Evanđelje dana Mt 21,23-27

Uđe Isus u Hram. Dok je naučavao, pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne te ga upitaše: »Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?«

Isus im odgovori: »I ja ću vas jedno upitati. Ako mi na to odgovorite, ja ću vama kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?«

A oni umovahu među sobom: »Reknemo li: ‘Od Neba’, odvratit će nam: ‘Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?’ A reknemo li: ‘Od ljudi’, strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom.« Zato odgovore Isusu: »Ne znamo.«

I on njima reče: »Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.«

Tumačenje fra Tomislava Pervana

Isus je u Hramu. Naučava. Prethodno je očistio Hram, Očevu kuću, od trgovaca, prodavača, mjenjača. Kuća je Očeva kuća molitve. Nakon toga javno naučava u Hramu. Evanđelist veli kako je sav narod visio o Isusovoj riječi. Luka poistovjećuje Isusov navještaj s evanđeljem, jer u istome surječju rabi riječ evangelizirati za navještaj Radosne vijesti. Govor je o kraljevstvu Božjem i Bogu kao gospodaru.

U Isusovu riječ upadaju i miješaju se hramski namještenici, svećenici, pismoznanci, pitajući ga spram ovlasti. Tko mu je dao ovlast navješćivati? Tko je njega ovjerovio za takvo što? I odakle je njegov nauk? S kojim pravom naviješta na tome svetom mjestu za koje su oni mjerodavni? Svi oni znaju kako se ovaj Isus ne može pozivati ni na koji viši autoritet u Jeruzalemu kod kojega bi išao u školu. On nema učitelja. On je samouki i samozvani ‘rabin’ iz Galileje. Sve im njegovo smeta, odavna im je trn u oku. I tako bi ga rado maknuli s puta.

Tko mu je dao ovlast čistiti Hram od trgovaca i naviještati nauk u Hramu? Od sama Isusova nastupnog djelovanja u sinagogi u Kafarnaumu kad je istjerao nečistu silu iz opsjednuta čovjeka, ljudi su se u čudu pitali spram nova ‘snažna’ nauka. Naučavao je kao onaj koji ima moć i vlast, a ne kao njihovi pismoznanci. Već tada je njegova osoba postala upitna. Nad Isusom je stalno veliki upitnik. I tako stalno, za svega Isusova djelovanja. Bili su svjedoci Isusovih čudesa, izgona nečistih sila, silna nauka. Tako i ovom prilikom. Hramski službenici žele ispasti pristojni, ne nasilni, ne s bičem u ruci, nego obazrivo.

S kojom ovlasti činiš to, ti, Isuse, Galilejče? Isus bi morao priznati da je posrijedi ili njegov osobni fanatizam kojim prekoračuje svaku mjeru u Hramu, ili priznati da je od Boga poslan, ovjerovljenik, poslanik, da je Božji Sin, i time bi smjesta postao u njihovim očima heretik, koji zaslužuje smrt. Tko je taj Isus iz Nazareta u njihovim očima? U Hramu i svetom prostoru postoje zakoni koji su tu još od Mojsija, i oni su za njih mjerodavni. Tu je Aronovo svećenstvo. Tu su i leviti. Tko njih prezire ili omalovažava, zaobilazi, prezire samoga Boga, ne može se pozivati na Boga. Neka taj samozvani prorok iz Nazareta samo govori – što god rekne, osudu će sebi izreći! Tako oni misle. Partija je šaha unaprijed za Isusa izgubljena.

Isus se ne upušta u prijepore ni odgovore, nego im postavlja protupitanje. To je u diskusijama dopušteno i ponekada uobičajeno. Od svojih protivnika želi saznati što misle o kvaliteti i legitimitetu jednoga Ivana Krstitelja, spram Ivanova nauka i njegova krštenja. Nama je jasno kako je Ivana sami Bog ovjerovio, Bog mu je dao nalog. I znamo da je poslanje krštavati dobio od samoga Gospodina. Isto tako znamo da su pismoznanci i farizeji odbacili Ivanovo krštenje te time onemogućili Božji plan koji je imao s njima i s narodom, kako čitamo u Luke, u sedmom poglavlju. Isus sam išao je Ivanu na Jordan, dao se krstiti, i ondje ga je samo Nebo ovjerovilo kao Očeva ljubljena Sina.

