Evanđelje dana Lk 11, 5-13
Reče Isus svojim učenicima: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj.’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.«
»I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.«
»A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Isusove riječi u ovome odsječku međusobno su u veoma uskoj svezi. Luka ih nadovezuje na molitvu Očenaša, a nastavak su pouke učenika o molitvi i načinu molitve. Što znači za Isusa i što znači za nas oslovljavati Boga riječima ‘Abba’, ‘dragi Tata’, ‘dragi Oče’ tumači to Isus ne teoretski, nego krajnje praktično, slikovito i u usporedbi.
Kod svakoga zemaljskoga oca pretpostavljamo da on čuje želje svoje djece, ali ih zacijelo ne će uvijek ispuniti – zbog ograničenosti svojih mogućnosti, zbog siromaštva, ili pak iz odgojnih razloga, da se dijete nauči odricanju i žrtvi.
Drukčije je pak kod Boga. On je bezgraničan kao što su bezgranične naše želje i naša potreba. Dat će nam sve što nam (us)treba. Moramo ga samo moliti i darovat će nam sve, molimo li ustrajno, ne posustanemo li u ustrajnoj molitvi (usp. Lk 18,1sl; 1 Sol 5,17). Ova osvjedočenost kako postoji u našem životu zaslon, temelj, na kome sve počiva, tvori kod Isusa srž cjelokupne poruke, a to temelji na svojevrstan, sebi krajnje svojstven način, slikom iz života običnih, malih ljudi.
Uzima sliku iz svagdanjega iskustva, do te mjere prihvatljivu, da i spram Boga može u nama roditi čvrsto pouzdanje, nepokolebljiv stav. Mudrost je to svakodnevnih prosjaka. Treba biti samo uporan, ponekad čak i dosadan, upravo kao prosjak, i dobit ćeš. Prosjaci se ne daju smesti u svojim molbama. Oni mole i preklinju, oni su nasrtljivi i dosadni, oni su uporni do iznemoglosti te nas na kraju pobijede. Slome našu nevoljkost i odbojnu mrzovoljnost.
Isus kao da želi reći: Ako je već tako kod vas ljudi, kako je tek kod Boga Oca koji ne mijenja svoje raspoloženje, koji nije ograničen, sitničav, hirovit ni skučen! Treba samo dovoljno snažno i dovoljno dugo ustrajno moliti. Isus nam pripovijeda tu prispodobu upravo u bezgraničnom povjerenju prema Bogu. I on nam želi probuditi, učvrstiti i potvrditi naše povjerenje.
Čovjek ne časti Boga samo hvalom i veličanjem, nego ga veliča i time što dolazi pred njega praznih ruku kao prosjak uzdižući mu svoje prazne ruke u povjerenju, bez dvojbe da će od Oca dobiti traženo. Bog nije slijepa sudbina, nekakav nedovidljivi fatum, nego prijatelj koji pomaže u nevolji. On je više od zemaljskoga oca i prijatelja.
Isus je više nego siguran da Otac nebeski uslišava naše molitve upravo retoričkim pitanjem: „Možete li samo zamisliti kućedomaćina…?“ Naravno da je nemoguće zamisliti da ne će ustati i dati mu kruha, pa i u pola noći, zbog njegove nametljivosti, nasrtljivosti, a i bezočnosti, dolaziti oko pola noći. Isto će poslije govoriti Isus za izgubljenu ovcu, ili pak izgubljenoga sina (Lk 15). Kao da Isus želi reći: „Kako biste se vi osobno ponašali u sličnoj prilici?“
Da se djeca ne probude, da ne bi bilo plača u noći i uznemiravanja, čovjek će ustati i na vršcima prstiju, tiho, najtiše, potražiti kruh i dati ga prijatelju o ponoći. Eto, takav je Bog. On je vaš Otac, on je istinski Otac. I on se ničemu većma ne raduje nego kad mu se djeca obraćaju – s povjerenjem, pouzdanjem, bez straha i osjećaja krivnje. Ako onaj u noći daje ‘koliko ovaj treba’ (r.8), ne samo tri kruha, koliko će više dati Otac nebeski?! Samo moli, i on će ti dati.
Potom trostruko stupnjevanje i intenziviranje: Molite, tražite, kucajte, uporno, i otvorit će vam se! Svaki koji moli, prima, koji traži nalazi, a onomu tko kuca, otvara se. Naš Bog nije daleki, nego blizi. Treba samo tražiti njegovo kraljevstvo, treba kucati da bi čovjek unišao na uska vrata. Otac otvara onomu tko ga kao sin u Isusovo Ime zamoli.
