Gustav Krklec, jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća, rođen je 23. lipnja 1899. u Udbinji kraj Karlovca, a preminuo 30. listopada 1977. u Zagrebu. Djetinjstvo je proveo u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu pjesničkom izrazu, poznatom po osebujnoj slikovitosti i zavičajnom “štiihu”.
Njegov obrazovni i umjetnički put započinje u Beču 1918., gdje započinje studij poljoprivrede. No, već nakon jednog semestra vraća se u Zagreb i uključuje se u književne krugove mladih ekspresionista. U suradnji s Antunom Brankom Šimićem i Nikolom Milićevićem pokreće časopis Juriš, koji će obilježiti jedno kratko, ali važno razdoblje hrvatske književne avangarde. Godine 1921. boravi u Pragu s ambicijom da studira režiju, gdje surađuje s poznatim češkim književnikom Karelom Čapekom. Ipak, ubrzo odlazi u Beograd, gdje ostaje do Drugog svjetskog rata. Nakon rata vraća se u Zagreb, gdje djeluje kao urednik u nakladništvu i periodici te kao profesionalni književnik.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Bio je iznimno aktivan i na kulturno-institucionalnoj razini: obnašao je funkcije predsjednika Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske te Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), a 1968. dobio je prestižnu Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo.
Pjesnik lirike, epigrama i feljtona
Krklec je počeo pisati već 1915. objavivši kajkavsku humoresku u Koprivama. Prvu pjesmu, Put kroz noć, objavljuje 1918. u časopisu Književni jug. Njegovo rano stvaralaštvo obilježeno je utjecajem impresionizma i simbolizma, a nakratko se priklonio i njemačkom ekspresionizmu, što je vidljivo u zbirkama Lirika (1919), Srebrna cesta (1921) i Nove pesme (1923). S vremenom se Krklec razvija u prepoznatljivog tradicionalista i artista, majstora soneta, s lirskim tonom smirenosti i retoričnosti. Njegovi motivi – samoća, ljubav, žena, grad, smrt i Bog – protkani su zagorskom slikovitošću i emocionalnom refleksijom. U zbirkama poput Izlet u nebo (1928) i Darovi za Bezimenu (1942) nazire se sve jača socijalna osjetljivost i filozofska introspektivnost.
Krklec je jedan od rijetkih hrvatskih autora koji su sustavno razvijali epigram, dotad pomalo zanemarenu književnu formu. Posebno se istaknuo i feljtonima te kozerijama, koje je često potpisivao pseudonimom Martin Lipnjak. U njima je na duhovit, ali i misaon način komentirao svakodnevicu, afirmirajući se kao dostojan nasljednik Matoševske feljtonističke tradicije. Knjige poput Lica i krajolici (1954), Pisma Martina Lipnjaka iz provincije (1956) i Noćno iverje (1960) svjedoče o njegovu stilu koji spaja liričnost, ironiju i putopisnu preciznost. Neki feljtoni, poput Izlet u Hrvatsko zagorje ili Nema Zagreba bez Gornjeg grada, smatraju se uspjelim putopisima s visokom literarnom vrijednošću.
Djelo koje ostaje
Gustav Krklec iza sebe je ostavio bogat opus. Osim već spomenutih zbirki, objavio je i djela Ljubav ptica (1926), San pod brezom (1940), Tamnica vremena (1944), Tri poeme (1949), Lirska petoljetka (1952), Telegrafske basne (1952), Žubor života (1955), Izabrani epigrami (1963) i Novo noćno iverje (1966). Njegov doprinos hrvatskoj književnosti prepoznat je još za života, a njegova djela i danas ostaju dio obvezne lektire za svakoga tko želi razumjeti evoluciju hrvatske moderne poezije.
Izvor: dalmacijadanas.hr