Sjećam se jedne od scena iz planetarno popularne serije „Princ sa Bel Aira“ iz prve polovice 90.-ih godina prošlog stoljeća kada glumac Will Smith koristi mobilni telefon. Iako je bio nesrazmjerno velik taj uređaj za današnje vrijeme i imao smiješnu dugu antenu koja se izvlačila, opet je bilo fascinantno kako je neko mogao uspostaviti vezu i komunicirati na takav način i još imati mogućnost da uređaj može nositi sa sobom i uvijek biti dostupan. U to neko vrijeme se pojavio i film Terminator koji na brutalan način je pokazao tadašnjem auditoriju svu tehničku superiornost mašine robota nad čovjekom.
Zašto sve ovo spominjem? Zato što je tada velika većina nas mislila da je to neka daleka budućnost koju rijetko tko od nas da će ikada i doživjeti. Danas tu budućnost živimo. Od tada, bilo je potrebno nešto više vremena od jedne ljudske generacije pa da svjedočimo humanoidnim robotima koji rade kućanske poslove, nose nam kofere, igraju nogomet, ratuju, trče na atletskoj stazi, plešu, voze automobile ili mogu biti kao pas ili mačka u ulozi naših kućnih ljubimaca. Tehnološki napredak za koji su nekada trebale generacije i generacije ljudi, danas se događa na godišnjoj razini sa takvom brzinom i dinamikom da ga teško mogu pratiti i eksperti iz te oblast, a kamoli običan građanin.
Kada je prije dvije godine izašla iz tiska knjiga „Juice“ australijskog pisca Tima Wintona nakon što sam je pročitao pomislio sam „ovo je nemoguće, predimenzionirano“. Naime, Tim je pisac i aktivist za zaštitu životne sredine i sa ovim distopijskim romanom klimat-fikcije prikazao je zastrašujuću, ali i moguću budućnost Zemlje nakon ljudskog uništenja biosfere. Kataklizma razaranja i uništenja planete toliko je velika da je čovječansvo svedeno na život u svojevrsnim „udrugama“ koje su grupirane na krajnjem sjeveru i jugu. Današnje gigantske korporacije poput Amazona i Gazproma sada su krvne loze koje su povezane poput srednjovjekovnih kraljevskih obitelji i fizički odvojene bunkerima i utvrđenjima od običnih smrtnika, koji se bore protiv njih i njihovih potomaka jer su uništili Zemlju za normalan život.
Ironija da bude veća, već je u pripremi ekraniziranje romana „Juice“, odnosno snimanje dugometražnog igranog filma, tako da kao onaj veliki nezgrapni mobilni aparat s početka teksta koji je najavio novu tehnološku eru, i ovaj budući film možda nam nešto najavljuje i poručuje?
A stvarnost je neumoljiva. Trenutno svjedočimo obaranjima temperaturnih rekorda, rekordno niskim vodostajima nekih od najvećih evropskih plovnih rijeka, šumskim požarima koji su zahvatili velike teritorije Evrope i svijeta. I sve to se dešava sa povećanjem temperature za tek 1,5ºC u odnosu na predindustrijsko doba koje se okončalo prije nekih dvjesto godina. Ono što je poražavajuće jeste da, prema izvještajima i mjerenjima naučnika, onako kako danas savremeni čovjek živi, njegov način kako tretira biosferu i neposrednu životnu sredinu, način na koji proizvodi električnu energiju, njegov nezasiti konzumerizam i materijalizam, sve to rezultira da temperatura će se povećati za još gotovo 1,5ºC do 2100. godine. Ono što stalno treba naglašavati jeste da je ovo naša nova normalnost, ali i to da je još strašnija činjenica da smo na putu da ona postane dvostruka strašnija od sadašnje. To je, moraćete priznati, teško procesuirati i prihvatiti.
