Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj (oko 315 – 367)
Sv. Hilarije živio je u burno doba IV. st. kada su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je I. opći sabor u Niceji 325.g. osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, sukob je trajao i oni koji su valjano vjerovali bili su često metom progona.
Žrtva tih progona bio je i sv. Hilarije, biskup Poitiersa (Poatjea) u današnjoj Francuskoj. Sv. Hilarije je rođen oko 315. g. u bogatoj poganskoj obitelji. Završio je najveće studije svoga vremena, oženio se i imao kćerku. Upoznavši kršćanstvo sav se dao na studij Sveto pisma, a nakon nekog vremena se krsti sa svojom obitelji i postane vatrenim kršćaninom.
U kršćanskoj općini Poitiersa stekao je veliki ugled te ga nakon smrti biskupa vjernici izaberu za njegova nasljednika nakon što mu je supruga dragovoljno otišla u samostan. Kao biskup Hilarije se još žešće protivio krivom naučavanju arijanaca te ga car 359. g. progoni u Malu Aziju.
Hilarije se i dalje borio protiv zabluda. Postao je glasovit pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan. Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerjem, želio je cijelu Galiju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu najviše Hilarijevom zaslugom bio osuđen i svrgnut.
Sv. Hilarije je bio dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetog Pisma pa je iza sebe ostavio veliki broj pisanih djela. Papa Pio IX. proglasio je sv. Hilarija godine 1851. crkvenim naučiteljem.
ktabkbih.net/obican.info
Biblijska poruka dana 13. 1. 2025. i tumačenje fra Tomislava Pervana
Evanđelje dana Mk 1,14-20
Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje:
»Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«
I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima, i otiđu za njim.
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Kako započinje djelo Isusovo u svijetu? Kako započinje Isusova povijest s učenicima? Učenici prazne svoje lađe, napuštaju uhodane tokove i ritam svoga života, da bi krenuli za Isusom. Brod će se ponovno napuniti kad na Isusovu riječ bace mreže. Ali u ovom trenutku je najvažnija spoznaja da se na neko vrijeme treba svega lišiti da bi čovjek išao, slobodan, nevezan, nezavisan od bilo koga ili čega, za Gospodinom Isusom. Slobodni od onoga što mislimo da je naše i od onoga što nam je tobože prijeko potrebno.
Na početku Isusova djelovanja imamo ne Isusov poziv na životni zaokret ili obraćenje, nego riječ: Bog je tu, Bog je započeo iznova sa svojim narodom u Isusovoj osobi. Kraljevstvo je Božje tu. Bog je uzeo stvari u svoje ruke, inicijativa je na Isusovoj strani. Samo on daruje spas. Na čovjeku je dati odgovor. Božje djelovanje omogućuje čovjekovo djelovanje. Ponuda je tu, čovjek ali i cijeli Izrael mora se odučiti. Narod stoji pred odlukom, za Radosnu vijest ili protiv nje. Treba ga prihvatiti cijelim bićem, inače ostaje bez učinka.
Isus upućuje svoj jedinstveni poziv, oslovljava čovjeka izravno. U njegovu glasu sam Bog ih oslovljava, i zato zaboravljaju smjesta sve ono što su bili, što jesu, te kušaju odrediti sebe i svoj budući život u svjetlu te nove istine i spoznaje. Čovjek se ne definira, ne određuje niti „kategorizira“ prema svome svagdanjem zvanju, obrtu, pozivu, ulozi koju obavlja, makar smo mi ljudi skloni ljude zvati i imenovati prema njihovu zvanju, te tako od kovača potječu te imamo Kovače(viće), od ribara Ribare(viće), od mlinara Mlinare(viće), od majstora Majstoroviće ili meštra Meštroviće itd. Tom logikom i dvojica sinova Zebedejevih bili bi Zebedejevići. Njih znamo po ocu Zebedeju. U nekim narodima uz ime dodaje se i očevo – potomak toga i toga.
Čovjek je više od svog oca, svojih roditelja. Svatko je neponovljiv izvornik, original, makar velimo kako kruška pada redovito ispod kruške. Jasno, svatko nosi neponovljive crte svojih predaka, ali svatko je u Božjim očima nepodijeljen, in-dividuum, nerazdvojen. Poslije će Isus reći da nikoga ne zovemo svojim ocem (ili majkom), jer je jedan Otac, onaj nebeski (Mt 23,9).
U Petra i Andrije imamo činjenicu da napuštaju svoje zvanje, svoj posao, dok u Ivana i Jakova imamo odvajanje od oca, obiteljskih veza. Oboje je značajno. Ostaviti posao, zvanje, napustiti roditelje i obiteljske veze. Dopunjavanje. Nasljedovanje Isusa.
Kao da Marko želi istaknuti: Kad je u pitanju Bog, blizina Božjega kraljevstva, treba istaknuti kako čovjek nije plod sociologije (ekonomije, svoga zvanja, načina uzdržavanja), nije ni plod biologije i psihologije, puki nastavak ili dijete svojih roditelja. Nije u pitanju bol rastanka, nego zov slobode, ne rastanak, ostavljanje i napuštanje nečega, nego prihvat novoga života, ne žalost zbog smrti, nego oduševljenje zbog pronalaska blaga. Nešto je silnije posrijedi.
