za slobodu religije. Odmah primjećujemo da je sloboda bogoštovlja samo jedan element prave slobode religije. Dok je (f. 414r) istina da je većina crkava otvorena, ipak u stvarnosti postoje mnoga teža ograničenja, čak elementarne slobode bogoštovlja. Prije svega, zatvorene su mnoge crkve; tako su duž dalmatinske obale oduzete neke crkve i upotrijebljene za odlaganje pšenice; u nekim bosanskim selima ljudima nije dopušteno približavati se crkvama; u mnogim dijelovima zemlje odbija se dopuštenje svećenicima koji traže da vrše bogoslužje u crkvama bez pastira.
U Hercegovini su katolički stanovnici silom izmješteni iz svojih sela, a njihove crkve zatvorene. U krajevima u koje su bili prisiljeni odseliti nema crkava, a njihovim svećenicima nije bilo dopušteno pratiti ih. Komunistički teror je pobio ili prisilio na bijeg župnike mnogih sela, tako da u velikom broju crkava nema tko predvoditi bogoslužje. Ovo posebno vrijedi za Hrvatsku.
Diljem zemlje agenti OZNA-e izbliza nadgledaju one koji idu u crkvu i bilježe njihova imena. To je ozbiljno ograničenje slobode bogoštovlja u policijskoj državi gdje život svake osobe ovisi od samilosti vlasti.
Zabranjeno je ići u crkvu vojnicima, miliciji i javnim službenicima. Nema o tome zakona, ali viši službenici daju do znanja da će svatko tko odlazi u crkvu biti kažnjen kao osoba čija je lojalnost sumnjiva. Tako se muškarac u uniformi rijetko viđa u crkvi, iako ih ima više stotina tisuća u zemlji. Jedan službenik ove Nuncijature slučajno je čuo kako jedan uniformirani službenik Jugoslavenske narodne vojske odbija poziv da uđe u katoličku crkvu na uskrsnu nedjelju; na poziv je odgovorio: „Volio bih ući, ali bi to bilo opasno po mene“. Bezbrojni slučajevi dojavljeni su Nuncijaturi kako katolički vojnici potajno dolaze noću u crkvu ispovjediti se i pričestiti. Tako je vrlo brojnoj skupini ljudi u Jugoslaviji uskraćena čak i sloboda prisustvovanja bogoslužju.
Zabranjeno je djeci u državnim sirotištima, studentima u domovima ili prebivalištima odlaziti u katoličku crkvu. Kao što je poznato, to je veoma brojna skupina jer je država preuzela sva katolička sirotišta i studentske domove. Tako je još jednoj velikoj skupini stanovnika uskraćeno pravo odlaska na bogoslužje.
Nedjeljom do podne, u svakom dijelu zemlje, muškarci, žene i djeca obvezatni su „dobrovoljno“ raditi na putovima, poljima i dr. pa im nije moguće ispuniti dužnost prisustvovanja nedjeljnoj misi. Nedjeljom do podne, kada treba obavljati „dragovoljni“ rad, mladi moraju prisustvovati susretima, piknicima, prikazivanju filmova itd. Očita svrha svega ovoga je onemogućiti im prisustvovanje Misi.
Stoga, dok je istina da su otvorene mnoge crkve, komunisti čine sve što mogu da katolicima spriječe odlazak u crkve. Najbezočniji i najmoćniji pritisak vrši se na ljude kako bi napustili prakticiranje religije. Otvorene crkve mogu se vidjeti, ali nije lako zapaziti svu prepredenost i zastrašivanje kojim se služe komunisti da te crkve zadrže praznima, niti je moguće onima koji poznaju samo Beograd, Zagreb i Ljubljanu, vidjeti zatvorene crkve u ruralnim dijelovima zemlje i one na čijim je oltarima izumro (f. 415r) plamen žrtve.
Komunističke vlasti su na mnoge druge načine nametale teška ograničenja na sržnu slobodu bogoštovlja. Vrlo zoran primjer je stav prema krštenju djece. Vojne osobe, policajci, državni funkcioneri i drugi činovnici u vladinim poduzećima bivaju zastrašivanjem odvraćani od krštavanja svoje djece. Nema, dakako, o tome zakona, ali ovim jadnim ljudima govore njihovi komunistički gospodari da će postati osumnjičeni ako nad svojom djecom dadnu obaviti taj „praznovjerni obred“ te da bi mogli izgubiti zaposlenje. Iz toga razloga mnogi katolici sada daju potajno krstiti svoju djecu.
Drugi primjer: prigodom građanskoga vjenčanja, koje država jedino priznaje valjanim, partneri bivaju poticani neka ne sklapaju vjerski brak. Govori im se izravno ili uvijeno da se vlasti mršte na vjersku ceremoniju te da nemaju „povjerenja“ u one koji traže da im bude obavljena. U policijskoj državi i u državi gdje sve veći broj građana ovisi od vlasti za preživljavanje može se zorno vidjeti kako takav stav nepovoljno utječe na slobodu religije. U nekim dijelovima ove zemlje, od partnera koji su sklopili građansku ženidbu, traženo je da potpišu izjavu kako nakon toga ne će tražiti nikakvu crkvenu ceremoniju da im bude obavljena. Sada je to prekinuto; vjerojatno zato što je bilo jasan dokaz zastrašivanja, ali se nastavlja pritisak protiv vjerskih brakova.
Još nekoliko primjera: svećenicima nije dopušteno pohađati bolnice, osim ako to bolesne osobe izravno traže. Često takvo traženje biva cinički zaboravljeno i pacijent biva pripušten da umre bez sakramenata koje je žarko želio. Svećeniku je posebno teško doći k pacijentima u vojnim bolnicama gdje mnogi umiru bez sakramenta, iako vape za utjehom svoje vjere.
Vojnicima, koji su na službi, često biva uskraćen katolički vjerski ukop.
U Jugoslavensku vojsku ne bivaju pripuštani vojni kapelani.
Zatvorenicima koji su osuđeni na smrt u većini slučajeva biva uskraćena mogućnost da prije izvršenja smrtne kazne vide svećenika.
Sakrament potvrde ne može se dijeliti u nekim dijelovima zemlje jer komunisti organiziraju demonstracije za sprječavanje biskupa da pohađaju sela svojih biskupija.
Konačno, valja u vezi s ovim uočiti da su mnoge velike vjerske procesije tradicionalne među katolicima Hrvatima i Slovencima, kao ona na Tijelovo, morale biti dokinute ili održavane unutar crkve. Ne treba zaboraviti, kada je regens Nuncijature posvećivao novoga pomoćnoga ljubljanskoga biskupa prošloga prosinca, da su komunističke vlasti izrazile svoje mišljenje kako bi uobičajena procesija od biskupske rezidencije do katedrale bila smatrana „političkim demonstracijama“ i stoga bi mogla „prizivati odmazdu“. Čak (f. 416r) i nakon što je procesija otkazana, eksplodirala je bomba sa suzavcem za vrijeme odvijanja obreda.
Tako su komunističke vlasti išle do beskraja u ometanju i sprječavanju uobičajenih hodočašća u svetišta Blažene Majke. Česti su napadi na glasovito hrvatsko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj. Maršal Tito i dr. Bakarić gorko su ismijavali takva hodočašća.
2. Čini protiv slobode crkvene uprave
Sloboda Crkve ne može se prosuđivati samo na materijalnoj podlozi crkvene zgrade. Čak i kad bi sve crkvene građevine bile ostavljene otvorenima i slobodnima za pristupanje, još uvijek preostaje pitanje ima li sama Crkva, kao zajednica vjernika pod vodstvom pastira i s vrhovnim svećenikom kao glavom, slobodu vršenja svoga božanskoga djela naučavanja, posvećivanja i upravljanja. Sljedeće činjenice pokazat će da Crkva nije slobodna u upravljanju ili administraciji svoga nadležna područja ovdje u Jugoslaviji.
Najprije, tijekom prošle godine vođena je skoro neprekidna kampanja u tisku protiv Svetoga Oca i agencija Svete Stolice u kontroliranim novinama, revijama i pamfletima. Da je očita nakana te kampanje razdvojiti katolike od odanosti Petrovoj Stolici, slijedi iz linije „los von Rom“ [udaljavanje od Rima] kakva izlazi iz nekih službenih izjava maršala Tita i dr. Bakarića. Dr. Edvard Kardelj,[15] potpredsjednik Vlade, također je govorio u tom istom smislu.
Drugo, jugoslavenska Vlada tražila je da se uplete u imenovanje biskupa, i to unatoč činjenici da ne postoji konkordat o modus vivendi u ovoj stvari te da Ustav ističe razdvojenost Crkve od države. Izričita nakana Vlade je ishoditi imenovanje biskupa koji bi bili prihvatljivi komunističkoj, to jest ateističkoj vlasti. To je potpuno neprihvatljivo miješanje u slobodu crkvene uprave.
Treće, komunistička vlast odbila je dopuštenje župnicima u Sloveniji da preuzmu svoje dužnosti bez prethodna pristanka lokalnih vlasti. U drugim dijelovima zemlje župnici su jednostavno isključeni iz župa na koje su imenovani ako tako odluči lokalna Komunistička partija.
Četvrto, pastirski pohodi župama u brojnim slučajevima onemogućeni su organiziranjem komunističkih demonstracija koje su milicajci podbadali i podržavali. Spominjemo sljedeće slučajeve: splitski biskup [Kvirin Klement] Bonefačić;[16] hvarski biskup [Mihovil] Pušić;[17] senjski biskup [Viktor] Burić;[18] zagrebački biskup [Josip] Lach.[19] U drugim slučajevima biskupi na pastoralnim vizitacijama bili su podvrgavani pretragama i različitim uznemirujućim dodijavanjima. Primjeri su beogradski nadbiskup [Josip] Ujčić; mostarski biskup [Petar] Čule;[20] skopski biskup [Smiljan Franjo] Čekada.[21]
Peto, biskupi su zatvarani ili stavljani u kućni pritvor, iako nisu ni za što krivi. Primjeri za ovo su barski nadbiskup [Nikola] Dobrečić;[22] krčki biskup [Josip] Srebrnić[23] (f. 417r) te dakako zagrebački nadbiskup Stepinac koji je više od godinu dana bio pritvoren i pod nadzorom u svojoj kući, prije negoli je uhićen i osuđen na šesnaest godina zatvora.[24]
Sedmo, mnogi biskupi bili su grubo pozivani u policijsku postaju te podvrgavani dugom i ponižavajućem ispitivanju arogantnih i zahuktanih agenata OZNA-e. Samo zbog proizvoljnosti policijskih gospodara ove države tako su prisiljavani gubiti vrijeme potrebno za njihove pastoralne pothvate. Primjeri: skopski biskup [Smiljan Franjo] Čekada; zagrebački biskup [Franjo] Salis-Seewis;[25] administrator dubrovački [Pavao] Butorac,[26] barski nadbiskup [Nikola] Dobrečić.
Osmo, kotorskomu biskupu Butorcu nije dopušteno doći u svoju Biskupiju.
Deveto, zagrebački biskupi Salis-Seewis i Lach ne smiju napuštati grad Zagreb te su tretirani kao da su u zatvoru i trebaju biti na raspolaganju javnom tužitelju.
Deseto, svaki biskup je pod stalnom prismotrom pa su oni koji ih pohađaju podložni uhićenju i ispitivanju. Može se jasno vidjeti kako se opasno režim plete u pristupanje puka njihovim pastirima te teži k razdvajanju crkvenih čelnika od njihovih vjernika.
Jedanaesto, vjernici koji pohađaju svećenike u župnim kućama – ili njih posjećuju svećenici – podložni su uhićenju i ispitivanju policije. Dogodio se niz takvih incidenata u Zagrebačkoj nadbiskupiji; ljudi su otpuštani uz prijetnju da ne bi bilo dobro za njih ako dopuste svećeniku da ih opet posjeti ili da oni posjete svećenika. U selima diljem zemlje agenti OZNA-e stalno motre svećenikovu kuću pa svi koji ga posjećuju bivaju ubilježeni. Još jednom, lako je zamisliti kako u policijskoj državi gdje život svakoga ovisi od predstavnika vlasti, taj režim teži odvajanju svećenika od njegovih vjernika te pastoralno služenje otežati i često učiniti nemogućim.
Dvanaesto, pastoralno upravljanje Crkve često je sprječavano činjenicom da je u mnogim župama pastir prisiljen pobjeći zbog neposredne smrtne prijetnje. Da to nije jalova prijetnja, jasno je iz činjenice da je određeni broj svećenika umorila milicija ili „nepoznate osobe“ tijekom protekle godine. O tim ubojstvima ništa se ne bilježi u novinama, a policija ne pokušava uhititi i kazniti ubojice.
Trinaesto, milicija i osobe u civilnoj odjeći ometaju crkvenu administraciju dostavljanjem hitnih poziva župnicima. Primjeri su slučajevi iz Zagreba, Splita i dr. o kojima je Državno tajništvo već obaviješteno.
(f. 418r) Iz navedenoga se može vidjeti kako se lukavo planiraju i obilno šire pothvati za razdvajanje Crkve u Jugoslaviji od Svete Stolice, te biskupa i svećenika od njihovih vjernika. Sve to biva činjeno podmuklo i bez izdavanja ikakve opće naredbe, popraćeno grubim terorom i okrutnim zastrašivanjem. Bezbrojni laici tajno su odvedeni i poubijani tijekom prošle godine jednostavno zato što su bili dobri katolici. Komunisti se očito nadaju da će nastavkom i proširenjem takvih metoda razoriti temelj crkvene administracije u ovoj zemlji. Svakako je u svjetlu nekoliko primjera ovdje navedenih jasno da u Crkvi Jugoslavije ima malo slobode u religijskoj administraciji.
3. Sloboda vjerskoga poučavanja i čini protiv toga
Vjersko poučavanje izvodi se na različite načine. Glavne su propovijedi u crkvama i posebni susreti: satovi katehiziranja djece; katoličke škole i katolički tisak. Korisno je vidjeti kako je progon Crkve u Jugoslaviji smanjio ili dokinuo vjersko naučavanje. Potrebno je imati na umu da je sadašnja faza komunističkoga programa u ovoj zemlji pripravna te je stoga katoličko naučavanje strogo ograničeno, ali još nije potpuno dokinuto kao u Rusiji. To je planirano za kasniju fazu. U ovome što slijedi je ograničeni popis komunističkih čina u vezi s dokidanjem slobode katoličkoga naučavanja u Jugoslaviji.
Propovijedi
Agenti OZNA-e prisutni su na svim bogoslužnim slavljima u svim crkvama ove zemlje radi izvještavanja o onome što biva propovijedano. U bezbrojnim slučajevima svećenici su bili podvrgavani dugačkim saslušanjima o svojim propovijedima te oštro kažnjavani ako bi nastavili propovijedati o temama kao što su kršćanski brak, ateizam i dr. Čak se i propovijedanje o petoj zapovijedi – ne ubij – smatra kritikom vlasti. Komunistički agenti prekidali su propovijedi u crkvi povicima i psovkama protiv propovjednika. Navodim nekoliko primjera ovoga proširena pokušaja ušutkivanja katoličkoga propovijedanja i dokidanje slobode katoličkoga poučavanja.
U rujnu 1946. godine apostolski administrator Dubrovnika biskup [Pavao] Butorac satima je saslušavan zbog jedne propovijedi koju je održao na blagdan Rođenja Blažene Djevice. Saslušanje je obavio zapovjednik OZNA-e za dalmatinsku obalu koji je radi toga došao iz Splita u Dubrovnik. Kad je biskup prosvjedovao da je propovijedao o čisto vjerskoj temi te da je njegova propovijed lažno protumačena, rečeno mu je da je Vlada zainteresirana samo za učinak koji je propovijed proizvela kod onih koji su je slušali te da su oni prihvatili izvješće svojih agenata.
U studenom 1946. godine skopski biskup [Smiljan Franjo] Čekada dva puta je pozvan u sjedište OZNA-e u Banjoj Luci gdje je apostolski upravitelj te podvrgnut dugačkom ispitivanju zbog svojih propovijedi.
Na području Đakovačke biskupije javni tužitelj pozvao je sve svećenike svoga okruga na sastanak te im dao naredbe o načinu propovijedanja i o temama koje nije dopušteno obrađivati. U toj čudnoj i nekako smiješnoj lekciji iz homiletike, javni tužitelj je inzistirao među ostalim stvarima da svećenici (f. 419r) ne smiju govoriti o Jobu. Kad je javni tužitelj upitan, zašto je zabranjeno spominjanje Joba, odgovorio je da bi vjernici to mogli smatrati kritikom vlasti; Job je na početku bio sretan i živio je u blagostanju, a nakon što ga je udario đavao, postao je najjadniji čovjek; u strpljivosti i izručivanju volji Božjoj Job je nadvladao svoje patnje pa je opet postao sretan i stekao blagostanje. Usput, možemo dodati da je javni tužitelj zabranom spominjanja Joba više nego što je bio svjestan istaknuo pravo stanje stvari u ovoj zemlji. U Jugoslaviji se širi gorki smijeh o ovoj zgodi; odviše je dobra da bi bila skrivana od ostatka svijeta.
U Zagrebačkoj nadbiskupiji prošloga ljeta uhićena su dva dominikanca zbog propovijedi koje su držali u vrijeme župnih misija. Kasnije su obojica osuđeni na kazne zatvora jer su propovijedali o dvije zastave: zastavi Kristovoj i zastavi đavlovoj.
Kao posljednji primjer možemo navesti vrlo strogo pismo dr. Bakarića, objavljeno prošloga siječnja u zagrebačkim novinama Vjesnik , u kojem predsjednik Hrvatske iznosi protivljenje propovijedanju o ateistima i o ukazanjima Blažene Majke.
Da bi zaštitili od opasnosti svoje svećenike, koji su već žalosno malobrojni zbog strijeljanja, zatvora i prognanstva, biskupi su u brojnim biskupijama savjetovali svojim svećenicima da propovijedaju samo iz napisana rukopisa ili da čitaju iz knjiga o vjeri i duhovnom životu. Nadali su se da će tako posramiti one koji poput starinskih farizeja vrebaju svećenike u njihovim riječima. U vezi s time značajna je akcija koju su poduzeli neki vjernici u Banjolučkoj biskupiji gdje je sada ostalo samo sedam biskupijskih svećenika od njih 26 prije rata. Ti dobri ljudi molili su svećenike neka ne propovijedaju kako bi izbjegli opasnost uhićenja te dodali: „Želimo imati svetu misu; ona nam je velika utjeha sada kada nam je oduzeto sve. Nemojte se brinuti o potrebi kršćanske pouke za nas. Nikada nismo bolje shvaćali vjeru nego sada kada smo za nju progonjeni. Molimo da se ne izlažete opasnosti propovijedanjem jer bismo tada mogli izgubiti svetu misu“.
