Dejan Bodiroga, predsjednik Eurolige i negdašnji igrački velikan, kažu najbolji košarkaš koji nikad nije igrao u NBA ligi, snažno je povezan s dvama hrvatskim počasnicima Kuće slavnih
Među nizom košarkaških velikana i veličina (Giergia, Daneu, Plećaš, Slavnić, Jerkov, Knego, Nakić, Cvjetićanin…), koji su nazočili svečanom zadarskom koncertu posvećenom Kreši Ćosiću, u sklopu manifestacije Dani Krešimira Ćosića, najmlađi od njih bio je Dejan Bodiroga (52). A riječ je o velikanu koji je bio dvaput svjetski i tri puta europski prvak s reprezentacijom te tri puta europski klupski prvak. A taj nekad najbolji košarkaš Europe danas je predsjednik Eurolige koji se sa zadovoljstvom odazvao pozivu Zdenke Zrilić i obitelji Ćosić a kako i nebi kada je Krešo Ćosić itekako sudjelovao u formiranju njegova sportskog puta. Naime, Krešo je taj koji je Bodirogu procijenio velikim talentom te ga je, kao takvog, doveo iz Zrenjanina u Zadar.
– Krešo je moja nezaobilazna tema. Njegov poziv da dođem u Zadar i taj boravak između 16. i 18. godine imao je veliku ulogu u mojoj karijeri. On je bio vizionar, gledao je košarku drugačijim očima i gdje god igrao ili nekog trenirao ostavljao je dubok trag. A kao trener se upustio u smjenu generacije, ubacio mlade igrače između 18 i 20 godina, a taj je generacija obilježila europsku i svjetsku košarku.
Za našeg razgovora na terasi zadarskog hotela Hyatt Regency, Dejan je ispričao kako je dospio u Zadar.
– Nakon prvog razgovora ja sam Krešu odbio no on je bio uporan pa je nakon dva tjedna poslao ljude iz Zadra u Zrenjanin i tada sam prihvatio ponudu da preselim u Zadar. A tamo sam uz Pina Grdovića i profesora Slavka Trninića trenirao jako puno.
Tinejdžerske godine su formativne i u igračkom i u razvojnom smislu.
– U igračkom su smislu formativne svakako a u privatnom smislu je to nešto što nosiš iz kuće a onda to kroz sport nadograđuješ. Od 16. do 18. to je razdoblje ulaganja i napretka. U Zadru sam radio spartanski, između sedam i osam sati dnevno, podijeljeno na jutarnji trening od 7 do 11 pa večernji trening. U tu jednu tadašnju moju godinu stale bi, količinski, nečije tri godine rada.
Nakon toga uslijedila je nimalo laka odluka o promjeni sredine. Je li mu bilo teško napustiti Zadar, grad u kojem je počeo puštati korijenje?
– Ja sam pred odlazak na pripreme juniorske reprezentacije potpisao ugovor sa Zadrom a tek kasnije će se dogoditi ratna situacija zbog koje nije bilo moguće ostati ovdje. Hrabra je bila odluka da idem u Italiju i da ondje budem najmlađi stranac, u vrijeme kada su bila dozvoljena samo dva stranca. Bila je to, na neki način, Bošina i moja oklada. Nije bilo lako naći trenera koji ima hrabrosti sve to iznijeti i prezentirati.
Je li Dejan, zapravo, imao sreće da je naletio na tako kvalitetne ljude kao što su Krešo i Boša?
– Bilo je to obostrano. Bila je velika stvar uz sebe imati tako kvalitetne ljude, one koji imaju širinu. Mali ljudi ne mogu imati širok pogled, oni imaju skučene vidike, a Krešo i Boša oduvijek su imali širinu.‘Taj povratak u Dinamo volio bih izbrisati iz života. Scenu ću pamtiti dok sam živ..
