Crkva nam danas pred oči stavlja dvojicu svetaca: svetog Fabijana, papu i mučenika i svetog Sebastijana mučenika. Kao i inače o mučenicima prvih stoljeća i o papi Fabijanu imamo malo podataka.
Papa je postao 236. godine i veliku je ljubav pokazivao prema siromasima a naročito je vodio računa da imena onih koji su krvlju zasvjedočili ime Kristovo ostanu zapisana i zapamćena. Za vrijeme Decijeva progonstva papa Fabijan je poginuo mučeničkom smrću i pokopan u Kalistovim katakombama.
Sv. Sebastijan vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin. Posvetio se vojničkom staležu i u kratkom vremenu postao zapovjednik carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana koji prvih godina vladanja nije progonio kršćane.
Godine 298. Dioklecijan izdaje edikt po kojem kršćani postaju diskriminirani. Godine 303. nastaju najveći i najkrvaviji progoni protiv kršćana. Sebastijan, koji je ipak uspio ostati na carskom dvoru, bude tužen i kako se nije htio odreći vjere osude ga na smrt. Privezan je za stablo a vojnici su ga gađali strelicama.
Misleći da je mrtav, pristupi mu kršćanka imenom Irena kako bi ga pokopala, međutim, on je bio živ. Odnese ga kući i tu ga njeguje dok nije ozdravio. Sebastijan nije htio završiti kao bjegunac od mučeništva pa je opet pošao u carsku palaču ususret samom caru. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi duha.
Došavši k sebi i uvjerivši se da pred sobom ima živa čovjeka dao ga je umlatiti i baciti u jedan kanal. Odande su ga kršćani izvukli i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika.
ktabkbih.net/obican.info