Svi ste braća i sestre, djeca istog Oca. I čovjek je daleko više od onoga što čini, što jede ili pije, troši, daleko više od mjesečnih primitaka i izdataka, novčarskoga računa, štedne knjižice. Sve su to pokušaji da se osigura egzistencija, strah od životne nesigurnosti. I kako je ružno slušati svakodnevno žalopojke o ‘troškovima života’. Kao da je život plativ ljudskim cijenama ili novcem, i kao da je život jelo i odijelo ili puko preživljavanje.
Isus poziva prve učenike u slobodu, širinu, prostranstvo. Njegov zov ne trpi odgode. Treba ostaviti sve i poći u novi život i na novi posao. Treba ‘loviti ljude’. Uporno, tiho, samoprijegorno, ne obazirući se na vrijeme, poput ribara koji zna čekati. Bez buke i reklame, isključiti sve motore i sve ono što stvara buku, zračiti samo svjetlo. Tako se lovi riba, tako treba pristupati i ljudima. Postoji samo jedan put do ljudskog srca, a to je, otkriće Boga u čovjeku, Boga koji je na kraju definicija svakog od nas. Bog je jedina sigurnost i jamstvo života.
Tako počinje otkupljenje svijeta i ljudi. Pojedinci – Petar i Andrija, Ivan i Jakov – potom Dvanaestorica – postaju Božji uznici, zarobljenici Božje riječi, samog Boga. Za čovjeka ne postoji veći stupanj slobode. Isus pokreće ljude, pojedince, koji se odzivlju i slijede ga. Posluh Isusovu zovu nije novo zarobljavanje, već oslobađanje. Jer spasenje znači sloboda, dinamika, stvarateljsko djelo. Nikad spas nije samo ‘spasi dušu svoju’, već je to spas za sve. Tko misli da je spasenje životno osiguranje koje jamči mjesto u nebu, nije shvatio ni Boga ni Isusa. U toj je riječi sažet sav božanski san s čovjekom.
Isus je došao položiti u naše ruke taj san. Sanja on svoj san na obalama svoga jezera, ali i na obalama naših života. Svakodnevni posao, ljudi, lađe, mreže, ribe. Sve se stapa u silnu viziju, veliki san, u razlog vlastitog silaska i dolaska na ovaj svijet. Smisao njegove kenoze. Ribari ljudi. Smiješno je ograničiti taj poziv samo na svećenike. Dovoljno je osjećati se čovjekom da bi se čovjek ćutio odgovornim za ozbiljenje toga sna u svijetu, založiti sve vlastite sile da bi čovjek iskusio slobodu, pomirenje, jedinstvo. Evanđelje je poziv na opću mobilizaciju, sve-evangelizaciju. Ono je izazov boriti se na svim bojištima gdje treba izboriti slobodu, bratstvo, pomirenje. To nas nikada ne smije ostavljati na miru.
To nas mora u našoj nutrini i savjesti uzdrmati. Jer pogled koji je prije dvije tisuće godina počinuo na onim ribarima počiva i danas na našim suvremenicima. Isus razapinje svoje mreže. Nikad nije kasno za ljubav. Nikad nije kasno razapinjati mreže ljubavi nad ljudima, mreže Božje ljubavi. Trenutak nas zove. Poruka je aktualna, odluka mora pasti doskora. Krajnje je vrijeme. Novi se svijet ne stvara deklaracijama, ne znam o kojim sve pravima i dužnostima ili pak dostojanstvu čovjeka, već aktivnim zalaganjem i zauzećem za spas ovoga svijeta. Sve ostaje puka fraza ili para-fraza koja postupno prerasta u ideologiju što ubija vjeru i život. Svatko je pozvan i uporabiv.
Boga je nemoguće otkriti ili pronaći mimo čovjeka. Zato Isus stvara i oblikuje ribare ljudi. Traženje Boga mora ići preko čovjeka i Boga ćemo pronaći samo na toj razini. Nemoguće je pronaći prave životne odgovore unutar ovoga svijeta. Strah, smrt, patnja, životni problemi: Čovjek se s njima svakodnevno susreće i nemoguće je na njih odgovoriti unutar granica ovozemnosti, imanencije. Zato nam Isus svojim rođenjem, životom, patnjom, križem, drvetom, smrću i uskrsnućem odgoni strah pred životom, pokazuje put otkupljenja i uzima ljude u svoju školu da bi ih naučio kako je Bogu najveća dragocjenost i najslabija točka ovaj stvoreni čovjek, koji bez Boga ne može, a od Boga neprestano bježi. ‘Uloviti’ ga, spasiti ga, to je zadaća apostola i misionara.
