Bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Igor Štimac putem televizijskih ekrana prati sve utakmice hrvatske rukometne reprezentacije. Putem društvenih mreža im je u subotu iskazao svoju divljenje i podršku, a objavu je započeo rečenicom koja bi mogla izazvati polemike.
“Ovo staviti u udžbenike, a ne gurati transgender sranja… Gledam Domagoja Duvnjaka i Igora Karačića kako prevode nove generacije imena, lica, ratnika u izvođenju pjesme koja ne samo da se bori protiv zaborava, nego potiče ljubav. Kad je prije šest mjeseci Marko Perković Thompson objavio pjesmu ‘Ako ne znaš što je bilo’ mnogi su dežurni komentatori govorili i pisali da je prošlo vrijeme ovakvih pjesama”, napisao je.
Tvrdi da je Thompson pokazao da nisu u pravu. “Dok cijela Hrvatska, predvođena našim nevjerojatnim rukometašima, pjeva ovu pjesmu, svjedoči nam to da nikada neće proći vrijeme ljubavi za Domovinu. Ta ljubav je tako lijepo bljesnula ovoga siječnja, nakon godina čekanja, u igri, srcu, žaru i predanju onih koji su redovito među nama najbolji – hrvatskih sportaša”, dodao je.
Štimac je pokazao i emocije. “Gledam Zvonimira Srnu kako daje izjavu i prepun poštovanja pred pohvalama zlatnih rukometaša iz Portugala i Atene stidljivo ističe važnost tima. Taj isti igrač nije za sebe htio zadržati titulu najboljeg igrača utakmice, nego ju je podijelio sa svojim suigračem i cijelim timom koji ih je okružio u zajedničkoj navali čiste, tople i iskrene emocije”, napisao je.
‘Sport je više od igre’
Dodao je i kako je gledao Igora Vorija i Mirzu Džombu koji se raduju “nekim novim klincima koji će možda i njih skinuti s trona najuspješnijih hrvatskih rukometaša i prepoznajem u njima ljubav za dres koji su nosili”. “Gledam Dominika Kuzmanovića koji tako ponizno govori o svojim nevjerojatnim zaslugama, ne samo u ovoj utakmici, nego na cijelom turniru”, dodao je.
Naglasio je kako je u publici vidio toliko obitelji, toliko mladih, toliko djece koji možda i ne razumiju do kraja što znači pobijediti Francusku u polufinalu Svjetskoga prvenstva i kolika je to terapija generacijama naših ljudi kojima su sportaši često bili jedan od rijetkih izvora radosti u godinama neizvjesnosti i straha.
“Gledam u Dagura Sigurðssona kako pjeva riječi hrvatske himne i kako poslije utakmice zahvaljuje ‘herojima’ jer je svjestan da je sport više od igre, a da su nacionalni timovi izraz vjere, nade i ljubavi jednog naroda koji se, usred tolikih neslaganja, na ovom polju dokazuje kao uspješan, borben i spreman”, napisao je Igor Štimac.
FOTO: Paun Paunović/CROPIX
‘Ili će se viti, il’ nas neće biti’
Otkrio je i kako je on pratio utakmice. “Gledam u sebe kako i nakon 22 godine otkako sam pratio prvo prvenstvo jednako strepim, jednako se ljutim, jednako sa sobom samim pregovaram tijekom utakmice, jednako se naježim na riječi pjesama i jednako pustim suzu kad čista i topla emocija ljubavi nadvlada”, priznao je. Nastavio je u istom tonu.
“Gledam u hrvatsku zastavu za koju igraju naši sportaši i sjećam se kako su mi stariji znali svjedočiti da su u sportu navijali za Nizozemsku jer svoje zemlje nisu imali na turnirima, a upravo je nizozemska zastava ponajviše podsjećala na milu trobojnicu. Gledam je kako se vijori visoko iznad lica hrvatskih rukometaša, kako za nju ponosno danas skija Zrinka Ljutić, gledam je na obrazima prekrasne hrvatske mladosti u zagrebačkoj Areni, gledam je na tribinama, na srcima tolikih navijača i gledam kako još jednom svi zajedno ćutimo da je ona veća od nas samih”, napisao je.
Priznaje da ga čudi koliko su zapravo dragocjene sportske lekcije koje Hrvati tako često žive. “Ako ne znaš što je bilo, nek ti kaže hrvatska sportska povijest ispisana krvlju i znojem tolikih heroja koji su na svoj način izrazili i zaživjeli ljubav za milu trobojnicu praveći tako trajni zavjet Domovini: Ili će se viti, il’ nas neće biti! Fra Antonio Musa“, napisao je Štimac u svojoj objavi za koju je dobio brojne komentare podrške.