Izvor: misao.hr
Koliko god krvi svojim proleterskim revolucijama, ratovima i (državnim) terorizmom iz čovječanstva ispustio, marksizam kao državna ideologija – i njegovo krvožedno sječivo, komunizam – nisu uspjeli ni osmisliti ni stvoriti svijet istih, jednakih i ravnopravnih, ali su uspjeli parolama o jednakosti i slobodi zaluditi mase i revolucionarni govor mržnje prepakirati u govor o svijetloj budućnosti negdje na utvarnom obzoru komunističkog futurizma. Stogodišnja praksa komunističkih diktatura samo je dokazala kako je sve vrijeme bila riječ o distopiji, o državama-logorima pretvorenima u štalu robova, o tome da se tlapnjama o jednakosti i slobodi najgorim terorom stvori kasta jednakijih, zapravo zločinačka organizacija najokrutnijih koja će vladati nad ljudskim životima i njihovom imovinom.
Zlatno doba više nije bilo smješteno u iskonsku prošlost, čak niti u slabo poznatu drevnu predadamovsku ili mitsku Hyperboreju, jer drugarima i kameradima tradicija ne znače ništa i nije ni od kakve koristi. Mitovi kao civilizacijsko naravoučenje izvrgnuti su ruglu i okvalificirani kao neukost i primitivno praznovjerje, ili su strpani u još goru kategoriju: u neprestanu stigmu nazadnosti. Neizbježni ostaci tradicije vješto su pokradeni i smotani u viziju neprestanog komunističkog „progresa“ te obmanjujućim parolama projicirani u progresivnu budućnost materijalne jednakosti i drugarske ravnopravnosti. No, da bi takva iluzija budućnosti funkcionirala trebala je biti izrečena okrutnom jasnoćom; morao je nastupiti potpuni zaborav i penalizacija pamćenja za sve koji se još sjećaju judeokršćanske ostavštine.
Nacifašistički i komunistički vođe potomci su vlastitih slabina: s njima započinje povijest i ispunjava se revolucionarno proroštvo, stoga ne postoji ništa prije i ništa poslije, osim Revolucije i delirične vizije komunističkog raja nad kojim nemilosrdno bdije majka Partija. Revolucija označava nultu godinu, ona je svojevrsni Big Bang, jer posjeduje ključeve svekolike budućnosti. Međutim u svom proleterskom sivilu beznađa, boljševička neimaština teško je prikrivala ljudsku sumnju u bolji budućnost i ljudi su ipak naslućivali neumitni užas koji je već nakon prvih nekoliko dana od „oslobođenja“ pokazivao svoju krvoločnost prema svima koji se opiru ili bi se jednog dana mogli opirati diktaturi proletarijata.
Italija je Mussolinijevim dolaskom na vlast započela restauraciju povijesnog vremena, tj. povijesnog kalendara: vrijeme se počelo računati od prve godine fašističke ere. Nacistička Njemačka računa vrijeme od 1933. a potom sve veliki državni blagdani, „dani“ velikih nacističkih partijskih pobjeda, rođendan Führera, ili nama bliža Titova štafeta, sletovi parade… sve itekako dobro poznato starijem naraštaju u Hrvatskoj kad po istoj distopijskoj matrici revolucionarni državni praznici, ujedno i velike partijske pobjede, postaju međaši vremena. Sjeverna Koreja i partijska dinastija Kim dobar su primjer boljševičke nakaznosti danas. Partija želi ovladati vremenom (epohom, kako drugovi vole tepati vremenu) tako da ga na trenutak negira i ukida, a onda ga iznova uspostavlja po vlastitoj satnici partijskih svetkovina.
U komunizmu duhovnost judeokršćanske uljudbe bila je potisnuta, represijom progonjena i tu nije bilo mjesta ni za umjetnost ni slobodu misli, ali se itekako našlo prostora za velike partijske narudžbe i za sustavnu indoktrinaciju marksizmom. „Poštena inteligencija“ i agitpropovska „uputstva“ čvrstom su rukom okolčile potrebe ideologije za državnom i privatnom umjetnošću. Jedino je bilo važno pokoriti se ikonografskim obrascima marksističko-komunističke ortodoksije i biti pokorno tiho za svaku drugu misao. Ostvarilo se dugo pripremano vjenčanje umjetnosti i Revolucije; drugarska je kultura u svoj maćehinski zagrljaj privela mase i državnu granicu opasanu žicom čuvala dugim cijevima okrenutim prema unutra. Ždanov je svoj esej O književnosti, glazbi i filozofiji objavio iste godine kada je osnovan i Kominform (1947.) i to kanonizirajuće štivo za svakog „poštenog“ socijalističkog intelektualista postalo je naputak, korektiv i autocenzura umjetničkog stvaranja, zapravo smjer umjetničke proizvodnje na svim razinama. Svi su morali biti spremni cenzurirati sebe i drugoga, a svoje znanje i talent nesebično darovati komunističkoj ikonografiji i Vođi.
