Izvor: urbanmagazin.ba
Razgovarala: Elma Hodžić
Povratak Amera Kobašlije u Bosnu i Hercegovinu, nakon decenija uspješne međunarodne karijere, nije samo čin umjetničkog stvaralaštva, već i značajan trenutak u kontekstu kulturnog dijaloga i afirmacije domaće umjetničke scene. Njegova recentna izložba „Slike“, održana u Bihaću i Sarajevu, bilježi prolaznost prostora i vremena, a ujedno gradi složene portale između ličnih sjećanja i kolektivne memorije. Kobašlijin rad otvara teme nomadske egzistencije i trajne potrage za smislom u savremenom svijetu. Kroz razgovor otkrivamo kako izgleda povratak u prostor vlastitog identiteta i historije.
Amer Kobašlija; Foto: Halid Kuburović
- Oglas -
Za početak, čestitke na uspješnim postavkama izložbe „Slike“ u Bihaću i Sarajevu. Kako ste doživjeli predstavljanje Vaših djela publici u ova dva grada, i postoje li razlike u reakcijama posjetilaca?
Vjerujem da su izložbe dobro prihvaćene u oba grada. Bilo je lijepo družiti se s nekima od umjetnika koji tamo žive i rade. Publika je zaista kvalitetna – mnogo je pojedinaca koji se razumiju u slikarstvo, koji ga vole i dobro su informirani o različitim trendovima i tendencijama u savremenoj umjetnosti. Razgovarali smo o slikarstvu općenito, ali i o onome što ja radim.
Suburban Landscape with Peeing Dog
Izložba obuhvata radove nastale tokom dvije decenije. Kako biste opisali razvoj svog umjetničkog izraza kroz to vrijeme?
Slikarstvo nije statično – ono se s vremenom mijenja, sazrijeva, i biva određeno prostorom u kojem nastaje, ali i unutarnjim stanjem samog slikara. Neke se teme i motivi isprepliću, vraćam im se s vremena na vrijeme, i čini mi se da postoji neka nit koja sve to povezuje – određeni senzibilitet i fascinacija.
Tokom protekle dvije decenije radio sam na ciklusima u Japanu, Švicarskoj, na Floridi, a ove godine i ovdje, u Bosni. Svaki od tih ciklusa je jedna zaokružena cjelina, a opet su svi međusobno povezani – s onim što im je prethodilo i onim što dolazi.
Na primjer, ove floridske slike na kojima radim posljednjih godina bave se specifičnim prostorom koji je vizuelno bogat, čudan i turbulentan. Pojedinci prikazani u tim djelima su tragikomični, usamljeni, odvojeni od svijeta – to su lokalni likovi koje poznajem, a ipak njihove sudbine nadilaze lokalni kontekst. Ta priča o pojedincu unutar društva, o otuđenju, možda je danas i izraženija, u vremenu kada smo tehnički svi povezani putem društvenih mreža, a zapravo usamljeniji nego ikad prije.
Ta floridska priča je lokalna – što je, po mom mišljenju, važno, jer joj upravo to daje stvarnost i kredibilitet – a istovremeno dotiče univerzalne teme. Dobro je to rekao Tolstoj: “Slikaj svoje selo ako hoćeš biti univerzalan.”
After Watteau
U Vašim slikama interijera često govorite o „alegorijskom autoportretu“ i „emocionalnim projekcijama“. Možete li nam detaljnije objasniti šta za Vas znače ti prostori?
To je ciklus kojem se često vraćam – vezan za ateljee u kojima radim, a nekada sam u tim sobicama i živio. Svaki detalj u tim prostorima intenzivno je promatran i kao takav naslikan, tako da je slika kao cjelina ispunjena mnoštvom elemenata povezanih s mojom ličnom historijom. Zbir tih trenutaka, tih vizualnih „portala“, dođe kao zbir mojih sjećanja. A svi smo mi, u suštini, upravo to – zbirovi svojih sjećanja.
Zato moji prikazi konkretnog arhitektonskog prostora nisu samo dokumenti tog prostora, već više mentalne projekcije i alegorijski autoportreti. Iako nisam fizički prisutan niti prikazan, u tim slikama sam razgolićen. Ideja autoportreta bez potrebe da slikam svoj lik mi je veoma zanimljiva. Mnogi slikari slikaju sebe kako stare – ja slikam ove sobe. I vjerovatno ću se ovom serijalu vraćati dok god postojim.
Selio sam mnogo puta u protekle tri decenije, i danas mnogo putujem – a sve to kao da se odvija u nekoj izmaglici. Kao da kroz slikanje ovih prostora pokušavam sebi objasniti situaciju, i na neki način kontrolisati stvari koje se nezaustavljivo dešavaju. To je neka vrsta hronike jedne nomadske egzistencije.