U Isusu nas sam Bog poziva da se zajednički upustimo u Božje djelo u svijetu. Čovjek pripada Bogu, on ga je stvorio, čovjek mu se ne može oteti, a da sebe kao stvorenje ne dovede u pitanje. Prema Isusu ne postoji neutralan stav, isto tako ni prema Božjoj riječi. Čovjek ne može reći i da i ne, nekakvo da-ne. Riječ Božja u Isusu iziskuje čovjekov ‘da’, opredjeljenje, jasnu odluku. Nije to jedna od više mogućnosti. Nismo mi spram Božje riječi kao Herkul na raskrižju putova. Pred Isusom postoji samo jedna moguća mogućnost, to je mogućnost posluha riječi. Istinska čovjeka sloboda sastoji se u tome da izabere Isusa. Izmakne li se toj mogućnosti, tada bira nemoguću mogućnost, bira isključenje, ništavilo, propast.
„’A oni ostaviše svoga oca u lađici te pođoše za Isusom’ – slijedili su Isusa. Tko se poput maloga djeteta dade voditi okovima svetoga posluha, taj će dospjeti u kraljevstvo Božje obećano ‘malenima’ i poniznima (usp. Mt 19,4). Taj je posluh doveo Mariju, kraljevsku kći iz Davidove kuće, u skromnu kućicu sirotoga tesara u Nazaretu. On je oba najsvetija lika ovoga svijeta vodio iz skrovite udomljenosti njihove siromašne kućice u Nazaretu na prostrane putove do betlehemske štalice; posluh je položio Sina Božjega u jasle.
U siromaštvu odabranu u slobodi Gospodin i njegova Majka krstarili su cestama Judeje i Galileje, živjeli su od milostinje vjernika. Gol i lišen svega Spasitelj je visio na križu, a brigu za svoju majku povjerio ljubavi svoga učenika (Iv 19,25 sl.)
Stoga on zahtijeva siromaštvo od svih koji ga žele slijediti. Srce mora biti slobodno od bilo kakve privrženosti uz zemaljske stvari. Ono se ne smije brinuti ni oko čega, ne smije se učiniti ovisnim o stvarima, ne smije za njima težiti, želi li nepodijeljeno pripadati nebeskom Zaručniku“ (Edith Stein – sv. Terezija Benedikta od Križa).
SUDBOTVORNI SUSRETI
„Svaki je stvarni život samo susret“ – rekao je jednom Martin Buber, židovski filozof i duboki vjernik, koji je pretočio židovsku Bibliju na njemački jezik, s hebrejskoga izvornika, s originala, zajedno sa sunarodnjakom Franzom Rosenzweigom, filozofom. Život kao susret. To je ključ i ovoga što se odvijalo između Isusa i prvih učenika. Nakon što Ivan bijaše uhićen i bačen u tamnicu zbog svoje uspravnosti i neumoljivosti spram Heroda i njegova grijeha, Isus se spušta prema Galilejskom moru, tomu Božjem oku, kako ga i danas nazivaju Palestinci. Ne boji se susreta s ljudima, pristupa otvoreno, traži kontakt. Poruka mu je sažeta, jasna, ona je gotovo nalik baklji koja želi zapaliti ljude, ona dira uši i srce.
„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje: Obratite se, vjerujte Evanđelju“. Poruka ne može biti sažetija, sočnija, ali istodobno ni dinamičnija, nabijena snagom. Nosi u sebi razornu snagu kojom se ruši stari svijet, započinje novo. Svaka je riječ iz Isusovih usta značajna, duboka.
‘Ispunilo se vrijeme’ – ispunjeno vrijeme! Punina vremena! Nije to vrijeme koje se mjeri urom, kronometrom, sekundama ili satima. Isus misli na povoljni trenutak, na prigodu, na kairos, zgodu, onaj sretni trenutak, koji se javlja jednom u životu, koji čovjek ne smije promašiti. Trenutak koji čovjeka jednostavno tjera naprijed, ali zadire duboko u dušu. O tome su govorili proroci, naviještali stoljećima.
I Isusa je zapalo poslanje da izgovori tu dugo očekivanu riječ, da izrekne neizrecivo, da u ljudske uši uputi ono što je dotada bilo nečuveno: „Ja sam očekivani, ja sam odlučni, dugo željeni trenutak, ja sam ono kraljevstvo koje je tu, prisutno“. Isus je u osobi Božje kraljevstvo, reći će Origen. Isus kao autobasileia. Stoga s Isusom i u Isusu započinje za ljude i čovječanstvo nešto posve novo – vrijeme konačnoga obrata, vrijeme kidanja sa starim, vrijeme radosti, jer se čovjek u Isusu napokon susreće s Bogom – u ljudskom obliku.
Nakana Markova pisanja Evanđelja
Marko piše svoje Evanđelje vjerojatno u Rimu za promjene vlasti. Naime, nakon godine triju careva dolazi na rimsko carsko prijestolje obitelj Flavijevaca, Vespazijan, potom njegov sin Tit, koji su se domogli carske krune s pomoću vojnih osvajanja na Istoku, u Egiptu te gušenjem židovskoga ustanka i razaranjem Jeruzalema i Hrama. On je novi vladar svijeta.
U Isusu se pojavljuje novi – kontrastni – vladar: Blizu je kraljevstvo Božje, obratite se i vjerujte. Ta nova vlast ne dolazi na temelju vojnih pobjeda ili diplomatskih pregovora, nego se ostvaruje u životu osobnim obraćenjem i vjerom! Događa se priklanjanjem Isusovu nauku. Meta–noein jest i obraćenje, ali i promjena mišljenja, ili jednostavnije pre-umljenje. Vjera se odnosi na Radosnu vijest, na Božji plan u svijetu.