Dogma o socijalističkom realizmu, kao vrhunaravnom poslanju umjetnosti, dobila je svoj kroj: kućne mjere, izvođače i partijsko svevideće oko – i ideološku komisiju kao arbitra pravovjerja te je postala službujuća umjetnost. Put od komunističke ideologije do estetike (?) komunističkog i nacifašističkog realizma bio je trasiran, a umjetnost i kultura postaju sluškinje komunističke propagande. Nekolicina nepokorenih osuđena je na sustavnu anonimnost i nevidljivost, na unutarnje progonstvo i kaznu zaborava, u Hrvatskoj poznatoj pod nazivom „hrvatska šutnja“. I malo je njih ostalo do kraja živjeti robijaškom anonimnošću. Ta se šutnja odaje podmuklim udarcima bojkota i čvrstim povojima nespominjanja: u tom cipelarenju svi sudjeluju i kod partijskih ideologa uredno skupljaju poene. Hrvatska šutnja nije samo oprez potaknut strahom, nego nikad naglas izrečen stid i nepregoriv osjećaj izdaje. U toj su šutnji sadržani svi sastojci kvarne naravi, iz nje isijava ozračje bestidnosti i zluradosti. I tu se do danas nije ništa promijenilo, ta je šutnja ostala ukorijenjena među hrvatskim intelektualistima i zagrebačkim intelektualčekima. Ona je i dalje ostala pendrek zavisti među hrvatskim pametnjakovićima i umjetnicima. Hrvatska je pothlađena zluradošću, dime se samo pare zaklanog duha.
U ime načela slobode, jednakosti i bratstva Francuska revolucija izumila je i promovirala službujuću giljotinu. Sveta načela Revolucije čuvalo je sječivo prijekih sudova i teror masovnih likvidacija. Boljševička je pak revolucija u ime približno sličnih načela ljudski rod, milijune njih, izmjerila Prokrustovom posteljom. Istim je metodama odsijecanja postupio i nacifašizam. Nikad zemlja nije više sličila paklu, nego kad su je ljudska bića pokušala učiniti nebom. (F. Hölderin) Otkad svijetom jure strojevi visoke tehnologije, zemlja je slabo i sve manje natopljena znojem, iskapana je motornim uljem, a to ipak nije isto. Onaj tko natapa zemlju, njen je sluga, ali i gospodar. Okus majke zemlje se promijenio i potrovana zemlja sve nas manje uči dragocjenostima života. Ta analogija znoja i motornog ulja postaje sve manje uočljiva razdjelnica visoke cijene (tehnološkog) napretka i nakaznog egalitarizma u ničemu. Svrha globalizacije je da pomiješa znoj i motorno ulje, a uljudbu pretvori u termitište, čovjeka u stvorenje slično insektu.
Marksizam kao posvojče filozofije, ujedno i nadrifilozofski sustav, nije imao sposobnost izgraditi svoju estetiku kao poveznicu razuma i osjetila, ali se itekako brinuo o „naprednom“ prosvjetljenju, tj. preodgoju i ukalupljivanju (proleterskih) masa. Odmah potom hegemonijska vlast boljševičkog jednoumlja, potpomognuta „poštenom inteligencijom“ zlonamjerno uvezuje političko i estetsko. Plastika i slikarije Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha napajaju se na istim izvorima i teže istim ciljevima, a rezultat je prepoznatljiva nadriumjetnost u službi komunističke i nacifašističke ideologije. Iz njihovog je svijeta izbačeno sveto i božansko, a na poziciju moći ponad čovjeka dolazi novi čovjek, nadčovjek – Vođa, u Bibliji poznat kao idol ili kumir. Religija je potisnuta iz javnog života da bi Vođa zauzeo mjesto Svevladara nad sužnjevima. Nažalost taj trzaj služenja vođi i Partiji nije nestao u postkomunističkim zemljama samo su Partiju u njezinim ovlastima zamijenile stranke. Politička stranka je postala mjerilo, potrebna kvalifikacija i zamjena za curriculum vitae; ona ocjenjuje sposobnost i talent; stranka tumači i presuđuje. Dolaskom na vlast izbornom pobjedom ona državu, županiju, grad, općinu, javno poduzeće, javnu upravu… pretvara u vlastitu imovinu i ništa se bez stranačkog vođe ne može i smije odlučiti.
