Vijest iz Mostara o bojkotu nastave u Osnovnoj školi Antuna Branka Šimića potresla je javnost i otvorila važno pitanje: što se događa u našim školama i zašto djeca već treći tjedan ne idu na nastavu zbog neriješenog slučaja vršnjačkog nasilja?
Roditelji su, u znak podrške i zabrinutosti, odlučili zadržati djecu kod kuće, a nadležne institucije najavile su da su našle rješenje i da se djeca od ponedjeljka vraćaju u školu. Ova situacija jasno pokazuje koliko je važno da djeca, roditelji i škole zajedno znaju prepoznati, prijaviti i zaustaviti nasilje.
No dok čekamo sustavne odgovore, roditelji se pitaju što mogu učiniti odmah. Kako pomoći djetetu koje trpi nasilje? Kako razgovarati ako je dijete promatrač? I još važnije – kako ga odgojiti da ne postane nasilnik?
Važno je pritom znati da u pojedinim slučajevima institucije moraju reagirati – ne samo radi zaštite žrtve, već i radi pomoći djetetu koje čini nasilje. Iza svakog takvog ponašanja često stoje duboki razlozi, manjak podrške ili nepostavljene granice.
Zato je i dužnost škola, centara za socijalni rad i obrazovnih vlasti osigurati stručnu pomoć i jasno definirane korake kako bi dijete naučilo da nasilje nikada nije način za rješavanje problema.
O tim pitanjima razgovarali smo s psihologom i ocem šestero djece, Matejem Čuljkom, koji svakodnevno radi s djecom u vrtiću i vidi kako se konflikti i nesuglasice pojavljuju već u najranijoj dobi. Njegova poruka roditeljima je jasna: empatija, granice i osjećaj sigurnosti uče se kod kuće.
Empatija se ne predaje – ona se živi
Koliko zapravo vremena provodimo s djecom i razgovaramo o tome zašto je važno poštivati druge i priskočiti u pomoć? Djeca najviše uče promatrajući nas – kako reagiramo kad se netko na ulici posvađa, kad vidimo da netko treba pomoć, kako razgovaramo s drugima i kako se ponašamo u obitelji.
Ako u svakodnevnim situacijama pokazujemo obzir, toplinu i razumijevanje, i oni će to prenositi u svoje odnose. Empatija ne nastaje preko noći – ona se gradi iz dana u dan, kroz male geste, razgovore i primjer koji dajemo.
Naučite dijete da smije reći „stop“
Djeca često ne znaju što smiju učiniti kad ih netko gura, vrijeđa ili zadirkuje. U vrtićkim programima naglašava se važnost učenja jasnih granica – dijete treba znati da ima pravo reći “Stop!” i potražiti pomoć odrasle osobe.
Važno je da dijete zna da nasilje nije rješenje. Učiti ga da uzvrati istom mjerom ne znači da će biti zaštićeno – naprotiv, može postati dio kruga nasilja. Puno važnije je da prepozna situaciju, jasno izrazi granicu i obrati se odraslima koji će mu pomoći.
Igra ili nasilje?
Roditelji često brinu kad vide da se djeca „hrvaju“ ili grublje igraju. No, ne mora svaka fizička igra značiti agresiju. Ponekad su to samo prirodni načini na koje djeca istražuju odnose i testiraju snagu.
Razlika je u namjeri. Ako se obje strane zabavljaju, ako je prisutan smijeh i dogovor – to je igra. Ali čim vidite da netko više ne uživa, da postaje uznemiren ili uplašen – vrijeme je za prekid i razgovor.
Potaknite međuvršnjačku empatiju
Sve češće vidimo situacije u kojima djeca nasilje promatraju – ili čak snimaju mobitelom. Zato je važno učiti ih da nije dovoljno biti promatrač.
Djeca trebaju znati da mogu i trebaju reagirati: pozvati odraslu osobu, pomoći prijatelju, stati uz onoga tko je slabiji.
To se uči kroz svakodnevne primjere ostvarivanja odnosa s bližnjima – pozdrav u haustoru, briga za susjeda, jednostavno pitanje „Kako si?“. Ako to žive kod kuće, lakše će takvo ponašanje ponijeti i u školsko dvorište.
Dom kao sigurna luka
Djeca koja kod kuće osjećaju ljubav i sigurnost lakše će se povjeriti kad im se dogodi nešto teško. Ne trebamo biti savršeni roditelji – dovoljno je da budemo prisutni i otvoreni za razgovor.
Matej iskreno priznaje da ni on ne uspijeva uvijek reagirati smireno:
„I ja ponekad puknem, izgubim strpljenje, ali onda se vratim i razgovaram s njima. Najvažnije je da znaju da ih volim i da su sigurni.“
Kad dijete zna da ga volite bezuvjetno, lakše će vam doći s problemom, umjesto da ga skriva.
Aktivnost kao put do ravnoteže
Borilački sportovi, poput juda, mogu pomoći djeci da usmjere energiju, nauče samokontrolu i razviju poštovanje prema drugima. Dokazano je da djeca koja se redovito bave sportom lakše izražavaju emocije i rjeđe reagiraju agresivno.
Tijelo i um trebaju izlaz – a sport, igra i kretanje često su najbolji način da dijete pronađe ravnotežu.
Nema čarobne formule – ali ima puta
Nasilje među djecom ne možemo potpuno izbjeći, ali možemo odgojiti dijete koje zna prepoznati granice, izraziti svoje osjećaje i zatražiti pomoć. Sve počinje kod kuće – u obitelji koja sluša, podržava i pokazuje primjerom.
Ako želite čuti cijeli razgovor s psihologom Matejem Čuljkom i još savjeta o odgoju, empatiji i granicama, poslušajte novu epizodu podcasta „Rastući s djecom“.