Baš na dan kada se u Zadru slavio lik i djelo Kreše Ćosića, u Šibeniku i Zagrebu obilježavala se 32. obljetnica od odlaska Dražena Petrovića. A Bodiroga je u rujnu prošle godine nazočio i memorijalnoj utakmici za Dražena u Areni Zagreb. S obzirom na to da je devet godina mlađi od Dražena, koja su njegova prva sjećanja na košarkaškog Mozarta?
– Kada su medalje osvajali Krešo, Kića, Praja, Mirza, Moka ja sam bio još mali ali da je to bilo nešto veliko mogao sam vidjeti kroz roditelje. Onda se pojavio Dražen koji je za cijelu moju generaciju bio jedna velika novost, igrač koji je radio veliku razliku.
Da mu je Dražen zapravo rođak, saznao je prije no što će doći u Zadar.
– Rekli su mi to roditelji. Nije se to dogodilo tek kada se pojavio nego se do toga došlo kasnije. Rekli su mi da su moja baka i Draženov djed brat i sestra. Zanimljivo, mi smo se upoznali u Americi, kada je on već bio u NBA ligi, a ja sam sa Zadrom išao na turneju koju je Krešo organizirao po Kaliforniji i Arizoni. On je s Portlandom igrao utakmicu u Phoenixu a mi smo došli na tu utakmicu i nas dvojica smo se upoznali. A već tada je i on znao, premda je meni bilo tek 16, da smo rođaci.
Ovdje je priča o mjestima Bodiroge i Petrovići, iz hercegovačke Zagore, iz okolice Trebinja, a Draženu i Dejanu zajedničko je još i to da su obojica imala nevjerojatnu radnu etiku.
– Rekao bih i po radnoj etici ali i po karakteru što se moglo vidjeti i na terenu i u nekim bitnijim trenucima utakmica.
Naš sugovornik imao je dribling s kojim je lomio suparničke obrane.
– To su bile tisuće i tisuće ponavljanja da bi taj dribling mogao biti koristan.
Premda je 1995. draftiran od Sacramenta, nikad se nije odlučio za NBA rekavši da želi osvajati trofeje u Europi pa je sada na glasu kao najveći košarkaš koji nikad nije igrao u NBA ligi.
– Imao sam ja poziv od koledža Temple, potom je uslijedio taj draft. Onda sam bio i vezan ugovorom, nisam završio ciklus s Bošom u Stefanelu. Prvo sam htio sve to potvrditi u Europi pa onda možda odem. negdje u 29. godini su došli pozivi od Tomjanovicha i nekih drugih klubova no ovdje sam potražio novi izazov u Barceloni koja do tada nikad nije bila klupski prvak Europe. Ja sam završio zadovoljan svoju karijeru.
Danas kao da je moda što prije otići u NBA ligu, steći slavu i zaraditi novac, a zadovoljstvo igranja na najvišoj razini kao da nije toliko u prvom planu kao prijašnjim naraštajima.
– I neki drugi igrači, poput Diamantidisa, nisu išli u NBA jer sam odlazak tamo ne mora biti potvrda kvalitete. Uostalom, mnogi su otišli a da se niti ne zna da su bili. Mnogi su napravili stvarno velike stvari pa se europska košarka približila NBA ligi a neke stvari radi i bolje. Je li to vezano samo za ugovore, je li vezano za odlazak u smislu potvrde a možda je i malo komotnije jer nemaš tog pritiska i odgovornosti za rezultate kao u Europi.
Našem sugovorniku zacijelo je godilo kada su ga novinari prozvali “bijelim Magicom“, podsjećajući da je jednako visok kao i Magic Johnson (205 cm) i da je igrač velikih kreativnih mogućnosti.
– To je krenulo od juniorskog SP-a u Edmontonu 1991. godine. Mislim da je to prvi napisao novinar Campana kojem je bilo zanimljivo da sam s tom visinom igrao na poziciji razigravača.
Kao igrač, Bodiroga je triput bio klupski prvak Europe (dvaput s Panathinaikosom a jednom s Barcelonom), a danas je predsjednik Eurolige. Koliko se to natjecanje promijenilo od tog vremena?