Teološka nakana Markova uvodnika jest jasno zacrtana. Život i nauk Isusa Krista u Božjem su planu, cilj je promjena svjetskih struktura i vlasti, svijet mora krenuti i poći u drugom smjeru. Put do toga jest Isusov put, slijediti Isusa, krenuti za njim. Ivan je zacrtao put kao Preteča, Isus ide svojim putem, neustrašivo.
Isus traži suradnike
I da bi se ta poruka slobode mogla prenositi s osobe na osobu, treba Isus suradnike. Gdje ih nalazi? Na obali jezera, među ribarima. Uzima prvu četvoricu sa sobom. Veli se, vidje ih i pozva. Poziva ih od svagdanjega posla. Nisu to učenjaci, nisu svršeni akademici, nego obični ljudi, obrtnici, ribari. I ništa ne odražava bilo kakvu religijsku atmosferu, nego je to svakodnevni posao. Krpati mreže, izvlačiti mreže, loviti ribu, živjeti od svoga svakodnevnoga obrta. Dođite, slijedite me. Učinit ću vas ribarima ljudi.
Isus im obećaje da će činiti upravo ono što znaju. Ribari su, ostat će ribari, samo s drugim predznakom. Ribari ljudi! Ono što znaju činiti nastavit će i u njegovu društvu. Oni su uporabivi, a on će ih već preobraziti u ono što on želi. On s njima ima jasnu viziju. Trebaju se samo prepustiti njemu, dati se oblikovati, poći u njegovu školu. Slijediti ga. I ništa više, ali ništa manje! Slijedeći njega ustopice trebaju postati ono što je on nakanio s njima učiniti.
Oni ga trebaju slijediti, a sve ostalo Isusova je stvar i briga. On će se pobrinuti za ostalo. On nosi milost, on ulijeva snagu. Susret s Isusom postaje njihova sudbina. Bog je u Isusu uzeo na sebe ljudsku sudbinu, ljudski život, da bi čovjeka vratio natrag k Bogu. I stoga se veli: Oni smjesta, brže-bolje ostaviše sve i pođoše za Isusom. Upuštaju se u rizik i pustolovinu, napuštaju svoje uhodane poslove i obitelji, riskiraju lom s vlastitom obitelji. To je odvažnost vjere.
Odakle ta spontanost, gotovo nerazborita? Vjerojatno osjećaju da je u Isusu nešto posebno, da su se u njemu i njegovoj osobi susreli s nekim tko ih prihvaća, tko otkriva u njima njihovu duboku žudnju za smislom, mirom, spasenjem, za Bogom. Svatko nosi u sebi svoju želju i žudnju, svatko nosi potrebu za srećom i ljubavlju. Možda osjećaju da Isus ima snažnu, čvrstu ruku koja je sposobna voditi ih, dovesti do konačnoga smirenja i određenja vlastitoga života. I stoga se isplati ostaviti sve, za njim poći.
Učenici ne slijede nekakve nutarnje duhovne poticaje ili vlastite želje, nego netko ih izvana trga iz njihova svagdana i vuče za sobom. Isus ima konačnu viziju svoga i njihova poslanja u zreniku. Treba navijestiti Radosnu vijest svim stvorenjima, bez razlike. Ona treba odzvanjati svijetom. Onodobno ali i danas!
Idući i zapućujući se za Isusom oni realiziraju svoje obraćenje. Ono o čemu Isus govori. Tko se obrati, taj čini zaokret i navodi svoj život na kolosijek živoga Boga. I tu nema oklijevanja, zaustavljanja. Treba se samo osmjeliti, odlučiti u vjeri. I nama danas. To je odvažnost vjere koja plodi iz susreta s ovom jedinstvenom osobom – Isusom Kristom. Onodobno, a i danas.
KAKO ONO BIJAŠE NA POČETKU? PRVI SUSRET S ISUSOM
Iv 1, 35-42
Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.
Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.
Ljudi se rado prisjećaju početaka. Početka svjesna života, prvih dana u školi, početka neke veze, prijateljstva, ljubavi. Početak vjere. Prvi susret, prvi razgovor, prvi zajednički doživljaj, prvo iskustvo s nekim. Što smo stariji, to nam u svijesti bivaju prisutniji onodobni početci. Čovjek ih se daleko svjesnije sjeća nego onoga što se zbilo minulih dana. Pogotovo kod starijih osoba. Oni se živo sjećaju onoga što je bilo prije četrdeset ili pedeset godina. To je u živom sjećanju. A ono što je bilo prije pola godine ili par godina, toga se gotovo više i ne sjećaju.
Trebali bi mladi pitati više svoje starije kako to bijaše u njihovo doba. S misom, s prvom pričešću, s krizmom, sa slavljenjem Božića, Uskrsa. Kako to bijaše u ono vrijeme, u ono doba, u njihovo vrijeme. Dobro nam dođe prisjetiti se i vlastitih prvih godina, prvih koraka, životnoga puta. Biblija je stalni poziv na sjećanje, poglavito pak Knjiga Ponovljenoga zakona. Prisjetite se svega onoga što je Gospodin za vas učinio dok još bijaste u povojima… Dakle, sjećanje. Anamneza. Euharistija kao podsjećanje na ono što je Isus za nas učinio.
