Na nedavno održanoj tematskoj sjednici Skupštine HNŽ-a, predstavnici sindikata suočili su se s otvorenim omalovažavanjem i pokušajima da im se uskrati pravo na dostojanstveno iznošenje stavova. Već na samom početku sjednice raspravljalo se hoće li govoriti jedan ili svi sindikalni predstavnici. Nakon „velikodušne“ odluke da svi mogu uzeti riječ, uslijedilo je ponižavajuće vremensko ograničenje – pet minuta po govorniku, stoji u priopćenju Unije sindikata.
Pet minuta! Da u tih nekoliko trenutaka sažmemo godine urušavanja obrazovnog sustava, nepravdu prema prosvjetnim radnicima, bijedne plaće koje su u HNŽ-u najniže u Federaciji! Da u pet minuta objasnimo zašto mladi učitelji napuštaju ovu zemlju, a oni koji ostaju sve teže spajaju kraj s krajem.
Štrajk je ujedinio prosvjetare, ali vlast ostaje nijema
U štrajk su jedinstveno stupili svi prosvjetni radnici u HNŽ-u – i oni koji rade prema bosanskom, i oni koji rade prema hrvatskom nastavnom planu i programu, pa čak i mnogi koji nisu članovi sindikata. Prvi put nakon dugo vremena nastavnici su pokazali zajedništvo i jasno poručili da ne pristaju na poniženje. Međutim, umjesto da saslušaju njihove zahtjeve, vlasti HNŽ-a koriste taktiku iscrpljivanja, nadajući se da će štrajk oslabiti i da će prosvjetari odustati.
Vlada HNŽ-a odbija ispuniti i minimalne uvjete štrajka. Umjesto da traži rješenje, primjenjuje metode represije poznate iz autokratskih režima. Paradoksalno, čak je i Aleksandar Vučić, autokrat kojeg poznaje cijela regija, popustio pred zahtjevima prosvjetara u Srbiji i pronašao sredstva za povećanje plaća. No Skupština HNŽ-a, zarobljena u vlastitoj bahatosti, nije bila sposobna čak ni ozbiljno razmotriti zahtjeve onih koji odgajaju i obrazuju buduće generacije.
„Dopustite ministru da radi“ – a tko će nama dopustiti da živimo?
Dok su prosvjetni radnici pokušavali ukazati na katastrofalne uvjete u školstvu, ministar je govorio o reformama, pravilnicima i zakonima. O svemu, samo ne o realnosti u kojoj učitelji žive. I dok se prosvjetari bore da prehrane svoje obitelji, ministar se požalio da mu je štrajk „teret“ i zamolio nastavnike da mu „dopuste da radi“.
Ministre, tko će nama dopustiti da živimo od svoga rada? Da školujemo djecu, da plaćamo račune? Prosvjetni radnici su okosnica svakog društva – ali vi biste ih, čini se, radije slomili nego podržali.
Skupština HNŽ-a: Unaprijed pripremljena farsa i ismijavanje prosvjetara
Da je sjednica bila pažljivo pripremljena s jednim ciljem – diskreditirati nastavnike i poniziti ih pred javnošću – pokazao je i njezin tijek. Predsjednik Skupštine neumorno je prekidao govornike, s podsmijehom ih upozoravajući da su prekoračili svojih pet minuta. „Ne pretvarajte ovo u cirkus“, poručio je, dok su istovremeno pojedini zastupnici, neometano i bez vremenskog ograničenja, držali monologe u kojima su vrijeđali i ponižavali nastavnike.
Posebno sramotno bilo je izlaganje zastupnika Salmira Kaplana, koji je bez ograničenja izrugivao učitelje, nazivajući ih „robotima“, jer, zamislite, zahtijevaju znanje i zadaju zadatke učenicima. Predsjedniku Skupštine ovakve uvrede nisu smetale. Nije bilo prekida, nije bilo upozorenja. To je bilo dopušteno jer je očito jedini cilj sjednice bio – ugušiti glas prosvjetnih radnika!
Laži, optužbe i zabrana odgovora
U atmosferi stranačkih direktiva, sve se svelo na pokušaj diskreditacije sindikata. Iznesene su optužbe da sindikati odlučuju o zapošljavanju i da Ministarstvo nije odgovorno za plaće u školama. Potpune neistine, ali one koje su, naravno, prošle bez sankcija.
Zastupnik Oliver Soldo izjavio je da ne treba potpisati Sporazum o zbrinjavanju tehnološkog viška jer on daje „prevažnu upravljačku ulogu“ sindikatu, a oduzima ju ravnateljima škola, što bi, prema njegovim riječima, dovelo do toga da se zaposlenici ponašaju „obzirno prema sindikalnim predstavnicima, a ne prema ravnateljima“. Ministar je pak štrajk nazvao nečasnim činom i najavio izmjene Kolektivnog ugovora, čime bi se zapravo onemogućilo pravo na štrajk.
Posebno oštar bio je dopredsjedavajući Skupštine, gospodin Tomislav Martinović, koji je prosvjetarima otvoreno zaprijetio „većom ulogom Zavoda“ u nadzoru, u kojem bi „u zadnjoj klupi sjedio inspektor i bilježio kako rade nastavnici“. Pitamo se je li gospodin Martinović ikada ikome polagao račun za svoj (ne)rad, s obzirom na to da su zastupnici prošle godine punih šest mjeseci primali plaću iako sjednice Skupštine nisu bile održavane.
Sindikalnim predstavnicima nije omogućeno pravo na odgovor. Ako su ravnopravni socijalni partneri, valjda su i oni trebali imati pravo, kao i ministar, obratiti se na kraju i dati odgovore na iznesene optužbe. No, nisu mogli demantirati neistine, jer su, kako su im rekli, „već potrošili svojih pet minuta“. I onda se gospodin dopredsjedavajući razočarao jer su sindikalni predstavnici napustili sjednicu i nisu saslušali rasprave do kraja. Demokratija u punom sjaju!
„Dragi učitelji-roboti, manje zadaće, molimo!“
Na kraju, kroz otrovni sarkazam, zastupnici su jasno poručili nastavnicima da nisu važni. „Dragi učitelji-roboti, zadajite manje zadaće – nije fer da zastupnici moraju pomagati svojoj djeci!“ Kao da je problem u zadacima, a ne u obrazovnom sustavu.
Dragi zastupnici, vi imate najveće plaće u državi, beneficije, osigurane mandate i moć donošenja odluka. A mi? Mi učimo vašu djecu, nosimo reforme na svojim leđima, trpimo poniženja i radimo za plaću koja jedva prelazi minimalac. No, ako mislite da ćete nas ušutkati – varate se.
Učitelji nisu roboti. Učitelji nisu glasačka mašinerija. Učitelji su ljudi koji vas mogu naučiti nečemu što očito nikada niste savladali – poštovanju i odgovornosti.
Sindikalni predstavnici su, unatoč vremenskom ograničenju, ipak uspjeli predložiti mjere za prevladavanje ove situacije. Prvi korak mogao bi biti dogovor o povećanju koeficijenata za prosvjetne radnike, kao i već obećano povećanje osnovice.
Čini se da prosvjetnim radnicima ne preostaje ništa drugo osim radikalnijih sindikalnih aktivnosti, u nadi da će oni koji vladaju napokon početi služiti onima zbog kojih su tu.