Evanđelje dana Lk 1, 57-66
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca — Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Okolnosti Ivanova začeća, trudnoće njegove majke i rođenja bijahu do te mjere neobične i čudesne da su se svi u čudu pitali, što li će biti od toga djeteta. Neupitno bijaše njegovo poslanje, njegov potonji poziv proroka. Starica postaje majkom, doživljava na sebi izravni Božji zahvat. U okolnostima rođenja te obrezanja osmoga dana sve je usmjereno prema davanju imena. Kojim ga imenom imenovati?
Majka je uporna: Ime mu je Ivan, zvat će se Ivan, što znači: Bog je milostiv, Bog se smiluje. Tim ga je imenom nazvao već Anđeo prije začeća, za ukazanja u Hramu Zahariji. Potvrđuje to svećenik slovima na pločici. I onda mu se otvaraju usta te slavi Gospodina. Nitko ne zna što će od djeteta biti, ali svi slute velike stvari koje Bog s njime namjerava, zbog okolnosti rođenja.
Dijete nije samo biološki nastavak svoga oca, nije on otac u novom, pomlađenom izdanju, nije on samo Zaharijin sin, nego u ovom djetetu dolazi do izražaja samo Božje smilovanje i izravni Božji zahvat. Sam otac mora naučiti iz onoga što se dogodilo s navještajem rođenja i u potonjim mjesecima kako je ovdje Bog odlučni čimbenik te da Bog vodi glavnu riječ u životu njegova sina. Čovjek želi živjeti u svojoj djeci, kad se nasiti ovozemaljskih dana. Predivno se o djeci izrazio libanonski pjesnik H. Džubran u svome Proroku:
“A žena koja stajaše s čedom na prsima reče: Govori nam o djeci. – I Prorok reče: Vaša djeca nisu vaša djeca./ Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. – Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. / I premda su s vama, ne pripadaju vama. / Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli./ Jer, ona imaju vlastite misli. / Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše. / Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima./ Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. / Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. /Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele. / Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko./ Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude usmjerena prema radosti. / Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.”
Ne samo da je njegov sin budući prorok, i sam Zaharija otvara u tom trenutku usta i izgovara istinski proročke riječi. Naviješta mesijansko, Mesijino vrijeme. Ispunjen je u tom trenutku iznutra, u cijelom biću, snagom Duha Svetoga i prorokuje u žaru i punini Duha Svetoga. Pred Bogom je sa svojom ženom hodio pravedno, obdržavao sve zapovijedi, služio Gospodinu, i sad ga Duh uzima da bude njegovo oruđe, preko njega upućuje riječ svim potonjim naraštajima. Nastupa novo vrijeme, novo doba.
Kao prvo naviješta oslobođenje, otkupljenje. Bog je pohodio svoj narod koji stenje u ropstvu, koji je pod tuđinom. Pod rimskom vojničkom čizmom, čuvene i slavne rimske legije gaze njihovom domovinom, nevolja se spuštala na narod na sve strane, već stoljećima nije bilo proroka u Izraelu, bezboštvo se širilo pa tako i zaborav Boga. A Bog je šutio. Nije bilo više jedinstva u narodu, među vođama mnogo stranaka, farizeji, saduceji, zeloti, obični puk. Iskorištavanje i socijalna nepravda, jedna rana veća od druge. Bijaše to vrijeme tapkanja u polumraku, vrijeme neizvjesnosti i krajnje nesigurnosti. I podiže nam snažno spasenje – u domu Davida sluge svoga: Krist Mesija je tu, moćno Božje sredstvo u svijetu. Započinje vrijeme spasenja i obnove Izraela.
Svi su se pitali što li će biti od toga djeteta. To se pitanje može postaviti nad svakim novim životom koji ugleda svjetlo ovoga svijeta. Ni o kome čovjeku ne može se reći što je on, tko je i što je on, odnosno tko će on biti, što će od njega postati. Svaki je čovjek tajna koju postupno otkriva u životu, svatko je melodija koju mora odsvirati, ton koji mora otkriti, pjesma ili simfonija u ovome svemiru koja mora zabrujati.
Ivanov će život biti u oprjeci sa svim postojećim, on će živjeti osebujnim životom, a ne kao suvremenici, ili pak mi današnji ljudi. Ruka Gospodnja bijaše s njime. Ruka kao znamen moći koja ga vodi i štiti ispružala se nad životom toga djeteta od samoga početka. Ali je to veoma često i preteška ruka Gospodnja. Ruka Gospodnja kao čovjekova sudbina. Fatum.
Nalik je to iskustvu koje je imao Mojsije u pustinji pred gorućim grmom. Kad Mojsije pita Gospodina spram imena, ne odgovara Bog ljudskim ‘pojmom’, ‘imenom’, ‘naslovom’ pa ni bogoštovnim oslovljavanjem nego nekom vrsti trajne, vječne nazočnosti: “Tu sam kao onaj koji ću biti” – i to da je ‘Bog tu’, ‘Emanuel’, u svakoj prilici, u svakome trenutku čovjekova života, to je sve što čovjek može izreći o Bogu i što može iskusiti u životu.
Moć i snaga koja ga obuhvaća, prati gdje mu treba i kad je treba, zaštita u trenutcima straha, pomoć u trenutcima osamljenosti i klonulosti. Utjeha i orijentacija na koju se čovjek može osloniti u svome životu. To je naš Bog koji se ne da zatvoriti niti zbiti u misaone pojmove, u krletke riječi (Džubran), nego je uvijek tu, trajna prisutnost, Bog s nama, Emanuel.