Upravo to čini i današnje evanđelje, ovaj kratki odsječak. Mogli bismo reći, sve su to posve osobna i trajno svježa sjećanja dvojice prvih Isusovih učenika, koji bijahu Ivanovi, ali im je – čini se – Isus više obećavao, jer je Ivan na njega upro prstom, pokazao na njega kao na Jaganjca Božjega. Znamo im i imena. Najprije Andrija, vjerojatno stariji brat Šimunov, a drugi je najvjerojatnije sami pisac Evanđelja, Ivan. Ne spominje svoga imena, ali zaključujemo iz potonjih poglavlja istoga spisa da bi to mogao biti onaj učenik kojega je Isus osobito ljubio. Predaja nam veli to o Ivanu, mlađem bratu Jakovljevu, sinu Zebedejevu, malom ribarskom poduzetniku.
Vjerojatno su obojica bili zaneseni Ivanovim nastupom i govorom, bili su u traganju za punim smislom, jer su se priključili Ivanu Krstitelju. Bijahu njegovi učenici. Atmosfera je bila nabijena, Luka veli kako je sav narod bio u iščekivanju (usp. Lk 3,15). Vjerojatno su očekivali skorašnji prevrat, veliku obratnicu, Mesijin dolazak i dan. Stoga možemo razumjeti njihovu radoznalost s kojom su se zaputili za Isusom. „Što želite, što hoćete, što tražite?“ Malo su zbunjeni Isusovim upitom pa pitaju onako u nedoumici: Učitelju, pa gdje stanuješ? Na to slijedi Isusov odgovor, jednostavan, bez velika uvijanja: Dođite, vidjet ćete, uvjerit ćete se.
I tako to započe, na početku Radosne vijesti među ljudima. Jednostavni poziv, doći, priključiti se, pogledati, vidjeti gdje Isus stanuje. I nakon tolikih desetljeća Ivan se sjeća i trenutka, dnevnoga vremena. Bijaše oko četiri popodne! Ostali su s Isusom cijelo to popodne, vjerojatno do kasno uvečer.
Što se dogodilo s njima? Što se odvijalo u njihovoj duši? Što im je to Isus rekao? O čemu je on to govorio? Što je rekao o sebi? Što im je rekao o njihovu životu i putu. Ništa od toga ne znamo. Sve nam je to tajna, njihova osobna tajna, ali za njih nezaboravni trenutak. Više nisu mogli bez Isusa, od Isusa. To bijaše sudbonosan, sudbotvoran trenutak u njihovu životu.
Ono što se u njima odvijalo – možemo naslućivati samo iz onoga što je potom (u)slijedilo. Prvo što Andrija čini jest – traži svoga brata Šimuna i s krajnjim uvjerenjem mu veli: Pronašli smo Mesiju. I dovede ga k Isusu. Braća postaju pred Isusom prava braća. Nema više podvojenosti, nisu više u odnosu onoga prvoga para – Kaina i Abela. Nemoguće nam je šutjeti o onome što smo čuli i vidjeli. Što smo na svoje oči i uši iskusili – reći će Petar i Ivan pred Velikim vijećem, nakon Duhova.
A što je s nama? Ovo nas evanđelje poziva da se prisjetimo svojih prvih trenutaka i susreta s Isusom. Da se prisjetimo svih uspona i padova, radosti i žalosti, poraza i pobjeda, grijeha i dizanja. I da o tome govorimo, svjedočimo. Samo se tako vjera prenosi, vjerodostojno. Od osobe k osobi, upravo kao u samim početcima. Vjera nije znanje, nego iskustvo osobe Isusa Krista. I čovjek ostaje njime zahvaćen do kraja. Pokušajmo to.
Evanđelje dana i sjeme Mk 1,14-20
Evanđelje dana Mk 1,14-20
Obratite se i vjerujte evanđelju!
Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje:
»Ispunilo se vrijeme,
približilo se kraljevstvo Božje!
Obratite se i vjerujte evanđelju!«
I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima, i otiđu za njim.
Riječ Gospodnja.
Sjeme Mk 1,14-20 – O. Lorenzo Montecalvo
„Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim (Isusom)“, kaže evanđelist. Pred očima mi je Zebedej silno ogorčen na Isusa i svoje sinove.
Zebedejevu ogorčenost je prouzrokovala činjenica da sada sâm mora voditi obiteljski posao. Jakov i Ivan su bili mladi i snažni. Svojom mladošću, snagom i inteligencijom su povećali poslovanje i učinili ga produktivnijim. Zebedej je bio pun ponosa gledajući kako je njegovo poslovanje, koje je započeo u mladosti, postalo sve veće. Sada ne podnosi to što su ga sinovi, da bi slijedili nekog neodoljivo privlačnog propovjednika, ostavili samoga u vođenju poslovanja. Ljutit je, ne samo na svoja dva sina nego i na Isusa iz Nazareta kojega mnogi cijene kao velikoga proroka poslana od Boga, dok ga drugi smatraju varalicom. Jakova i Ivana je toliko privukao da su smogli snage i ostavili oca i posao kojim bi se obogatili.