Florida Studio with Selfportrait
Koliko su u Vašem radu važni lični doživljaji, a koliko kolektivna memorija i kontekst Bosne i Hercegovine?
Slikanje je uvijek osobno – to je svijet viđen kroz prizmu ličnog. I upravo to je ono što sliku čini posebnom: zapis o nečemu poznatom, a opet viđenom drugačije, internaliziranom kroz lično iskustvo. Amplifikacija ili gašenje boje i tona, rad lazurno ili pastuozno, kao i distorzija prostora – to su neke od strategija koje slikari koriste kako bi djelu dali osobni pečat.
Ove moje sobe su izrazito lične, ali isto vrijedi i za druge projekte, poput slika Japana nakon cunamija 2011. godine – katastrofe koja je uništila brojna priobalna naselja i odnijela desetine hiljada života. Tu slikam ogoljeni pejzaž koji prolazi kroz proces čišćenja ruševina i moguće obnove. To je vizuelna naracija o prostoru koji više nije ono što je bio, ali još uvijek nije ono što će postati – već nešto između.
Moji interijeri su priča o vječnoj tranziciji. Bilo da se radi o japanskim pejzažima, radovima nastalim u Švicarskim Alpama, ili novijim slikama sa Ramskog jezera – sve su to refleksije tranzicijskih iskustava, i pojedinaca i društva.
Naša zemlja, Bosna i Hercegovina, očigledno se nalazi u tom liminalnom prostoru – u stanju svojevrsnog limba, izazvanog pogrešnim politikama i opasnim ideologijama koje traju decenijama. Kao da smo negdje između: više nismo ono što smo bili, a još nismo stigli tamo gdje bismo mogli i trebali biti.
Scarecrow with Ducks
Koji su Vam motivi najvažniji prilikom stvaranja tih prostora i kako oni odražavaju Vašu životnu priču?
Svaki od geografskih prostora kojima se bavim kroz sliku ujedno odražava i dio moje lične priče. Japanska kronika, na primjer, nastala je impulsivno, vođena intuicijom, ali ta serija je svakako povezana s činjenicom da moja supruga Akiko potiče iz tih krajeva. Indirektno, dok sam slikao razorenu regiju Tohoku na sjeveroistoku Japana, u mislima su mi se javljale slike ratom razorene Bosne.
Maloprije sam spomenuo novije radove vezane za Ramsko jezero – inspirirane tom mističnom regijom u Bosni i Hercegovini, tim čudesnim, liminalnim svijetom koji kao da nije ni u Bosni, ni u Hercegovini, nego negdje između. Ramljaci znaju reći da su oni u „i“ – u tom vezniku koji spaja Bosnu i Hercegovinu.
To lijepo jezero ostalo mi je u sjećanju još iz djetinjstva, kada sam s roditeljima putovao na more, prolazeći kroz te krajolike. Iz nekog razloga, u posljednjih nekoliko godina počeo sam gravitirati prema tom kraju. Djelimično sam tamo zalutao, a onda se zatekao zadivljen prizorima jezera u ljetnim mjesecima, kada je u punom sjaju. A opet, zimi se voda povlači, i izranjaju ostaci kuća i građevina iz nekih drugih vremena.
Amer Kobašlija; Foto: Naoko Miyaji
Tamo se živjelo sve do šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je dolina potopljena zbog izgradnje brane. Stanovništvo je tada preseljeno – od Sarajeva do Hrvatske i još dalje. Tu je prisutna i trauma Drugog svjetskog rata, zločini počinjeni nad lokalnim stanovništvom, pa sve kroz historiju – od jednog carstva i režima do drugog. Ljudi su tamo živjeli, voljeli, tugovali… Tu je i franjevački samostan na Ščitu – nekada brdo koje se uzdizalo iznad plodne doline, a danas tek parče zemlje, poluotok okružen vodom. Samostan je kroz stoljeća rušen i spaljivan, pa se, poput Feniksa, dizao iz pepela. To je jedna epska priča, isprepletena lirskim momentima, priča o vremenu i prolaznosti. Puno toga se sluti ispod površine tog naizgled mirnog jezerskog pejzaža. Duhovi prošlosti izrone kada se voda povuče – kamene kuće, škole, ostaci džamije, groblja i greblja što snuju ispod površine – polarizujući ova naša ionako već dovoljno turbulentna vremena. Kao da „jučer“ nikada nije prošlo.
