Jedan od velikih osnivača i promicatelja redovničkog života na Istoku, uz sv. Pahomija i sv. Bazilija, jest i sv. Saba. Prije nego opišemo život sv. Sabe, recimo najprije nešto o podrijetlu redovničkog ili monaškog života.
Pošto je kristijanizirala gradove, Crkva je, prije nego je osvojila sela, zauzela pustinje zahvaljujući monaštvu. Taj oblik kršćanskog života, jednako važan za povijest Crkve i civilizacije kao i drugi, ne predstavlja ipak novost, nego samo u svom razvijenom obliku. Možemo zapaziti njegovu prethodnu fazu u kršćanskom asketizmu (asketai, continentes, virgines), koji je bio veoma raširen, a koji se temelji na “evanđeoskim savjetima”:
“Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti neka shvati!…”
“Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!” (Mt 19,21.22).
“Ja bih htio da svi budu kao i ja; ali svatko ima od Boga svoj poseban dar; jedan ovakav, drugi onakav. Neoženjenima i udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao i ja…” (1 Kor 7,7-8).
“Za djevice nemam nikakve zapovijedi (od Gospodina), ali dajem savjet kao onaj koji, zahvaljujući Gospodnjem milosrđu, zaslužuje povjerenje…
Htio bih da budete bez briga. Neoženjeni se brine za Gospodnje: kako će ugoditi Gospodinu… I neudata žena i djevica brine se za Gospodnje: da bude sveta tijelom i dušom…” (1 Kor 7).
Kod nekih je osoba asketski polet, vlastit kršćanstvu od početka, dopro dotle da su se tamo od III. stoljeća askete počeli odvajati od društva u zabačena, samotna mjesta i pustinje. Zbog njihova samotnog života počeli su nazivati te askete monasima (monahoi, monazontes) ili anahoretama (od anahorein, što hrvatski znači: pobjeći, udaljiti se), a kasnije eremitama, pustinjacima.
Razlog za takav način života nisu dala ni progonstva protiv kršćana, o kojima govori Sozomen, ni, kada su ona prestala, gađenje nad porocima civilizacije onoga doba te nad mlakošću koja je zahvatila i kršćane, nego bitno asketski ideal koji se nije mogao postići dostatno u prijašnjim oblicima života. Takav je ideal prigrlio i sveti Saba.
On se rodio u Kapadociji, u Maloj Aziji. Otac mu je bio rimski časnik. Kad je bio premješten u Egipat, pošao je onamo sa ženom, a sina je ostavio kod njegova ujaka. No, ujna nije trpjela dječaka, zato on ode k stricu. To je proizvelo svađu između te dvije obitelji. Da bi se Saba tome uklonio, pode u samostan. Nakon 10 godina poniznog i pokorničkog života dobije dopuštenje da hodočasti na sveta mjesta u Jeruzalemu. Usput je bio i u Aleksandriji, gdje se susreo s ocem koji ga je počeo odgovarati od redovničkog života. Ali, mladi se redovnik nije dao nagovoriti da napusti redovničko zvanje.
Došao je u Jeruzalem i tu je u obližnjim brdima osnovao glasoviti samostan Mar Saba, koji je na Istoku poznat kao “velika lavra”. Kao opat toga samostana borio se protiv vjerskih zabluda tadanjega vremena. Pripisuju mu i bogoslužni red, tzv. “tipikon”, za čitavu crkvenu godinu te redovničko pravilo koje nosi njegovo ime. Umro je u dubokoj starosti od 92 godine. Časti ga kao sveca istočna i zapadna Crkva. U Rimu na Aventinu sagrađena je u čast sv. Sabe u IX. stoljeću lijepa bazilika. Svečeve relikvije nalazile su se dugo godina u Veneciji. U znak približavanja istočne i zapadne Crkve te za svjedočanstvo ljubavi prema istočnoj kršćanskoj braći odobrio je papa Pavao VI. da se prenesu u samostan Sv. Sabe blizu Jeruzalema. Tako su nas zajednički sveci, uz svetog Andriju i sveti Saba, koje slavi istočna i zapadna Crkva, počeli približavati.
ktabkbih.net/obican.info