Iako se o njemu povijesno zna tek da je rođen oko 270. u Maloj Aziji i da je umro oko 350. godine u gradu Miri kao tamošnji biskup, sveti je Nikola biskup ušao u sam vrh svetačke “ljestvice popularnosti”. Crkve i kapelice njemu posvećene ne daju se ni izbrojiti, osobito na pravoslavnom Istoku, ali i u Francuskoj ili Njemačkoj sv. Nikola ima više od 2.000 “svojih” crkava, u Hrvatskoj više od 120, na malome Islandu 40, a u samome gradu Rimu čak 26. K tome, na ovaj ili onaj način, taj je svetac zaštitnik gotovo polovice svijeta! Silnu omiljenost u narodu ponajprije ima zahvaliti brojnim i divnim legendama koje, ma koliko bile “dorađene” ljudskom maštom, uvijek svjedoče jedno: veliku svečevu ljubav prema najmanjima, potrebitima, siromašnima…
Najpoznatija je ona legenda po koje se sveca štuje kao zaštitnika udavača. U Patari, rodnom gradu sv. Nikole, živio je neki propali plemić koji je, ne imavši novaca, odlučio na najnedostojniji način trgovati mladošću svojih triju kćeri. Vidjevši to, sv. Nikola je potajice noću na prozor njegove kuće donosio vrećice s novcem kako bi nevoljni otac imao pristojan miraz za svoje kćeri. Iz te legende razvio se i predbožićni običaj nikolinjskog stavljanja darova u dječje čizmice na prozorima. Običaj koji, bar u našim krajevima, nije uspio istisnuti ni komunizam svojim “preoblačenjem” svetoga biskupa u “Djeda Mraza” (pa će se valjda moći oduprijeti i novopridošlom “Božićnjaku”)!.
O ljubavi sveca prema maloj djeci svjedoči i legenda po kojoj je sv. Nikola u nekoj gostionici otkrio kako opaki gostioničar ubija malu djecu i poslužuje gostima njihovo meso. Našavši troje djece natiskane u bačvu za rasol, svetac ih je znakom križa oživio i spasio!
Zaštitnikom ozbiljnih, morem i vjetrom šibanih pomoraca, sveti Nikola je postao – kako predaja kazuje – kad je na povratku s hodočašća u Svetu Zemlju naredio valovima da se smire, pa je brod sretno stigao u luku. Mornari su mu se odužili pa danas vjerojatno nema luke na svijetu bez svečeve kapelice ili bar zavjetne slike.
ktabkbih.net/obican.info