Uljudba je najšira razina identifikacije s kojom se čovjek može poistovjetiti i to nije ljudska masa bez povijesti i duhovnosti (kao odraz individualne svjesnosti), nego stvarnost s kojom i svijet i čovječanstvo računaju. Pripadnici različiti civilizacija imaju donekle različite poglede na Boga i obitelj, slobodu i autoritet, povrh svega na prava i dužnosti. Te su razlike postojane i u povijesti su često bivale izvorom rivalstva, otvorenih neprijateljstava, počesto i ratova. Ali ne i mržnje. Civilizacije se ne mogu mrziti. Ideologije i monoteističke religije su isključive, neprestano ratuju u ime pravovjerja i međusobno se proždiru. Abrahamova djeca (judaizam, kršćanstvo i islam) od davnih dana pa sve do danas nisu prestala ratovati.
Nacija stvorena samo na oštrici giljotine i revolucionarnog krvoprolića ipak je i samo nedovršena gomila zbunjenih što viču, psuju, zazivlju i dahću; urlaju i psuju na istome jeziku. Komunizam i nacifašizam su upravo to: krvoločna mržnja ustrašenog primitivca željnog vlastite slave, tuđe nesreće i još više njegove imovine. To je opaka simbioza nakaradne učenosti intelektualista i opakih ambicija besprizornih. Nacifašizam je prostački lijek jednak opakoj bolesti, naime komunizmu i sindrom umišljenih nacija na njihovom putu za propast. Mussolini je sve odmah podredio interesu države (tj. fašističkoj partiji), proglasivši državu „dušu državljana“, dok je Treći Reich, osobno njen Vođa, državu definirao kao „zajednicu živih bića, koja duhovno sliče i međusobno se ujedinjuju da osiguraju trajnost svoje rasne naravi i dostignu cilj, što ga je Providnost dosudila njihovu postojanju“.
Nakon urušavanja crvenog fašizma, tj. komunizma, ali ne i njegovog vojnog poraza – još uvijek postoji nikad službeno obznanjena trilaterala Moskva, Pyongyang i Havana tiho podržana hrvatskim Predsjednikom i slovenskim držasvnim establišmentom, jedinim postkomunističkim državama koje su odbile provesti lustraciju. Srbija je jedva država zaostala na starim četničkim pozicijama i danas je ona europski sifon. Narodna Republika Kina ostaje carska i samo se dinastija promijenila; nakon manđurske dinastije Qing (1912.) i nesretne epizode s Republikom Kinom (1912. – 1949.), Zabranjenim gradom i cijelom N.R. Kinom danas vlada dinastija pravovjernih maoista.
Međutim u zemljama razvijene (ili možda samo razvikane?) zapadne parlamentarne demokracije postoji i dobro umrežen ljevičarski sveučilišno-medijski koridor koji njeguje i intelektualno podupire ideje o „reformiranom“ komunizmu. Taj paktira i kolaborira sa svima koji iz puke obijesti – zakopane u tamama nesvjesnog i postmodernog nihilizma – pokušava uništiti Zapadnu civilizaciju zajedničku Europi i SAD-u te razoriti svaki oblik tradicije i njezine duhovne vrijednosti. „Ako mi nemamo vlast, onda poslije nas potop“, to je oporuka ogorčenih socijaldemokratskih partija, ali i neokomunističkih intelektualista s razvikanih zapadnih sveučilišta. Takav postkomunizam nakazne jednakosti želi gurnuti čovječanstvo u kaos i poništiti svijet kakvog poznajemo, prije svega judeokršćansku civilizaciju Boga i vjernike kao svoje najveće neprijatelje. Neuspješnom komunizmu i đihad je dobrodošao, i tzv. LGBT, i terorizam svake vrste – sve što može nauditi parlamentarnoj demokraciji i razara obitelj.
Komunizam se kompromitirao proizvodnjom neimaštine i uništenjem slobodne misli – nije li dovoljno pogledati Zapadnu i Istočnu Njemačku, Sjevernu i Južnu Koreju(?) ili umjetnost u zemljama zapadne demokracije i SSSR-u, na primjer – te podlegao falibilističkim zakonitostima pa zlurado zazivlje potop i kataklizmu svijeta. Restauracija komunizma ide prema rigidnoj nejednakosti privilegiranih u ime ratobornog egalitarizma i srlja prema promociji poroka kao hvalevrijednom činu i nesumnjivu dokazu izjednačenosti s bogovima i dokraja izvojevane slobode. To zlo što dolazi iz dubine očaja slavodobitno izvikuje strahotnu poruku Svijetu kao i Sotona u Miltonovu Izgubljenom raju: „Zlo, budi moje dobro!“.