Zgode odabrane od brojnih slučajeva koji su Nuncijaturi privukli pozornost, jasno pokazuju da postoji malo slobode propovijedanja u komunističkoj Jugoslaviji. Također je razvidno da postoji dobro organizirani plan odvojiti vjernike od usmena poučavanja u vjeri.
Katekizam (vjeronauk)
Odluka komunista da na svoju stranu pridobiju djecu i mlade može se jasno vidjeti iz strategije koju Vlada primjenjuje da sve više onemogućuje izlaganje katekizma. S jedne strane komunisti proglašavaju da Crkva može slobodno mlade poučavati u katekizmu, a s druge poduzimaju sve moguće smicalice da spriječe takvo poučavanje. Ni na kojem području odnosa između Crkve i države (f. 420r) nema očitijega „komunističkoga laganja“ nego kad je riječ o vjerskoj pouci mladih.
U većini krajeva Jugoslavije zabranjeno je okupljati djecu u crkvi da bi im se pružala vjerska pouka. Tako je npr. u lipnju prošle godine Vlada Bosne i Hercegovine javno obznanila da više nije dopušteno držati djeci vjeronauk u crkvi. Zanimljivi su navedeni razlozi: pravo mjesto za vjeronauk je u školi Vlada je omogućila sve potrebo za vjeronauk u školama. U drugim slučajevima Vladini službenici izjavili su da je po zakonu zabranjeno odražavati bilo kakve skupove „osim radi javnoga bogoštovlja“.[27]
Nakon što su tako praktično zaključali crkve za vjeronauk, komunisti su pristupili poništenju vjeronauka u školama. Teoretski je dopušteno lokalnim svećenicima držati vjeronauk u osnovnim školama. Međutim, de facto je to dopuštenje učinjeno nepostojećim. Ovo su metode koje se obično primjenjuju u tu svrhu: a) mjesni svećenik biva proglašen nekvalificiranim da drži vjeronauk djeci župljana zato što je „reakcionar“ ili „neprijatelj naroda“; b) oni kojima nije zabranjeno dolaziti u osnovne škole smiju držati samo jedan sat tjedno; c) taj tjedni sat uvijek se stavlja u školsko vrijeme kada su djeca umorna; d) često se događa, kada svećenik dođe u dotičnu školu za određeni sat, da nema razreda u kojem bi se vjeronauk mogao održati; e) također se često događa, kada svećenik dođe u određeni sat, da su djeca raspoređena na „politički sastanak“ ili odvedena na igralište za tjelesni odgoj ili su otišla na „dobrovoljni“ rad oko školske zgrade ili po dvorištu, itd.; f) u slučajevima kada je svećeniku konačno moguće početi svoj sat vjeronauka, skupina „komunističkih aktivista“ među djecom pravi nered u razredu te praktično onemogućuje svaki rad (treba napomenuti da te priređivače smetnji smišljeno organizira školski komesar); g) djecu koja pohađaju sate vjeronauka javno izruguju neki od njihovih učitelja na drugim satima.
Što se tiče srednjoškolaca, vjeronauk je teorijski dopušten u prva dva razreda. U praksi je moguće držati samo malo vjeronauka. Da bi neki svećenik nastupao kao kateheta u srednjoj školi, treba dobiti odobrenje od lokalnoga školskoga odbora. Malo je onih koje je crkvena vlast postavila za vjeroučitelje da su dobili propisano odobrenje tijekom prošle školske godine. U većini slučajeva ni uljudni odgovor na molbu nije izdavan. Tako se događa da u većini srednjih škola nema vjeronauka. Osobnim istraživanjem ustanovili smo da se tako postupa duž dalmatinske obale, u Sarajevskoj nadbiskupiji, u Mostarskoj biskupiji itd. Kao tipičan primjer, u Zagrebačkoj nadbiskupiji sada postoji samo pet svećenika kojima je odobreno držanje vjeronauka u srednjim školama toga grada dok ih je prije dolaska komunista bilo dvadeset.
Potpuno je jasno da su oni svećenici kojima se izdaje dopuštenje da drže vjeronauk u srednjim školama podvrgnuti istim postupcima ometanja kao oni koji su navedeni u prethodnom odlomku.
(f. 421r) Da bi se dobio odgovarajući sud o učincima taktike gore spomenute, treba podsjetiti da nema više nijedne katoličke osnovne ili srednje škole u Jugoslaviji. Stoga, sva katolička djeca moraju ići u državne škole. U isto vrijeme komunisti koriste veoma đavolska i lukava sredstva da prodru čak i u kućna svetišta gdje bi redovno bilo moguće liječiti štetu koja nastaje od uskraćivanja vjeronauka i zlog komunističkoga učenja u školama. Npr., djeca bivaju tjerana ismijavati vjeru i pobožne obrede svojih roditelja; govori im se da je nadležnost roditelja zastarjeli ostatak reakcije i kapitalizma; bivaju poticani misliti svojom glavom i osloboditi se robovanja onima koji spadaju u prošlost; čak ih uče prijaviti roditelja koji ih pokušava poučavati u kršćanskoj vjeri ili ih prisiljava obavljati kršćanske pobožnosti. Nova neposlušnost djece roditeljima donosi beskrajne obiteljske svađe i nesloge diljem ove zemlje.
Potreban je oprez kako bi gore navedene činjenice bile točno procjenjivane. Nije izdan nikakav opći zakon o ovim pitanjima. Naprotiv, komunističke vlasti stalno inzistiraju da je u državi potpuno slobodno vjersko poučavanje. Da bi u Jugoslaviji i izvan nje propagandom progurali svoje interese, komunisti mogu pokazati posebne osnovne i srednje škole gdje se redovno održavaju sati vjeronauka i prakticira religioznost. Međutim, to su iznimke; dopušteno je da to postoji jedino radi komunističke popularnosti. Iz opsežna istraživanja u svakom dijelu ove zemlje može se ustvrditi da je ispod svake prividne različnosti postupanja na djelu razrađeni plan Savjeta Komunističke partije u Beogradu koji planira dokinuti svaku vjersku pouku u Jugoslaviji. Taj je plan već uveden u opću primjenu. Kad vrijeme dozrije, komunisti će sigurno pristupiti likvidiranju ostataka „neznanstvena kršćanskoga učenja“ u ovoj satrapiji Moskve.
Katolici nisu bez obrane protiv komunističke strategije. Dom je još uvijek utvrda kršćanskoga poučavanja, unatoč nastojanjima da ga miniraju. Poduzima se svaka povoljna prilika za smanjivanje posljedica odstranjivanja vjerske pouke u školama. Djeca bivaju okupljena u crkvama na blagoslov s Presvetim Sakramentom i ta se prilika koristi za poučavanje u vjeri. Jednom riječju, Crkva se snažno bori poraziti komunističko nastojanje trganja katoličke djece od vjerske tradicije.
Katolička škola
Ovo je jedno od najtužnijih poglavlja u povijesti komunističkoga progona Crkve u Jugoslaviji. Brutalna činjenica je da je Vlada zatvorila svaku katoličku osnovnu i srednju školu u zemlji. Uz to su silom pozatvarani svi katolički domovi za đake i studente (kolegiji, konvikti, internati). Ovdje se Vlada drži Ustava koji sadrži opaku odredbu da je za naobrazbu i odgoj mladih isključivo nadležna država. Tako je u dvije godine ovdje likvidirano preko tri stotine institucija za naobrazbu i odgoj – škole svih stupnjeva, dječji vrtići, osnovne i srednje škole, domovi za đake i studente.
(f. 422r) Iako su dostupne statistike nepotpune i ponešto zastarjele, približno se procjenjuje da je više od 40 000 mladih bilo upisano u tim obrazovno-odgojnim ustanovama.
Obustavljena je katolička naobrazba u Jugoslaviji, uz izuzetak tek nekoliko dječačkih i bogoslovnih sjemeništa za spremanje svećenika i redovnika kojima je još dopušteno funkcioniranje.
U međuvremenu, naobrazba koja se obavlja u državnim školama je takva da sadrži pravi alarm za religioznu budućnost mladih koji moraju pohađati takve škole. Nije stvar samo u tome što velika većina mladih ne prima dostatnu ili nikakvu pouku o kršćanskoj nauci (vidi gore pod naslovom Katekizam); situacija se pogoršava činjenicom da učenici tih škola dobivaju protureligioznu i ateističku pouku i što bivaju poticani na protukršćansko moralno postupanje. Nekoliko općih napomena o ovim državnim školama pokazat će kako se u Jugoslaviji sada naobrazba koristi kao sredstvo za iskorjenjivanje kršćanske tradicije iz uma i srca đaka.
Nije dopušteno slaviti uobičajene kršćanske blagdane, uz nekoliko iznimaka.
Mladi često moraju obavljati „dobrovoljne“ javne radove nedjeljom do podne kada bi trebali biti na misi. Tako su npr. mladi Beograda, Subotice i drugi bili na uskrsnu nedjelju mobilizirani za rad na javnim projektima.
Iz većine učionica uklonjena su raspela. Tijekom prošle godine bilo je na primjer incidenata u nekim hrvatskim selima u kojima su katoličke majke u procesiji nosile raspela tražeći da budu ponovno stavljena u učionice. U drugim slučajevima sama malena djeca vraćala su raspela u učionice iz kojih su ih komesari uklonili.
Profanirani su oltari koji su ranije bili podignuti u nekim državnim srednjim školama tako što su pokriveni crvenim zastavama ili izbačeni. Dovoljno je na primjer spomenuti incidente koji su se dogodili u Zagrebu, a već smo o njima obavijestili Državno tajništvo.
Nastavnici i profesori koji su „reakcionari“, to jest kršćani i nekomunisti, bivaju nadomještani onima koji se drže partijske linije. Komunistima nije važno ako novi predavači nisu obrazovno spremni za svoj posao pri čemu se srozava nastavna razina škola; jedini pravi test nastavnikovih kvalifikacija je politička „podobnost“. Ti novi nastavnici uvode protukršćansku indoktrinaciju u svim svojim predmetima. To posebno vrijedi za povijest i prirodne znanosti.
Likvidirani su stari udžbenici, a mnogi od novih su jednostavno preuzeti iz ruskih škola. Neke od ovih proslijedili smo u prethodnim izvješćima Državnom tajništvu. Novi udžbenici iz povijesti uče da je Krist mit, da je Crkva ljude izrabljivala i suprotstavljala se „napretku“ tijekom svoje (f. 423r) povijesti od dvije tisuće godina. U udžbenicima za prirodne znanosti iznosi se najgrublji oblik evolucionizma; prema ranoj darwinovskoj formulaciji, čovjek se razvio iz nižih oblika života. Marksistička dijalektika, marksistička sociologija, marksistička politička ekonomija, marksistička industrijska i komercijalna ekonomija, marksistička etika, marksistička estetika, marksističko poimanje zakona – sve ovo biva proklamirano u novim udžbenicima i na sveučilišnim katedrama ove zemlje. Metafizika je prezrena; za nju nema mjesta u determinističkom ekonomskom sustavu i historijskom materijalizmu koji je nova intelektualna moda u školama Jugoslavije.
Od osnovnih škola do sveučilišta mladi ove zemlje izdaju i čitaju takozvane „zidne novine“ koje prema komunističkom poimanju tumače tekuće događaje. Ove novine često sadržavaju gradivo koje je uvrjedljivo za katoličku savjest.
U školama svih stupnjeva često se postavljaju protukatolički natpisi, plakati i različite vrste izložbenih predmeta. Tako je prošloga studenoga u nekim školama Zagreba postavljen vrlo uvrjedljivo nacrtani lik nadbiskupa Stepinca u pontifikalnu ruhu, okružena svećenicima i prelatima.
Mladi iz škola svih stupnjeva bivaju često regrutirani u političke povorke gdje biva nošena crvena zastava sovjetske Rusije i bivaju držani vatreni komunistički govori. Ove povorke i govori često su protukatolički obojeni.
Komunističke ćelije postoje u svim razredima. Dužnost je tih ćelija voditi beskrajne sastanke za političku indoktrinaciju koji bivaju držani čak i za djecu prvoga razreda osnovne škole. Članovi tih komunističkih ćelija također špijuniraju drugu djecu; često izvrgavaju ruglu one koji pohađaju crkvu i nerijetko idu tako daleko da ih grubo tuku. Jednoga učenika gimnazije u Zagrebu prošle godine pretukli su na smrt članovi komunističke ćelije u njegovoj školi; dotični đak bio je „klerofašist“ koji je uporno išao u crkvu. Te komunističke ćelije također organiziraju demonstracije protiv Crkve kao što su na primjer one koje su prije nekoliko mjeseci izvedene protiv milosrdnica u Lichtenturnu u Ljubljani. Drugi indikativni primjer su djeca koja, kada prolaze kraj kuće mostarskoga biskupa, izvikuju uvrjedljive poklike: „Dolje biskup!“.
U državnim školama uče djecu pjevati pjesme protiv Crkve. Povorka školske djece u Zagrebu, obučene u reverende i s biretima na glavama, marširala je ulicama pjevajući uvrjedljive pjesme protiv biskupa i svećenika. Mnoge od ovih povorki su ponižavajuće za mlade zbog vulgarnosti tekstova i popratnih gesta.
Često se održavaju razredni sastanci na kojima se od djece traži da izvijeste o rezultatima međusobnih špijuniranja i špijuniranja nastavnika. Mnogi nastavnici već su otpušteni jer su njihovi đaci progurali protiv njih odluku na takvim sastancima kao što su i katolička djeca istjerana iz škole. Time im je uskraćena mogućnost daljnjega školovanja zbog toga sustava ocrnjivanja na razrednim sastancima. Diljem zemlje katoličkim đacima onemogućen je pristup u srednju školu iz jednostavna razloga što su iz „reakcionarnih“ (f. 424r) obitelji. Slučajevi, na koje je Nuncijaturi skrenuta pozornost, jasno pokazuju da je ovo plod ne samo lokalne inicijative, nego smišljena plana skovana u visokom komunističkom zapovjedništvu u Beogradu.
Od katoličke djece traži se da pred razredom daju odgovore koji su protivni učenju njihove vjere. Tako učitelj može pojedino dijete podvrgavati veoma strogom pritisku da na pitanje o našem Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu kaže: „Isus Krist nikada nije postojao“. To je jedna od krilatica koja se sada u Jugoslaviji popularizira „Nema Boga!“ [hrvatski u izvorniku]. Dijete, koje na ispitu ne daje tražene protureligiozne odgovore, u opasnosti je da bude oboreno.
U školama se također pogoršavaju moralni uvjeti. I veoma mladi dječaci i djevojčice bivaju poticani da traže društvo jedni drugih. Postoji očita politika da se dokine uobičajena čedna suzdržanost među osobama različitih spolova. Iz Bačke je dojavljen jedan slučaj u kojemu je neki učitelj ukorio dječaka od deset godina zato što nema „stalnu curu“. Kamo god se krene, učenici i učenice pubertetske dobi viđaju se zajedno – na izletima u prirodi, na „dobrovoljnim“ radovima, tumaraju i izvode predstave na ulicama, u masovnim kulturnim nastupima itd. Ove mješovite skupove organizira škola, ali nema pravoga nadzora; u tom pogledu Jugoslavija prolazi istu fazu koju je prolazila Rusija pod ranijim komunističkim režimom. Roditelji u svakom dijelu zemlje vide žalosne učinke takve strahovite politike na moral njihove djece.
Jedna od najgorih crta novoga školskoga sustava može se opaziti u domovima za đake i studente. Đaci i studenti iz ruralnoga i urbanoga područja primaju se u takve domove gdje imaju mogućnost stanovanja i prehrane. Brojni su takvi domovi u različitim centrima zemlje i pripadaju različitim kategorijama, npr. domovi za studente sveučilišta, za učenike srednjih škola, za polaznike učiteljskih škola; postoje neki domovi čak i za učenike osnovne škole.
Obavlja se brižna selekcija kandidata koji će biti pripušteni u domove. Prednost imaju mladi partizani koji su se borili u takozvanom ratu za oslobođenje, djeca partizana koji su pali u borbi, djeca komunističkih roditelja i visoko nadarena djeca. Tako većina mladih u tim institucijama počinje biti usmjeravana prema komunizmu.
Uz redovne školske sate kojima nazoče ti mladi u državnim školama, domovi daju tečajeve komunističke indoktrinacije. Studentima se govori kako će oni biti vođe komunističke države te da će njihov uspjeh, koji im pruža bolje mogućnosti, utjecati na položaje koji će im biti dodjeljivani. Taj uspjeh na tečaju ovisi o oduševljenju i sposobnosti ovladavanja marksističkom doktrinom i metodama. Govori im se da su elitna „Titova omladina“; [hrvatski u izvorniku] da će se (f. 425r) od njih mnogo očekivati jer im se mnogo daje u komunističkoj državi. Sve ovo zvuči sumnjivo, kao metode korištene u odgoju Hitler Jugend i odgoju komunističke mladeži u Rusiji.
Vidjet će se da su ovi domovi rasadnik komunističkih kadrova za sutrašnjicu. Imaju veliku važnost za usađivanje slijepe komunističke lojalnosti po sustavu intenzivna političkoga spremanja odabranih mladića i djevojaka. Kako vrijeme odmiče, studenti koji izlaze iz tih domova, zauzimat će mjesta nekomunista koji još uvijek drže utjecajne položaje u političkoj birokraciji, u trgovini, industriji, naobrazbi i drugdje.
Zanimljiva je činjenica da studenti tih domova dobivaju vrlo dobru hranu, unatoč poznatoj oskudici u zemlji. Također, dobro su odjeveni i obuveni, za razliku od drugih studenata. Sigurno nerazmjerna količina pomoći UNRRA-e biva namijenjena za izdržavanje toga višega standarda za ove buduće komunističke vođe. Velečasni Bernard Smith iz osoblja Nuncijature nedavno je imao priliku nadgledati kuhinju jednoga od tih domova na Hvaru. Izvijestio je da je kuhinja vrlo dobro opskrbljena; da spremanje ručka pokazuje kako će studenti sjesti za obilan obrok dobre kvalitete te da su u zemlji, gdje ni diplomatski zbor ne može pribaviti svježe meso, vidjeli obilne količine svinjetine i teletine.
