Piše: Ivan Anđelić
Knjiga nudi pregršt raznih riječi i sasvim je rijetka pojava u literaturi uopće, gdje je konzerviran govor za buduća izučavanja. Lingvisti, radujte se
U organizaciji HKD Napredak, Glavna podružnica Mostar, u Dvorani kraljice Katarine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače 27. lipnja 2025. godine održano je predstavljanje knjige autora Ive Lučića “Humski put” u nakladništvu Synopsisa Zagreb/Sarajevo. Knjigu su predstavili mitropolit Grigorije, arhiepiskop düsseldorfski i njemački, te književnici Ivan Lovrenović, Almin Kaplan i autor. Moderator i uvodničar bio je Miroslav Landeka, predsjednik HKD Napredak, Glavna podružnica Mostar.
Značaj i važnost
Knjiga je posvećena transhumantnom stočarstvu (prema francuskom od trans + humus zemlja), obliku pokretnoga stočarenja kod kojeg se radi bolje ispaše odlazi sa stokom na dulje vrijeme izvan stalnog mjesta stanovanja u udaljene krajeve. Jedan od tih europskih putova je Humski put, koji počinje na otoku Pelješcu i ostalom jadranskom priobalju te seže do Zelengore u Bosni. Inače, u čitavom setu europskih transhumantnih putova oni su se održali, posebice u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji, koje su postale turističke folklorne manifestacije, obogaćene bogatim nošnjama ljudi i kićenjem stoke i idu glavnim ulicama gradova, gdje potpuno staje promet i ljudi se vesele povorkama ovaca, koza, goveda i razdraganih pastira. Slavi se život. Nažalost, urbanizacija i industrijalizacija kod nas su uništile ovu prastaru tradiciju i ljepotu te je svele na rudimentarni minimum.
Autor je poznati egzaktni znanstvenik, specijalist za krš i ekologiju, zaljubljenik u prirodu i ljude, bilježeći i objavljujući tekstove o prostorima krša u našim prilikama. On se osmjelio i napisao knjigu o Humskom putu, koju je radio više od 20 godina kombinacijom znanstvene metode, putopisa, književnog uklona bez fikcionalizacije, uvodeći u knjigu mnoštvo živih i umrlih ljudi, ostavljajući trag o njima kao onima koji su obogatili življenje, kulturu i način života. Njegovo djelo isključivo ne pripada ni jednoj strogo formalnoj teorijski pisanoj vrsti, a sadrži sve što ga čini lijepom literaturom.
Njega i njegove stvarne likove ne zanimaju države, sustavi, politički ustroji iako se sporadično spominju prošla vremena i ratovi samo kao segment u njihovim sadržajnim životima. Što to povezuje sve te planištare, kako ih mi nazivamo, i po čemu su karakteristični u odnosu na druge i što ih čini tako sretnim baveći se tim teškim poslom, nerijetko opasnim? Oni svoj Humski put, koji povezuje Pelješac s Bjelašnicom, Visočicom, Treskavicom, Lelijom, Zelengorom,tretiraju kao svoj prostor iako su se tijekom povijesti mijenjale granice država, carstava i u ta teška vremena nisu uopće razmišljali o političkim granicama. Put ih opredjeljuje i znaju da su povijesne promjene neminovne, a što bi se opterećivali vrstom sustava jer od njih niti žive niti ga koriste. Oni nisu ni o kome ovisni, izuzev o svom stadu koje je njihovo blago. To blago nije isto što i zlatne metalne vrednote, nego više od toga koje znači egzistenciju, način života, susrete, osjećaje prostora i konačno beskrajnu slobodu u kojoj u osami sa stadom mogu živjeti bez ičije pomoći. Na svojim putovima i bivcima susreću mnoge ljude i nije važno kojeg su duhovnog uvjerenja te s njima raštrkani uz put i staništima na pustim prostranstvima žive u potpunom skladu s izobiljem pažnje jedni prema drugima. E, da bi pojačali s ponekim svoje veze pored različitih vjeroispovijesti, dosjetili su se šišanog kumstva, po kojem bi se dogovorom kumovalo tako da jednom od djece kao kumčetu odrežu pramen kose, čime se postaje kum, a obitelji to drže kao najveće prijateljstvo.
Ta strast za planištarenjem održavala se stoljećima, milenijima, mijenjala unutarnji oblik, a temeljna forma se održala do danas. Ne postoji ni jedan prostorno širi posao u interakciji s mnoštvom ljudi stariji u povijesti ljudskog roda. Što to povezuje ljude i prostor, prelazi uobičajene granice i ostvaruje veće slobode? To su ovce, koze, goveda. Oni su ona spona potpuno nesvjesna koja čini dobro ne samo ljudima već i okolišu, koji je često ogroman. U divnoj simbiozi čovjeka, životinje i okoliša razvija se cjelovitost ekosustava, gdje je čovjek glavni, nezamjenjivi fenomen.