Siguran sam da su, prije nego što su ostavili obiteljske afekte i sigurnost posla, mnogo puta susreli, vidjeli i slušali Isusa.
Jednom uvjereni u Isusovu osobnost, ne oklijevaju ostaviti sve i svih kako bi prihvatili Isusov poziv. Da bi se slijedilo Isusa, mora ga se osobno upoznati. Onomu tko je uistinu susreo Isusa i pozvan je da ga slijedi, otac, majka, braća i posao ne zauzimaju više prvo mjestu u srcu.
Za Isusa je raspoložen i zanijekati samoga sebe, to jest vlastiti život. A ti…čega ili koga si se odrekao da bi slijedio Isusa? Koliko je kršćana duboko nezadovoljno jer se još nisu odlučili slijediti Krista vjerno i potpuno. Srce im je podijeljeno. Srce koje je podijeljeno u afektima je nesretno srce. Amen. Aleluja.
Sjeme od O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskih zvanja. S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskih zvanja.
Milanović nikada nikome nije čestitao
Zatvorena su birališta u Hrvatskoj, a ako je vjerovati izlaznim anketama, na Pantovčaku ćemo još pet godina gledati aktualnog predsjednika Zorana Milanovića. Kandidat HDZ-a Dragan Primorac nije uspio preokrenuti rezultate u drugom krugu. O izbornom neuspjehu HDZ-ovom kandidata oglasio se predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković.
“Čestitam Draganu Primorcu na angažmanu, unatoč zahtjevnim okolnostima… Uglavnom je on primao napade. Zahvaljujem mu na angažiranoj kampanji. Primili smo na znanje rezultat. Ovo su treći izbori u gorinu dana”, kazao je Plenković i poručio da je HDZ porazio Milanovića kao protuustavnog premijerskog kandidata.
“Kao što su ovi rekli, 99 posto obvlasti u Hrvatskoj su u domeni Vlade, a 1 posto u domeni predsjednika RH i u tom smislu mi nastavljamo raditi za Hrvatsku”, dodao je Plenković.
“Od toliko čestitki Milanovića i njegovih jataka nisam mogao izdržati, niti 2016. ni 2020. ni 2024. Ne sjećam se da ste Milanovića pitali zašto nama ne čestita. Je li čestitao netko tko Hrvatima ne čestita Dan državnosti?”, rekao je.
“Oni se toliko dugo nisu veselili pa moraju malo”, rekao je o izjavama iz SDP-a koji su poručili da je ovo početak kraja HDZ-a.
Dodao je i da smatra da je Dragan Primorac sjajan kandidat. “Da je bilo malo objektivnijeg sagledavanja onog što je Primorac nudio i malo manje napada, bilo bi malo bolje”, rekao je Plenković.
Rekao je da je bila mala izlaznost. “Mi boljeg kandidata od Primorca nismo imali.”
Na pitanje hoće li se ovo negativno odraziti na lokalne izvbore: “Ovo je neki wake-up call i poziv za buđenje HDZ-ovim sredinama na županijskoj i općinskoj razini da se angažiraju više.”
“Primorac je osjetio što je to govor mržnje. Što se tiče nas, mi smo tada analizirali tko bi mogao biti kandidat, svi koji imaju potencijal, nitko nije izrazio želju da igra tu utakmicu, Primorac je jako dobro stajao u anketama i nakon konzultacija smo odlučili da to bude on”, kazao je Plenković.
“Mi smo primili na znanje volju građana i točka. Što njega niste pitali ni 2024. ni 2020. ni 2016.? Nismo djeca, nemamo mozak goluba, ovdje nisu golubovi već ozbiljni ljudi”, dodao je.
Predsjednik Zoran Milanović obratio se javnosti nakon pobjede nad HDZ-ovim kandidatom Draganom Primorcem te time potvrdio drugi mandat.
Rezultat je to koji se očekivao po svim anketama unazad nekoliko mjeseci, ali i nakon dominacije u prvom krugu.
“Započet ću kao svi verbalni zlostavljači… Bit ću kratak. Hrvatska, hvala ti! Hvala BiH, hvala svim Hrvatima u svijetu. Ova pobjeda mi je veliko priznanje, akt povjerenja ljudi prema meni. Poslali smo poruku onima koji su je trebali čuti i molim da je čuju. Ima još jedna kategorija naših građana, istih kao ovi ovdje, a oni jesu glasali za mene… Molim veliki aplauz za članove HDZ-a koji su glasali za mene! Kako god hoćete, ispružene ruke, to je moja dužnost prema izvršnoj vlasti u državi, koja kaže da je odgovorna za 99 posto stvari, a mi za jedan posto. I to su moje riječi otprije deset godina, kad je Grabar-Kitarović pobijedila Josipovića. Bilo je to malo ogorčeno s moje strane, ali Vlada je najdogovornija”, rekao je Milanović i nastavio:
“Držat ću se Ustava, to je moj program i s tim se slaže 75 posto mojih birača. Tražim ne ovlasti, jer ovo nije zbog ovlasti nego dužnosti, a dužnost mi je biti ravnopravan. To nalaže suradnju, to nalaže sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnosti, koje se ne saziva već tri godine, ne mojom voljom. Kako Ustav kaže, bit ću vrhovni zapovjednik. Ovo malo što ostaje od odgovornosti, moramo dijeliti. Oni koji žele sve zgrtati za sebe dobiju poruku kakvu su ljudi poslali danas. Ne meni nego njima. Nadam se da nisam previše govorio o sebi, kao neki. Iza mene je puno godina rada i želim vjerovati da je današnji rezultat reakcija naših ljudi na to. Povjerenje se teško stjeće, a gubi se u treptaju oka. Borba ne prestaje, pravedna, čista i legalna. Hvala svima na glasovima!”