Jer kao što normalni, zemaljski otac pozitivno reagira na molbe svoje djece – pa ne će im valjda pružiti kamen, zmiju ili štipavca-škorpiona? – koliko više Otac nebeski daje svoga Duha Svetoga onima koji ga mole. Spram jedinoga i dobroga Boga svi su ljudi – s Isusova zrenika – zli. I makar su zli, znaju dobrim darovima obdarivati svoje. Duh je čovjekova egzistencijalna potreba, i zato treba moliti u Isusovo ime za Duha Svetoga, i dobit ćemo taj najdragocjeniji dar.
Duh je ona poveznica s Ocem nebeskim koja nam treba ovdje, u ovom zemaljskom stanju. Ne ispunjava Bog naše koještarije ni trivijalnosti, nego treba moliti u Isusovu Duhu koji se izlijeva na vjernike. Ne ispunjava on naše želje, nego svoja obećanja koja je dao i daje. U molitvi nije riječ o tome da nam Bog učini ono što bismo mi rado htjeli ili imali, nego je riječ da naučimo govoriti mu ono što nam je na duši te da se u konačnici podvrgnemo i izručimo njegovoj volji, kao Isus u Getsemaniju.
Bez apsolutnoga Božjega očinstva bili bismo u ovome svijetu siročad, beskućnici, bili bismo poput ovisnika koji traga za svojom drogom ili opijatom, a ostaje uvijek praznih ruku i prazna srca. Isus je vjerovao u uslišanje molitava, bez uvjeta i ograničenja. Molitva Očenaša započinje velikom utjehom: Smijemo zvati Boga Ocem. Smijemo prozboriti, izgovoriti, kazati riječ ‘Oče’.
U ovoj jednoj jedinoj riječi sadržana je sva povijest spasenja i otkupljenja. Oslovljavajući Boga svojim Ocem, sve mu izručujemo, svoje biće i nemir, svoje brige i očekivanja, sav svoj rad i odmor. U životu djeteta ne smije biti ničega što ne bi trebalo povjeriti dobroti Oca, nikakva nevolja koja ne bi imala nadu u njegovu pomoć… Nebo nam odgovara, Bog je naš Otac. Zaštićeni smo! Upravo kao za one oluje na moru, kad Isus pita učenike: “Što je s vašom vjerom, vašim povjerenjem, malovjerni” (Lk 8,25)? Treba moliti s takvim povjerenjem da nam nitko i ništa ne može, ako smo usidreni u Ocu. Kroz molitvu sazrijevamo u svoje pravo ja (ego), kao djeca pred Ocem.
“‘Molite i dat će vam se!’ – „Molitva je moćno oružje, neprolazno blago, nepresušno bogatstvo, sigurna luka pred svim olujama, odmorište i mir duše. Molitva je korijen, vrutak i majka nebrojenih dobara… Molitva o kojoj govorim nije oskudno niti nepromišljeno izgovorena, nego je žarka. Izvire ona iz duševne tjeskobe i duhovnoga truda. Takva je molitva koja se izvija k nebu… Počuj što veli psalmist: ‘U nevolji zazvah Gospodina i on me usliša’ (Ps 120,1). Tko tako moli u svojoj nevolji, na svršetku će molitve osjetiti duboku nutarnju radost…
Pod molitvom ne shvaćam samo izgovorenu molitvu, nego molitvu koja izlazi iz dubine našega srca. Kao što se stabla, duboko ukorijenjena, ne lome niti savijaju niti daju iskorijeniti, pa sručilo se na njih i tisuće oluja, tako se uspinju i molitve koje dolaze iz dubine srca i koje su duboko ukorijenjene, zasigurno do neba i ne daju se odvratiti ikakvim manjkom pouzdanja ili zasluge. Stoga psalmist i moli: ‘Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine’ (Ps 130,1).
Kako ti lakne srcu, kad možeš priopćiti sve svoje nevolje i kušnje koje su te snašle svojim bližnjima, – to ti je kao da po riječima dolazi blagi lahor – tim više će te utješiti i ojačati ako dopustiš Gospodinu da ima udjela u svim tvojim nevoljama i mukama.
Dakako, nerijetko nam je teško podnositi ljude koji se pred nama jadaju o drugima ili plaču pred nama. Izbjegavamo ih ili ih odbijamo. Ali kod Boga nije tako. Naprotiv, on dopušta da mu se približiš i on te k sebi privlači. Pa ako mu i cijeli dan iznosiš svoju nevolju, tim si mu draži i još spremnije uslišava tvoje molitve” (Sv. Ivan Zlatousti- Krizostom).