Đacima i studentima domova nije dopušteno ići u crkvu niti je bilo kojem svećeniku dopušteno pohađati ih. U katoličkim predjelima pravoslavni i muhamedanski studenti, koji su obično vrlo uvjereni komunisti, bivaju dovedeni iz drugih dijelova zemlje da još više oslabljuju preostalu katoličku tradiciju među lokalnim studentima. Tako je na svaki mogući način spriječen pristup Crkve dušama ovih mladih.
Oni su, dakako, janjičari poganstva koje se ponovno diže; dobivaju pouke o nemilosrdnom iskorjenjivanju posljednjih ostataka vjere svojih očeva. Umočeni u intelektualnu i moralnu korupciju komunizma, oni trebaju biti nositelji korupcije svojim ostalim zemljacima. Ako netko želi upoznati narav komunističke naobrazbe, treba dobro istražiti studentske domove jer će tu naći pravi cvijet komunističke mladeži odgajane po Marxovu modelu.
Katolički tisak
Nije moguće imati punu slobodu katoličke nauke ako katolički tisak nije slobodan. U Jugoslaviji, pod sadašnjim komunističkim režimom, skoro ne postoji katolički tisak; u nekoliko jadnih slučajeva koji su preostali sloboda izražavanja uspješno je ometana i ušutkivana. U ovoj zemlji slobodu tiska ima samo Komunistička partija – to je sloboda slaganja s Beogradom i Moskvom.
Činjenicu o likvidaciji katoličkoga tiska možemo ispričati u nekoliko rečenica.
Koliko je poznato, nije preostala nijedna katolička izdavačka kuća u katoličkom vlasništvu. Sve su konfiscirane bez naknade, obično pod lažnom izlikom o osudi direktora (f. 426r) kao „suradnika“. Jedna od važećih definicija „suradnika“ u Jugoslaviji danas je: „Osoba čije vlasništvo komunisti žele konfiscirati“. Tako je izvrsna, moderna izdavačka kuća Zagrebačke nadbiskupije, koja je između ostaloga tiskala sjajni hrvatski katolički list Dobri Pastir’, konfiscirana bez naknade. Dobro opremljena izdavačka kuća otaca isusovaca u Zagrebu ugašena je nakon što je njezin direktor otac Ivan Nikolić osuđen kao „suradnik“. Valja upozoriti da je ta izdavačka kuća stavljena pod sekvestar prije procesa protiv direktora. Slično bi se moglo navesti konfiskaciju katoličkih izdavačkih kuća u Sarajevu, Đakovu, Ljubljani itd. Stoga će biti vidljivo da su komunisti udarili na korijene slobodna katoličkoga tiska konfisciranjem institucija koje su taj tisak omogućavale.
Teoretski bi moglo biti moguće tiskati naše listove u tiskarama koje su sada u rukama državne vlasti. Međutim, činjenice opovrgavaju tu teoretsku mogućnost. Evo nekih od tih činjenica.
Nije moguće tiskati ikoji molitvenik.
Nije moguće tiskati ikoji katekizam.
Nije moguće tiskati ikoji primjerak Biblije.
Nije moguće tiskati pobožne i poticajne knjige.
Posljedica toga je da su sadašnje pričuve iscrpljene i nije moguće udovoljiti sve većoj potražnji za knjigama te vrste.
Jedine iznimke poznate Nuncijaturi su specijalizirana teološka djela za koja je dobiveno dopuštenje ili koja su već bila u tisku prije nego je nametnuta tajna zabrana Komunističke partije.
Prije dolaska komunističkih „osloboditelja“ bilo je više od stotinu katoličkih listova, tjednika, mjesečnika, časopisa i dr. koji su redovno izlazili u Jugoslaviji. Nisu dostupni brojevi o njihovoj sveukupnoj nakladi, ali se može reći da ih je bilo više od pola milijuna.
Danas postoje samo tri katolička lista koji se tiskaju u cijeloj zemlji. To su: Osnanilo u Ljubljani, Verski list u Mariboru i Blagovest u Beogradu.
Ova tri lista nisu, dakako, slobodna. Zbog straha od sveprisutne cenzure skoro su svedeni samo na službeno glasilo. Dopuštena im je samo ograničena količina papira tako da ne mogu tiskati dovoljan broj primjeraka za one koji se žele pretplatiti. Čim im se tiraža počne povećavati, smanjuje im se količina dopuštena papira. To se događa unatoč činjenici da su velike količine papira konfiscirane od katoličkih izdavačkih kuća i unatoč činjenici da je Nuncijatura ponudila nabavljanje potrepština za tiskanje izvan zemlje. Nije potrebno spominjati da su urednici podvrgavani beskonačnim uznemiravanjima od cenzora.
(f. 427r)
U cijeloj Hrvatskoj ne postoji nijedan katolički list
Kao što je poznato, u Hrvatskoj živi većina katolika Jugoslavije. Ugašeni su svi njihovi brojni i cvatući listovi. Službeno postoji sloboda tiska za Hrvate – zajamčena je u Ustavu; često je ističu jugoslavenski komunisti kod kuće i u inozemstvu; general Velebit iz Ministarstva vanjskih poslova osobno je više puta uvjeravao regensa Nuncijature, usmeno i pismeno, da postoji nesputana sloboda tiska. Nije logično okrivljivati Ustav ako su izdavačke kuće zauzete važnijom građom da ne mogu tiskati ništa drugo osim onoga što traži Vlada; ili ako bijesni članovi tiskarskih sindikata odbijaju tiskati za „reakcionare“; ili ako u zemlji nema dovoljno papira, itd.
Nasuprot tomu, državne i od države kontrolirane tiskarske kuće, objavljuju mnoštvo knjiga i pamfleta o komunizmu s obilnom primjenom na umjetnost, prirodne znanosti, obrazovanje i za svaku fazu života. Velik dio proizvoda državnoga tiska namijenjen je izravnim ili neizravnim napadima na religiju, posebno na katolicizam.
S druge strane, kontrolirani tisak u svakom gradu ove zemlje provodi iz dana u dan, uz gadljivo ponavljanje, kampanju klevetanja protiv Svetoga Oca, protiv Vatikana, protiv stranaca koji su crkveni uglednici, protiv biskupa, svećenika, redovnika i vjernika Jugoslavije. Sama žestina i pakost ovih napada na religiju doprinosi teroru i utječe na neke plašljivije da izbjegavaju opasnost stavljanja života na kocku ako bi pohađali crkvu. Nema mogućnosti da se načini faktični odgovor na napade tiskane u javnim novinama koji su potpuno lažni i povijesno iskrivljeni.
Ne može se navesti bolji primjer slobode sekularna tiska u Jugoslaviji od prikaza suđenja monsinjoru Stepincu prošloga listopada. Novine su procesu posvećivale brojne stranice, ali su u svojim izvješćima govorile samo o optužbama. Izjave odvjetnika obrane i svjedoka bile su izostavljane ili u komentaru iskrivljivane. Opsežna obrambena dokumentacija, koja je potpuno dokazala nevinost nadbiskupa, nije nikako spominjana. Nikada nije objavljen majstorski obrambeni govor nadbiskupa – kao što su bila objavljena izlaganja javnoga tužitelja – nego je bio omalovažen u uvodničkoj polemici koja je potpuno iskrivila smisao onoga što je kazao. Isto tako, u knjizi o suđenju nadbiskupu Stepincu, koja je kasnije objavljena uz nadgledništvo vlasti, cjelovito su napisane optužbe tužitelja: čitanje optužbe, ispitivanje optuženoga od javnoga tužitelja i sudaca, iskazi svjedoka koje je odabrao tužitelj, govor javnoga tužitelja (23 stranice) i kazalo tužiteljske dokumentacije. Obrana nadbiskupa nije tiskana. Samo ovaj primjer pokazuje više od svezaka primjedbena obilježja o slobodi tiska u komunističkoj Jugoslaviji.
Za dovršetak ovoga odsjeka, nužno je dodati da je strani tisak isključen iz prodavaonica novina u ovoj zemlji. Stranim novinarima nije dopušteno putovati ovom zemljom bez posebne propusnice, a čak bi i onda bili pod strogim nadzorom; nije im dopušteno išta javiti dok ne prođe cenzuru. Dakako, propuštaju se u zemlju ako su naklonjeni komunizmu ili (f. 428r) ako su spremni zbog interesa i oportunizma podnositi ograničenja kojima im sloboda biva skučena. Oni koji se ne prilagode novinarskim kanonima, ne ostaju dugo u Jugoslaviji. Nije moguće u knjižarama ove zemlje nabaviti stranu knjigu ili brošuru – izuzev ako je komunistička ili naklonjena komunizmu. Postoji dakako objašnjenje: nema dovoljno stranoga novca za nabavljanje stranih knjiga. Ostaje činjenica da mnoge knjižare u Beogradu, Zagrebu i drugdje koje su prije po narudžbi pribavljale strane knjige, sada u svojim izlozima, na policama i stolovima nude samo jugoslavenske publikacije uz poneko i rijetko djelo stranih komunista i filokomunista.
Sažetak: sloboda vjerskoga poučavanja u dvije godine dosegnula je skoro razinu nestanka u Jugoslaviji. Nije samo uvedeno dokidanje ili strogo sužavanje mogućnosti kao što su sloboda propovijedanja, držanje vjeronauka, katoličke škole i katolički tisak, nego je također uspostavljen vladin monopol nad svim sredstvima javnoga izražavanja koji se izokreće sve više u poplavu za širenje nevjere. Komunisti grabe umove i duše ljudi u Jugoslaviji; ne žele podnositi postojanje nekoga drugoga društva, makar ono bilo nadnaravno. Oni su totalitarna država.
4. Sloboda katoličkoga udruživanja i čini protiv nje
Ne postoje više skupine Katoličke akcije koje su prije cvale u svim biskupijama ove zemlje. Čudno, sami su ih biskupi raspustili. To je pod sadašnjim komunističkim režimom učinjeno vrlo rano iz jednostavna razloga što su državne vlasti tražile popis članova, a biskupi su znali da je intencija bila likvidirati ih. Umjesto da komunistima predaju gotove recepte, biskupi su mirno raspustili Katoličku akciju kao organizaciju.
Nakana Vlade da u zgodno vrijeme likvidira sve skupine Katoličke akcije je očita; o njoj svjedoče upute koje je izdala OZNA o skupljanju podataka o svima onima u pojedinom kotaru koji su učlanjeni u katolička udruženja, kao Marijina djeca (Marijine kongregacije). Primjerci takvih uputa zapali su u prijateljske ruke i jedan od njih otpravljen je Državnomu tajništvu u prijašnjem izvješću.
Po sebi je jasno, da biskupi nisu razborito raspustili katoličke udruge, komunisti bi to učinili nakon što bi se dokopali upisanih podataka. Prema zakonima, bilo kakvo sastajanje može se održavati samo ako se prethodno dobije dopuštenje komunističkih vlasti. Komunisti su vrlo neurotični o susretima koje oni ne kontroliraju.
Taj propis se provodi u tako apsurdnim krajnostima da sada nije dopušteno držati vježbu zborna pjevanja u crkvi ili drugdje. Jedan primjer: skupinu katoličkih žena koje sačinjavaju katedralni zbor u Šibeniku OZNA je ispitivala zato što su održale probu prije jednoga mjesnoga blagdana. Optužene su da su prekršile zakon o skupljanju i naređeno im je da se više ne okupljaju na vježbanje.
(f. 429r) Zanimljivo je suprotstaviti dokidanje svakoga katoličkoga okupljanja s proširenim promicanjem komunističkih organizacija za sve uzraste obaju spolova i svih staleža u stanovništvu. Jedno od najvažnijih svojstava svih tih organizacija je njihovo protukatoličko i protureligijsko obilježje. Nema slobode za katoličke organizacije, ali ima neograničena sloboda za organizacije koje napadaju Crkvu. Može biti koristan djelomični popis tih organizacija.
Pioniri su organizacija za djecu u osnovnim školama. Uvijek postoji komunistička jezgra, ali sva su djeca upisana u skupinu svoga razreda.
SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) je unutrašnja jezgra za mlade obaju spolova. Djeluje u srednjim školama i na sveučilištima, a također i među radničkom omladinom. Takozvani aktivisti često spadaju u ovu skupinu; bivaju upotrijebljeni za službene terorističke aktivnosti kao što su mlaćenje i ubijanje proskribiranih osoba, izvođenje demonstracija itd. Puno se pridaje tajnosti popisa članova koji nisu brojni. Oni organiziraju satelitske organizacije u svojim razredima, radionicama i dr.
AFŽ (Antifašističke žene) je unutarnja jezgra ženskih organizacija u Jugoslaviji. Sastoji se od komunistkinja kojima je glavna dužnost slomiti opiranje kršćanskih žena ove zemlje nereligijskom i nenaravnom programu Partije. Povremenim izjavama i odlukama one također vode propagandu u prilog partijskim parolama o emancipaciji komunističke žene, o komunističkoj brizi za majku i dijete, socijalnom zbrinjavanju i dr. Članice AFŽ-a su nadahniteljice svih satelitskih organizacija za žene.
Sindikati ili udruge za zaštitu radnika imaju glavnu ulogu u organizacijama za industrijske radnike. Svaki radnik dužan je pripadati svojoj mjesnoj udruzi, ali kao u svim komunističkim organizacijama, kontrolu ima mala skupina članova Partije. Velika izvršna moć sindikata dolazi iz činjenice da zaposlenje svakoga radnika ovisi o članstvu. Sada sindikate imaju ne samo industrijska, nego također trgovačka poduzeća, uslužne ustanove i čak ljudi jednoga zvanja.
Zadruge su osnovni oblici komunističkih organizacija za selo. Slobodni sustav zadruga postojao je u Jugoslaviji prije „oslobođenja“, ali su ih sada preuzeli komunisti i vode ih članovi partijskih ćelija. Prisilno davanje zemljoradničkih posjeda u zadruge još je u početnoj fazi, ali nedavno izdane odredbe o obvezatnom sijanju i obvezatnom prodavanju po fiksnoj cijeni velikih dijelova unaprijed izračunate žetve, sačinjava dugački korak prema kolektivizaciji. Put je pripravljen Zakonom o agrarnoj reformi. Velika područja konfiscirane obradive zemlje nisu vraćena, nego ih je zadržala država. Ti državni posjedi sada se obrađuju kao kolektivne farme; drugim riječima sustav kolhoza[28] već je počeo u Jugoslaviji. U prolazu se može opaziti ponegdje zoran primjer ove komunističke laži; Vlada je tijekom prošle godine ponavljano izjavljivala kako nemaju nakanu kolektivizirati obradivu zemlju.
Gore navedene organizacije, i druge koje potječu od njih, obavljaju različite djelatnosti u radu neke posebne skupine i njezina mjesta u komunističkom sustavu. Drže se brojne (f. 430r) konferencije i predavanja o metodama rada, ali one uvijek sadrže veliku dozu komunističke indoktrinacije. Zabave u obliku pjevanja pjesama, izleta u prirodu i dr. bivaju izvođene sa svrhom razvijanja drugarstva. Plaćeni odmori vrijednim radnicima nagrada su za natjecanje u proizvodnji. „Udarnici“, poput sovjetskih „stakanovita“ među najviše su oglašavanim ljudima u Jugoslaviji. Oni su jurišne trupe komunizma u industriji.
Posebnu pozornost treba skrenuti na aktivnosti omladinskih organizacija, osobito na području indoktrinacije i zabave. Kuće za mlade naglo se pojavljuju u selima gdje se drže konferencije, daju zadatci, promiču zborski i dramski interesi. Nema odvajanja po spolovima. Pred malo vremena održan je takav ples uz konzumaciju alkoholnih pića u takvim omladinskim centrima. Međutim, nedavno je organizirana kampanja protiv alkoholizma i protiv zapadnjačkoga plesa; komunisti sada potiču na igranje kola, domaćega narodnoga plesa koje je doista čednija zabava od uobičajena zapadnoga plesa.
Mnogo pogubniji i opasniji za moralnost mladih su nedjeljni izleti u prirodu radi javnih radova npr. na putovima i radi opuštanja. Roditelji snažno kritiziraju miješanje spolova bez pouzdana nadgledanja tih izleta.
Organizirane tjelesne vježbe – fiskultura kako se ovdje kaže – s paradama i demonstracijama u oskudnim kostimima također zadaju velike brige roditeljima, osobito djevojčica. U Jugoslaviji je fiskultura strast komunista kao i kretanje u prirodi uz dobru organizaciju. Mladići i djevojke često sudjeluju u istim formacijama.
Jedna od aktivnosti koja budi veliku zabrinutost je „omladinska gradnja pruge“. U ljeto 1946. godine jugoslavenska omladina izgradila je dionicu pruge od Brčkoga do Banovića u Bosni. Ove godine gradit će se dulji ogranak od Bosanskoga Šamca do Sarajeva u Bosni. Najavljeno je da će 180 000 mladih obaju spolova iz svih krajeva zemlje sudjelovati u tim javnim radovima. Neke od omladinskih brigada već su započele svoj rad. Svaka brigada radi dva mjeseca, a zatim dolazi zamjena. Obično se radi svakoga dana šest sati, a ostatak vremena provodi se u vojnom vježbanju, tjelovježbi, pjevanju i slušanju političkih konferencija.
Iako se pretpostavlja da mladi dobrovoljno rade na izgradnji željeznica, u stvari moraju ići i dobivaju stroge kazne ako ne dolaze na dobrovoljni rad. Mladić ili djevojka koji odbijaju takvo služenje ne dobivaju prolaznu ocjenu u školi; ako su radnici ili radnice, dobivaju kaznu od svoga sindikata. Općenito se smatra da je stvarni cilj gradnje željeznica drugotan, a prvotni je politička indoktrinacija pri tom gibanju. Kaže se da je s tehničkoga stajališta promašaj željeznička pruga koja je izgrađena prošle godine jer je samo jedan vlak mogao proći linijom. Međutim, kaže se i kako je postignuto znatno komunističko odgajanje i drugarstvo.