Milton je shvatio da kad lav legne uz janje istina se u najboljoj namjeri izvrće i postaje obmana. Lav nije ni u Raju izgubio svoju predatorsku narav niti janje svoju umiljatu, netko se od njih prenemaže, čak i u Raju pod okriljem Boga. Narav se može forsirati, ali ne i prisiliti. U vječno postojećoj i vječno postajućoj prirodi nema te razvikane jednakosti, jer narav nije ni moda ni svlak, ali isto tako nema ni nejednakosti, još manje evolucije i neizbježnog napretka. Svijet i povijest, isto kao čovjek i čovječanstvo, nisu djelo prirode, već umjetnika. Onog što ne sluša zapovijedi vremena nego prolazi kroz vrijeme.
Ne postoje dva ista čovjeka, dva ista drhtaja; dva ista dana, noći, ni dva ista oblaka, oblutka na plaži, ni dva ista grozda ili lista u krošnjama stabla. I ta frazama razvikana jednakost dosta je upitna i puna skrivenih namjera, jer nisu svi jednako ostavili traga i zadužili ljude, svoju obitelj i čovječanstvo. I oni nesretnici u žici s tetoviranim brojevima bili su izjednačeni, isti i jednaki, samo broj – ali ne ponovila se takva jednakost. Jednakost je teška uvreda za čovjekovu jedinstvenu neponovljivost, a opet kod uzvaljanih masa nezadovoljnih ima „dobru prođu“, pogotovo u krdu zagrijanom do ključanja i njegovim (permanentnim) revolucijama.
Postoje tisuće nevladinih udruga ljudskih prava, ali nisam čuo za udrugu ljudskih dužnosti. Masi je odgovornost odvratna. Misao Henry Millera zvuči proročki …“Silna masa drijema, kunja za vrijeme cjelokupne povijesti i po svoj prilici drijemat će i dok atomska bomba bude uzimala svoje posljednje žrtve. Da, čovjek može manipulirati masama kao da su balvani, povlačiti ih kao pijune, bičevati ih do mahnitosti, narediti joj da se međusobno kolje bez milosti – osobito u ime pravde – ali ne može ju probuditi, osvijestiti željom da ljudi žive inteligentno, miroljubivo, divno“. Čak mudro, a opet svijet američkoga klasika pamti samo po sočnosti.
Teško kompromitiranom komunizmu s milijunima ubijenih i unesrećenih sada svatko postaje saveznik tko se igra s tamom i ruši vrijednosni sustav: svjetonazor temeljen na starogrčkoj misli, Bibliji i Rimskom pravu. Neokomunizam je odlučan paktirati i sa samim vragom, jer vražji ljudi ne plaše se vraga, ne bi li u očima sve gnjevnije sljedbe umanjio svoj poraz. No, koliko god se komunizam „reformirao“ tlapnjama o svekolikoj jednakosti i slobodi bez granica, toliko ostaje bjelodano da slobodu (u čovjeku) i socijalizam nije moguće spojiti u sretan svršetak. Pogotovo kad je takav „socijalizam bez granica“ vođen vojnom, milicijskom, i stranačkom, tj. partijskom diktaturom. Povijest je pokazala da prisnost represije i socijalizma s licem marksizma nikad ne prestaje. U to poglavlje spada i latinoamerička teologija oslobođenja, jedan opit krivih premisa i nesretnog završetka koji je s papom Franjom uzdrmao temelje katoličanstva. Siromaštvo nije u temeljima razumijevanja kršćanstva, ali odricanje od bogatstva i obijesti to sigurno jesu. Radosna vijest poklonjena čovječanstvu ne odobrava poročnu neimaštinu slamova i koketiranje s nasilnom socijalnom pravdom u ime jednakosti, niti promovira način života bez samoprijegora.
Sveto pismo zbog svoje duhovne istinitosti i cizeliranog iskustva, ne samo jednog naroda već cijelog čovječanstva, ostaje najvažnije djelo u povijesti judeokršćanske civilizacije. Bog je, piše Terry Eagelton, odigrao toliko važnu ulogu u održavanju političke vlasti da slabljenje njegova utjecaja u sekularnom dobu nisu mogli smireno prihvatiti čak ni oni koji uopće nisu vjerovali u njega. Tako je citav niz fenomena, od prosvjetiteljskog Uma do modernističke umjetnosti, preuzeo zadaću pružanja zamjenskih oblika transcendencije, premošćujući jaz koji je nekad ispunjavao Bog.
Ni Crkva nije pošteđena ishirenog sindroma jednakosti; dapače, simptomi komunističke jednakosti „jednakijih“ uočljivi su i u toj svjetski najuspješnijoj religijskoj tvrtki, samo se „drugovi“ zovu „braća“. Praksa pokazuje škrtu ruku morala i osobne hrabrosti. Moral se izjednačio s ukusom vremena i podlegao osobnom mišljenju. Pad ukusa u sferi duha je očit, ali (još) ne izaziva javnu sablazan.