Evanđelje dana Lk 1,26-38
Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.« I anđeo otiđe od nje.
Tumačenje fra Tomislava Pervana
S ovom su svetkovinom redovito povezani nesporazumi u svijesti većine vjernika, budući da većina nema ni jasne predodžbe o ‘istočnom’, izvornom grijehu praroditelja. Kako je ova svetkovina vezana upravo uz tu ‘ljagu’ kojom smo obilježeni svi u svojoj naravi, Marijin imunitet od tog grijeha, te ljage, nekako je diže u svijesti vjernika u nedostižne sfere, u nekakvu božansku povlaštenost, do koje se nemoguće običnom smrtniku vinuti.
Međutim, potrebno je i ovdje naglasiti upravo ono što se ističe i naglašava i kod ostalih Marijinih svetkovina. Mi Mariju slavimo u teološkom smislu da bismo istaknuli njezine antropološke crte, odnosno u Mariji slavimo ostvarenu antropologiju, čovjeka u onom izdanju kakva je Bog zamislio, stvarajući ga na svoju sliku.
Dakle, ne slavimo njezina odličja, povlastice, nego slavimo Božje djelo u njoj. Slavimo tajnu njezina već ostvarena, i svoga osobnoga i zajedničkoga očekivana spasenja i otkupljenja. Ili kao što veli Poslanica Kološanima (1,22): “Sada vas pomiri smrću njegova (tj. Kristova) smrtnog tijela da vas izvede preda se svete, neporočne (Vulgata: immaculati – Maria Immaculata!) i besprijekorne”. Poslanica Efežanima (5,27) primjenjuje i prenosi to na cijelu Crkvu, koju je “Krist ljubio i sebe samoga predao za nju, da je učini svetom i čistom u kupelji riječi, da sam sebi privede Crkvu kićenu, bez ljage ili bore…, da bude sveta i bez mane”.
Otkupljenje je dakle oslobođenje od krivnje, osobne i kolektivne, pobjeda milosti i Krista nad silom tame i Zla. U nama i na nama se treba ostvariti što je započeto u Mariji, po milosti. Mi nismo samo u vrtložniku ni kolopletu krivnje i zla, nego smo Kristovim djelom već oslobođeni te to trebamo životom svjedočiti. Marija je tu uzor i poticaj.
Današnji nam blagdan, i uopće sve što svoji u svezi s Marijom u mariologiji i marijanskoj pobožnosti rječito zbori, koliko je u Božjim očima vrijedan jedan jedini, odnosno svaki ljudski život. Pojedinci su se upuštali u proračune koliko je vrijedio jedan ljudski život npr. u koncentracijskim logorima, nakon jednogodišnjeg boravka, prisilnog rada, koliko je vrijedio i vrijedi život u tolikim Gulazima, sibirskim, a danas gdje su ljudi obična radna snaga, zatočenici jedne gole sile i prisile.
Koliko je vrijedan jedan ljudski život u ovim ratovima diljem svijeta? Je li čovjek samo to što neki tvrde, ili je u njega pohranjeno daleko više? Upravo nam to veli današnji Marijin blagdan. Čovjek jest u biti prolazno biće, podložno zakonima propadanja, ako ga se promatra čisto materijalistički. Ali nam Biblija od samih početaka govori o neprolaznom, o vječnom u čovjeku, o onome što nije samo od ‘gliba zemaljskog’, nego od Duha Božjeg. Govori o Bogu koji spasava i otkupljuje, koji u čovjeka usađuje klicu besmrtnosti i vječnosti. Unatoč svemu, Bog čovjeka ne otpisuje.
Da je tome tako, svjedoči današnji Marijin blagdan. Božja vjerna ljubav nije uzaludna. Postoji čovjek koji je spreman do kraja prihvatiti Boga u sebe i svoj život. Današnji blagdan je blagdan Marijina izuzeća ispod ok(r)uženja grijeha i grijehom, bezboštva. Na Mariji jasno očituje što sa svima nama namjerava. U Marije to nije išlo bez njezina pristanka, neće ni kod nas. Otkupljenje znači ljubav, a ljubav je djelatna samo onda kad se uzvrati.