Iako nije moguće dobiti točne informacije o ovome, postoje proširene glasine da nisu zdravi moralni uvjeti u kampovima za izgradnju željeznica gdje (f. 431r) mladi obaju spolova žive u neposrednoj blizini pod šatorima i u spavaonicama. Mladići i djevojke rade zajedno, često jedu zajedno, socijalno se miješaju nakon radnih sati, a sve to samo uz nadgledanje komunista. Među dogodovštinama koje su širene prošle godine, jedna je da je zatrudnio velik broj mladih žena te da je među mladima koji su se vratili s rada na izgradnji željeznice dosta slučajeva sa spolnim bolestima.
Valja napomenuti da velik broj delegacija mladih obaju spolova iz drugih zemalja sudjeluju u gradnji željeznica u Jugoslaviji: iz balkanskih zemalja, Rusije, Čehoslovačke, Poljske, Francuske, Italije, Engleske, obje Amerike itd.
Nikakav prikaz omladinskih udruženja u Jugoslaviji ne bi bio cjelovit bez spominjanja milicije, nacionalne policije i armije. Osim profesionalne spreme koja im se daje ove formacije koje obuhvaćaju sve tjelesno sposobne mlade u zemlji bivaju pozivane po klasama i posvećuju veliku pozornost komunističkom odgoju. Vojnici posebno dobivaju otrovnu protureligioznu indoktrinaciju.
U svakoj prigodi kada mladi bivaju okupljani pod komunističkim ravnanjem, bivaju sprječavani u odlaženju u crkvu. Ne samo da nema mogućnosti – ne postoje kapelani ni poljske kapele – nego bivaju aktivno odvraćani od polaženja u bilo koju crkvu u susjedstvu. Nepripuštanje mladih u crkvu možda je najopasniji od svih pothvata koje komunisti poduzimaju da Crkvu u Jugoslaviji oslabe i konačno istrijebe.
5. Sloboda karitativna, socijalna i dobrotvorna djelovanja pod katoličkim vodstvom i čini protiv nje
Komunizam kao najapsolutniji od svih totalitarnih sustava vladavine ne podnosi ni suparništvo ni suradnju na bilo kojem području. Moglo se očekivati da će prema tom načelu to biti prva oznaka za rušenje institucija katoličkoga Caritasa i dobrotvorstva u Jugoslaviji. Komunisti su uz sotonsku lukavost uvidjeli da ako žele ljude odvojiti od Crkve trebaju razoriti veličanstvena djela kršćanske dobrotvornosti koja su ovdje kao i drugdje izrasla kao nužni izvod iz Kristova učenja o ljubavi prema bližnjima. Sažetak koji slijedi pokazuje kako su vrlo dobro uspjeli postići većinu svojih ciljeva.
U Jugoslaviji nije preostalo nijedno sirotište pod katoličkim vodstvom.
Nema nijednoga doma za stare u Jugoslaviji pod katoličkim okriljem.
Drugim riječima, komunisti su dokinuli skoro stotinu ovakvih institucija kršćanske dobrotvornosti te izbacili ili izručili milosrđu partizanskih komesara preko pet tisuća malodobne djece.
Da bi pred jugoslavenskom javnošću opravdali tu nehumanu politiku, komunisti su proveli novinsku kampanju protiv redovnika i redovnica koja je sadržavala najniže i najveće klevete. Podsjetimo na primjer na besramne karikature sestara koje kolju djecu u Ljubljani; na ponavljane optužbe da su sestre djecu (f. 432r) partizanskih roditelja maltretirale i izgladnjivale; na optužbe da su dječaci u katoličkim sirotištima bili prisiljavani postati svećenici; na izrugivanje redovnika i redovnica kako su suradnici narodnih neprijatelja.
Što se tiče katoličkih bolnica, bilo ih je oko stotinu u Jugoslaviji prije rata i zbrinjavale su oko 400 000 bolesnika godišnje; mnoge od ovih bolnica bile su vlasništvo države, ali pod vodstvom redovnica; druge su pripadale redovničkim zajednicama. Redovnice su istjerane iz određena broja bolnica, ali nastavljaju vršiti svoje dobrotvorno služenje u većini njih.
Jedini razlog da je toliko katoličkih bolnica do sada pošteđeno je što komunisti nemaju dovoljno školovanih medicinskih sestara, tehničara i upravitelja koji bi ih preuzeli. Međutim, nadomještaju redovnice toliko brzo koliko mogu pripremiti vlastito osoblje, makar i nedostatno poučeno. Tako se stalno smanjuje broj redovnica u bolnicama u kojima djeluju.
U međuvremenu, redovnice su izložene uznemirujućoj kampanji zastrašivanja. Govori im se da će biti poslane u Sibir ako ne odbace redovnički habit i ne odreknu se svojih zavjeta. Zabranjeno im je davati svojim pacijentima religioznu utjehu. Prisiljavane su pristupati u sindikate bolničkih djelatnika. Govori im se da nisu odgovorne svojim mjesnim poglavaricama niti da im duguju poslušnost, nego samo bolničkom komesaru. Obećavaju im se visoki položaji s dobrim plaćama – samo ako napuste redovničku zajednicu.
Također, redovnice su u javnom tisku izvrgavane svim vrstama sramoćenja. Optužuje ih se da od „naroda“ kradu lijekove i bolničke potrepštine; odbijaju medicinske usluge komunistima, a da onima koji ih daruju pružaju privilegirane usluge.
To nije samo kampanja u tiskanim medijima; mnoge od redovnica bile su uhićene i osuđene na kaznu zatvora na temelju podmetnutih optužbi poput upravo spomenutih. Najočitiji primjer dogodio se sestrama milosrdnicama u bolnici u Otočcu od kojih je jedna bila strijeljana, a tri osuđene na 20 godina zatvora na temelju potpuno lažnih optužbi kako su sudjelovale u ubojstvima koja su počinili ustaše u njihovoj bolnici.[29]
Nema sumnje da komunisti kane istjerati redovnice iz bolnica čim to bude moguće. Spremno priznaju da im je to nakana. Npr. gosp. Marijan Akcin, ministar javnoga zdravstva Republike Slovenije, u izvješću pročitanom na javnoj skupštini te Republike, 16. travnja, optužio je redovnice da su bile „netolerantne“ u religiji, „reakcionarne“ i čak kriminalke. Obznanio je da će ubrzo budnošću sindikata ti elementi biti istjerani. Završio je pozivom za većim brojem pristupnika i na bolje spremanje za službu medicinskih sestara.
Komunisti su dokinuli sve veće biskupijske karitativne agencije i konfiscirali njihove fondove, instalacije i knjige. Na primjer, zagrebački Caritas, koji je u iskazivanju milosrđa učinio mnogo, potpuno je izbrisan. Treba podsjetiti da je po ovoj agenciji nadbiskup Stepinac iskazivao u vrijeme rata (f. 433r) milosrđe prema svima. Pod ustaškim režimom ova providonosna udruga spasila je 4 000 srpske djece; hranila ih, odijevala i udomila po majčinskoj brizi redovnica. Iako su mnoga od te djece izrazila želju postati katolicima, nadbiskup je izravno odredio neka čekaju i neka se primijeni uobičajena provjera njihovih shvaćanja i nakane. Čak godinu dana nakon što su partizani pozatvarali te institucije, a djecu rastjerali, neki od njih pristupili su katoličkim svećenicima i zamolili ih da budu primljeni u Crkvu. Caritas se također pobrinuo za mnoge Židove u vrijeme ustaškoga terora. Sudbina razaranja zagrebačkoga Caritasa slično je zadesila svaku drugu biskupiju u zemlji.
Komunisti su radi sramoćenja zagrebačkoga Caritasa i nadbiskupa prisilili bivšega direktora da potpiše izjavu koju je pripremila OZNA, a koja je bila štetna po ugled Caritasa. Bivši direktor je u vrijeme kada je pod prisilom potpisivao tu izjavu bio starac, doslovno na smrtnoj postelji i jedva svjestan onoga što čini. Ipak je prije smrti lucidno odbacio prisilnu izjavu. Njegov nasljednik, svećenik dr. Vilim Nuk, nedavno je uhićen u Zagrebu iz nepoznatih razloga, ali vjerojatno jer je bio direktor te izvrsne karitativne agencije.
Dokinuta je i privatna karitativna aktivnost u Jugoslaviji, kolikogod su to komunisti mogli postići. Oni upotrebljavaju posebno podmuklu metodu da obeshrabre biskupe, svećenike i redovnike u pomaganju potrebnima: darivanju novca, hrane, odjeće i lijekova. Provokatori stalno obilaze tražeći milostinju; ako neki crkveni čovjek pruži pomoć, podliježe optužbi da pomaže pobunjenike u šumama i može dobiti tešku kaznu zatvora. Gnusan primjer ove kampanje protiv svakoga privatna karitativna pomaganja je slučaj monsinjora Matije Petlića, generalnoga vikara Beogradske nadbiskupije koji sada izdržava kaznu od četiri godine zatvora zato što je jednome od tih agenta provokatora dao 300 dinara. Za ovaj sramotni tip progonstva upotrebljavaju se često lažni svećenici i redovnice. Prema informacijama koje je dobila Nuncijatura, barem dvadeset svećenika i redovničkih osoba, među kojima su i sestre, takvim ružnim postupkom osuđeni su na kaznu zatvora. Zalaganje komunista da obustave privatno karitativno pomaganje očit je znak daljine do koje idu da bi potkopali utjecaj Crkve i odvojili crkvene pastire od puka. Metoda željezne zavjese prilagođena je za uporabu unutar ove zemlje.
Kao što je uobičajeno, kada komunisti dokidaju institucije, nadomještaju ih svojim marksističkim zamjenama. Nakon što sestre budu istjerane iz sirotišta, staračkih domova, bolnica i dr., te zgrade budu namijenjene istoj svrsi, ali pod novom upravom. Posljedica rata je velik porast broja ovisne djece. Tako sada tisuće djece bivaju odgajane po komunističkom sustavu. Nije im dopušteno ići u crkvu, izgovarati molitve, primati sakramente; uče pjevati komunističke pjesme, bivaju nagovarani da vrijeđaju svećenike i redovnice. Govori im se da nema Boga: „Nema Boga!“ [hrvatski u izvorniku]. Vrlo su potresni slučajevi koji se redovno događaju u Splitu gdje su mala djeca smještena u sirotište koje su ranije vodile sestre milosrdnice iz (f. 434r) Zagreba. Jedno malo krilo zgrade s kapelom još drže sestre, iako im je zabranjen svaki kontakt s djecom. Dok su sestre u kapeli na Misi, djeca sirotišta izvikuju bogohule pod prozorima. Dakako da ih njihovi komesari u tome poučavaju i tjeraju da to čine. Ovaj slučaj može se množiti navođenjem sličnih prilika u drugim dijelovima zemlje.
Vidi se stoga da u Jugoslaviji nisu nacionalizirani samo industrija, trgovina, profesije i dr.; pod nacionalizaciju je stavljeno i dobrotvorno pomaganje. Liječnik, pravnik, trgovac, namještenik, radnik te u sve većem broju i poljoprivrednik, potpuno ovise o državi za posao, odjeću, kruh; čak ni siromasi, starci, siroti ne mogu izbjeći sveobuhvatnoj državi. Poput ostalih, i oni moraju prositi sredstva za preživljavanje. Dakako da nacionalizirani Caritas nikako nije dobrotvorna djelatnost; caritas uključuje ljubav, ali ta riječ ne postoji u komunističkom rječniku. Oni žive od mržnje. U planiranoj ekonomiji znanstvene marksističke države uskoro ne će biti mjesta za mnoge umirovljenike o kojima se brinuo crkveni Caritas. Stoga se može očekivati mirna, ali djelotvorna likvidacija tih gladnih usta. Gdje nema Caritasa, ljudi stradavaju.
6. Sloboda proviđanja zarobljenika i ratnih stradalnika
Ovo može biti dobro mjesto da dodamo nešto o frustraciji i naporima skoro svih katolika pri pružanju nužne pomoći njemačkim i talijanskim ratnim zarobljenicima, talijanskim civilnim robijašima, folksdojčerima Vojvodine i onim jugoslavenskim građanima koji su zbog političkih razloga bili osuđeni na kaznu zatvora ili na smrt.
Jugoslavenske vlasti uspješno su spriječile Crkvu da nudi normalne vjerske i karitativne usluge njemačkim i talijanskim ratnim zarobljenicima. Istina je da su ponegdje iznimno vojni kapelani, koji su bili ratni zarobljenici, dobivali dopuštenje slaviti svetu Misu. Međutim, općenito je tim zatvorenicima bilo zabranjeno dobivati utjehu njihove vjere i nakon ponavljanih zahtjeva Nuncijature jugoslavenskim vlastima da se organiziraju vjerske usluge. Slično tome, nije dan nikakav odgovor na zamolbe Nuncijature vlastima da Sveta Stolica ili njezine agencije dobiju dopuštenje za slanje karitativne pomoći ovamo kako bi se ratnim zarobljenicima dostavljala materijalna pomoć. Što se tiče službe komuniciranja između zatvorenika i njihovih obitelji, Nuncijatura je primila samo jedan odgovor na svoje predstavke jugoslavenskim vlastima, ali je taj odgovor bio nedostatan. Od beogradskoga ureda Međunarodnoga crvenoga križa Nuncijatura doznaje kako su oni bili malo uspješniji, ali da su njihovi potezi bili ograničavani, a napori sprječavani tako da su malo postigli. U jednom priopćenju Ministarstva vanjskih poslova rečeno je da su popisi imena koje je dostavljala Nuncijatura tražeći informacije o zdravlju zatvorenika i dr. proslijeđeni „Centralnom uredu za traganje“ pri UNRRA-i. Raspitivanje kod UNRRA-e pokazalo je da popisi nisu nikada primljeni te da oni nemaju nikakva ureda za ratne zarobljenike. I ovdje smo u tom pogledu sučeljeni sa svuda prisutnom „komunističkom laži“.
Prema Ministarstvu vanjskih poslova svi talijanski ratni zarobljenici sada su (f. 435r) vraćeni u njihovu domovinu. Podatak da su uspješne pregovore o tome vodili gospodin Togliatti i njegovi vjerni sljedbenici pokazuje jasno zašto je jugoslavenska vlast odbila dopuštenje Svetoj Stolici da provede svoje tradicionalno dobrotvorno poslanje u prilog ovim zatvorenicima. Odabrane skupine njemačkih ratnih zarobljenika također su vraćene njihovim kućama posljednjih nekoliko mjeseci, ali ih vjerojatno ima više od 90 000 još u Jugoslaviji. Čini se da je onima koji su vraćeni u domovinu usađen komunistički virus prije nego što su napustili ovu zemlju.
Unatoč brojnim pokušajima nije moguće pomoći talijanskim civilima koji su deportirani iz Trsta i Venecija Giulia-e [Julijske krajine] u vrijeme kada su se jugoslavenske trupe povukle iz tih krajeva. Na raspitivanja Nuncijature i na ponude da pošaljemo misiju za pomaganje, jedini odgovor bio je da će se stvar istražiti. Prije toga jugoslavenske vlasti su nijekale da postoje deportirani. O tome nikada nije dan daljnji odgovor. Tužna vjerojatnost je da su mnogi od tih jadnika poubijani ili su umrli od hladnoće, slabe ishrane i neliječenih bolesti.
Dok su Nuncijatura te biskupi i svećenici mogli pružati određenu pomoć folksdojčerima u smrtonosnim koncentracijskim logorima Vojvodine, to je obavljano tajno; Vlada se nije udostojala odgovarati na predstavke o tome. Desetci tisuća tih nesretnika poumirali su od ponovno prouzročene gladi i pripuštanja hladnoći. Dvostruka je bila njihova neoprostiva krivnja: bili su Nijemci i bili su katolici. Lokalni slovenski i mađarski svećenici, koji su djelovali pod vodstvom monsinjora [Josipa] Ujčića i monsinjora [Ljudevita] Budanovića, pomagali su im i pomažu duhovno i materijalno, ali nije bilo moguće pomoći većini patnika. Dosta katoličke ratne pomoći koja je ovamo pristigla prošle jeseni potajno je dopremljena u „logore smrti“, a Nuncijatura je sigurnim kanalima razdijelila sav novac kojim je raspolagala. Ostaje činjenica da su „logori smrti“ Vojvodine jedna od najcrnjih stranica suvremene povijesti.
Crkvi je onemogućeno pomagati jugoslavenskim građanima, klericima i laicima koje su osudili sudovi. Istina da je u nekoliko slučajeva svećenicima u zatvoru dopušteno slaviti misu ili prisustvovati svetoj žrtvi. Poznati slučajevi su onaj zagrebačkoga nadbiskupa u zatvoru u Lepoglavi i skupine svećenika u tamnici u Ljubljani. Međutim, praktično u svim slučajevima nije uopće dopuštena vjerska služba svećenicima, redovničkim osobama i laicima koji su na izdržavanju zatvorske kazne. Tipičan primjer su svećenici i redovničke osobe u zatvoru u Staroj Gradišci. Prošloga Uskrsa svetu pričest trebalo je donositi tajno kao u dane Mamertine.[30] Presveti Sakrament donosila im je laička osoba koja čak može biti izvedena pred sud ako se otkrije njezino djelo i ime. U komunističkoj Jugoslaviji nečuvena je služba zatvorskoga kapelana. Nuncijatura je više puta na to skretala pozornost vlasti, ali bez odgovora ili uspjeha.