Na kraju je još poslao poruku premijeru.
“Neću najavljivati nikakve dopise ili javne pritiske prema predsjedniku Vlade, ali morat ćemo razgovarati. Drugi lauf je gotov, pogledajte semafor. Jedino tako se može, sportski, ponekad s faulom ili grubim startom, ali nikad ispod svih kriteriji. Domovini vjerni, živjela Hrvatska, živjeli!”
Mediji se sada zgražaju što Plenković i Primorac nisu čestitali Milanoviću. Zaboravljaju da ni Milanović nikada nikome nije čestitao. Drugim riječima, Politička Kulture ne stanuje na Pantovčaku i u Banskim dvorima.
Milanović uvjerljivo ulazi u drugi mandat
U Hrvatskoj se u nedjelju održao drugi krug predsjedničkih izbora u kojem su kandidati bili Zoran Milanović (SDP i partneri) i Dragan Primorac (HDZ i partneri), a pobjedu je odnio aktualni predsjednik Milanović, koji je time osigurao još pet godina na Pantovčaku
Najveća je to razlika i najveći rezultat u drugom krugu predsjedničkih izbora u novijoj hrvatskoj povijesti. Osim Franje Tuđmana, koji je pobjeđivao u prvom krugu izbora sa 56,73 posto 1992., a sa 61,41 posto 1997., najbolji rezultat osvojio je Stjepan Mesić 2004., kada je sa 65,93 posto i 1,454,451 glasova pobijedio Jadranku Kosor, koja je osvojila 34,07 posto i 751.692 glasa.
Na 99,66 posto obrađenih biračkih mjesta Milanović je osvojio 1.119.770 glasova, odnosno 74,68 posto, a Primorac 379.711 glasova, odnosno 25,32 posto.
Naša stranka: Pokrećemo zakašnjelu fiskalnu reformu, minimalac 1000 KM, oporezivanje na 800 KM!
Povodom odluke o minimalnoj plaći oglasila se Naša stranka:
„Povećanje minimalne plaće na 1.000 KM nije samo ekonomska, već i moralna obveza. Trenutna minimalna plaća nije dovoljna da pokrije osnovne životne troškove poput hrane, stanovanja, režija i obrazovanja. Naši radnici i radnice, koji svakodnevno doprinose ekonomiji, zaslužuju dostojanstven život. Minimalna plaća od 1.000 KM tek je početak reformi. Međutim, da bi radnici, ali i cjelokupno društvo osjetili stvarnu korist, potrebne su šire reforme koje ćemo pokrenuti.
Tražimo da se već sutra na hitnoj sjednici Ekonomsko-socijalnog vijeća između socijalnih partnera usvoji odluka da se oporezivi dio minimalca smanji na 800 KM kako bismo omogućili poslovnoj zajednici pripremu za reforme.
Federacija BiH već godinama nosi teret neefikasnog fiskalnog sustava koji često pogoduje onima koji imaju više, dok radnici s niskim primanjima ostaju na margini. Trenutni porezni sustav preopterećen je, a efekti redistribucije bogatstva ne zadovoljavaju osnovne principe socijalne pravde. Fiskalna reforma nužna je kako bismo:
- Stvorili pravedniji sustav oporezivanja koji ne kažnjava radnike i poduzetnike,
- Smanjili sivu ekonomiju i povećali transparentnost poslovanja,
- Osigurali stabilne izvore financiranja za socijalne i infrastrukturne projekte.
Naša stranka će narednih dana uložiti sve svoje napore da se na dnevnom redu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH nađe Zakon o doprinosima kako bi Federacija napokon prestala biti regija s najvećim opterećenjem na plaće.
Uz Zakon o doprinosima, podržat ćemo rješenja koja na pravedniji način vrše financijsku raspodjelu u društvu, poput uvođenja progresivne stope poreza na dobit i oporezivanja dividendi koje nisu reinvestirane u privredu.
Obavit ćemo konzultacije s poslodavcima, sindikatima i svim klubovima zastupnika u Parlamentu FBiH kako bismo što brže došli do dugo očekivane fiskalne reforme. Fiskalna reforma mora biti rezultat najšireg društvenog konsenzusa.
