Razgovor s Azurom Kuduzovićem
Integracija osoba s invaliditetom na tržište rada jedno je od najzanemarenijih, ali i najvažnijih društvenih pitanja u Bosni i Hercegovini. Prema procjenama Agencije za statistiku BiH, čak četvrtina stanovništva živi s nekim oblikom invaliditeta, dok je njihova stopa zaposlenosti i dalje višestruko niža od opće, koja je već među najnižima u Europi. Rezultat su deseci tisuća ljudi koji mogu i žele raditi, ali ostaju izvan sustava, što nije samo socijalni problem, nego i ozbiljan udar na ukupnu ekonomsku produktivnost države.
Upravo zato pitanje uklanjanja barijera i omogućavanja profesionalne rehabilitacije mora biti strateško, a ne humanitarno. O tome detaljno govori Azur Kuduzović, asistent na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu, koji godinama radi sa slijepim i slabovidnim osobama na razvoju njihove samostalnosti i profesionalnih kompetencija. U razgovoru pojašnjava zašto inkluzija nije milostinja te kako pristupačnost – od tehnologije do arhitekture – izravno određuje tko će dobiti priliku ravnopravno sudjelovati u suvremenom radnom okruženju, a tko, nažalost, neće.
Raznolikost i učinkovitost
Kuduzović na početku naglašava da je integracija osoba s invaliditetom u radno okruženje mnogo više od moralnog čina.
„Integraciju osoba s invaliditetom u radno okruženje ne treba primarno promatrati kao filantropsku ili isključivo etičku kategoriju, nego kao imperativ socijalne, ekonomske i organizacijske učinkovitosti“, istaknuo je.
Kako objašnjava, raznolikost sposobnosti i pristupa poslu ne donosi samo inkluziju, nego i stabilnost te inovativnost organizacijama. „Kroz raznolikost mogućnosti osigurava se veća otpornost i inovativnost radne snage“, pojasnio je.
To znači da društvo ne smije promatrati osobe s invaliditetom kao teret, nego kao resurs kojemu je potrebno omogućiti pristup tržištu rada.
Podrška stvara kompetencije
Kuduzović ističe da se potencijal sadašnjih i budućih radnika s invaliditetom nikada neće ostvariti bez cjelovite rehabilitacije i uklanjanja različitih oblika barijera.
„Potencijalni doprinos osoba s invaliditetom, uključujući i osobe sa senzoričkim oštećenjima, zahtijeva odgovarajuću profesionalnu rehabilitaciju i uklanjanje barijera u svakom smislu te riječi“, naglasio je.
To je osobito važno za osobe s oštećenjem vida, gdje, kako kaže, mogućnost zapošljavanja izravno ovisi o razini podrške koju sustav omogućuje.
Prema njegovim riječima, uz asistivnu tehnologiju, tiflotehnička pomagala, odnosno specijalizirane uređaje i sredstva namijenjena osobama s oštećenjem vida, prilagođeno radno mjesto, ali i pristupačan javni prostor i javni prijevoz, funkcionalna ograničenja vida mogu se u velikoj mjeri nadoknaditi.
„Sva funkcionalna ograničenja vida mogu se uspješno kompenzirati, omogućujući kompetentno obavljanje visoko specijaliziranih zadataka u suvremenom poslovnom okruženju“, pojasnio je.
Time se, dodaje, „znatno proširuje raspon zanimanja“ koje osobe s oštećenjem vida mogu obavljati.
Samostalno kretanje – preduvjet profesionalne autonomije
Za potpunu uključenost u radno okruženje presudna je sposobnost samostalnog dolaska na posao i kretanja unutar radnog prostora. Kuduzović posebno ističe segment rehabilitacije koji se odnosi na orijentaciju i kretanje uz pomoć bijelog štapa.
„Od velike je važnosti za uspostavu pune profesionalne autonomije rehabilitacijski segment orijentacije i kretanja s bijelim štapom“, rekao je.
Te vještine, naglašava, ne utječu samo na funkcionalnu neovisnost, nego i na rušenje predrasuda u društvu. Samostalno kretanje smanjuje stigmu, povećava produktivnost i potvrđuje da je ulaganje u specijaliziranu rehabilitaciju dugoročno isplativa investicija u ljudski kapital.
„Pokazuje se da je sustavno ulaganje u specijaliziranu rehabilitaciju slijepih i slabovidnih osoba, ali i drugih osoba s invaliditetom, izravna i isplativa investicija u ljudski kapital, a ne samo trošak društvene odgovornosti“, istaknuo je.
Sustavno umjesto projektno
Društvo, smatra Kuduzović, još uvijek pitanja pristupačnosti i inkluzije doživljava kao jednokratne projekte ili priliku za promotivne aktivnosti.
„Potrebno je da se društvena svijest i djelovanje vladajućih struktura odmaknu od rješavanja ovih pitanja isključivo kroz projektne aktivnosti“, upozorio je.
Okruženje mora biti trajno pristupačno, a ne samo povremeno prilagođeno. Zato ga osobito zabrinjavaju situacije u kojima se postojeća rješenja trajno uklanjaju, poput, kako navodi, rekonstrukcije dijela ulice na Skenderiji, gdje taktilne vodilice nisu vraćene.
„Kako tada očekivati potpunu uključenost i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom kada im trajno uklonimo arhitektonsku podršku samostalnosti i neovisnosti?!“, poručio je.
Taj primjer, ističe Kuduzović, najbolje pokazuje koliko posljedice pojedinačnih propusta mogu biti dalekosežne.
U tom je kontekstu važno spomenuti i napore Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom FBiH, koji posljednjih godina nastoji sustavno jačati zapošljivost kroz programe subvencioniranja plaća, prilagodbe radnih mjesta i potpore poslodavcima. Iako ti modeli pokazuju da institucionalne intervencije mogu dati mjerljive rezultate, stručnjaci upozoravaju da nijedan fond, ma koliko učinkovit bio, ne može nadomjestiti manjak dostupne infrastrukture, pristupačnog javnog prostora i trajne političke odgovornosti. Fond može biti snažan alat promjene, ali samo ako je uključen u širi, dosljedan i dugoročan sustav potpore.
Riječi Azura Kuduzovića podsjećaju da je profesionalna rehabilitacija temelj modernog, pravednog i produktivnog društva. To društvo započinje tek onda kada prestanemo očekivati da ljudi budu zahvalni za pristup koji im pripada po pravu, a ne po dobroj volji.