Čak ni onima koji su osuđeni na smrt, pomoć svećenika u posljednjim satima skoro nikada nije osigurana. Jedini poznati slučaj je onaj sestre milosrdnice nad kojom je izvršena smrtna kazna (f. 436r) u Lepoglavi prošle godine. U nekim rijetkim slučajevima mjesni biskup ili svećenik donose potajno presveti sakrament osuđeniku, kao što je na primjer bilo u slučaju svećenika u Ljubljani koji su smaknuti prošle godine. Međutim, većina osuđenih na smrt umire bez pomoći svećenika. Njihovi okrutni partizanski tamničari često izruguju molbe osuđenika da im bude pripušten svećenik. Podsjećam da je pobožni Feliks Niedzielski[31] u svojoj posljednjoj želji pred sudom u Banjoj Luci zamolio da mu bude pripušten svećenik, ali je njegova molba bila odbijena. Jedan od najupadljivijih slučajeva je onaj bivšega splitskoga gradonačelnika kojemu je bio uskraćen pohod svećenika prije njegova smaknuća. Dok je stajao pred svojim krvnicima, obratio im se najavom da će javno ispovjediti svoje grijehe u znak kajanja jer mu je uskraćena prigoda za ispovijed. Postupio je tako u potresnom i dramatičnom prizoru i pošao u smrt nakon što je završio djelo pokajanja.[32]
Na kraju, u vezi s ovim treba istaknuti da komunisti idu do krajnosti u praktičnom uskraćivanju prava na molbu za pomilovanje i blagost. Osobama koje su pristupale vlastima da mole milosrđe prema onima koji su zatvoreni ili osuđeni na smrt govori se da nemaju prava intervenirati, da potkopavaju izvršavanje pravde, da se dobri građani ne zauzimaju za onoga tko je počinio zločin protiv države. Tako, oni koji mole za vjersku ili drugu pomoć za zatvorenike sami sebe izlažu teroru. Jedna kobna posljedica takva komunističkoga stajališta jest da sada ne bivaju ulagani apeli protiv presuda na sudovima nižega ranga, osim u slučaju osude na smrt. Razlog je strah da će viši sud donijeti težu presudu. Poznati su zorni slučajevi u kojima su osobe koje su uložile priziv protiv osude na deset ili dvadeset godina zatvora na prizivnom sudu bile osuđene na smrt.
Ovdje ne spominjemo uskraćivanje vjerske utjehe onima koje su komunisti poubijali bez procesa. Većina žrtava uklonjena je na takav način. Bivaju uhićeni noću, otjerani iz svojih kuća i likvidirani u obližnjim šumama ili na brdima. Policija ne obavlja istragu jer o tome ne pišu novine. To je komunistički zakon linča. Desetci tisuća ljudi smaknuti su tim kratkim postupkom za prvih dana „oslobođenja“. U posljednja dva mjeseca sa svih strana ove zemlje dolaze vijesti da ova vrsta ubijanja ponovno postiže uznemirujuće razmjere. Sigurno se može ustvrditi da na svaku osobu nad kojom je izvršena smrtna kazna nakon namještenoga jugoslavenskoga procesa, više od dvadeset njih bivaju smaknuti na ovakav prikriveni divljački način. Počinitelji tih zločina često su državni policajci ili civilne oružane skupine. Njihovim nesretnim žrtvama nikada se ne pruža vjerska utjeha prije smrti.
7. Sloboda odabira svećeništva i redovničkoga života
Od početka su komunisti djelovali po načelu: ako uguše duhovna zvanja, konačno bi Crkvu uspjeli toliko oslabiti da bi je bilo lako razoriti. Najsigurniji put do toga cilja je uspostava državnoga monopola nad obrazovanjem. U otrovanom ozračju komuniziranih škola klice zvanja se zatiru, suše i odumiru. Takav je komunistički plan. Da bi ga proveli, čine svećeništvo smiješnim i (f. 437r) omraženim, a da bi religiju predstavili kao priču za „babe“, još jedan bijeg od svijeta namijenjen zaostalima, ali nedostojan muškaraca u vremenu strojeva. Mladi su izričito skloni ismijavanju i izrugivanju pogrešaka svojih vršnjaka.
Ako to nije dovoljno, komunisti su spremni koristiti teror kao oružje, i stvarno ga koriste. Danas u Jugoslaviji treba biti hrabar dječak koji bi izjavio da kani učiti za svećenika. Međutim, Kristovo svećenstvo je toliko privlačno da nema odumiranja zvanja u vrijeme progonstva; tragedija je što je većina naših sjemeništa okupirana ili konfiscirana i nema odgovarajućega smještaja za one koji teže oltaru. Isto vrijedi za novicijate redovničkih zajednica.
Pripravna ili mala sjemeništa
Još su otvorena i u funkciji sljedeća mala sjemeništa: Zagreb, Split, Šibenik i Dubrovnik. Ipak, treba odmah napomenuti da su sve njihove građevine okupirane velikim dijelom za urede partizanske vojske ili Vlade. Samo mali dio ustanove ostavljen je na uporabu sjemeništu. Tako je prostor Maloga sjemeništa u Zagrebu, koje prima kandidate iz svih hrvatskih biskupija, sveden na manje od polovine. Sjemenišni poglavari moraju držati dva termina po šest mjeseci kako bi smjestili kandidate, tako da kandidati provode kod kuće jedan termin od šesti mjeseci. Malo sjemenište u Splitu potpuno su okupirali partizanski vojnici pa sjemeništarci borave u Bogoslovnom sjemeništu zajedno s bogoslovima. Veći dio Sjemeništa u Šibeniku zauzela je partizanska škola za djecu.
Sada se komunisti usmjeravaju prema zatvaranju malih sjemeništa. Sjemeništa u Splitu i Šibeniku obaviještena su da po zakonu nije dopušteno držati nastavu i studentske domove jer je to isključiva nadležnost države. Sada o tom pitanju raspravljaju predstavnici biskupa u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske. Ako se dokinu ova sjemeništa, vjerojatno je da ne će dugo biti pošteđena sjemeništa u Zagrebu i u Dubrovniku. U stvari je dubrovačko Sjemenište sada samo dom za boravak, a na nastavu kandidati bivaju slani u lokalnu gimnaziju. To nije zadovoljavajuće rješenje zbog načina izlaganja u državnim školama. Treba dodati da je dubrovačko Sjemenište jedino u cijeloj državi koje nije okupirano ni djelomično.
Potpunim okupiranjem ili konfiskacijom zatvorena su sljedeća mala sjemeništa: Maribor, Ljubljana, Senj, Skoplje (smješteno u Prizrenu), Subotica (za apostolsku administraturu Bačke) i Sarajevo (smješteno u Travniku). Težina ove nevolje za Crkvu može se vidjeti iz činjenice da nije preostalo nijedno malo sjemenište u cijeloj Sloveniji s njezine dvije biskupije, Ljubljana i Maribor. Nema nijednoga maloga sjemeništa u važnim pokrajinama u Bosni i Hercegovini s Nadbiskupijom Sarajevo te Biskupijama Banja Luka i Mostar, a one su veoma važne kao istočne utvrde vjere. Nema maloga sjemeništa u Vojvodini, još jednoga u pograničnoj pokrajini koja je ranije imala sjajno sjemenište u Subotici s brojnim kandidatima. Nema u Makedoniji maloga sjemeništa za podizanje domaćega svećenstva u misijskoj biskupiji Skoplje. Što se tiče Republike Crne Gore, koja je također misijsko područje, zatvoreno je malo sjemenište u Baru zbog teškoća koje je nanio komunistički režim, ali još nije okupirano ni konfiscirano.
(f. 438r)
Velika ili bogoslovna sjemeništa
Sljedeća bogoslovna sjemeništa još su otvorena i funkcioniraju: Zagreb, Đakovo, Ljubljana i Split. Zagrebačku bogosloviju neko je vrijeme bio djelomično okupirao jugoslavenski Crveni križ, ali se sada potpuno upotrebljava za školovanje i odgoj bogoslova. Đakovačka bogoslovija također služi za školovanje i odgoj svećeničkih kandidata. Ljubljanska teologija također je smještena u staroj zgradi bogoslovnoga sjemeništa, ali su većinu prostora okupirali partizanski uredi i civilni stanari kojima je vlada tu dodijelila prostorije. Ljubljanska biskupija upravo je dovršila novu zgradu bogoslovnoga sjemeništa, ali su je potpuno okupirali partizanski vojnici. Budući da brojni bogoslovi studiraju teologiju u Italiji, broj bogoslova u Ljubljani znatno je smanjen; ipak, prostorije su stiješnjene i fizičke mogućnosti općenito skučene. U Splitu su sjemeništarci i bogoslovi natrpani u dijelu Bogoslovnoga sjemeništa; kako je gore rečeno. Malo sjemenište okupirali su partizani. Zbog natrpanosti nema dovoljno prostora za krevete u spavaonicama. Komunisti su u ovom sjemeništu uveli posebno okrutan izlaz: na katovima koje su oni okupirali instalirali su bolnicu za zaražene vojnike. Postojanje te bolnice u istoj zgradi stalna je opasnost po zdravlje pitomaca.
Potpunom okupacijom ili konfiskacijom zatvorena su sjemeništa Maribor i Sarajevo. Nekoliko mariborskih bogoslova studira na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, a smješteni su u maloj obližnjoj zgradi. Zatvaranje Bogoslovije u Sarajevu vrlo je težak udarac jer je ona u prošlosti služila za sve biskupije Bosne i Hercegovine, posebice jer su tu bili upisani iz biskupija donje dalmatinske obale.
Dva teološka fakulteta u zemlji, onaj na Sveučilištu u Zagrebu i na Sveučilištu u Ljubljani, nastavljaju svoje djelovanje. Ipak, nedavno je jedan vladin Komitet odlučio isključiti ove fakultete iz Sveučilišta te odredio da od sada država ne daje fondove za plaće profesora i druge troškove. Do sada ništa nije provedeno od ove preporuke, ali budućnost nije obećavajuća.
Uz stvarno dokidanje bogoslovija i malih sjemeništa, kako je gore rečeno, naobrazba kandidata za svećeništvo ima mnogo drugih teškoća. Postoji stalna buka i smetnje koje izvode vojni i civilni stanari u sjemenišnim zgradama koje su još u funkciji. Dojavljeni su slučajevi u kojima su zastrašivane obitelji sjemeništaraca i bogoslova kako bi povukle svoje sinove iz sjemeništa. Tako su na primjer duž dalmatinske obale vlasti otišle tako daleko da prijete roditeljima sjemeništaraca i bogoslova dokidanjem njihovih doznaka za hranu. Najteža je činjenica da ne postoji izuzimanje bogoslova od vojnoga roka niti ikakav posebni obzir prema njima dok su u vojsci. Budući da u Jugoslaviji vojni rok traje dvije ili tri godine te budući da su mladi vojnici podvrgnuti posebno oštroj indoktrinaciji u komunističkoj teoriji i praksi, razumljivo je da je to velika opasnost za ustrajnost u svećeničkom zvanju.
Sjemenište Križevačke eparhije još uvijek je otvoreno i djeluje u Zagrebu. Prima na smještaj sjemeništarce i bogoslove (f. 439r) tako da prvi pohađaju državnu gimnaziju, a drugi Bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. U ovo vrijeme nema puno kandidata u tom Sjemeništu, ali nemamo točan podatak o broju.
Redovnički novicijati i sjemeništa
Oci isusovci sa sjedištem Provincije u Zagrebu još mogu držati svoje institucije za odgoj i naobrazbu svojih kandidata. Oci franjevci izgubili su neke od institucija ove vrste, posebno Malo sjemenište u Visokom, kandidate premještaju u druge svoje kuće gdje ih nastavljaju školovati, ali u smanjenom broju. Oci dominikanci još uvijek mogu držati u vlastitim kućama pripremanje kandidata za svoj red. Ovo se općenito može reći za druge redove: kapucine, konventualce i dr., ali ih nema puno u Jugoslaviji.
Što se tiče kontemplativaca, u stvari su skoro potpuno dokinuti. Dvije cvatuće institucije trapista, u Banjoj Luci i Rajhenburgu [u Mariborskoj biskupiji], preuzela je vlast. Redovnici njemačke nacionalnosti vratili su se u svoju zemlju ili su u zatvoru. Slaveni služe na župama, uz izuzetak nekolicine koji još uvijek ostaju u malim zgradama svoga vlasništva. Dakako, nemoguće je da odgajaju i obrazuju kandidate za svoj red. Kartuzijancima u Pleterju nametnuti su porezi koje nije moguće platiti pa se spremaju na zatvaranje svoga redovničkoga doma pod tim pritiskom. Tako odgoj i školovanje kandidata postaju nemogući. Cistercitima u Ljubljani oduzeta je škola. Prema posljednjim vijestima još uvijek nastavljaju u Stični gdje je njihova druga kuća, ali uz velike teškoće. Karmelićanima u Somboru još nije nanesena posebna teškoća, ali su malobrojni i imaju samo jednu kuću u Jugoslaviji.
Među zajednicama redovnica spremanje kandidatica svedeno je gotovo na nulu. Osim što ne mogu primati postulantice i novakinje, morale su veliki broj sestara poslati njihovim roditeljskim kućama. Razlog ovomu žalosnomu stanju je taj što su sestre pretežno bile slane na djelovanje u odgoju i karitativnoj službi, a komunisti su to potpuno dokinuli. Za posljedicu većina njihovih kuća prešla je u ruke države okupacijom ili konfiskacijom. Kratak pogled na dostupne statistike, bit će značajan. Prije rata, redovnice različitih zajednica u Jugoslaviji vodile su oko 70 srednjih i zanatskih škola; oko 90 osnovnih škola; oko 100 dječjih vrtića; oko 45 domova za učenike (internati); oko 90 karitativnih ustanova (sirotišta, skloništa itd.) Sestre su istjerane praktički iz svake od ovih institucija. Iako im je u nekim slučajevima dopušteno ostati u kojoj maloj zgradi ili dijelu zgrade, velik broj sestara ostao je bez mjesta za življenje; komunisti su ih doslovno izbacili na ulice. Posljedica toga je da su kuće matice krcate preko mogućnosti. Neke od sestara primili su župnici u župne kuće da imaju gdje spustiti glavu i da mogu nastaviti svoj redovnički život. Međutim, mnoge druge morale su se vratiti svojim obiteljima. Iz takvih okolnosti može se vidjeti zašto je skoro okončano primanje novih zvanja.
(f. 440r) Ovdje se ponovno nalazimo pred „komunističkom laži“. U Ustavu jamče slobodu religije i držanja škola za odgoj crkvenoga osoblja. U stvarnosti, onemogućuju tu slobodu ili je čine veoma teško izvodivom. Nitko ne može previdjeti koliko je udaljen zakon od provedbe, razlika između priznavanja i postupanja, između riječi i djela. Nitko ne zna bolje od komunista da iz sjemena nastaje žetva. Stoga oni stupnjevito zatiru sjeme zvanja od kojih ovisi budućnost Crkve.
U dosta slučajeva Nuncijatura je pred Ministarstva vanjskih poslova iznijela pitanje sjemeništa, novicijata i dr. Obećali su da će razmotriti to pitanje. Međutim, nije stigao ni odgovor ni plod tih predstavki.
8. Sloboda osoba: čini progona protiv biskupa, svećenika, redovnika i laika
Ovo bi moglo biti vrlo dugačko poglavlje. Ovdje možda više nego i u kojoj drugoj fazi progona, komunisti su stvorili vladavinu terora koja nekoliko posljednjih godina tišti poput ogavne noćne more ovu nesretnu zemlju. Ljudska bića instinktivno bježe od muke i smrti. To komunisti znaju i postupaju na temelju toga.
U ovom izvješću već je mnogo bilo usput rečeno o komunističkom progonu osoba koje pripadaju Katoličkoj Crkvi. Međutim, korisno je pod ovim podnaslovom iznijeti sažetak.
Nad svećenike se postavlja vrlo strog nadzor. Policija drži sitničave zapise o njihovu fizičkom opisu, minulom ponašanju i kretanju. Poznato je da su ti zapisi izvjesni recepti za uporabu „za prikladno vrijeme“. Oni koji njih posjećuju ili koje oni posjećuju, ubilježeni su i policija ih često ispituje.
Na komunističkim sastancima, javnim harangama, u novinama i pamfletima, iznose se klevete protiv biskupa i svećenika; redovnice se javno izruguju. Djeca bivaju poučavana da izvikuju: „Popovi – lopovi!“ [u izvorniku na hrvatskom] kada ih vide kako prolaze ulicom. U željezničkim putničkim vagonima partizanski vojnici i drugi uniformirani službenici uživaju u prljavom razgovoru kad god je prisutan koji svećenik. To se dogodilo nekim od biskupa, kao npr. monsinjorima [Pavlu] Butorcu i [Petru] Čuli. Na ulicama svećenici bivaju vrijeđani; prodavači i konobari često su grubi prema njima u trgovinama, restoranima i sličnom. Velečasnoga [Donalda] Daileyja iz Nuncijature popljuvali su neki mladići na ulicama Beograda. Regensu i velečasnom [Bernardu] Smithu jedan osorni konobar, za vrijeme plovidbe brodom iz Dubrovnika u Split, uskratio je obrok.
Ne propušta se nijedna prilika za napade na klerike; čak su i sestre izložene vrlo ponižavajućim iskustvima. Župne kuće policija pohađa i pretražuje u svako doba, posebice noću. Nedavno su u Banjoj Luci agenti OZNA-e divljački pretresli samostan sestara Klanjateljica Predragocjene Krvi. Kršili su zabranjen ulaz usred noći, zavirivali su pod postelje i posteljinu, čak i bolesnim sestrama koje nisu mogle ustati, a cijeli samostan ostavili su u stanju velikoga nereda. Kucanje OZNA-e na vrata usred noći, jedan je od najstrašnijih događaja u Jugoslaviji.
(f. 441r) Beskrajni niz prijetnji upućivan je protiv klerika da ih se stalno drži zastrašenima. Na komunističkim skupovima spominju osobe koje su sljedeće na popisu za istragu, različite vrste poruka su sredstva kojima se redovno izvodi zastrašivanje. Posebno su mučna dugačka saslušanja, bilo u nečijoj kući, bilo u sjedištu OZNA-e; kada netko biva progonjen, ta saslušanja mogu trajati danima ili biti ponavljana u čestim intervalima tako da dotični nikada ni ne mogu organizirati svoje vrijeme koje mu je na raspolaganju. Treba podsjetiti da je ta metoda uznemiravanja primijenjena na biskupa [Franju] Salisa-Seewisa i službenike zagrebačke kurije za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu. Agenti OZNA-e često za vrijeme saslušanja prijete i lako je zamisliti učinak toga na um žrtve svakome tko poznaje strahovitu moć policije u Jugoslaviji.
Velikom broju svećenika zaprijećeno je smrću. Neki od njih nisu posvećivali pozornost tim prijetnjama pa su platili cijenu. Samo u Zagrebačkoj biskupiji više od dvadeset svećenika moralo je biti premješteno na druge župe zbog prijetnji po njihov život od lokalnih komunista. Nema priziva na policiju protiv toga terora jer i sami policajci upućuju prijetnje.