– Promijenilo se. Imam taj privilegij da mogu gledati Euroligu iz dva kuta. Kao netko tko je igrački doprinio u početku stvaranja Eurolige a sada kao dužnosnik. S godinama je napredovala, ove godine smo obilježili 25 godina i to je danas uvjerljivo najbolje klupsko natjecanje u Europi.
Što nam čelni čovjek Eurolige može reći o ideji NBA lige da se useli u Europu?
– Europa u ovom trenutku ima četiri klupska natjecanja, dva od Eurolige i dva od Fibe, koja su previše za europsku košarku. A peta bi donijela još više konfuzije na ovo što trenutačno imamo. Euroliga ima svoju strategiju kojim pravcem želi ići a teško mi je komentirati kada ne znam što je njihova strategija, koliko je njihova ideja definirana. Inače, u posljednje tri godine imamo nešto čega nije bilo u prethodnih 10 godina a to je dijalog s Fibom. U nekim stvarima se slažemo u nekima ne toliko ali uvijek radimo na pronalasku rješenje koje je najbolje za košarkašku javnost.
FOTO Srbi se prisjetili vatrenog dočeka u Zagrebu ’99., danas su doživjeli nešto što nisu od tadaFOTO Srbi se prisjetili vatrenog dočeka u Zagrebu ’99., danas su doživjeli nešto što nisu od tada
S obzirom na to da se Euroliga proširila i da će imati čak deset tjedana s dvostrukim programom, znači li to da neće biti mogućnosti da euroligaški igrači igraju za svoje reprezentacije? Kao nekome tko dolazi iz male zemlje, i česta je kolateralna žrtva takvih odluka, nama se nije svidjela ideja igranja reprezentativnih kvalifikacija usred sezone. A prije se igralo u lipnju i rujnu i sve su zemlje mogle na raspolaganju imati i svoje NBA a i euroligaške igrače.
– Moramo doći do kalendara koji će sve zadovoljiti a Euroliga nikad nije bila protiv nacionalnih prvenstava i reprezentacija.
Bude li mu žao da na prostoru bivše SFRJ osim dva srpska kluba nema drugih euroligaša?
– Morali bismo po tom pitanju napraviti malo dublju analizu. Išlo se po jednom ključu, pa se to mijenjalo. Neki to, recimo Cibona 2014. po osvajanju ABA lige, nisu bili spremni ispratiti.
No, zato Crvena zvezda i Partizan jesu. Je li njihov najjači adut puna dvorana?
– Premda je ambijent unikatan, nije samo to razlog njihove prisutnosti. Ta atmosfera jest neka stvar koja se rijetko viđa i mi imamo slučaj da ljudi dolaze iz Europe da gledaju utakmice Partizana i Crvene Zvezde, da osjete tu atmosferu, kako Beograd diše i živi i košarku. Uostalom, ti klubovi su se razvijali pa mogu konkurirati suparnicima u smislu onoga što mogu dovesti, kako trenerski tako i igrački i gledao ih kao dugoročne partnere.
Bilo je dosta prijepora oko ulaska u Euroligu Dubaija, kluba koji dolazi iz zemlje koja nije u Europi.
– Vidimo da svi sportovi teže ka Bliskom Istoku. I nogomet, golf, neki borilački sportovi pa je prirodno bilo da i košarka ima pogleda u tom smjeru. Ovaj posljednji Final Four u Abu Dhabiju je pokazao da Euroliga može organizirati nešto i na tlu Bliskog Istoka, da se mogu pomjerati granice, ali da se pri tome može zadržati svoj identitet. Bez toga nema strateške budućnosti.
Koje bi se to čudo trebalo dogoditi da Hrvatska ponovo ima euroligaša?
– To bi moralo ići nekim prirodnim putem. Mi danas u Eurokupu imamo Cedevita Olimpiju i Budućnost ali nemamo niti jedan klub iz Hrvatske koja je imala toliko važnih košarkaških centara. Mi uvijek pratimo, gledamo neka nova tržišta ali i klubove koji imaju viziju budućnosti. Manje je to do Eurolige a više do klubova i njihovih strategija.