U svemu tome, na neki način, prepoznajem i vlastitu priču – izbjegličku, nomadsku, priču prekomorskog emigranta. Rođen sam u zemlji koja više ne postoji, u Jugoslaviji. Sve je to isprepleteno: juče, danas, sutra; geografska i mentalna područja naših života. Kao da nastojim filtrirati neke stvari, dok promatram slojeve vode i mulja i blata koji ostaju kad se jezero povuče.
Suton, Rumboci
Koji su najveći izazovi na polju umjetnosti danas? Kako izgleda djelovati u Americi?
Pa, mogu konkretno govoriti o slikarstvu u našem vremenu. Ta priča se često spominje: koliko to još ima smisla i da li je uopšte relevantno baviti se slikarstvom u 21. vijeku. Za mene je slikarstvo bezvremeno – nešto što postoji i traje od samog početka, od ljudi koji su oslikavali zidove pećina u kojima su živjeli, koristeći ugljenisano drvo izvađeno iz vatre na kojoj su pripremali hranu, pomiješano s nekom mašću, pa nanošeno na zidove.
Tako su ti ljudi opisivali životinje, kao i svoja tijela – pokušavajući sebi objasniti svijet i svoje mjesto u njemu. Ostavili su trag, zapis za buduće generacije. Biljeg vremena i dokaz da se živjelo i postojalo. To je, zapravo, početak apstraktnog promišljanja koje nas odvaja od drugih stvorenja na planeti.
I sad, kad pogledamo na naše vrijeme, kao da se – u suštini – nije mnogo toga promijenilo, barem kada je riječ o samom procesu slikanja. I dalje je to neka vrsta zemljanog ili biljnog ekstrakta koji miješamo s uljima i mrljamo po ravnim površinama. A i teme, čini mi se, mijenjaju se samo na površini – određene duhom vremena – ali u svojoj srži i dalje govore o ovom čudesnom svijetu u kojem postojimo i našem mjestu u njemu, prije nego što nestanemo.
Bilo da slikam u Americi ili negdje drugo, te teme su univerzalne. A slika ima tu jedinstvenu snagu da ih dotakne – i zato traje.
Pumpkin Heads
Kako Vam je bilo raditi sa Centrom za savremenu kulturu KRAK u Bihaću i s akademskom zajednicom u Sarajevu na organizaciji izložbi?
Za mene je KRAK jedno malo čudo – poput divljeg cvijeta koji izrasta kroz betonsku pukotinu. Uprkos svim izazovima, pusti korijen na gotovo nepostojećem parčetu zemlje i uz još manje vode opstaje, oplemenjujući jedan sivi prostor. Negdje na periferiji zemlje, između dvije države – opet ta liminalnost – na rubu grada, u zapuštenoj industrijskoj zoni koja je nekada bila vibrantna, nalazi se KRAK. Vođen vizionarskim idejama nekolicine sanjara koji žele promijeniti svijet – barem kada je riječ o njihovom gradu, pa i zemlji.
Taj projekat me pomalo podsjeća na Andrićev Most na Žepi – nešto moćno što nastaje uprkos silnim izazovima, gdje se isprepliću razne priče, male i velike, gdje je više onih koji su protiv nego onih koji su za. Ali u konačnici, ta impozantna građevina se uzdigla i spojila dvije obale – napravljena od kamena iz lokalnog krša, obasjana lokalnim, oskudnim svjetlom. Integrisana u prostor, a opet kao da mu ne pripada – jer je drugačija. Takav je i KRAK. Veza između raznih obala i ljudi koji tamo žive. Neobičan plod koji oplemenjuje cijelo područje, polako buja i širi se.
A takva je i izvanredna sarajevska Manifesto galerija. Iskreno su me impresionirali mladi ljudi koji je vode – ne samo zbog stručnosti, koju itekako posjeduju, već zbog iskrene posvećenosti, idealizma i snažne želje da naprave nešto što je zaista dobro za cijelo društvo.
KRAK, Bihać 2025.
Manifesto, Sarajevo 2025.
ALU, Sarajevo 2025.
Vaša umjetnička karijera traje decenijama i obuhvata rad u SAD-u, gdje i predajete. Kako je život i rad u SAD-u uticao na Vaš umjetnički razvoj?
To je vrlo dinamično okruženje. Taj američki duh i uvjerenje da je samo nebo granica ogleda se u svim sferama – naravno, u ekonomiji, ali i u umjetnosti, koja je oduvijek pratila vibratne sredine. Nekada je to bila Atina, Rim, Pariz, a sada Amerika. Mnogo je centara i Babilona, ali Amerika i dalje dominira.