Često je posezanje za fizičkim nasiljem protiv klera. Posljednjih mjeseci ti su slučajevi brojni. Na jednoga mladoga svećenika pucano je iz žbuna kada je napuštao crkvu nedjeljom. Kad se obratio policiji, postupili su s njime kao da je kriminalac pozivajući ga često na saslušanje. Iako mnogi u dotičnom mjestu izražavaju sumnju tko bi mogao biti počinitelj, nitko ne biva uhićen. To se dogodilo u studenom u Dubrovačkoj biskupiji. Drugi svećenik kamenovan je na pragu svoje crkve nakon nedjeljne Mise. Krvari i pada u nesvijesti na tlo. Komunistička banda, koja je izvela napad, odvraća seljane koji pokušavaju priskočiti u pomoć svećeniku, zabranjujući im iskazati pomoć; oni foliraju i cinički se smiju s policijom. Konačno jedna žena probije kordon i klekne uz svećenika. Komunisti je počinju silom odvlačiti. Mnoštvo viče: „Za Boga miloga, zar nemate srca u grudima? Ona je svećenikova majka!“ Nakon tjedana provedenih u bolnici taj je svećenik preživio, ali će doživotno nositi ožiljke. Ovo se dogodilo prošle godine u Splitskoj biskupiji. Još jedan svećenik odvučen je iz kuće usred tamne noći, bezdušno pretučen i ostavljen na samrti. Preživio je kako bi mogao pripovijedati što se dogodilo. To se dogodilo prošle godine u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Jednoga svećenika zaustavila su dva člana naoružane bande ili državni policajci i naredili mu da ih prati koračajući pred njima. Kad se odmaknuo pedeset stopa, milicija je otvorila vatru na njega kao da je meta na vježbi; i on biva ostavljen na smrt tamo gdje je pao, ali ga kasnije nađu prijatelji i njeguju ga, tako da je preživio.[33] To je bilo prošle godine u Sarajevskoj nadbiskupiji. Popis bismo mogli produljiti do beskraja, ali neka ovih nekoliko primjera posluži za ukazivanje na uvjete u kojima žive svećenici.
U jugoslavenskim zatvorima sada je strpano više od dvjesto svećenika, oko šezdeset redovnica i jedan nadbiskup. Zbog teškoća u primanju izvješća, nije moguće znati točan broj. Najveća skupina je u Staroj Gradišci koja je Dachau Jugoslavije; drugi su u Ljubljani, (f. 442r) Mariboru, Požarevcu, Zenici, Sarajevu, Podgorici, Lepoglavi… i u koncentracijskim logorima Vojvodine. U vremenskom razdoblju o kojem pišemo izvješće, uhićeno je više od pedeset svećenika i dvadeset redovnica. Vrlo je teško stanje većine tih zatvorenika. Prisiljeni su obavljati teške i često prljave radove; hrana im je nedostatna; moraju spavati na tlu svojih nakrcanih ćelija; u nekim slučajevima nije moguće komotno leći zbog ograničena prostora koji je dodijeljen zatvorenicima. Pokrivaju se grdnjama i uvrjedama.
Vrijedno je napomenuti da je mnogima od ovih svećenika nuđena sloboda uz uvjet da rade za komuniste i špijuniraju svoju subraću. Dovoljan je jedan primjer za ovo: monsinjoru Čedomilu Čekadi[34] iz Sarajeva, koji je brat skopskoga biskupa, rečeno je da bi bio oslobođen ako bi sebe i svoje ljude stavio u službu vlasti. Monsinjor Čekada još je u zatvoru i njegovi tamničari provode nad njim posebno strogo postupanje.
Tamničari često muče zatvorenike. Jedna od omiljenih metoda je davati im vode tako malo da jedva preživljavaju. To je provedeno u slučaju sestara milosrdnica u Gospiću i općenito se provodi. Monsinjoru Ivanu Lakajnaru[35] iz Rume u Đakovačkoj biskupiji unakazili su genitalije i odrezali ih prije nego što su ga ubili. Dva franjevca strahovito su mučena i istezana na veselje svojih sadističkih tamničara u zatvoru u Tuzli.
Prošle godine komunisti su ubili oko dvadeset svećenika. Nad većinom njih izvršena je smrtna kazna nakon namještena procesa. Nekoliko ih je ubijeno čak bez ikakva suđenja, kao velečasni [Stjepan] Povolnjak,[36] [Alojzije Vjekoslav] Venko[37] i [Pavao] Bedenik[38] iz Zagreba. Nijedan nije bio kriv, osim zato što su se suprotstavljali komunizmu; umrli su za vjeru i svoje hrvatsko ili slovensko rodoljublje. Sestra Žarka [Ivasić] strijeljana je u Gospiću nakon što je bila podvrgnuta strahovitim mučenjima.
Ove strahote protiv crkvenih osoba često izvode uniformirani službenici milicije. Demonstracije, prijetnje, mlaćenja i ubojstva izvode također takozvani „aktivisti“ Komunističke partije koji su posebno uvježbani u metodama terora. Među njima se često nalaze partizanski ratni invalidi koji su brutalno osvetoljubivo mnoštvo.
Jedno od svojstava sadašnjega progona je da je usmjeren protiv važnih, ali sekundarnih osoba u Crkvi. Nakon osude monsinjora Stepinca, nije zatvoren nijedan biskup, možda zbog opasnosti da bi svijet prosvjedovao. Ali, u to su vrijeme tri generalna vikara osuđena na kaznu zatvora. To su: monsinjor Matija Petlić iz Beograda, monsinjor Ivan Jerič iz Prekmurja i Alojzije Turk iz Skoplja. Gubitak tih prelata prouzročio je nove teškoće u vođenju crkvenih poslova.
Konačno, u ovom podnaslovu treba spomenuti velik broj katolika laika koje su komunisti uznemirivali, zatvarali i osuđivali na smrt. Većina njih smaknuti su kratkim postupkom, bez ikakva prividna suđenja. Njihov jedini zločin je njihova odanost Crkvi i njihovo nacionalno rodoljublje. Kad postane moguće prikupiti sve detalje ovoga (f. 443r) okrutnoga progona vjernika, bit će to tužno, ali slavno poglavlje u povijesti Crkve. Iskusni promatrači, u nemogućnosti ustanoviti točne brojke, govore da su tisuće laika pobili komunisti tijekom prethodne godine te da je više tisuća strpano u zatvor. Ti brojevi su toliko šokantni da izgledaju nevjerojatni, ali se čini da su prikupljeni opreznim skupljanjem koje je obavljeno na nekoliko područja. Glavna teškoća u dobivanju informacija je strah ljudi da će ih komunisti kažnjavati ako se usude javljati o ovim ubojstvima i zatočenjima. Da su ti strahovi opravdani, vidi se obilno i jasno iz strogih kazni koje su izrečene optuženicima za kontakte sa strancima ili šire nepovoljne glasove o vlasti. Svi ovi „prekršaji“ podliježu zakonu o zločinima protiv naroda i države. Dovoljno je imati na umu izvršenje smrtne kazne nad optuženicima sramotna beogradskoga suđenja u minulom siječnju.
Unatoč rigoroznom pritisku na vijesti i nadgledanju svih kanala komunikacije, u Hrvatskoj se općenito tvrdi da je od početka komunističkih vojnih operacija u ovoj zemlji do sada ubijeno četiri stotine tisuća Hrvata katolika u akcijama partizana. Većina od njih izgubili su živote tijekom napada na sela nakon kojih su neizbježno slijedili neobuzdani masakri. Velik broj bio je likvidiran za vrijeme prve godine komunističke vladavine. Krvavi proces nastavlja se iz dana u dan, iako je bio usporen za vrijeme prošle godine. Brojevi, koji se u vezi s tim navode, zaista su strahoviti tako da se ovaj izvjestitelj suzdržava od daljnjega komentara. Dovoljno je istaknuti da ugledna ličnost Feliksa Niedzielskoga stoji kao simbol za ono što su naši laici u Jugoslaviji pretrpjeli za svoja rodoljubna uvjerenja i za odanost Crkvi Isusa Krista.
U više slučajeva Nuncijatura je ulagala predstavke Ministarstvu vanjskih poslova u prilog progonjenim katolicima, klericima i laicima. Ponovno su jamčili da će se puna zakonska zaštita protegnuti i na te osobe, ali nisu obustavljena ubijanja ni zatvaranja. Ponovno „komunistička laž“. Communistica fides, nulla fides [Komunistička vjera, nikakva vjera]. Maršal Tito često je isticao kako ljudi ne će biti zlostavljani zbog političkih mišljenja, upravo kako je rekao regensu da će biti izvedeni pred sud samo oni svećenici koji su počinili zločine zabranjene općim pravom. Nedovoljno je reći da ta obećanja nisu činjenično izvršena. Svećenici koji su počinili zločine zabranjene općim pravom mogu se izbrojiti na prste jedne ruke. Svi ostali zatvarani su, brutalno mučeni i ubijani zbog svoje vjere i svoga rodoljublja.
9. Sloboda zadržavanja posjeda u progonu
Za ispravno provođenje duhovnoga i nadnaravnoga poslanja Crkve neophodno je posjedovati odgovarajuća materijalna dobra i njima slobodno raspolagati. Komunisti su Crkvi zadali paralizirajući udarac oduzimajući ili nerazumno ograničavajući njezino pravo da vlasništvo zadrži i njime raspolaže. Činjenice govore same po sebi.
Zakon o agrarnoj reformi ograničava pravo crkvenih ustanova na posjedovanje obradive zemlje do maksimuma od 10 hektara. Sva zemljišta iznad toga maksimuma konfiscirana su bez ikakve naknade.
Taj zakon proizveo je (f. 444r) osakaćujući učinak za Crkvu. Župe su osiromašene i nesposobne dolično uzdržavati svoje svećenike, ponovno izgraditi brojne crkve razorene za vrijeme rata, popraviti oštećene, nabaviti opljačkano ili izgubljeno posuđe, ruho, namještaj i pribor. Samostanima i matičnim kućama oduzete su farme od kojih su se uzdržavali redovnici i redovnice. Stolni kaptoli morali su dokinuti recitiranje Božanskoga časoslova u koru jer kanonici, od kojih su mnogi starci, trebaju služiti kao župnici da bi pribavili mršava sredstva za uzdržavanje. Sjemeništa moraju pribavljati druge izvore prihoda kako bi izvršavala svoje vitalno važno djelovanje. Nezasitna država progutala je domaćinstva biskupa pa sada nema novaca za uzdržavanje biskupijskih kurija, za pružanje nužne pomoći ili za uzdržavanje sirota i starih.
Ova konfiscirana zemljišna imanja bila su crkvene nadarbine koje su omogućavale dobrotvorno djelovanje u upravljanju, školovanju, caritasu i održavanju bogoštovnih građevina. Bili su to dobrovoljni darovi vjernika stoljećima. Na kontinentu gdje su pokretna dobra često uzimana za plijen u ratu, gdje je zlato često nedovoljno ili je monopol vlasti, gdje je valuta često snižavana u političkim promjenama, prirodno je da je trajna institucija kao Crkva većinu svojih nadarbina posjedovala u obradivom zemljištu.
S druge strane, obradivo zemljište nekih crkvenih institucija koristilo je ljudima. To su u mnogim slučajevima bila najbolje obrađivana zemljišta u pojedinom kraju. Trapisti su na primjer puno učinili za poboljšanje plodnosti obradive zemlje, za uvođenje znanstvena privredna gospodarenja, za poboljšanje poljoprivredne opreme, za proširenje podloge poljoprivredne ekonomije. Bili su učitelji i uzori generacije prosvijetljenih poljoprivrednika. Uvijek treba imati na umu da su prihodi s tih crkvenih zemljišta, kojih u Jugoslaviji nije bilo mnogo, ulagani u uzdržavanje velikih pobožnih djela, u naobrazbu i u dobrotvorne svrhe, što je duhovna baština svake civilizirane zemlje.
Rezultati agrarne reforme nisu povoljni. Farme jesu umnožene, ali ekonomija na tim farmama je oštećena. Previše obiteljskih imanja sada je premaleno za uspješno obrađivanje. Velik dio konfiscirane obradive zemlje nije ponovno razdijeljen seljacima kako je bilo obećavano, nego ga je zadržala država kao temelj za njihov sustav kolhoza; tijekom prošle godine ta zemljišta nisu dovoljno obrađivana. „Kolonisti“, dovedeni da preuzmu farme ili da obrađuju državnu zemlju, nisu obrađivali dobro kao stari vlasnici, i to je, uz nedostatak potrebne kiše, bio razlog za podbačaj uroda prošle godine. Zemlja je ne samo izgubila vještu upravu bivših vlasnika nego je izostala i blagodat dobrih djela koju je davao prihod s crkvene obradive zemlje.
Crkva u Jugoslaviji posjedovala je samo ograničenu i razboritu količinu obradive zemlje; to je razvidno čak iz novinskih izvješća o raspravama u vezi sa Zakonom o agrarnoj reformi. Jedino su Zagreb, Đakovo i Subotica imali obradivu zemlju koja bi se mogla smatrati nerazmjernom ili nerazboritom. Jedan ili drugi katedralni Kaptol također su posjedovali možda previše obradive zemlje. Međutim, zemlja oduzeta Crkvi bila je neznatan dio totalna oduzimanja. Novine su ipak dizale poseban publicitet protiv Crkve kao velika i bogata izrabljivača naroda.
(f. 445r) Čak i u primjeni Zakona o agrarnoj reformi komunisti su nastojali sputati Crkvu iznad značenja riječi koje stoji u zakonodavnim formulacijama. Načinjen je pokušaj koji je uspio u nekoliko slučajeva da se Zakon protumači tako da se dopuštenih 10 hektara odnosi na svu biskupiju te da se ne računaju biskupovo domaćinstvo, kaptoli, bogoslovije i dr. Isto tumačenje ponekad je primjenjivano na redovničke zajednice. Bez obzira koliko institucija vodi dotična zajednica, kao druga kuća, škole, sirotišta i dr., komunisti su ih htjeli tretirati kao jedinicu i dopuštati samo onaj broj hektara koliki Zakon propisuje za jednu jedinicu.
Postoje bezbrojni slučajevi gdje su seljaci kojima je bila obećana crkvena zemlja odbili priznati oduzimanje te zemlje od Crkve. Prosvjedi seljaka protiv pljačkanja Crkve bili su toliko česti na lokalnim skupovima o agrarnoj reformi da su komunisti promijenili taktiku. Organizirane su gomile „aktivista“ u svakom kotaru da vikanjem ušutkaju legalne žalbe crkvenih ljudi i zastraše seljake koji su se suprotstavljali. Ljudi nisu htjeli agrarnu reformu na štetu Crkve.
Pored obradive zemlje od Crkve su konfiscirana i druga vlasnička dobra. Kada nije bilo legalne podloge za takvu akciju, komunisti su uhitili kojega od upravitelja, osudili ga na zatvor na temelju izmišljene kolaboracije s fašistima, a kao dio kazne konfiscirali dobro o kojemu je riječ. Očito da u marksističkom pravnom gledanju nema razlikovanja između vlasnika i administratora. Tako su oduzete mnoge kuće koje su držale crkvene ustanove za izvor prihoda, npr. zagrebačkoga nadbiskupa i Zagrebačkoga katedralnoga kaptola. Na isti način oduzete su mnoge izdavačke kuće, npr. ona zagrebačkoga nadbiskupa i Jugoslavenske provincije isusovaca. Oduzeta je i hrana koja je bila spremljena za zajednice redovnica, a uhićene sestre koje su je bile sakrile, iako je količina hrane bila vrlo mala i namijenjena tek svakoj pripadnici zajednice. Vlada nije platila nikakvu naknadu ni u kojem od ovih slučajeva.
Daleko najteža procedura komunista protiv crkvenoga vlasništva jest u tome što su Crkvi oduzeli zgrade nužne za obavljanje njezina vjerskoga poslanja. I uz odsijecanje svakoga izvora prihoda Crkva može postojati zahvaljujući darežljivosti vjernika, ali mora imati prostor za stanovanje i obavljanje bogoslužja, za naobrazbu, za karitativnu djelatnost, za smještaj svoga posvećenoga osoblja. Komunisti su otišli predaleko u oduzimanju takva stambena prostora Crkvi.
Prvo, partizani su razorili ili teško oštetili stotine crkava za vrijeme rata; mnoga od tih razaranja bila su izrazito promišljena, a te građevine nisu bile povezane s vojnim operacijama.
Drugo, određeni broj crkava oduzet je za spremište zrnaste hrane i u slične svrhe; ovo posebno vrijedi za dalmatinsku obalu.
Treće, u Jugoslaviji je zatvorena svaka katolička škola, sirotište, dječji vrtić i dom za srednjoškolce i studente, a te zgrade (f. 446r) zauzete su ili konfiscirane. U nekim slučajevima, dodijeljen je mali prostor redovnicima i redovnicama koje su prije vodile te ustanove. U ovoj kategoriji okupirano je ili konfiscirano blizu 500 zgrada i spremišta.
Četvrto, osam sjemeništa potpuno je okupirano ili konfiscirano; a šest sjemeništa je pod djelomičnom okupacijom. Isto tako, okupirano je ili konfiscirano oko deset novicijata i škola za spremanje redovnika i redovnica.
Peto, okupirani su ili konfiscirani mnogi samostani, kao npr. trapistički.
Šesto, okupirane su kuće nekih od biskupa, a ostavljen samo mali prostor za ured i življenje. Primjeri su Beograd, Sarajevo i Ljubljana.
Drugim biskupskim kućama sada prijeti isti postupak.
Diljem zemlje potpuno ili djelomično su okupirane stotine župnih dvorova. Svećenicima je često dopuštena samo jedna soba u kojoj moraju primati posjetitelje, raditi, jesti i spavati. U slučajevima gdje su partizani ili civili okupirali cijelu kuću, svećenici su prisiljeni naći sobu u selu ili u gradskom susjedstvu. U nekoliko slučajeva svećeniku nije dopušteno dolaziti u selo ili ne može naći sobu, kao na primjer u Podgorici.
Sedmo, komunisti ponekad nameću toliko velike poreze na zgradu ili na neko vlasništvo Crkve da ih je nemoguće platiti. Tom metodom kartuzijanci su izbačeni iz Pleterja. Na kuću barskoga nadbiskupa upravo je nametnut porez od 40 000 dinara i teško će mu biti platiti ga.
