Evanđelje dana Mk 4,1-20
Tko god vrši volju Božju, taj mi je brat i sestra i majka.
U ono vrijeme: Poče Isus ponovno poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu.
Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci:
»Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razastre se i razmnoži te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.
I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!« Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:
da gledaju, gledaju — i ne vide,
slušaju, slušaju — i ne razumiju,
da se ne obrate pa da im se otpusti.«
I kaže im: »Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće? Sijač sije Riječ. Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne. A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.«
Riječ Gospodnja.
Sjeme Mk 4,1-20 – O. Lorenzo Montecalvo
Prispodobu o sijaču Gospodin objašnjava nasamo. Kad podučava, učitelju su draži manji razredi, gdje ima više pažnje i tišine. Prošle nedjelje, u jednom mjestu blizu Faenze, u jednoj maloj crkvi, u 9 ujutro, držao sam katehezu o Blaženstvima jednoj maloj grupi: bilo je 15 ljudi. Kateheza je trajala sat i pol. Svi su bili pažljivi s velikom željom za slušanjem i spoznavanjem. Dobro, vrijeme je proletjelo i na kraju su mi rekli da im je kateheza širom otvorila oči na neke nebeske stvarnosti koje prije nisu vidjeli.
Lakše je podučavati malu zajednicu, nego mnoštvo. Mnoštvo se trudi biti pažljivo samo kad vidi čuda i čudesa.
Često me neke osobe zovu na telefon govoreći: “Oče, bi li došao i kod nas, iako crkva nije puna?” “Svakako,” odgovaram ja. Velika napast evangelizatora bi mogla biti ta da sije riječ Božju samo ako pred sobom vidi široko polje. Ova napast se zove napast publike. Ne shvaća se, nažalost, da ako zrno ostane u vreći, ostat će uvijek jedno, ali ako ga se baci u zemlju, proklijat će, postat će klas koji može proizvesti trideset, pa i više zrna. Čovjek koji primi Božju Riječ i bude odgojen do odrasle vjere, dovest će druge Kristu.
Treba uvijek imati hrabrosti sijati riječ Božju; ne bude uvijek prihvaćena, ali ne treba se obeshrabriti. Ne žanje samo onaj koji ne sije.
Često se događa da onaj koji sije nema radost žeti. Ali nema veze. Važno je sijati zrna života vječnoga na slavu Božju. Sijati treba i obilno. Što više pšeničnih zrna padne na zemlju, obilnija će biti žetva. Riječ Božja se nikad ne sije uzalud.
Kad ostavljam svoju zajednicu kako bih išao sijati riječ Božju u daleka i meni nepoznata mjesta, uvijek idem sa suzama u očima: ne znam koga ću sresti, kome ću govoriti, gdje ću spavati, što ću jesti, kakvo će biti vrijeme. Ali moram reći da se, nakon sijanja, u zajednicu vraćam srca puna radosti. Amen. Aleluja.
Sjeme od O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskih zvanja. S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskih zvanja.