Evanđelje dana Lk 9,51-56
Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Ovim odsječkom započinje u evanđelista Luke drugi dio njegova Evanđelja. Isus je završio svoju misiju u Galileji, veliki je uspjeh izostao, nije bilo snažna odziva. Može se slobodno reći kako je doživio neuspjeh, stanoviti fijasko. Pa i kod svojih. Svemu unatoč, sad se treba premjestiti i dovršiti započeto u Jeruzalemu, jer ne dolikuje da prorok umre izvan Jeruzalema. Isus je odlučan. Uzmemo li grčki original, ili pak latinski prijevod, pronaći ćemo izričaj ‘firmare’ (Jesus ‘faciem suam firmavit’).
Birani izričaj kao da smjera i na Isusov izraz lica. Stisnu svoje lice, stisnuo šaku i zube, usmjeri svoj pogled prema Jeruzalemu! Odlučnost, spremnost, stisnuti zube, napraviti grimasu, stisnuti šaku. Ne odustati od namjere. Čovjeku sigurnost ne pruža grad na stijeni, nego čvrsto usmjerenje prema samomu Bogu.
Usmjerava Isus svoj pogled i svoje lice prema Jeruzalemu. Možemo samo predočiti kakva je odlučnost bila u Isusovu izričaju i crtama lica. Svi su židovski putovi, a i oči, i danas usmjereni prema Jeruzalemu, gradu snova i mesijanskih očekivanja.
Isus svjesno rabi izričaj koji ćemo pronaći na toliko mjesta u Starom zavjetu. A kako je sada riječ o konačnome ispunjenju, Isusove riječi trebaju nositi u sebi biblijski kolorit i slikovitost. Odlučuje se na put u Jeruzalem jer treba objaviti svemu Izraelu konačnu Božju odluku u njegovoj osobi, navještaj Božjega kraljevstva. I ondje će u Jeruzalemu potražiti prihvat ili odbacivanje svoga nauka i svoje osobe – u religijskom i političkom središtu svoga naroda. Svjestan je unaprijed kako je to povezano sa životom i smrću, kako je to za njega sudbinski korak i odluka.
Dosada je dvokratno najavio svoj svršetak u Jeruzalemu, a trojici izabranih na Taboru pokazao, objavio svu svoju slavu koja je u njemu nazočna, ali skrivena plaštem njegova tijela, i kao da ih priprema na sramotnu smrt u Jeruzalemu. Sad je spreman na odlučni korak. To sa sobom uključuje i nasljedovanje učenika, a Isus će ubuduće upravo to naglašavati, naime, značenje odluke za hod za njim.
Svi putovi vode Židova u Jeruzalem. Sudbinski. Ondje je ispunjenje i Isusova poslanja. Za Mateja je Jeruzalem grad Isusovih ubojica (usp. Mt 22,7), i čitamo li Matejevu alegoriju, naime, usporedbu o kraljevskoj svadbenoj gozbi (Mt 22,1-14), Bog na kraju kažnjava sami Grad zbog ubojstva njegova Sina, šaljući im kao kaznenu ekspediciju, rimske trupe za Vespazijana i Tita, cara i sina, glavnoga generala rimske vojske.
Međutim, u Luke imamo posve drugu nakanu i opis. U svome Evanđelju kao i u Djelima apostolskim Luka prikazuje Jeruzalem kao mjesto konačne, završne objave samoga Boga, Jeruzalem je mjesto odakle će se, koncentrično, Radosna vijest (pro)širiti do kraja svijeta, do samoga Rima. Za Luku je Jeruzalem mjesto uskrsnuća, proslave i novoga početka. Jasno, put do toga ide preko patnje i križa, kao što to zbori i prva slika koju na tome putu susrećemo, naime, neprijateljstvo Samaritanaca.