Osmo, partizani nanose neizmjernu štetu okupiranim zgradama. Obično su u njih smješteni vojnici koji su prouzročili katastrofu na instalacijama za vodu i sanitarnim čvorovima, namještaju, umjetničkim djelima itd. Poznati su nebrojeni slučajevi razaranja kapela i oltara; svete slike i kipovi su unakaženi, poderani ili porazbijani. Unakaženi su ili počupani mnogi vjerski spomenici kraj puta i križevi.
Komunisti su, nakon svođenja Crkve na uboštvo po gore prikazanim metodama, sustavno odrezali od crkvenih ljudi druge izvore prihoda gdje je bilo moguće. Dokinuta je svaka pomoć koju je ranije država plaćala biskupima, kanonicima, kurijalnim službenicima i župnicima. U većini slučajeva ne isplaćuju se mirovine onima koji imaju pravo na njih. Nadalje, Vlada smatra da ima pravo ograničiti kolekte koje se uzimaju od vjernika u novcu ili u naravi. Službenim dekretom zabranjeno je ubirati novac ili darove u naravi izvan crkava. U prošlosti je postojao običaj da seljaci daju dio od svoga uroda Crkvi za izdržavanje svećenika. U vrijeme žetve ili berbe sabirači su obilazili i skupljali te darove. To više nije dopušteno. Još uvijek je dopušteno ubiranje kolekta u crkvama, (f. 447r) ali ima slučajeva da su lokalne vlasti konfiscirale te kolekte. Takvi slučajevi dogodili su se npr. u Dubrovačkoj biskupiji.
Kad je nadbiskup Stepinac prošloga ljeta zamolio za darove u hrani i općim potrepštinama za izdržavanje maloga sjemeništa i bogoslovije u Zagrebu, kojima su opljačkani izvori prihoda, odgovor je bio brz i posvudašnji. Iz svih krajeva Nadbiskupije zaprežna kola dovezla su plodove u sjemeništa. Bio je to istinski plebiscit ljubavi vjernika prema njihovu pastiru, dokaz volje vjernika da prvotno djelovanje Crkve ne bude dokinuto. I sami osiromašeni nametima komunističke vlasti, darovali su velikodušno od svoje oskudice za buduće svećenike Crkve. Kada su komunisti dočuli što se čini, stupili su u akciju i konfiscirali prehrambene artikle iz šezdeset zaprežnih kola koji su bili namijenjeni za sjemeništa.
Kao zaključak ovom dijelu o otvorenom progonu Katoličke Crkve, dužan sam istaknuti da ovo nabrajanje nije potpuno. Ipak, ima dovoljno građe za dokaz da je komunistički režim oduzeo sva prava i slobode Crkve te da je govor o slobodi religije u Jugoslaviji očito iskrivljivanje istine. Danas više nego ikada treba gledati činjenice ispod riječi. Formulacije u ustavima, izjave političkih dužnosnika i propaganda pred svijetom nisu dokaz da postoji religijska sloboda Crkve Božje. Po tom jednostavnom, razumljivom i zdravorazumskom tekstu, komunistička vlast je kriva što provodi vrlo razoran, okrutan i krvav progon u ovom vremenu.
III. Progon drugih religijskih skupina
Korisno je ovdje navesti sudbinu drugih nekatoličkih religijskih skupina u Jugoslaviji. Budući da je cilj komunizma uništiti religiju, očekivalo se da će biti poduzimane mjere protiv svih koji udruženo izražavaju vjeru u Boga obavljanjem bogoštovnih čina, vjerskim učenjem i moralnim ponašanjem. Činjenica da su komunisti smišljeno nastupili protiv svih religioznih muškaraca i žena, simbolično je pokazana u prvom masovnom pogubljenju u proljeće 1945. godine u Zagrebu. Nakon užurbana procesa, tom zgodom, strijeljana su dva katolička svećenika, jedna katolička redovnica, jedan shizmatički biskup i jedan protestantski „biskup“.
Srpska shizmatička Crkva pretrpjela je pod komunistima teške muke, ali ne tolike kao Katolička Crkva. Ubijen je barem jedan njihov biskup, msgr. Joakini [Joakinije Lipovac] na Cetinju, a također i određen broj njihovih svećenika. Konfiscirano je crkveno vlasništvo, zabranjeno vjeronaučno poučavanje, biskupi i svećenici podvrgavani su mnogim uznemiravanjima i represivnim mjerama. Nakon povratka srpskoga patrijarha Gavrila, crkveni poglavari djelomično su se zbližili s državom vlašću: do izvjesne mjere ponovno je uvedeno poučavanje u vjeri i dano je obećanje da će biti održavani neki crkveni blagdani, da će Crkvi biti dodjeljivana pomoć, da će biti oslobođeni svećenici koji su u zatvoru te da će bogoslovija biti ponovno otvorena. U najnovije vrijeme izgleda da su se ponovno ohladili odnosi prema vlasti. O srpskom narodu se (f. 448r) govori da nije odobravao kompromitirajuću politiku patrijarha Gavrila. Nije pušteno na slobodu 35 svećenika iz zatvora. Na srpski Uskrs, u središtu Beograda, uveden je „dobrovoljni“ rad. Vlada jest darovala patrijarhu motorno vozilo, ali nije dodijeljena očekivana velika materijalna pomoć.
Tijekom godine progonjene su neke protestantske sljedbe. Vođe Jehovinih svjedoka bili su suđeni, a jedan od njih osuđen je na smrt, ali su te presude kasnije zamijenjene dugotrajnim zatvorom. Sljedba nazarena uznemirivana je, a neki od njihovih službenika osuđeni su na zatvor. Baptistima Banata spaljene su neke crkve.
IV. Sadašnje stanje Katoličke Crkve
Katolici Jugoslavije, unatoč strahovitu progonu kojemu su izloženi, čvrsto prianjaju uz svoju vjeru. Dakako, kada se dozna i objavi puni pregled stanja, bit će slavna ova epoha njihove povijesti. Dugačak je popis mučenika i priznavatelja.
Njihova vjernost Svetoj Stolici nije uzdrmana unatoč naporima da ih se odvrati od odanosti Rimu. Komunisti nisu štedjeli nasilja, prijetnja ni laskanja, ali bezuspješno. Unatoč svim teškoćama u komuniciranju, održava se uski i duboko privrženi kontakt. Svaka riječ Svetoga Oca pohranjuje se u srcu njegove vjerne djece u Jugoslaviji.
Hijerarhija je snažna u sučeljavanju s progonom. Svećenici i vjernici ih poštuju, slušaju i vole. Mnogi od njih osuđivani su na zatvor, svi su podnosili poniženja, neugodnosti, nevolje, ali im duh nije slomljen i odbijaju svaki kompromis u bitnim stvarima. Valja dodati da su ordinariji Đakova[39] i Bara,[40] za razliku od njihove braće, pokazali znakove slabosti i zapostavili visoki primjer drugih biskupa u ovoj zemlji. Ipak, plemeniti lik nadbiskupa Stepinca i dostojanstvena čvrstoća drugih biskupa, visoko izdižu dobar glas episkopata, a dive im se i shizmatici.
Jedna od uznemirujućih oznaka hijerarhije je dob mnogih biskupa. Monsinjor [Ivan Josip] Tomažič u Mariboru, monsinjor [Josip] Srebrnić u Krku, monsinjor [Franjo] Salis-Seewis pomoćni biskup u Zagrebu, monsinjor [Jeronim] Mileta u Šibeniku, monsinjor [Kvirin Klement] Bonefačić u Splitu, monsinjor [Nikola] Dobrečić u Baru, monsinjor [Antun] Akšamović u Đakovu, monsinjor [Ivan] Šarić u Sarajevu (koji je sada izvan ove države) i monsinjor [Ljudevit] Budanović, apostolski administrator Subotice, svi su u dobi iznad sedamdeset godina. Uz to, prazna su biskupska sjedišta Banja Luka i Križevci. U ovakvim okolnostima zahtjevi komunističkoga režima da suodlučuju o imenovanju biskupa samo zadaju veliku brigu.
Kad se konačno prikaže povijest ovoga progona, svećenstvo Jugoslavije steći će visok ugled. U gradovima i izloženim selima, na naseljenim katoličkim površinama i na istočnim područjima vjere, održali su liniju i nisu se obeshrabrili pred zatvorom, torturom i smrću. Ljudi ih više cijene nego ikada prije. Progon je još jednom pokazao vitalnu ulogu župnika (f. 449r) u Crkvi. Zahvaljujući uvelike njima, puk gleda na Crkvu kao svoj spas ovdje na zemlji kao i nakon smrti.
Komunisti provode intenzivnu kampanju za pridobivanje župnika. Navodnom tiranijom biskupa i kurijalnih službenika nad običnim svećenicima pokušavaju uvesti klasnu borbu u Crkvu. Međutim, nije uspio ovaj pokušaj prodora; bilo je vrlo malo otpada. Samo nekolicina svećenika podlegla je kompromisu prema vlastima, a među njima samo mali broj prihvatio je komunizam.
Sljedeći svećenici su delegati u državnoj Skupštini [u izvorniku upotrijebljena riječ „Skupshtina“]: Stanislav Cajnkar iz Maribora, Jožef Lampert iz Maribora, Metod Mikuž iz Ljubljane, Franjo Didović iz Đakova, Petar Masnić iz Đakova, Ivan Salacan iz Kotora, Svetozar Rittig iz Zagreba. Sljedeći su poznati kao naklonjeni režimu: Franc Smon iz Maribora, Niko Luković iz Kotora, Ante Šare iz Šibenika, Ivan Berak iz Šibenika, Ivan Jakovljević iz Šibenika, Fabijan Šešelja iz Šibenika, Blaž Bojnić [Bojmić] iz Šibenika, Frano Paro iz Apostolske administrature Zadar. Tristo svećenika koji su umrli za vjeru i još više od dvjesto koji su sada u zatvoru, načinili su plemenite ispravke za svoju slabiju braću koja su otpala.
Mnoge župe sada nemaju župnika zbog teških gubitaka iz redova svećenika zato što su ubijeni, zatvoreni ili su u izgnanstvu. To je teška situacija i još je kobnijom čini zatvaranje tolikih sjemeništa. Broj svećenika, koji će u predvidivoj budućnosti biti zaređeni, ne će biti dostatan za ublaženje velike potrebe.
Među pripadnicima muških redova i družbi, duhovno i moralno stanje općenito je dobro. Franjevci su u progonstvu pretrpjeli težak gubitak, posebno zbog masakra na Širokom Brijegu, u Hercegovačkoj provinciji.[41] Druge zajednice ne izgledaju da su pretrpjele tako velike gubitke. Mnogi od redovnika sada djeluju na župama.
Poznato je kako su neki franjevci „narodni svećenici“, to jest prijateljski raspoloženi prema komunističkoj vlasti i skloni kompromisu. Slučaj zagrebačkoga provincijala Modesta Martinčića vrlo je razglašen. Barem tri druga franjevca dala su izjave protiv nadbiskupa Stepinca na skupovima na dalmatinskoj obali. Budući da redovnici smjeraju manjem komuniciranju nego biskupi i biskupijski svećenici, nije bilo moguće prikupiti točne informacije o njima u ovom pogledu, osim u onim slučajevima koji su postali javni.
Zajednice redovnica su u žalosnom stanju jer su im oduzete tolike njihove kuće. Fizičke prilike u nekoliko preostalih kuća su vrlo loše zbog pretrpanosti i zato što su sestre izgubile sredstva za uzdržavanje. Poglavarice su mnoge sestre poslale u njihov roditeljski dom; nekima od njih, koje su slabijega duha, podijeljena je dispenza i vratile su se u svijet. Međutim, odanost redovničkom životu, strpljivost u patnjama, otpornost na komunističke prijetnje, neustrašiva odlučnost sestara – sve ovo je primjer svima koji ih gledaju i pobuda na ustrajnost biskupima, svećenicima i puku.
(f. 450r) Utješno je uočavati da duh vjernika nije slomljen pod progonom. Neki od slabića i oportunista popadali su kraj ceste, ali općenito je dobar duh vjernika laika. Sudjelovanje na misi i primanje sakramenata je veće nego prije. Prilozi za potrebe Crkve su viši, iako su vjernici siromašniji. Ovo vrijedi i s obzirom na činjenicu da velikim skupinama naroda nije dopušteno ići u crkvu, kao što su vojnici, policajci, državni službenici itd.
Velik postotak građana opire se političkim i ekonomskim smjernicama vlasti. Neki promatrači kažu da više od 85 % stanovništva ne prihvaća komunizam niti ga simpatizira. Mnogi se protive iz nacionalnih razloga. Mnogi drugi, koji nisu prakticirajući članovi Crkve, osuđuju progon religije.
Najviše se treba bojati prodora komunizma među mlade u Jugoslaviji. Partija teži samo totalitarnom posjedovanju tjelesa i duša mladih. Komunisti su okupirali svaki pristup za utjecaj, osim obitelji, u odlučnosti da mlade pridobiju za svoju stvar. Škola, sport, udruge, novinarstvo, armija – svi surađuju u indoktriniranju mladih. Ako sadašnji režim opstane na dug rok, ovdje je zbiljska opasnost.
V. Izgledi za budućnost
Tko bi se usudio proricati budućnost, izlagao bi se riziku. Takvo predviđanje moralo bi uključivati političke, ekonomske i socijalne elemente koji su većinom podložni vrlo širokom rasponu promjena. Trebalo bi uzimati u obzir razvoj međunarodnih prilika, iznad svega ulogu Rusije u sutrašnjem svijetu. Nije pretjerano reći da je zbog zemljopisna i vojna položaja sudbina komunizma na Balkanu skoro nerazdvojivo vezana uz komunizam u Rusiji. Među promatračima ovdje postoji također oštroumno uviđanje da je tijek zbivanja u Poljskoj veoma važan za sudbinu komunizma izvan Rusije, a posebno među slavenskim narodima.
Ljudski govoreći, izgledi za budućnost nisu svijetli. Država, majka komunizma, jaka je vojno. Sadašnja ekonomska kriza u Rusiji i njezinim satelitima mogla bi biti dobar znak kako slijedi olakšanje. Postoji pokušaj da se manje države namame u ekonomsku orbitu ruskoga bloka te da se od njih dobiju dostatna industrijska dobra za obnovu. U provođenju te politike traže se trgovački ugovori s Belgijom, Nizozemskom, Švicarskom, Norveškom, Švedskom; slično poslovanje razvija se s Italijom i Francuskom. Još nitko ne može utvrditi hoće li to voditi u borbu za tržište tijekom koje će Zapad opskrbljivati komunistički blok sredstvima za konsolidiranje sadašnjega položaja toga bloka.
Ne treba previđati određene uočljive strateške činjenice. Danas su u ruske ruke pale stare utvrde koje su stoljećima stajale protiv moskovske ekspanzije. Ona je u Varšavi, u Pragu, u Budimpešti, u Beču, u Berlinu. Čak ako je ugovori prisile na povlačenje u tijeku (f. 451r) sljedeće godine, ostavit će iza sebe dobro zasijana komunistička polja. Ugovori će je, vjerojatno, zaustaviti na Odri i nasuprot Karpatima; kontrola nad Balkanskim poluotokom dovodi je na Jadran i na nekoliko milja od Egejskoga mora. Tako je Rusija u povoljnom položaju vršiti pritisak, ne samo na one koji su već u njezinoj orbiti, nego i na one sile zapadne Europe koje su uz Mediteran, Atlantski ocean i Sjeverno more. Njemačka je poražena, Francuska i Italija su u mukama ekonomske krize i političke nesloge. Čak i bez vojne akcije, postoji teška opasnost od pete kolone njemačkih, francuskih i talijanskih komunista koji djeluju povezano s oportunistima te sijačima obeshrabrenja i nezadovoljstva. Komunizam bi se mogao, sa ili bez ruske vojne akcije, sutra lagano proširiti na sjeverne, zapadne i južne vodene granice Europe.
Komunizam se unutar Jugoslavije duboko ušančio. Protivi mu se većina stanovništva, ali marksistička vlast vrši strogu i okrutnu kontrolu preko policije i vojske; imaju na raspolaganju i bandu „aktivista“ koji će ići do kraja u zadržavanju komunističkoga režima. U sadašnjem vremenu čini se nemogućom svaka aktivna opozicija, čak i politička.
Komunisti su vrlo vješti u strategiji ostajanja na položaju političke vlasti. Ne će predati moć bez borbe. Neki promatrači ipak smatraju da može postojati određena nada u politici ublažavanja vlasti istinskim predstavljanjem drugih stranaka, kao npr. Hrvatske seljačke stranke, Srpske republikanske stranke i drugih. Nedavno su proširene glasine o kretanju u tom smjeru, ali se do danas ništa nije dogodilo. Treba imati na umu da koalicijski kabinet Tito-Šubašić nije potrajao dugo nakon što su nekomunisti zatražili dioništvo u vlasti.
U slučaju da u skorim mjesecima ekonomski i financijski planovi ovoga režima naiđu na ozbiljne teškoće, komunisti bi mogli biti primorani silom prilika prihvatiti politiku ublažavanja, kako je spomenuto u prethodnom odlomku. Prihvaćanje takve politike moglo bi biti cijena koju bi morali platiti za pozajmice i strojeve od velikih zapadnih sila. Bilo kakvo ublažavanje te vrste vjerojatno bi utjecalo na smanjivanje progona.
U međuvremenu, iako je u Jugoslaviji komunizam čvrsto uspostavljen, položaj komunizma nije neustrašiv. Do određene mjere još uvijek mu je stalo do unutarnjega javnoga mišljenja, a još više mu je stalo do onoga što misli vanjski svijet. To stanje trajat će dotle dok je nesiguran ekonomski i financijski položaj Jugoslavije. Strana mudrosti je sada na Crkvi da visoko podržava moral jugoslavenskih katolika kako bi mogli nastaviti raditi na svojevrsnom utjecaju kao članovi unutarnjega javnoga mišljenja. Još je važniji utjecaj na vanjski svijet da postane svjestan progona religije u ovoj zemlji. Uz Božju milost, ova dva vida sačinjavaju nadu za katolicizam u Jugoslaviji.
