Evanđelje dana Mk 6, 17-29
Herod bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. Budući da je Ivan govorio Herodu: »Ne smiješ imati žene brata svojega!«, Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.
l dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: »Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!« I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.« Ona iziđe pa će svojoj materi: »Što da zaištem?« A ona će: »Glavu Ivana Krstitelja!« I odmah žurno uđe kralju te zaište: »Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!«
Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika ne htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu i uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Drukčije nije moglo ni biti. Imamo već u Starom zavjetu stalne sukobe kraljeva i proroka, i što više i snažnije odjekuje u javnosti Ivanova i Isusova riječ, to više je uzdrmana ona vladajuća vrhuška. Diktatori odgovaraju političkom i represivnom mjerom i na Isusovu i na Ivanovu pojavu. Prastari je sukob u Izraelu između kralja i proroka, između moći i religije, između službe i istine, između čovjeka i Boga. Svako vrijeme ima svoje ‘kraljeve’, svako vrijeme i svoje ‘proroke’, pa ma kako bila različna tematika raspre, ipak je riječ o vječnome sukobu između Božjega zakona, prava i propisa i ljudske samovolje, tiranije.
Dok čitamo ovo o Ivanu i Herodu koji je u lice sasuo nazovikralju da ne smije činiti preljuba, živjeti u rodoskvrnuću, na pamet nam pada prorok Ilija koji je isto tako rekao kralju Ahabu osamsto godina prije, da ne smije imati vinograda te da je prolio nevinu krv Nabotovu. I ondje je posrijedi žena, Izabela, bezbožna kraljica. Moć i svemoć žene-majke-kraljice na prijestolju nerijetko kroz povijest bijaše fatalna po kralja, ali i po narod.
Tragičnost je svake moći da mora ubijati da se održi na vlasti, ali je smrt proroka razotkrivanje svekolike pokvarenosti. Ivan je i u svojoj vlastitoj smrti Preteča samoga Isusa. Njegova smrt samo najavljuje Isusovu u Jeruzalemu. Isus veli za Ivana kako on nije trstika koju vjetar savija ili lomi, nego uspravan do kraja. Takav bijaše u navještaju, takav bijaše i u tamnici. Herod je zapravo u biti kukavica, slabić, seksualni manijak, čovjek bez volje i odlučnosti, čovjek koji rado Ivana sluša, ali mu je to samo za uveseljavanje, a ne da bi se odlučio poći putem pravednosti.
Prorok Natan isto opominje kralja Davida
Prisjetimo se postupka jednoga kralja Davida nakon što mu je prorok Natan spočitnuo kako je preljubnik i ubojica. On se posuo prahom i pepelom, činio je pokoru, oplakivao svoj grijeh. Ovdje toga nema ni u primisli. Herod živi u svojim umišljajima i iluzijama, on samo igra ulogu kralja, nije nikakav kralj, oko njega je sve privid života, igra, ples i orgije.
Dok se pred njim mlada plesačica lišava svoje odjeće, istodobno se i on lišava svoje vlasti i moći, čak i pod zakletvom: “Pola svoga kraljevstva dajem ti kao cijenu za taj uspjeli ples!” – Ali djevojka to ne će. Njoj to ionako pripada. Ona trijumfira nad slabićem, manijakom. Ona je za Heroda samo mamac, zamka, velika klopka u koju je upao, ona je sredstvo svoje pokvarene matere. Traži ni manje ni više nego Ivanovu glavu!
Bijeg u Egipat zbog starijeg Heroda
Bacimo pogled u neposrednu povijest. Zbog starijeg Heroda morao je Josip s Marijom i djetetom Isusom bježati u Egipat. Kad je njegov sin Herod Antipa učinio s Krstiteljem ono što je otac bio namijenio Isusu, povlači se Isus u Galileju, napušta Nazaret i odabire za mjesto djelovanja Kafarnaum. Ide upravo u prostor gdje Herod vlada. Kao da mu se želi svojom istinom suprotstaviti, nastaviti ondje gdje je Preteča stao. Istina je neuništiva. Čovjek može zaglaviti u tamnici, ali se istina ne dade ušutkati, zatajiti.
Božja riječ je neuništiva
Ljudi od istine ne misle glavama moćnika. Oni u svojoj nemoći podižu glas protiv izdaje, kukavičluka, podlosti, pokvarenosti kojima silnici pretvaraju svoje žrtve u prašinu. Ono pak što su započeli ti velikani života, vjerodostojne osobe, nemoguće je ušutkati. Nisu to mogli Atenjani sa Sokratom, ni starozavjetni moćnici s prorocima. Nije uspio Herod s Ivanom, ni Pilat s Isusom. Ono što je od Boga, nemoguće je ubiti. Uskrsnut će kad-tad, u ovom ili onom obliku, živjeti i biti živo svjedočanstvo protiv jednog naskroz pokvarena svijeta. Jer Božja riječ je neuništiva.
Je li moguće da takav pošten čovjek, uspravan, kao stameni hrast, jasan u izričaju, moćan na riječi, pravičan i pravedan do kraja, padne kao žrtva dvorskih spletki? Isus je potresen zbog Pretečine smrti. Ivan, koji se usudio nastupiti spram nasilnika kao prorok snažan na riječi i neporočan u životu, mora umrijeti. To je kroz cijelu povijest sudbina onih kojima je istina bitnija od interesa, neporočnost života od karijere, cjelovitost karaktera, značaja od ljudskih obzira.
Kako je Herod završio?
Josip Flavije piše kako je ujesen god. 36., nekoliko mjeseci nakon što je uklonjen Pilat, započeo rat s Aretom, kraljem Petreje i rat sramotno izgubio. Ali što je za njega moć? Sve dolazi, prolazi, sve se gubi. Kralj je mrtav – živio kralj! Zastor se spušta. Zastor se diže. I pitamo se koliko će dugo još ovaj svijet biti pozornica za uprizorenje takvih ‘vladara’?