Autor je knjigu podijelio u dvije paralelne strukture. U prvoj govore oni koji su akteri života, a u drugoj on kao jedan od putnika prenosi viziju opisa. Oni prvi svojim izvornim rječnikom govore o svemu što čini taj put i boravak do u detalje, a drugi je autorov pogled, koji je sam putnik i sudionik. Daju se jasno vidjeti teškoće i oskudica suvremenih tehničkih dostignuća, a u isto vrijeme nema žala što sve to ne mogu priuštiti jer to nadoknađuju osjećajem beskrajnog prostora i slobode. Jednostavno se ima osjećaj da im suvremeni komoditet ne nedostaje jer, konačno, što sve to znači prema osjećaju pripadnosti prostoru i konzumiranju sloboda? Zbog toga se teška srca odriču toga puta jer imaju osjećaj nerazumijevanja kod onih koji ih prate. Knjiga donosi mnoštvo toponima detalja svakodnevnog življenja, često mnogima nepoznatih.
I ovaj autor iskusio je taj put jer je s planištarima iz Kamene kod Blagaja, preko Nevesinja sa stadom i pratnjom više godina kao pučkoškolac 60-ih godina prošlog stoljeća išao na Bjelašnicu. Bila je to svečanost puta, od pripreme do samog dolaska, i pričali su mi da bi bili danima uzbuđeni kada će krenuti i činilo im se uvijek da idu prvi put. Ta strast je neopisiva kao da ih tamo čeka zemlja kanaanska, puna nepoznatog, kao što su Židovi 40 godina lutali očekujući da će doći u nju. Za vrijeme puta i boravka nekoliko godina po više od mjesec dana nikada nisam čuo da se netko žali na posao, koji je zahtjevan, ili da je bilo tko podigao ton, a kada bi u našu kolibu došao gost te prenoćio, bio bi to doček i radost ma kako se zvao i poznaje li ga itko uopće. Put i boravak bili su ritual star vjerojatno više od nekoliko tisuća godina i bilo bi lijepo kada bismo mogli istražiti o ukupnom fenomenu – sudjelovanje velikog tajanstvenog prastarog naroda ovih i ostalih južnoslavenskih prostora pod nazivom Vlasi.
Izričaji govora
Jezik kojim sudionici govore, prema tekstovima koji su preneseni u knjizi, posve je heterogen, ali normalan. Jedni govore dalmatinskim, drugi hercegovačkim izričajem, treći s nijansama crnogorskog, a četvrti oblikom kakav je bio u dijelu Bosne. Svi se razumiju i nitko ne postavlja pitanja vezana uz neku riječ ili rečenički konstrukt. Jednostavno, bez ičijeg sugeriranja upotrebljavaju matične riječi da se razumiju jer, konačno, jezik je od postanka čovjeka sredstvo komuniciranja i uspostavljanja veza. Ova knjiga nudi pregršt raznih riječi i sasvim je rijetka pojava u literaturi uopće, gdje je konzerviran govor za buduća izučavanja. Lingvisti, radujte se.
Knjigu su predstavljali mitropolit Grigorije, arhiepiskop düsseldorfski i njemački, rođen u Varešu, a dugo godina je obnašao dužnost vladike Zahumsko-hercegovačke i primorske eparhije na kojoj se nalazi najveći dio Humskog puta i tko zna koliko je, radeći svoj pastoralni posao, razgovarao s ljudima Humskog puta o njihovim mukama, radostima i oduševljenjima. Zatim Ivan Lovrenović – možda ponajbolji suvremeni poznavatelj kulturnih prilika Bosne i Hercegovine, s posebnim pozitivnim istraživačkim duhom prema Hercegovini i priobalju Jadranskog mora kao ishodištu mnogih životnih i kulturnih fenomena, koji u svom poimanju kulture i života ne vidi granice administrativnih podjela u državama i carstvima, već jedino čovjeka i reflekse koje unosi kultura, te književnik Almin Kaplan, potomak planištara iz Podveležja, koji je sam osjetio tu strast, potrebu, brigu i radost. Organizator je njih trojicu pozvao za predstavljače ne da bi oni pojačali značaj knjige kao glasoviti intelektualci već da približe čitatelju sve blago misli i napora koje je učinio autor. Tu večer sam u privatnom izvanslužbenom razgovoru od njih čuo da su rado prihvatili poziv, ističući da nisu mogli odbiti da u ove sparne dane govore ono što mnogi do tada nisu znali.
Postavljam sebi pitanje jesu li oni prvi prije više tisuća godina krenuli u turizam noseći sa sobom kulturu, jezik i običaj, zadržavajući bit vlastitog osobnog, pa potom kolektivnog identiteta sa svim što pripada čovjeku, a da nisu ni znali svoju misiju. To može samo slobodan čovjek kojem je prostor uvijek put, ljudska narav bit, a tolerancija vrlina. Zatvorenost uvijek rađa napetosti. Hoće li doći vrijeme da ovaj put ponovno oživi, naravno sa svim što moderno doba sa sobom nosi i da ljudi i ekosustavi žive sa što manje intervencija?
Stoga ističem pohvale organizatoru i glavnom od pet nakladnika Synopsis Sarajevo/Zagreb i njegovu direktoru Ivanu Pandžiću, koji su znali prepoznati prave vrijednosti naše baštine, koja je slična i različita od iste u zemljama Europe. •
Večernji list