Protupitanje ih dovodi u nedoumicu. Toliko su iznenađeni da čak međusobno vijećaju i dogovaraju se spram odgovora Isusu. Luka uvlači i nas osobno u njihova promišljanja i umovanja. Protivnici znaju što bi imali odgovoriti na Isusov upit i koji je odgovor ispravan: Ivan je od Boga poslan. Bio je Božji čovjek koji je završio sudbinom starozavjetnih proroka.

Odgovore li kako je Ivan od Boga, njihove će ih vlastite riječi osuditi, ustat će protiv njih samih, jer se nisu dali krstiti, nisu pošli s pukom na Jordan, nisu se obratili. Ne ići na Jordan u ono presudno vrijeme značilo je smatrati kako Ivan nije Božji poslanik. Kad bi s tim mišljenjem izišli pred narod, narod bi ih linčovao jer je sav svijet bio uvjeren kako je Ivan od Boga poslan, kako je on Božji prorok. Strah ih je naroda i javnoga mnijenja.

Nakon umovanja i vijećanja izbjegavaju izravan odgovor Isusu. I time sami sebe diskvalificiraju, ti koji su Isusu stalno za petama. Ti kukavički i neiskreni, nevjerodostojni taktičari nisu pravi predstavnici svoga naroda pred Bogom. Čovjek se i nehotice stavlja na Isusovu stranu.

Znamo za te skupine još od samoga početka Radosne vijesti i Isusova javnog djelovanja. Farizeji, književnici, narodni starješine, svećenstvo: Sve što evanđelja imaju reći o tim skupinama ljudi sadržano je u skidanju obrazina s njihova lica. Isus ih stalno razotkriva i razobličuje, njihovu lažnu pobožnost i vjeru, njihovu krivočinidbu. Od samoga početka proračunato i hladno smjeraju prema Isusovu smaknuću, prema obračunu s Isusom. Isus govori o promašenosti sve njihove znanosti i pobožnosti. To je pobožnost koja čovjeka dijeli od Boga, to je razaranje svega života stalnim računicama pred Bogom. Oni su grobari pravoga života. Njihova je vjera u strahu pred upitnicima.

Oni su službenici i činovništvo u pitanjima vjere koji svoje ‘odrađuju’ bez srca i duše, bez konačne odlučnosti i opredijeljenosti za Boga. Oni su kao suvremeni profesori teologije koji prate Isusa na njegovu životnom putu i pišu knjige, iz stava i sa zrenika promatrača. I što na kraju imamo: Isus nosi trnovu krunu, a profesori doktorske klobuke na glavama, Isus je u lancima i uhićen, a suvremeni rektori nose oko vrata rektorske lance, zlatom optočene. Isus ogrnut luđačkim plaštem, a suvremeni znanstvenici i profesori obučeni u toge i hermelin. U takvu su ozračju Isusova poruka i osoba iskrivljeni do neprepoznatljivosti.

I bilo ih je strah naroda. Unatoč svemu govoru o Bogu njima zapravo nije do Boga, nego do vlastitoga utjecaja, održanja vlasti i moći, a za to im je najbolje sredstvo trajno držanje naroda u strahu. Drže ljude u strahu, bojeći se za svoje povlastice. Drže pod nazorom sav život, sve privatne i javne poslove te područja života. Oni su i cenzura i kontrola, oni su norma, oni su policajci duha, i prema njihovu treba djelovati. To smatraju svojom dužnosti pred Bogom i ljudima. Oni obavljaju ‘svoju službu’.

