Novinarka Jutarnjeg lista Ivanka Toma pokušava umanjiti hrvatske sportske uspjehe kroz tekst objavljen prije nekoliko dana. No, pravi izvor takvog pisanja nisu uspjesi hrvatskih sportaša, nego ono što oni predstavljaju. Kao i činjenica da joj očigledno ne odgovara njihov glazbeni ukus.
Toma “zaboravlja” naglasiti ključne informacije
“Finale u Oslu izazvalo je euforiju i uvjerenje da smo čudesna sportska nacija. Istina je nešto drugačija: ‘Totalna devastacija‘”, naslov je članka Ivanke Tome u Jutarnjem listu. Tekst nosi nadnaslov ‘Sportski mit’.
“Nogometaši su na Svjetskom prvenstvu osvojili broncu, vaterpolisti su svjetski prvaci, a rukometna reprezentacija je na netom održanom Svjetskom prvenstvu osvojila srebro”, točno nabraja Toma, ali se ipak pita jesmo li čudesna nacija kad je sport u pitanju.
I tu se usmjerava na skidanje “koprene uspjeha reprezentativnih sastava”. “Može li se doista govoriti o Hrvatskoj kao sportskoj naciji? Uostalom, kakva je politika Vlade prema sportu? Hoćemo li biti suncokreti i stihijski se okretati prema najpopularnijim sportovima, hoćemo li…”, pita se Toma.
“Cibona je bila dva puta prvak Europe, Split tri puta prvak Europe, a sada su nigdje”, kaže Vedran Šupuković, Tomin sugovornik.
I dok se ovakvim pisanjem nastoji stvoriti dojam kako su hrvatski sportski uspjesi samo mit, ne stavljaju se informacije u pravi kontekst. Npr. Cibona je bila dva puta prvak Europe u vrijeme bivše Jugoslavije 1985. i 1986. godine. Split od 1989.-1991. A tad igrači nisu smjeli odlaziti igrati u inozemstvo dok ne napune 28 godina. Što je za klubove značilo puno.
Istovremeno, od svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije Hrvatska ima najviše sportskih uspjeha, više nego sve preostale zemlje zajedno.
Tomi zapravo smeta glazbeni ukus hrvatskih sportaša
No, ne smeta Tomi i sličnima nikakva količina uspjeha, jer nostalgični su prema Jugoslaviji i problem im je što uspjesi hrvatskih sportaša zapravo predstavljaju, kao i njihov glazbeni ukus. A on je domoljuban, najčešće biraju najpopularnijeg hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona. To Toma zna itekako dobro, smetalo joj je to i 2018. godine.
“Dalićev zagrljaj s Thompsonom i kontroverznim voditeljem samo govori kakvi su njegovi politički stavovi. Ali, Perković i slični nisu izbornikov problem i teret. Zna se tko nas treba osloboditi ustaštva… “, pisala je tada Toma.
A odgovor je dobila od uredništva stranice MPT-a: “Poštovana novinarko, ono što je za vas i vašu medijsku kuću, Vučića i većinu istočnih susjeda ustaštvo, za nas 95 % u Republici Hrvatskoj je Hrvatsko.”
Potreba za oslobođenjem od jugonostalgije
Upravo zbog svega navedenog potrebno je živjeti i veseliti se hrvatskim sportskim uspjesima, a ne patiti od jugonostalgije.
Da je Jugoslavija opstala nikad ne bi Janicu i Ivicu Kostelić gledali na krovu svijeta, nikad ne bismo imali puno toga što danas imamo.
Zar doista netko misli da bi Davor Šuker, Goran Vlaović, Zvone Boban, Aljoša Asanović… imali prednost u odnosu na Dragana Stojkovića, Dejana Savičevića, Darka Pančeva, Sinišu Mihajlovića…? Pobogu, Miljan Miljanić na SP 1982. u Španjolsku nije poveo Marka Mlinarića iako je Mlinarić bio uvjerljivo najbolji nogometaš tadašnje države. Ista bi sudbina bila i Zvone Bobana 1998. samo što ne bi bilo Miljanića, već nekog drugoga.
Nećemo, naravno, nabrajati sve što ne bi bilo da je Jugoslavija opstala, ali ćemo reći nikada Jugoslavija nije bila sportska velesila koja je bila ravnopravna SSSR-u, SAD-u, Kini… To je obmana, to je mit, za razliku od hrvatskih sportskih uspjeha.