Postoje stvarne mogućnosti, ali konkurencija je velika. Mnogi sanjari i talentovani umjetnici žele ostaviti trag. Treba imati sreće, ali rad i upornost su najvažniji. Zvuči pomalo kao kliše, ali je tako. To je jedini način da se razvije opus koji, nakon godina provedenih u ateljeu, izdvaja iz mase i možda biva prepoznat.
Šta vam znači izlaganje u rodnoj Bosni i Hercegovini nakon dugog perioda rada u inostranstvu?
To je ono što ovu izložbu čini posebnom i drugačijom za mene u odnosu na sve prethodne – da moj rad ugleda svjetlost dana u zemlji iz koje potičem i koju volim. Nakon svih ovih godina, biti ovdje i predstaviti svoj rad u ovako dobrom svjetlu zaista mi mnogo znači.
Ruined House Near Kesennuma Port
U pripremi za izložbe u Bihaću i Sarajevu organizirane su i edukativne aktivnosti. Koliko Vam je važna edukacija i razmjena iskustava sa mlađim generacijama umjetnika?
Prošle sedmice sam imao priliku susresti studente i profesore slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Osjetio sam zdravu, pozitivnu energiju i posvećenost predavača studijskoj praksi i studentima. Zato mi je bilo lako uklopiti se u takvo okruženje.
Radim kao predavač skoro dvije decenije i davno sam shvatio da je ova djelatnost usko povezana s mojom profesionalnom studijskom praksom – te se dvije stvari međusobno dopunjuju. Upravo kako ste to rekli – “razmjena iskustava”, gdje pokušavam prenijeti neke ideje i znanja koje sam stekao kroz konkretan rad u studiju.
Kao takav, mogu razumjeti izazove s kojima se studenti suočavaju u svom radu. Istovremeno, i ja učim od njih. Ta razmjena ide u oba smjera. Kroz diskusije postavljamo pitanja i slutimo moguće odgovore, bez nužnog definiranja određenog didaktičkog stava ili pozicije. Taj naglasak na nedovršenosti je važan, jer time nastaju brojne mogućnosti. U suprotnom, imamo jednosmjernu ulicu, slijepu ulicu, ili u najboljem slučaju – ilustraciju.
Studio with Air Filter
U svojim djelima često tematizujete nomadsku egzistenciju i potragu bez konačnih odgovora. Kako te teme reflektiraju Vaš vlastiti životni put?
Stvari su ponekad, blago rečeno, hektične, ali mislim da je to i dobro. Sva ta iskustva se internaliziraju i kanaliziraju kroz rad u studiju. Moja zbrka u glavi, rane iz prošlosti, osjećaj pripadanja i nepripadanja – sve mi to dođe kao plodno tlo iz kojeg crpim inspiraciju i gdje ubirem neke neobične plodove.
Postoji jedna kineska izreka, ne znam je li blagoslov ili prokletstvo: “Dabogda živio u interesantnim vremenima.”
Arthur Roger Gallery, 2019.
George Adams Gallery, 2019.
Koji savjet biste dali mladim umjetnicima iz BiH koji žele ostvariti međunarodnu karijeru?
Pa, ono što sam već spomenuo – istrajnost i rad su ključ, bez obzira gdje se nalazili. Na tom putu ima mnogo izazova, padovi su neizbježni da bi se nešto zaista ostvarilo. Potrebna je potpuna posvećenost. Ne davati samo mnogo, nego sve od sebe – jer postoji velika razlika između mnogo i sve.
Bezbroj sati, dana i godina uloženih u rad da postaneš pravi “nindža” u svom polju. To se može dogoditi samo kroz kontinuirani rad. Tako djelo izađe iznad osrednjosti i bude prepoznato. U nekom trenutku dolazi do kvalitativnog skoka, nešto klikne i rađa se alhemija.
Dobra slika je upravo to – zbir veći od sume dijelova. Jedan i jedan nisu dva, nego mnogo više. Nešto iz ničega. Od blata do zlata. Ta mrlja na ravnoj površini.
Amer Kobašlija; Foto: Akiko Esaki
Na kraju, šta biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon što pogleda Vašu izložbu „Slike“?
Nadam se da će izložba biti upečatljiva za posjetioce, da će prepoznati nešto svoje u ovim radovima, da će slike u njima izazvati neke uspomene, osjećaje ili misli. Slike su portali, ali i ogledala – naši odrazi u njima zavise od ličnih historija i senzibiliteta.
Nadam se da ću ovom izložbom postati dio bosanskohercegovačke priče i biti jedan od svjedoka ovog čudnog međuvremena u kojem živimo.