Marijin današnji blagdan nam veli: Postoji čovjek koji u svojoj srčici, svojoj jezgri nije bio zahvaćen grijehom. Nije to zbog njezine zasluge, nego zbog očekivana Božjeg zahvata po Logosu u svijetu. Duh ju je do te mjere ispunio, da je u Anđelovu navještaju Gabrijel jednostavno oslovljava sa “Zdravo, Milosna!” (izvorno: Haire, Keharitomene! Lk 1,28). Ne oslovljava je imenom koje baštini od svojih roditelja, makar i samo ime Marija znači otprilike: Osoba koju Bog nadasve ljubi. Ili osoba koja Boga nadasve ljubi. Uzajamnost primljene i uzvraćene ljubavi. Tako bi Marija značila: Jahvina ljubljena, preljubljena. Odvijeka preljubljena Gospodnja sluškinja koju je Bog izabrao za posudu Duhu Svetome (Litanije: posuda duhovna, posuda Duha!) i svome Sinu koga je trebala začeti i nositi u svome krilu.
U Mariji kao da sam Bog želi pokazati što je pripremio unutar povijesti za sve žene, sve ljude, prema Marijinu primjeru. U Mariji i po Mariji, Jahvinoj Preljubljenoj, očituje nam sam Bog svoje ženstveno, djevičansko i majčinsko lice. Ono ‘Milosna’ (grčki Keharitomene) novo je Marijino vlastito ime. Stoji u uskoj svezi s ‘haris’ (tj. milost, karizma), a haris je uvijek vezana uz izravno djelovanje Duha Svetoga u stvorenju i Crkvi. Tako je Marija od svog početka, ne po prebivanju i nošenju Druge božanske osobe, Sina Božjega, nego po samom izravnom zahvatu Duha Svetoga novi hram, nova zavjetna škrinja, kako je opijevamo u rječniku himnologije, istočne i zapadne Crkve.
Ako je ogavnost, gađenje, besmisao i ništavilo, praznina i frustriranost označnica gotovo bismo rekli cijeloga minuloga stoljeća, u Mariji imamo čovjeka, osobu koja u toj sumornoj i zamornoj atmosferi nudi zračak nade i optimizma, vjere da ne svršava sve u ništavnosti i rušenju.
Današnji nam blagdan poručuje da se Bog ne miri s grijehom u nama i daje nam mogućnost da se oslobodimo svoje zarobljenosti i blokiranosti krivnjom, strahom, bezizlaznošću. U Mariji slavimo svoje otkupljenje i stoga nam je podignuti pogled prema njoj.
Današnji blagdan je upitnik svima nama: Što ti je vrijedan ljudski život? Život tvoj, vlastiti, život tvog bližnjega, život stranca, tuđinca, nerođeni život, život neprijatelja. Bogu je čovjek toliko vrijedan da se on spušta i postaje čovjekom. Zato i gledamo prema Božiću kao nadnevku kad je Bog u povijesti postao čovjekom i pokazao nam svima da mu je potrebno uzvratiti ljubav.
Čovjek nije lik beznadno okovan u ustroj svijeta i prilika u kojima živi, makar nam to žele takvima prikazati i mediji (poput filma, TV, novina) i suvremena književnost i filozofija. Marija je putokaz za izlaz. Ako već Apostol (2 Kor 5,17) može uzviknuti: “Stoga, ako je tko u Kristu, on je nov stvor. Staro je nestalo, novo je, evo, nastalo”, to se može poglavito primijeniti na Mariju.
Nastajat će i ostvarivat se i u našemu životu, budemo li imali Mariju pred očima, čistu Ružu otajstvenu, ili predivni lotos koji se rascvjetava prekrasno na površju močvare ili baruštine. I na nama je birati: Ostati u baruštini, prljavštini svijeta, grijeha, krivnje, ili se okretati i ići prema Suncu poput prekrasna lotosa.
Bezgrješno začeće
Živimo u vremenu, društvu i kulturi koja je snažno obilježena težnjom za perfekcionizmom. Sve mora protjecati perfektno, sve mora funkcionirati kao ‘podmazano’, bez zastoja. Strojevi moraju raditi besprijekorno, proizvodi na tržištu bez ikakve mane, svakim danom sve perfektniji. Računala, mobilni, pametni telefoni moraju besprijekorno funkcionirati. Sve se podvrgava strogim kontrolama kvalitete, sve ima svoje zacrtane standarde ispod kojih se ne smije ići. Inače nisi konkurentan. U gastronomiji, na plažama, restoranima. Perfektni gostoprimac, perfektni restoran, savršena figura, perfektni godišnji… U svakome postoji duboka čežnja za kvalitetom, sve mora biti vrhunsko. Nešto je u nas genetski usađeno da težimo za savršenim, potpunim, da se ne zadovoljavamo prosjekom.
