Evanđelje dana Lk 4,14-22a
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: ‘Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.’
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Prema Lukinu Evanđelju Isusovo javno djelovanje započinje za subotnjega bogoslužja u nazaretskoj sinagogi. Subotom se najprije čitao odlomak iz Mojsijeva Petoknjižja, a onda bi se nudio proročki navještaj. Svaki Židov s navršenih trideset godina imao je pravo čitati drugo čitanje i onda ga svojim riječima protumačiti. Isus tumači riječ koju je pročitao sažimljući bitno i primjenjujući to na sebe: Danas se ova riječ ispunila. To DANAS bitno je za bilo koje dublje poimanje Svetoga pisma. Svakoga dana suočeni smo s Božjom riječju i Božjom voljom koja je očita u odlomcima koje slušamo. Uvijek se trebamo zapitati, vjerujemo li zbilja da iz te riječi progovara Bog, progovara Isus?
Revolucionarna rečenica koja zaključuje cjelokupno starozavjetno iščekivanje. Isus u svojoj osobi sažimlje svu povijest svoga naroda. Njegovim nastupom započinje novo, mesijansko vrijeme. U njemu se ispunjava Izaijino proroštvo, sada, u ovom povijesnom trenutku započinje obećana budućnost. Vrijeme obećanja prerasta u vrijeme ispunjenja. Ovo je povijesni KAIROS koji obuhvaća sve vrijeme Isusova javnoga djelovanja. Svi se dive u sinagogi milini riječi koje teku iz njegovih usta. Ali onda se okreće list ili pak vjetar, hladan, prepun mraza. Iznenada se njegovi sumještani sablažnjavaju, spotiču o svoga sumještanina. Izazov je ne njegov nauk, ono što on govori, nego konkretno osoba koja to izgovara. Nemoguće da je to on, ta s njima je odrastao. – Nije li to Josipov sin?
Isusovo „danas“ – a ne sutra ili u budućnosti
To kao da nam želi reći: Da, svi su očekivali spas, svi su očekivali da Bog zahvati u tijek ljudske povijest, svi su sanjali trenutak kad će ugledati Mesiju, ali u trenutku kad se pojavio očito je jedno: Oni su na drukčiji način predočavali mesijanski dolazak. Ne tako oporo. Ne upravo u Nazaretu. Ne barem u ovom trenutku u kojem se to odvija. Dakle, Isusovi slušatelji odgađaju sve za neku daleku, drugu budućnost, bez njih. I cijela zgoda svrši gotovo tragično za Isusa. Vrijeme se doduše ispunilo, kairos je tu, ali kraljevstvo Božje ne bijaše prihvaćeno.
Ono danas iz Nazareta nastavlja se kroz cijelu povijest Crkve. Ili ga se niječe, ili pak želi sterilizirati. Razlog je isti. Čovjeku, konkretnom, jednostavno ne odgovara da ga Bog ometa, da mu se u bilo čemu taj Bog isprječuje, jer su tada u pitanju i opasnosti sve čovjekove želje, planovi i nadanja. Tada se treba mijenjati, i stoga mi sve radije prebacujemo u budućnost. Ono što se odigralo u nazaretskoj sinagogi, nastavlja se kroz povijest, do današnjih dana.
U Isusovu poimanju to danas bijaše presudno. Toliko puta govori se u evanđeljima: „Danas vidjesmo neviđeno. Danas čusmo nečuveno iz Isusovih usta“. Isus reče Zakeju: „Danas dođe spasenje ovoj kući!“, ili pak onomu razbojniku na križu: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju!“ Augustin je molio za obraćenje i čisto srce, ali trajno sa zadrškom: „Samo ne danas. Možda sutra ili negdje u budućnosti. Teško se ostaviti grijeha, navika, ovisnosti“. Tako misle svi kockari, pijanci, bludnici, ovisnici, pušači… Samo još jednom, samo ne DANAS.
Isus kao ispunjenje svih očekivanja
Stoga se moramo pozabaviti ovim Isusovim „danas“ ne samo zbog evanđeoske istine, nego i zbog obnove same Crkve u našem vremenu. Nemoguće je započeti s obnovom Crkve, ako se ne prihvati jednom zauvijek ovo Isusovo „danas“ iz Nazareta. Sve u Crkvi zavisi od toga vjeruje li ili ne vjeruje da se danas i ovdje ispunjavaju sva Božja obećanja, da Bog i danas djeluje u našoj povijesti.
Isusu to „danas“ Boga u povijesti bijaše srčika njegove cjelokupne egzistencije, njegova svega poslanja. Njemu je jedno jasno: Obećana, željena, iščekivana, moljena se budućnost ozbiljila, ona se događa ovdje. Bog želi zagospodariti, i samo se u tome svjetlu daju razumjeti Isusove riječi: „Blago očima koje vide što vi vidite. Jer velim vam, mnogi su proroci i kraljevi željeli, žudjeli vidjeti što vi gledate – i nije im se posrećilo“ (usp. Lk 10, 23sl.). Mnogi su i onodobno prigovarali Isusu kako svijet ide svojim tijekom, ali im on uzvraća riječju: Ako ja pak prstom Božjim izgonim zle, nečiste sile, onda je zbilja među vama Božje kraljevstvo (usp. Lk 11,20).
