Evanđelje dana Lk 9,46-50
U učenicima se porodi misao tko bi od njih bio najveći. Znajući tu misao njihova srca, uzme Isus dijete, postavi ga uza se i reče im: »Tko god primi ovo dijete, u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao. Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!«
Prihvati Ivan i reče: »Učitelju, vidjesmo jednoga koji u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide za nama.« Reče mu Isus: »Ne branite! Ta tko nije protiv vas, za vas je!«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Ovim kratkim odsječkom što ga čusmo završava prema Lukinu Evanđelju Isusovo javno djelovanje u Galileji. Završava poučavanje naroda, poglavito pak učenika. Učenici trebaju biti naskroz upućeni u tajne Božjega kraljevstva. Pa ipak, nakon svega, čini se da su malo ili ništa naučili. Dok Isus naviješta svoju muku i smrt u Jeruzalemu, njih muče brige, tko je od njih najveći, komu će pripasti mjesta zdesna i slijeva. Prevelik je raskorak i jaz koji dijeli učenike od Učitelja. Oni su odreda tašti te umišljene veličine, nisu kadri usredotočiti svoju pozornost na Isusovu osobu i ono što im govori te što ga čeka u Jeruzalemu. Dok im on govori o svojoj muci, smrti i uskrsnuću, njih more druge brige i misli, a strah ih je pitati ga o tome. Bježe od stvarnosti kao od loše vijesti.
Pošavši za Isusom misle kako će uz njegov bok postati slavni i moćni, ugledni i poznati. Očito je da nisu pošli za Isusom čisto ‘volonterski’. Stalo im je uz Isusa postati ‘najveći’, barem ‘veliki’, zauzeti visoke položaje, izdignuti se iznad ostalih. Uhvatila ih stanovita doza megalomanije, žele biti netko i nešto. Veličine.
Pa čak i u samoj dvorani Posljednje večere nastavit će s tim sporenjima, tko bi bio od njih najveći (usp. Lk 22,24) – dakle, očito su bili nepoučljivi, svejedno što im je Isus govorio i imao reći. U Markovu Evanđelju Isus naviješta tri puta svoju muku, i svaki put nakon tih navještaja među njima je prijepor, koji bi od njih bio prvi, najveći. Jednostavno ne shvaćaju poruku da on mora kroz muku, križ i smrt do proslave. „Preko trnja do zvijezda“.
Isus čita njihove misli, čuje iz prikrajka, onako uzgred, njihove prijepore. I onda svodi na pravu mjeru sve njihove raspre spram veličine. Ne riječima, nego zornom, simboličkom radnjom. Uzima prvo dijete na koje se namjerio i stavlja ga u njihovu sredinu te im očitava lekciju. Postavlja dijete – možda uprljano i odrpano – sebi zdesna, pored sebe, kako bi im jasno, jednom zauvijek posvijestio i očitovao, koje su i kakve njegove kategorije promišljanja.
Djeca nisu imala što reći u to doba, ona su bila posve na dnu društvenoga položaja. Učitelj – rabin u pravilu se ne bavi djecom, s njima se ne zadržava niti gubi vrijeme. Možda je to dijete bilo neko siroče, bez roditelja, zapušteno i umazano, bez kuće. Dakle, ti koji trebaju pomoć, koji su od svih ostavljeni, beskućnici, bez ikakva ugleda u svijetu, prave su veličine. I tko takvo dijete prima, Isusa prima. A tko prima Isusa, prima onoga tko je Isusa poslao.
Isus želi odvratiti učenike od samohvale i sebeljublja. Još uvijek nisu kadri u Isusu prihvatiti Božjega poslanika. Tko pak prihvati Isusa, prihvaća samoga Oca, jer Isus je veleposlanik, ambasador, ravan onomu tko ga je poslao. Evanđelje se naviješta siromasima, malenima. Iz toga proizlazi da zajednica vjernika, Isusovih sljedbenika, treba napose poštivati one koji su u svijetu bez ugleda i časti.
Maleni su pred Bogom istinski ‘velikani’, oko njih se treba voditi brižna skrb. Prihvat malenih jest ujedno prihvat samoga Gospodina. Dijete se ne želi prikazati kao primjer poniznosti, nego istaknuti biblijska misao kako je Bog na strani sirota, udovica, malenih, onih koji su bez prava glasa u društvu.
Zornije nije mogao Isus reći što znači biti vjernik, biti Kristov. Treba nositi u sebi, u svome srcu gajiti Isusovo raspoloženje i Isusovu misao. Biti slobodan od sebe i svojih prohtjeva i želja. Čovjek je prihvatio samoga Boga u sebe, svoj život, ako ima srce koje se zauzima za malene, za djecu, ako čovjek shvati da njima pripada.
Izgovorit će to u Mateja Isus u usporedbi o konačnom sudu te svrstavanju i razlučivanju onih njemu zdesna i slijeva. Bog će nas u konačnoj presudi suditi prema našemu ponašanju u odnosu na te najpotrebnije. Naš način kako smo ih susretali, kako smo se prema njima odnosili ili ponašali, odlučit će o tome hoćemo li biti s Isusove lijeve ili desne strane. Jesmo li imali za njih srce ili smo se u svojoj oholosti i uzgoritosti od njih odvratili pa ih prezreli i od sebe odbili?
Gospodin uči učenike snošljivosti. Učenici su čak i u njegovu društvu zavidni, sitničavi i uskogrudni. Ne smiju se zatvarati u svoj uski geto, svoj krug, biti samoživi. Moraju se otvoriti, poštivati Božje darove koje i drugi imaju, makar se to i ne odvijalo u prostoru i službi same Crkve.
Ne stvarati svoj monopol na istinu, ili pak podizati zahtjev kao da je Isus Krist samo naš. Ne možemo niti smijemo svojatati Isusa samo za sebe. On pripada cijelom svijetu i blago nama ako ga ljudi otkriju, na bilo kojim putovima i u bilo kojim traganjima. Tko nije protiv vas, taj je za vas i s vama, zaključuje Isus svoje pouke učenicima. Nitko nema pravo ‘patentirati’ ili staviti svoj intelektualni ‘copyright’ na Isusovu pojavu ili tužiti nekome sudu zbog plagijata, piratstva i kopiranja, kao danas u računalnoj tehnici.
Isus je Istina, i ako je on Istina, onda on vrijedi za sve, i on je svačiji, svega svijeta. Istina pripada svima. Njegova Istina treba svijetliti. Biti svjetlo svijeta. Nitko nema pravo staviti pod njega svoj potpis i svojatati Isusa i njegovu osobu, njegovu riječ i istinu samo za sebe. Učenik, pravi i istinski, prepoznaje se samo po plodovima koje donosi u životu, a ne prema egzorcizmima ili pak čudesima koje čini u Isusovo Ime. O tome je riječ i u Govoru na gori.