U Mariji bez grijeha začetoj Bog nam, čini se, izlazi ususret. Našoj žudnji za perfektnim, za savršenim. Slavimo Mariju, Bezgrješnu, Neokaljanu, Besprijekornu, Savršenu. Njezina nam svetkovina, kao i svi njezini blagdani, vele: Da, čovjekova težnja za savršenošću je opravdana, dobra, naravna. Bog nam daje pravi liku, pravu osobu, kao uzor.
Kod Marije nije riječ samo o nekim kvalitetama, o nekim sposobnostima ili umijećima kojima ona ovladava, kao primjerice, kod savršene pijanistice ili violinistice. Ne, u Marije je riječ o posvemašnjoj čistoći, savršenoj, besprijekornoj sačuvanosti cjelokupnoga bića, sve egzistencije. Cijeli njezin život jest bez grijeha, savršenstvo u osobi. Bezgrješnost utjelovljena u njezinu biću. Tu se obistinjuje ono što je Isus rekao svojim učenicima: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48). Da, vjernici trebaju biti savršeni, cjeloviti kao što je to Otac Nebeski. Biti poput Boga, kao sami Bog. Nismo li time izazvani preko svojih sila i mogućnosti?
Bilo bi to tako kad bi savršenstvo u Božjim očima bilo prema našem poimanju kao put trajnoga uspona od nesavršenoga prema savršenome, i to vlastitim silama, vlastitim voljnim snagama, s pomoću nekih vježba. Ne, nije riječ o uvježbavanju.
Kršćansko savršenstvo, savršenost nije plod čovjekova truda i nastojanja, nego je to ponajprije dar! Marija je Bogom obdarena, ne samo u trenutku kad je Gabrijel stupio u njezine odaje i prenio joj poruku od samoga Boga da će biti Majkom Mesije, nego je ona od samoga svoga začeća, od začetka svoje egzistencije, prvoga trenutka svoga bivovanja čista, savršena, bez mane i grijeha. Ona je bez grijeha istočnoga začeta. Time postaje uzorom Crkve, svih vjernika, majkom svih kršćana.
Ne znači to kao da bi za uspjeli i osmišljeni kršćanski život bili suvišni pojmovi poput odluka, nastojanje, ustrajnost, čvrstoća, vjernost. Ne, ni Mariji nije padalo sve jednostavno u krilo. Treba i osobna odluka, osobno da, osobni angažman. I u nje ima pitanja, hrvanja, i njoj mač boli probada srce, kako reče stari Šimun. Isto tako i u samoga Gospodina Isusa. Ali snaga nije u čovjeku, nego ona dolazi od samoga Boga. Kršćanin nije self made man, nego milošću obdareno Božje stvorenje.
Ključni biblijski tekst pronaći ćemo u Poslanici Efežanima (1,4-6): U Kristu nas je Bog izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim. U ljubavi nas izabra, predodredi, da postanemo njegovi sinovi i kćeri da budemo na hvalu njegove slave.
Kršćanski je put ponajprije put izabranja, a ne našega izbora. Nije taj put moja osobna ili tvoja ideja, nego je odgovor na Božji zov. Bog ima za svakoga od nas svoj posebni plan i treba ga osluškivati u životu.
Marija je osoba koja do kraja živi za Boga. Njezin je život otkan od Božjih i ljudskih niti, a riječ tekst i tekstura te naše riječi za tekstil imaju isti korijen. Tekst se stvara redanjem i slaganjem slova i rečenica u misaonu i smislenu cjelinu, a isto tako i tkanje se odvija na sličan način, povezivanjem niti u jednu cjelinu.
„Mistika i mističko oduševljenje nije nikakav luksuz za izabrane. Bez mistike moralni je život u opasnosti da bude obični životni uzmak, askeza se pretvara u duhovnu sušu, učenost u pospanost a religijska praksa u običnu životnu rutinu, naviku“ (Lubac).
Sapientia je umijeće kušanja, iskušavanja, duhovnoga iskušavanja gdje čovjek prihvaća u sebe i svoje biće mistična iskustva. Iskušati život – to je životna mudrost.
Neki je siromašak molio naskroz svjestan svoje nedostojnosti. Obraćao se Gospodinu Isusu: “Gospodine, nisam dostojan unići u tvoje kraljevstvo, ali zbog svoga velikoga milosrđa, ja znam da ti ne možeš zatvoriti preda mnom vrata raja. Ja te jednostavno molim, dodijeli mi zadnje mjesto.” – I Isus je jednostavno odgovorio: „Dat ću ti zadnje mjesto. Bit ćeš do moje Majke!“