Samarija bijaše nešto kao željezo između čekića i nakovnja, razdjelnica između Judeje i Galileje. Nakon raspada i diobe židovskoga Davidova kraljevstva sjeverno je kraljevstvo opstojalo kojih 200 godina, do 722. Otada je pučanstvo bilo mješovito, preostali su se Samarijanci miješali s poganima koje su Asirci naselili, pa ih Židovi nisu smatrali svojim sunarodnjacima, nego poganima. Asirci su ih srušili, plemena raselili, pogane naselili u Samariju.
Među njima je vladala krajnja nesnošljivost, čak i mržnja, pa i kad Isus šalje učenike, veli im da ne idu u samarijanska sela (usp. Mt 10,5). Ali u usporedbi o Milosrdnom Samaritancu Isus nadilazi sve granice koje vladaju u svijesti njegovih suvremenika, nema nikakva neprijateljskog raspoloženja prema njima, tako da su mu čak prigovarali da je i sam Samaritanac (usp. Iv 8,48).
Za vjerne Židove, kao što već rekosmo, Samaritanci su slovili kao polupogani, nečisti. Oni ne će biti, prema židovskom vjerovanju, dionici uskrsnuća. Židovu nije dopušteno udavati svoju kćer za Samaritanca. A Židov na putu u Jeruzalem kroz njihovo područje bio bi popraćen neprijateljskim, neljubaznim osjećajima i gestama. Kad se to dogodilo i Isusu, njegovi učenici – Ivan i Jakov – mole Gospodina da svede oganj s neba i sprži im zemlju. Postupaju kao Ilija u Starom zavjetu.
Ono što Isus osuđuje kod farizeja i pismoznanaca nalazi u svojih učenika. Silu, nasilje, odmazdu, misle da moraju biti Isusovi ‘vojnici’, vojevati za Isusa. Odnos između Židova i Samaritanaca nalik je današnjem odnosu između Palestinaca i Židova – krajnje neprijateljski, nesnošljiv i nepovjerljiv.
Učitelju, da svedemo oganj s neba!, pitaju oni revnosno. Ne, to ne ću, to ne želim, odgovara Gospodin. Nije to moj duh, nije u skladu s mojoj voljom ni voljom Oca nebeskoga. Ne znate koji vas duh vodi. Ne želi on nikakvu odmazdu, nikakav ratni pohod na Samaritance. On ne želi nikakvu moć ni vlast, a upravo žudnja za moći uči ljude biti nemilosrdni i okrutni. Da bi se domogli moći i vlasti, treba im stalno nasilje i okrutno ponašanje.
Treba prepustiti kaznu Ocu nebeskomu, a za učenike vrijedi propis i zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Bog hoće život uzdržati, promicati, razvijati, dovesti na najveću moguću razinu. Zli, Đavao hoće pak uništiti, naškoditi, upropastiti. Tko pak pođe putem nenasilja, bit će prepušten redovito sam sebi i svojoj osamljenosti. Tko mačem bije, od mača i gine, reći će Isus u Getsemaniju Petru i učenicima.
Isus nije dobrodošao u Nazaretu. Ondje je odbačen i zato se sklonio u Kafarnaum. Nakon svega što je učinio u Kafarnaumu i nisu mu povjerovali, izriče najteže riječi upravo protiv toga mjesta koje je čulo nečuvene riječi, doživjelo neviđene stvari, kao nitko prije i nitko poslije u povijesti svijeta i čovječanstva.
Ni ovdje ga, u Samariji, ne primaju, ne žele mu izraziti gostoprimstvo, odbacuju i njega i učenike. Isus kao da nigdje nema mjesta. On je u osobi ‘utopija’. Zapitati bismo se mogli, kako je s nama danas? Želimo li mi Isusa kao svoga dragoga gosta? Je li k nama dobrodošao? Ima li on u nas svoje stanarsko pravo, ili smo ga iselili iz svojih domova? Gdje je Isus doma, gdje je on kod kuće? Pa i danas.