Nečiste sile očituju se i danas u raznim oblicima. Čovjek mora izići iz svojih prisila, svojih stezulja, zatvora u koje se zatvorio, mora na slobodu. Mora ponovno moći disati, prodisati, mora ponovno naučiti vjerovati, moliti, pouzdavati se. Bog dolazi. Kad Bog dolazi, tada se sve mijenja. Ništa Bog ne čini polovično. On dolazi i danas, meni i tebi, nama ovdje. Bog se izrekao do kraja u Isusovoj osobi, on želi danas i ovdje sa svojim narodom slaviti gozbu, svadbenu gozbu na koju poziva. Ljudi – znamo iz Isusovih prispodoba – odbijaju pozivnicu, svatko se bavi svojim poslovima, ide za svojim privatnim razlozima. Kao uvijek imamo onaj ispričavajući: Došao bih, ali… , ne u ovom trenutku.
Nemamo pravo na odgodu…
Isusovo „danas“ veli svakomu od nas: Nemaš vremena za odgodu. Svijet je u plamenu. Gori. Sada i ovdje se moraš odlučiti. Susreo si se sa samim Bogom u mojoj osobi. Već ovdje i sada moraš založiti sebe i cijelu svoju egzistenciju. Božji je poziv upućen upravo tebi kroz Isusa i preko njega.
Ono na što Isus smjera nije moralni imperativ, prisiljavanje na nešto nemoguće, nego je to radosni poziv da čovjek sudjeluje u radostima svadbene gozbe. Radost je to zbog pronađena blaga i bisera zbog kojih se ostavlja sve, razdaje sve i uzima ih. Ne samo zbog njih nego i zbog radosti što je čovjek otkrio životnu sreću. Ponuda traje i danas. Na nama je odlučiti se.
Isusova nastupna riječ je jasna. Jednostavna. Prodire u srce i izaziva. Nakon nastupnog govora, mesijanskog manifesta, provaljuje poslije trenutnog zanosa i pristanka, sva protiv Isusa desetljećima nataložena agresivnost, mržnja. Isus se, zacijelo, nikad nije povodio za mišljenjem ili stavovima okoline, sumještana, u svemu je odskakao, bio trn u oku, žalac u tijelu, živi prigovor njihovim postupcima i grijesima. I kao takav pravednik mora biti uklonjen!
Tipično starozavjetni postupak. Sretan onaj tko uvidi da ga se Isusova riječ tiče, da ga ona pogađa! Jer taj je onda spašen, ako je prihvati. Moje srce mora biti dirnuto Isusovim pogledom, očima, bićem. Mora mi postati jasno da se pred Isusom moram mijenjati. Da pred njim važi samo obrat. Na taj izazov ne bijahu spremni Isusovi sumještani, Nazarećani.
Moramo biti pogođeni riječju, biti sretni zbog toga što smo katolici. Radovati se što možemo ponuditi svijetu nadu koju svijet nema. Svijet gladuje i žeđa za Bogom. Što mu nudimo? Kakvu duhovnu hranu? Iz limenki, konzervi, kojima je možebit već istekao rok trajanja? U našim ćemo crkvama prije susresti zijevanje i dosadu, nego istinsku pogođenost Riječju do suza.
Svaka umjetnina nosi potpis svog tvorca. Jednako bismo i mi kršćani morali nositi ubilježen biljeg svog Gospodina i pronositi ga svijetom. Dogodit će se to tek kad svoju vjeru pounutrašnjimo, u molitvi i tišini, poput Isusa i Marije. Ako je utkamo u srce i svoje biće, ako iz nje živimo. I ponudimo je kao životvornu i spasonosnu hranu, kao Luka.
Oslobađanje sužanja
U nastupnom govoru u nazaretskoj sinagogi Isus navodi riječi proroka Izaije o „oslobađanju sužanja“. Uzme li se izvornik, on rabi riječ koja se odnosi i na oprost grijeha – „afesis“. Isus riječ rabi kad se s učenicima oprašta prema Lukinu Evanđelju. Šalje ih u svijet naviještati obraćenje, oprost grijeha (usp. Lk 24,47). Oprost grijeha bitna je protežnica Isusova javnog djelovanja. Opraštao je grijehe, tj. kidao veze, lance koje su ljude vezivale za zlo, oslobađao iz robovanja, sotonske navezanosti na zlo.
Nad kaležom izriče riječi da se njegova krv prolijeva za oprost, otpuštenje grijeha, a prva riječ nakon uskrsnuća bijaše – „Mir vama! Primite Duha Svetoga!“ I onda daje nalog učenicima „otpuštati“, „opraštati grijehe“ (usp. Iv 20,23). Koji osjećaj nosimo u sebi kad se nad nama izreknu te riječi u ispovjedaonici? Tu nas dira samo Nebo. Zahvalimo Gospodinu što nas uvijek iznova oslobađa… da živimo kao slobodni ljudi. „Za slobodu nas Krist oslobodi“ – dovikuje Pavao Galaćanima – stoga se „čvrsto držite i ne dajte se ponovno upregnuti u jaram ropstva“ (Gal 5,1).