Ema Emina Nefić ispisala je novu stranicu u povijesti bosanskohercegovačkog sporta, postavši prva natjecateljica iz Bosne i Hercegovine koja se kvalificirala na Europsko prvenstvo u dresurnom jahanju za juniore. Sa svega 17 godina, krajem srpnja predstavljat će našu zemlju u francuskom Le Mansu, među najboljim mladim jahačima Europe.
Njezin put daleko nadilazi sportski uspjeh – to je priča o ustrajnosti, odricanju, svakodnevnom radu i ljubavi prema konjima koja se rodila još u djetinjstvu, na jednoj sasvim običnoj rođendanskoj proslavi. Danas, nakon godina treninga u prestižnim njemačkim centrima i uz podršku stručnog tima, Ema svojim uspjehom pomiče granice i otvara vrata novim generacijama zaljubljenika u ovaj sport u Bosni i Hercegovini.
Dresurno jahanje, jedna od najzahtjevnijih i najpreciznijih disciplina konjičkog sporta, ujedno je i olimpijska disciplina u kojoj muškarci i žene nastupaju ravnopravno – rame uz rame – što je čini još posebnijom u suvremenom sportskom svijetu.
S Emom smo razgovarali o njezinu prvom susretu s konjima, što zapravo znači pripremati se za velika natjecanja, kako izgleda život iza reflektora te što poručuje mladima koji još uvijek misle da su njihovi snovi „preveliki“ za ovu zemlju. Trenira pod stručnim vodstvom renomirane njemačke trenerice Renate Dahmen, poznate po radu s mladim talentima.
Kako je izgledao tvoj prvi susret s konjima? Možeš li nas vratiti u taj trenutak?
Ema Emina Nefić:
Moj prvi susret s konjima bio je sasvim slučajan – dogodio se na rođendanskoj zabavi prijatelja prije 12 godina, u Pegasos Centru u Sarajevu. Tada nisam ni slutila da će konji postati tako velik dio mog života i moja ogromna ljubav. Imala sam pet godina i zapravo sam ih se malo bojala. Iz perspektive djevojčice, djelovali su golemo, ali bilo je dovoljno nekoliko trenutaka da osjetim njihovu plemenitost – i ljubav prema konjima tada se zauvijek nastanila u meni.
Dresurno jahanje još uvijek nije dovoljno poznato široj javnosti u BiH. Kako bi ga ti opisala nekome tko se s tim sportom susreće prvi put?
Ema Emina Nefić: Dresurno jahanje je poput zajedničkog plesa jahača i konja – spoj elegancije, preciznosti i potpune harmonije. To je sport i umjetnost koji zahtijevaju iznimnu disciplinu, međusobno povjerenje i potpunu posvećenost. Kada dresura izgleda lako, to znači da su godine rada uložene kako bi svaki pokret izgledao prirodno i besprijekorno. U toj disciplini jahač i konj zajedno izvode različite figure u hodu, kasu i galopu. Jahač mora biti pažljiv prema konju, jasno komunicirati tijelom i umom, davati nježne, ali precizne naredbe i savršeno razumjeti konja kako bi ga pravilno vodio kroz svaku figuru.
Kako izgleda tvoj svakodnevni život uoči velikih natjecanja? Što se krije iza kulisa?
Ema Emina Nefić:
Iza svakog nastupa stoje mjeseci priprema – bezbroj sati treninga, mentalne pripreme, fizičke kondicije i brige o svakom detalju, kako za mene, tako i za konje. Pet dana u tjednu treniram jahanje na dva, tri, ponekad i četiri konja. Uoči natjecanja krećemo dan ili dva ranije prema gradu gdje se natjecanje održava, a sama natjecanja traju nekoliko dana. Prije polaska pripremamo svu opremu, a po dolasku konji moraju proći veterinarsku kontrolu, nakon čega ih smještamo u boksove. Na natjecanjima dan počinje u šest ujutro – hranim konje, čistim ih i pripremam za nastup. Održavamo treninge, vodim ih na ispašu, opuštanje, mentalno se pripremam i razgovaram s trenericom. Dan rijetko završava prije 20 sati, a organizatori često prirede i večernje događaje. Za sve to potrebna je velika fizička spremnost, smirenost i snažna koncentracija.
Kao mlada djevojka koja gradi karijeru izvan uobičajenih sportskih okvira u BiH, s kakvim se izazovima suočavaš i što te najviše motivira?
Ema Emina Nefić: Ljudi najčešće vide samo nekoliko minuta nastupa, ali ne vide godine svakodnevnih odricanja koje prethode tom trenutku. Teško je nekad objasniti koliko je veliko ulaganje potrebno za vrhunski sport i zašto toliko toga ulažem. Ali moja najveća motivacija je ljubav prema konjima i osjećaj postignuća kad nadmašim samu sebe i pomaknem granice onoga što sam mislila da je moguće.
Što bi poručila mladima koji možda misle da su njihovi snovi veći od mogućnosti koje im život u Bosni i Hercegovini pruža?
Ema Emina Nefić: Ne postoji san koji je prevelik ako vjerujete u sebe i ako ste spremni svakodnevno raditi kako biste ga ostvarili. Put može biti težak i ponekad ćete biti jedini koji u to vjeruje, ali upravo tada se rađa snaga. Vjerujte u svoje snove, jer nitko drugi neće sanjati umjesto vas.