Uvijek kada opisujem fenomen klimatskih promjena objašnjavam ga kao malu grudvu snijega koja je krenula da se kotrlja sa vrha sniježne planine. Kako ide prema podnožju planine ona postaje sve veća i sve brža. Današnja nauka, bez obzira na visok stepen razvijenosti u 21. stoljeću, najblaže rečeno nema nikakvu predstavu gdje će se ta grudva zaustaviti, kolike i kakve posljedice će biti, kakvu štetu će napraviti niti šta će se dešavati nakon toga u ekosistemima.
Ono šta znamo jeste da se klima na Zemlji mijenja i to tako da čovjeku to ne ide u prilog nikako. Postoje ozbiljne studije koje ukazuju na to da će u skorijoj budućnosti pojaviti se hronični problem nedostatka vode, površine obradive zemlje će se u značajnoj mjeri smanjiti, a vremenski ekstremi poput iznenadnih i obilnih padavina, olujnog nevremena ili dugotrajnih perioda suše biće naša nova realnost koju ćemo živjeti. Ovogodišnji rekord sa prosječnom temperaturom od 21,62ºC je oboren, i on je za 2,8ºC viši u odnosu na period 1991-2020. godina, kako je objavljeno u naučnom programu Kopernik EU. Pri tome se Evropa najbrže zagrijava. Dok jedan kraj planete gori, drugi se suočava sa jakim udarima vjetra i vodenom stihijom. Najsnažniji tajfun koji je pogodio ove godine Kinu dostizao je brzinu od 150 km/h, i ovakvi vremenski ekstremi postaju sve češći.
Svijet trenutno živi u vremenu egzistencijalne opasnosti, od klimatske kataklizme do realne opasnosti od nuklearnog rata, od vrtoglavo rastuće nejednakosti i neadekvatne pravne regulisanosti umjetne inteligencije do rastućih savremenih desničarskih pokreta koji nemaju nikakvu vjerodostojnu viziju sigurne budućnosti osim populizma. Prosječnom biraču nudi se miks prošlosti uz sadističke užitke dominacije nad sve većom grupom dehumaniziranih ljudi. Današnji fašizam lakše slavi uništenje našeg jedinog doma planete Zemlje, nego što može da zamisli život bez dominacije.
I umjesto da se čovječanstvu ponudi istinsko rješenje, njemu se nudi kao rješenje ideologija transhumanizma, koja podrazumjeva „manja poboljšanja“ ljudskog organizma pa sve do potrage za učitavanjem ljudske inteligencije u opštu umjetnu inteligenciju. Ultra bogati su itekako svjesni opasnosti koju sa sobom donose klimatske promjene. Sigurne oaze, odnosno dijelovi svijeta koji će manje biti pogođeni klimatskim promjenama, već su mapirani i oni tamo kupuju zemljište i grade skloništa. Pri tome, kao vlasnici velikih medijskih kuća, zabranjuju i cenzurišu tekstove o klimatskim promjenama i njihovim posljedicama, jer svako aktueliziranje ovog problema traži i reakciju, odnosno djelovanje na njegovom ublažavanju. A svaka akcija direktno ili indirektno značila bi umanjenje njihovog trenutnog profita i zarade, što je sebično i licemjerno od strane njih.
Problem klimatskih promjena, koliko god mi mislili u jednu ruku da je on samo problem promjene klime i klimatskih obrazaca, ili da je problem našeg načina i stila života, kao i da je rezultat naše vladajuće tehno-ekonomske društvene paradigme koja se javila prije nešto više od dvije stotine godina, to je istovremeno i problem manifestacije narastajućeg populizma i fašizma u svijetu koji evidentno je da jača. A iza svega se krije materijalna korist jednog uskog sloja pojedinaca i njihov interes da se ne dira u postojeće stanje raspodjele novostvorene društvene vrijednosti, odnosno dominirajući model privređivanja koji izrabljuje i običnog radnika i prirodu.
Kao u pjesmi „Zemlja gori“ koju izvode popularni bosanskohercegovački bendovi Letu Štuke i Dubioza Kolektiv ovo je tek početak priče i jedno od hladnijih ljeta od onih koja su ispred nas.
„Zemlja gori jednom shvati,
cijeli svijet je na kamati.
Voda naftu zamjeniće,
tu je tek početak priče.“