Isusova glavna krivnja bijaše u tome što je bio svoj, što je bio osoba, neovisna o bilo kome. I ovdje je sukob krajnje načelan, između vjerskih činovnika, službenika i osobe koja dolazi izravno od Boga, s Bogom krajnje osobno komunicira, njemu nitko ne može prigovoriti ništa u životu. Njemu, Isusu, ne može nitko spočitnuti nikakav grijeh ili prijestup spram Boga ili čovjeka. Treba se suočiti s tom osobom i njezinim riječima i priznati koliko je čovjek daleko od Isusovih zahtjeva. Treba se zapitati što mi te njegove riječi osobno kažu. S jedne strane imamo fosilnu, okamenjenu religiju, a s druge strane neposredno živo iskustvo i živu Božju riječ. S jedne strane površnost koja se zadržava na površinskoj strani kože, lažna i  presvučena pobožnost naplavinama suvišnoga, lakirana, a na drugoj veliko srce za sve ljude.

Poslušamo li samo kako Isus govori u Evanđeljima, shvatit ćemo kako drukčije nije mogao ni okončati svoj život. Morao je nužno doći u sukob s činovništvom i etabliranom religijom. Sve njegove riječi odlikuju se izvanrednom slikovitošću i zornošću, njegove su riječi ispunjene životom i živim iskustvom, nikada te riječi nisu suhoparne, nisu doktrinarne, nisu teoretske ni apstraktne. Sve što Isus govori potječe iz neposrednoga zrenja u čovjeka, iz za nas nepojmljive transparentnosti opisa. Kad god Isus otvori svoja usta, njegove su riječi uvijek riječi pjesnika, proroka, Božjega vizionara. Nikada tu nema zakonskih paragrafa i klauzula, kvačica, nikada tumača starozavjetnih knjiga, nikada ne navodi niti se poziva na Mojsija i njegovo Petoknjižje.

Postoji samo jedan jezik kojim se nikada nije htio služiti, koji je sustavno odbacivao, a to je jezik pismoznanaca, velikih svećenika, farizeja, starješina. Isusa resi blizina zemlji, čovjeku, narodu, povezanost s konkretnim životom. Sve ga je to priječilo da ne nudi prežvakane formule uzvišenih ali zamornih formulacija o Bogu. Isus se među narodom osjeća doma, osjećao se njima pozvan. Njih je Isus pokušao pridobiti za sebe i Boga, svoju riječ i osobu. To mu bijaše najveća zadaća. Ali je i svomu narodu ostao Isus strancem, i na kraju je ostao sam, utopist, bez mjesta pod suncem na ovoj zemlji. Istinska sudbina proroka, i na kraju, ničije dijete.

Nije htio biti politički vođa, nije htio pozivati na pobunu, linč ni mač, pa je i stoga postupno navlačio na sebe gnjev zarobljena i potlačena naroda. Bio je apolitičan, nije mu stalo do masovnih okupljanja, a kad su ga htjeli zakraljiti, svjesno bi se odmaknuo i pobjegao. Da je htio djelovati politički morao bi birati drukčije suradnike te na drugi način nastupati diljem Galileje i potom Judeje. Mač koji je – kako sam veli – htio donijeti, ne ide i ne razdvaja narode, nacije, nego započinje djelovati u vlastitu srcu, u vlastitoj obitelji. Došao je rastaviti, razdvojiti obitelji.

Isus nije slušao ni vlasti, ali ni narod. Došao je od Boga k narodu, ali mu narod nije bio nikakvo božanstvo. Nije bio populist. Bog mu je bio među malenima, neznatnima, nižima. Nije trpio nikakva kompromisa između Boga i Mamone. A kako je izabrao Boga namjesto novca, ‘narod’ će doskora tražiti njegovu krv i glavu, a birati Barabu. Tako biva kad čovjek ima ovlast od samoga Boga. On je uvijek iznova nemoćan i bez zaštite i obrane, izručen na milost i nemilost ljudskih ruku (Mk 9,31).