Svakako je bio smanjivan progon u godinu koju ovdje prikazujemo. To dokazuje pogled na statistike. Međutim, ovo poboljšanje moglo bi se lako krivo tumačiti. Komunisti nisu promijenili namjeru nego samo usmjerenje. Namjera ostaje: delenda est Ecclesia – écrasez l’infame [Crkvu treba razoriti – uništite besramnicu]. Golemi masakri (f. 452r) 1944. i 1945. godine smanjeni su na povremena ubojstva i povremena strijeljanja, ali budući da je komunizam potpuno pobijedio, opet će početi. Komunisti u međuvremenu nastoje prodrijeti u Crkvu, pridobiti je, učiniti je sredstvom države, odvojiti je od Rima, prikvačiti je Patrijarhatu Moskve. Sadašnje zatišje u progonu samo je odgoda, zastoj u strijeljanju; smrtna osuda protiv Crkve i dalje ostaje.
Utješno je znati da je Crkva u Jugoslaviji još uvijek snažna, unatoč skorašnjim gubitcima i sadašnjim nevoljama. Kao i uvijek, pokazuje veliku snagu otpornosti i preživljavanja. Dugi progon kroz godine nanio bi neizrecivu štetu, posebno mlađemu naraštaju. Ako je moguće, to treba zaustaviti. Na koncu će Nazarećanin pobijediti. Neka Bog dadne da se skrate dani kušnje!
[1] Archivio Apostolico Vaticano, Archivio Nunziatura in Jugoslavia, kutija 36, svežanj 13, kopija, ff. 402r-452r: Msgr. Joseph Patrick Hurley msgr. Domenicu Tardiniju: Izvješće o religijskim prilikama u Jugoslaviji od 1. veljače 1946. do 1. veljače 1947., Beograd, 20. travnja 1947.
[2] Akreditiv ili akreditivno pismo je vjerodajno pismo poslanika koje predaje glavaru države kod nastupanja svoje službe. Usp. Akreditivi, u Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1981., 36.
[3] Riječ je o postupku koji je komunistička Jugoslavija vodila protiv sestara milosrdnica koje su tijekom rata radile u bolnici u Gospiću. Koncem rata optužene su za zločin da su tijekom ratnoga vihora ustašama otkrivale tko su bili partizani koje su u bolnici liječile nakon čega su dotični bili traženi i ubijani. Optužili su ih za izdaju i ubojstvo partizanskih ranjenika u Otočcu, a prijavio ih je neki liječnik Srbin iz Osijeka. Tijekom 1945. godine sestre Žarka Ivasić, Hubertina Džimbeg i Verona Fostač uhićene su i procesuirane, a 7. veljače 1946. godine u Gospiću je izrečena kazna s. Žarki smrt vješanjem, a s. Hubertini strijeljanjem. Nakon žalbe s. Žarki Ivasić kazna je zamijenjena na smrt strijeljanjem dok su sestrama Hubertini i Veroni određene dugogodišnje robije. Usp. Žarka, Ivasić, u: A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., 932. O procesu u Gospiću više vidjeti u: M. Popić, Stradanje sestre Žarke Ivasić, milosrdnice, u „Senjski zbornik“, 39/1 (2012.), 173–211.
[4] Vladimir Bakarić (1912.-1983.) bio je hrvatski političar marksističko-komunističkoga svjetonazora. 1933. godine postao je članom Komunističke partije Jugoslavije, a 1940. godine članom Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske. Od 1945. do 1953. obnašao je službu predsjednika Narodne republike Hrvatske, a od 1953. do 1963. godine dužnost predsjednika Sabora. Uz druge visoke službe u Jugoslaviji, jedan je od tvoraca novoga Ustava Jugoslavije iz 1974. godine. Usp. Bakarić, Vladimir, u Hrvatska enciklopedija, sv. 1, 554-555.
[5] Sergej Kraigher (1914. – 2001.) bio je slovenski političar koji je u Komunističku partiju Jugoslavije ušao 1934. godine. Od 1951. do 1953. godine obnašao je službu guvernera Narodne banke Jugoslavije te niz drugih službi na republičkom i saveznom nivou. Usp. Kraigher, Sergej u Enciklopedija – Opća i nacionalna u 20 knjiga, sv. 11, Zagreb, Pro Leksis-Večernji list, 2005., 212.
[6] Janko Šimrak (1883. – 1946.) bio je grkokatolički svećenik, profesor i publicist, a od 1942. godine križevački vladika. Zbog njegova imenovanja vladikom došlo je do trzavica između vlasti NDH i službene Crkve. Po završetku rata 1945. godine bio je uhićen i maltretiran od službenih vlasti od čega je na koncu i podlegao. M. Rupčić, Šimrak, Janko, u Tko je tko u NDH, Zagreb, Minerva, 1997., 382; Šimrak, Janko, u: A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, 12–14.
[7] OZNA ili Odjeljenje za zaštitu naroda zapravo predstavlja jugoslavensku tajnu policiju osnovanu 1944. godine.
[8] Daniel Šajatović (1868. – 1952.) bio je grkokatolički svećenik i kanonik grkokatoličkoga križevačkoga stolnoga kaptola.
[9] UNRRA akronim za United Nations Relief and rehabilitation Administration odnosno Uprava Ujedinjenih nacija za pomoć i obnovu ratom opustošenih zemalja. Osnovana je 1943. godine, a prestala je djelovati 1949. kada su njezinu ulogu preuzele druge organizacije. Usp. UNRRA, u: Hrvatska enciklopedija, sv. 11, 200.
[10] Riječ je o pismu Vladimira Bakarića koje je objavljeno u zagrebačkom Vjesniku 1. siječnja 1947. godine. O tom pismu regens je posebno izvijestio Državno tajništvo 31. siječnja 1947. godine – Archivio Storico della Segreteria di Stato – Sezione per i Rapporti con gli Stati e le Organizzazioni Internazionali, Congregazione degli Affari Ecclesiastici Straordinari, Pio XII, Parte I (1939-1948), Jugoslavia, Pos. 257, ff. 436r-438v: Msgr. Joseph Patrick Hurley msgr. Domenicu Tardiniju – Pismo dr. Bakarića, Beograd, 31. siječnja 1947. godine. Temeljeći ovaj komentar na Hurleyjevu pismu uviđa se da je tim pismom dominirala tematika odnosa Crkve i države. Hurley u 8 točaka sažimlje glavne teze koje je Bakarić iznio i na njih daje osvrt. Na pitanje Nuncijature i regensa osvrće se u točki 5. Regens informira da iz Bakarićeva pisma proizlazi da je Nuncijatura remetilački čimbenik u stabilizaciji odnosa između Crkve u Jugoslaviji i države gdje ona na diplomatskom polju nije napravila apsolutno ništa. Na drugome mjestu ističe kako je Nuncijatura preuzela dominaciju nekoga lidera ili inspektora za Crkvu u Jugoslaviji. Kao treći problem vidi stalno pozivanje crkvenih prvaka na Kanonsko pravo što direktno priječi bilo kakav razgovor između dva subjekta. Bakarić je potom napomenuo kako je uloga papina predstavnika da komunicira s Vladom države, a ne da si uzima neke druge aktivnosti u čemu je regens vidio njegovu želju da ograniči njegovu komunikaciju s biskupima, što bi ga direktno zapriječilo u izvršavanju povjerene mu misije. Regens je mišljenja da je na djelu pokušaj izolacije čime bi biskupi izgubili kontakt sa Svetom Stolicom, a istina o trpljenju Crkve u Jugoslaviji bila bi uskraćena svjetskoj javnosti. U točki 6. istoga pisma Hurley ističe da je Bakarić pustio insinuaciju po kojoj se stječe dojam da je Nuncijatura upravljana, osim iz Vatikana, od Britanaca, Amerikanaca, Francuza i drugih zapadnih veleposlanstava i predstavništva. Mišljenja je da je time želio diskreditirati kako Nuncijaturu tako i sama regensa pred javnošću te Vatikan predstaviti kao dio „reakcionarna bloka“.
[11] Ataše – izvorno francuska riječ attaché kojom se označavaju službenici u diplomatskim predstavništvima zaduženi za određene poslove kao npr. kulturu, trgovinu itd. Usp. Atašej, u B. Klaić, Rječnik stranih riječi, 113.
[12] Gregor Rožman (1883. – 1959.) bio je svećenik, a 1930. godine imenovan je ljubljanskim biskupom. Tijekom rata 1941. – 1945. istakao se kao žestoki protivnik komunizma i kao veliki borac za slovensku neovisnost. 1945. godine je napustio Dijecezu i prešao u Austriju od kuda je emigrirao u SAD gdje je i umro.
[13] Aleš Bebler (1907. – 1981.) bio je slovenski političar i diplomat komunističke orijentacije. Nakon rata bio je pomoćnik ministra vanjskih poslova, zatim stalni predstavnik Jugoslavije u UN-u te kasnije veleposlanik u Francuskoj i Indoneziji. Obavljao je i niz drugih političkih i diplomatskih službi u Jugoslaviji. Usp. Bebler, Aleš, u Enciklopedija – Opća i nacionalna u 20 knjiga, sv. 2, 230.
[14] Milovan Đilas (1911. – 1995.) bio je crnogorski političar koji je u FNR Jugoslaviji bio ministar u Vladi i obavljao niz drugih partijskih i državničkih dužnosti. Usp. Đilas, Milovan, u Hrvatska enciklopedija, sv. 3, 336.
[15] Edvard Kardelj (1910. – 1979.) bio je slovenski političar i bliski suradnik Josipa Broza Tita. Od 1928. godine član je Komunističke partije. Od 1948. do 1953. godine bio je ministar vanjskih poslova Jugoslavije te je obavljao niz drugih visokih dužnosti. Usp. Kardelj, Edvard, u Hrvatska enciklopedija, sv. 5, 520.
[16] Kvirin Klement Bonefačić (1870. – 1957.) svećenik Krčke biskupije koji je 1923. godine imenovan splitsko-makarskim biskupom. U Jugoslaviji je optuživan za suradnju s Talijanima tijekom Drugoga svjetskoga rata. Umirovljen je 1954. godine. Usp. Bonefačić, Kvirin Klement, u Hrvatska enciklopedija, sv. 2, 228.
[17] Mihovil Pušić (1880. – 1972.) bio je hvarsko-bračko-viški biskup.
[18] Viktor Burić (1897. – 1983.) hrvatski katolički svećenik. 1935. godine imenovan senjsko-modruškim biskupom, od 1951. godine upravlja hrvatskim dijelom Riječke biskupije da bi 1969. godine bio imenovan riječko-senjskim nadbiskupom i metropolitom. O životu i djelu msgr. Viktora Burića vidjeti M. Bogović, Dr. Viktor Burić – U povodu 100. obljetnice rođenja senjskog biskupa i prvoga riječko-senjskog nadbiskupa, u „Senjski zbornik“, 24/1 (1997.), 283–288.
[19] Josip Lach (1899. – 1983.) za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen 1921. godine, a 1939. imenovan je zagrebačkim pomoćnim biskupom i posvećen po rukama Alojzija Stepinca 1940. U vrijeme Stepinčeva upravljanja Biskupijom, a kasnije i za vrijeme kardinala Franje Šepera te kardinala Franje Kuharića, obnašao je službu generalnoga vikara. Usp. Lach, Josip, u Hrvatski biografski leksikon, sv. 8, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013., 500–501.
[20] O biskupu Čuli bit će više riječi u nastavku.
[21] Smiljan Franjo Čekada (1902. – 1976.) bio je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Godine 1939. imenovan je pomoćnim vrhbosanskim biskupom da bi ga već 1940. Sveta Stolica imenovala za rezidencijalnoga biskupa skopsko-prizrenskoga. Nakon smrti banjolučkoga biskupa Joze Garića, Sveta Stolica imenovala ga je za administratora Banjolučke biskupije da bi početkom 1967. godine bio imenovan koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije. Posthumno je proglašen pravednikom među narodima. Usp. Čekada, Smiljan Franjo, u F. Marić (ur.), Gdje su oni stali mi nastavljamo, Sarajevo, Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, 12007., 29–30.
[22] Nikola Dobrečić (1872. – 1955.) bio je katolički svećenik, profesor i poliglot. Godine 1912. Sveta Stolica imenovala ga je barskim nadbiskupom i primasom Srbije. Usp. Dobrečić, Nikola, u Hrvatski biografski leksikon, sv. 3, 424.
[23] Josip Srebrnić (1876. – 1966.) bio je hrvatski svećenik i povjesničar. Godine 1923. imenovan je krčkim biskupom, a 1949. godine povjerena mu je također administratura Riječke biskupije. Usp. Srebrnić, Josip, u Hrvatska enciklopedija, sv. 10, 174.
[24] U izvorniku nedostaje točka šest.
[25] Franjo Salis-Seewis (1872. – 1967.) svećenik, a od 1926. godine zagrebački pomoćni biskup.
[26] Pavao Butorac (1888. – 1966.) hrvatski svećenik, povjesničar i teolog. Godine 1938. imenovan kotorskim biskupom, a 1940. godine administratorom Dubrovačke biskupije. Usp. Butorac, Pavao, u Hrvatska enciklopedija, sv. 2, 424.
[27] Po nalogu Udbe dana 21. kolovoza 1946. u Svetom Ivanu Zelini uhićeni su dominikanci fr. Petar Domančić (1884. – 1960.) i fr. Lujo Matijaca (1892. –1955.), koji su ondje držali pučke misije. O pučkim misijama i uhićenju misionara župnik i dekan u Sv. Ivanu Zelini Zvonimir Štefanić 22. kolovoza 1946. izvijestio je nadbiskupa Stepinca. Fr. Petar je 16. listopada 1946. osuđen na 18 mjeseci zatvora i gubitak građanskih i političkih prava u trajanju od dvije godine zato što je „u propovedima, koje je održao od 10–18. augusta 1946 u Sv. Ivanu Zelini rekao: 1. da je sve ono, što je zidano na temeljima bez vere – i društvo i država – osuđeno na propast odnosno da mora propasti; 2. govoreći o brakovima kazao, da civilni brakovi nisu priznati i ne će biti priznati; 3. govoreći pak o zastavama rekao, da postoje dvije zastave i to jedna Kristova, a jedna đavolska … te da se pod drugom okupljaju samo nevaljalci, nepošteni i lopuže koji tvrde da nema Boga; … 5. konačno podrugljivo govori da sada kod nas vlada demokracija i da su bili slobodni izbori“. Kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški. U prezidijalu zagrebačkih nadbiskupa pod brojem 129/1946 očuvani su prijevod na francuski optužnice od 26. rujna 1946. i presude od 18. listopada 1946. – Petar Bezina, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i zadarske nadbiskupije 1941.–1992., Split, 2000., str. 164–167.
[28] Kolhoz – skraćenica za ruski izraz kollektivnoe hozjajstvo što u prijevodu znači krupno, ujedinjeno seljačko gospodarstvo koje se zasniva na zajedničkom obrađivanju zemlje na bazi više tehnologije. Na jugoslavenskim prostorima sinonim za kolhoz bila je seljačka radna zadruga. Usp. Kolhoz, u B. Kljaić, Rječnik stranih riječi, 706.
[29] Radi se o slučaju sestre Žarke Ivasić i njezinih susestara o kojima je prethodno bilo riječi.
[30] Mamertinska tamnica u antičkom Rimu bila je jedna od najzloglasnijih. Nalazila se uklesana u stijeni podno Kapitolija kraj Foruma, a vjeruje se da je u njoj između ostalih bio zatočen i sveti Petar. Usp. Mamertinska tamnica, u Hrvatska enciklopedija, sv. 7, 24.
[31] O Feliksu Niedzielskom bit će više riječi u nastavku.
[32] Riječ je o dr. Stjepanu Vukušiću ubijenom 1944. godine.
[33] Ne možemo sa sigurnošću utvrditi o kome je riječ no međutim primjer je blizak slučaju fra Stanka Karina i njegova subrata fra Tomislava Gelića. Naime, njih su 9. rujna 1944. dvojica komunista odvela iz župne kuće u Bugojnu. Fra Tomislav je ubijen dok je fra Stanko ostao živ. Slučaj dvojice bosanskih fratara kao i fra Stankovo svjedočanstvo nalaze se u: M. Karaula, Iskušenja Bosne Srebrene – Stradanja Bosanskih franjevaca 1944.–1985., Sarajevo-Zagreb, Synopsis-Svjetlo Riječi, 2014., 70–73.
[34] Čedomil Čekada (1896.–1981.) bio je vrhbosanski svećenik i publicist, a od 1935. godine i kanonik Vrhbosanskoga stolnoga kaptola. 1945. godine komunisti su ga osudili na 12 godina robije od kojih je odslužio 11 godina i 8 mjeseci u Srijemskoj Mitrovici i u Zenici. Usp. Čekada, Čedomil, u F. Marić (ur.), Gdje su oni stali mi nastavljamo, 28–29. Više o životu i djelu Čedomila Čekade vidjeti u M. Josipović – M. Zovkić (ur.), Život u službi riječi – Čedomil Čekada, Sarajevo, Vrhbosanska katolička teologija, 1997.
[35] Ivan Lakajner (1873. – 1944.) bio je svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije. Godine 1944. mučen je i ubijen od partizana blizu Rume. Usp. Lakajner, Ivan, u A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, 381.
[36] Stjepan Povoljnjak (1919. – 1946.) bio je svećenik Zagrebačke biskupije. Zaređen je 1944. godine, a ubili su ga pripadnici UDBA-e 1946. Usp. Povoljnjak, Stjepan, u A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, 534.
[37] Alojzije Vjekoslav Venko (1885. – 1946.) za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 1909. godine a prije svoje mučeničke smrti. 22 godine bio je župnik u Hrvatskoj Dubici. UDBA ga je strijeljala 9. kolovoza 1946. godine u Sisku. Usp. Venko, Alojzije Vjekoslav, u A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, 687-688.
[38] Pavao Bedenik (1914. – 1946.) bio je senjski svećenik zaređen 1939. godine. Tijekom rata radi sigurnosti prelazi u Zagrebačku nadbiskupiju gdje 1943. godine biva imenovan župnikom u Sv. Martinu pod Okićem. Ubijen je u župnom dvoru 12. rujna 1946. godine. Usp. Bedenik, Pavao, u A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, 57.
[39] Tadašnji administrator Đakovačke i Srijemske biskupije bio je msgr. Antun Akšamović.
[40] Msgr. Nikola Dobrečić.
[41] O masakru franjevaca na Širokom Brijegu vidjeti H. Mandić, Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću, Zagreb, AGM, 2021.