U rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte Celio, nalazi se grob osnivača pasionista svetog Pavla od Križa. On se rodio 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove. Već od rane mladosti osjećao je iskrenu i duboko proživljavanu pobožnost prema raspetome Kristu. Njegovu je muku revno i postojano razmatrao, njome se duhovno hranio, na njoj svoj značaj izgrađivao. Da se i sam što više suobliči raspetome Gospodinu, svoje siromašno tijelo podvrgavaše oštrim pokorama. Po noći je bdio, bičevao se, a po danu molio i postio.
Kad je god. 1715., potaknuta od Klementa XI., Venecija opremila vojsku protiv Turaka, pridružio joj se i Pavao “i to ne kao plaćenik, već iz želje da se bori protiv Turčina”. No došavši u Cremu, gdje se okupljahu dobrovoljci – najvjerojatnije 20. veljače 1716. – “potaknut nadahnućem odozgora što ga zadobi u jednoj crkvi gdje se obavljala pobožnost 40-satnog klanjanja, baš na tusti četvrtak, odstupi od svog nauma i vrati se natrag”. Čini se da je od toga časa pomalo nazrijevao koji je njegov životni poziv. Do potpune će jasnoće doći kasnije, prosvjetljivan svjetlom odozgora.
Aleksandrijski biskup Gattinara, nakon zrelog razmišljanja i ispitivanja priznao je nadnaravni karakter Pavlovih viđenja i prosvjetljenja pa ga je osobno 22. studenoga 1720. odjenuo u crnu pustinjačku tuniku. Pavao je malo-pomalo postavio temelje novoj redovničkoj družbi koja će provoditi intenzivan kontemplativni i ujedno apostolski život. Uz to je počeo po raznim mjestima marno i uspješno propovijedati. Kad mu se pružila prilika da se u Rimu susretne s papom Benediktom XIII., papa mu je dopustio usmeno da može primati kandidate u svoju družbu. Kasnije će mu sam papa Benedikt XIII. 7. lipnja 1727. podijeliti svećenički red.
Svladavši mnoge poteškoće, Pavao je napokon 11. lipnja 1741. mogao učiniti profesiju – položiti zavjete – uzevši ime Pavao od Križa. U sedam je generalnih kapitula reda, što su održani od 1747. do 1775. godine, uvijek bio biran za generalnog poglavara. Njegovi su ga duhovni sinovi i sljedbenici poštivali kao istinskog oca i učitelja.
Bile su to godine kad se na Družbu Isusovu nadvila teška oluja koja je dovela do njezina ukinuća.
Iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, Pavao od Križa preminuo je blago u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim. Družba koju je svetac osnovao službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i Muke Gospodina Našega Isusa Krista. I’ostoji i ženska grana te družbe. Obično ih nazivaju pasionisti. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s usadenim križem te natpisom Muka Isusa Krista. Danas Družba pasionista broji 25 provincija, koje su raširene po cijelom svijetu, te dvadesetak misijskih središta. Njezinu veliku obitelj sačinjava i 25 samostana klauzure te 5 instituta aktivnoga života koji su osnovani u dtaliji, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Meksiku.