Fiskalna reforma i povećanje minimalne plaće na 1.000 KM zahtijevaju zajedništvo svih – vlade, poslodavaca, sindikata i građana. Ovo nije pitanje političkih interesa, već budućnosti svih nas. Svi zajedno moramo raditi na stvaranju sustava koji potiče ekonomski rast, smanjuje nejednakosti i osigurava dostojanstvo svakog radnika. Vrijeme je da prestanemo razmišljati u okvirima minimalnog i počnemo graditi ekonomiju koja pruža optimum – za radnike, poslodavce i društvo u cjelini.
Zajedno možemo postići bolje sutra za sve građane Federacije Bosne i Hercegovine.“
Homoseksualci mogu postati svećenici ako se pridržavaju celibata
Vatikan je odobrio nove smjernice Talijanske biskupske konferencije koje omogućuju homoseksualcima ulazak u svećenička sjemeništa, pod uvjetom da se pridržavaju apstinencije, čime je napravljen neočekivani zaokret u pristupu prema budućim svećenicima.
Smjernice, objavljene na službenoj stranici Talijanske biskupske konferencije, ističu kako seksualna orijentacija kandidata za svećenstvo treba biti samo jedan od aspekata njihove osobnosti. Dokument poziva na sveobuhvatno razmatranje osobnosti kandidata, uz napomenu da homoseksualne sklonosti ne bi trebale biti isključivi kriterij u procesu formacije.
Talijanski biskupi odobrili su dokument u studenom prošle godine, a smjernice su dobile probno odobrenje iz vatikanskog ureda za kler na razdoblje od tri godine.
Papa Franjo, poznat po inkluzivnijem pristupu prema LGBTQ zajednici, omogućio je blagoslov istospolnih parova na pojedinačnoj osnovi, no pitanje ulaska homoseksualaca u svećeništvo ostaje osjetljiva tema.
Vatikan je 2016. godine donio instrukciju prema kojoj muškarci s “duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima” ne mogu ući u sjemeništa, što je bila dopuna dokumenta iz 2005. godine, usvojenog tijekom pontifikata pape Benedikta XVI.
Papa Franjo pozvao je na strogu provjeru kandidata za svećenstvo te više puta upozorio svećenike uključene u seksualne odnose da napuste svećeništvo.
Nove smjernice predstavljaju značajnu promjenu u stavu Katoličke crkve i odraz su trenda uključivosti koji obilježava pontifikat pape Franje.
Odblokiran proces izbora novog Upravnog odbora Federalne televizije?
Nakon nekoliko mjeseci pauziranja – proces imenovanja nove uprave Federalne televizije trebao bi uskoro ponovo biti pokrenut, saznaje Raport.
Naime, nakon što je raspisan konkurs kojim bi FTV nakon 10 godina dobila legalnu upravu sve je stalo na intervjuima jer se na konkurs prijavio novinar Večernjeg lista Zoran Krešić.
Krešić je poznat kao novinar blizak HDZ-u i po radikalnijim stavovima, a Ambasada SAD je objavila da ne bi bilo dobro da se takav čovjek nađe u Upravnom odboru Federalne televizije.
Nakon toga je parlamentarna komisija koja je trebala organizirati intervjuje otkazala sve aktivnosti i sve je stalo.
Međutim, prema informacijama Raporta, lideri stranaka Trojke, prije svega SDP-a i NiP-a, odlučili su da se ovaj proces otkoči i da se nastavi procedura izbora članova Upravnog odbora.
Prema nezvaničnim informacijama, sljedeće sedmice bit će održani sastanci vezano za ovu temu, na nakon toga bi federalni zastupnik Rasim Smajlović (NiP), koji vodi i nadležnu parlamentarnu komisiju, trebao zakazati termine intervjua s kandidatima koji su se prijavili na konkurs.
Okončanjem ovog procesa, Federalne televizija, koja se kroz godine iz javnog servisa pretvorila u propagandni megafon SDA-DF-a, konačno dobila legalnu upravu.
Podsjetimo, prije deset godina je mandat istekao svim članovima Upravnog odbora kao i direktoru, no to SDA-u nije odgovaralo da mijenja upravljačke strukture, jer bi to značilo i promjenu uređivačke politike.
Pad Zapadnog Rimskog Carstva 476. – događaj koji je zauvijek promijenio povijest (I. dio)
Pad Zapadnog Rimskog Carstva koji se dogodio 476. godine predstavlja epohalan i prijeloman povijesni trenutak koji je zauvijek promijenio tijek europske i svjetske povijesti.
Rimsko Carstvo bilo je prva svjetska politička, gospodarska i kulturna supersila koja je vladala velikim dijelom Starog svijeta (Europa, Azija, Afrika), a utjecala je i na dijelove antičkog svijeta koje nije izravno pokorila, piše Matija Šerić, geopolitika.news.
Po mnogo čemu utjecaj Rima u Antici je sličan utjecaju Sjedinjenih Američkih Država koncem 20. i početkom 21. stoljeća. Iako je Rimsko Carstvo zabilježilo velika postignuća poput grandiozne mreže cesta (poznata je izreka „Svi putovi vode u Rim“), utvrda (npr. Hadrijanov zid), akvedukata, arhitektonskih objekata (rimski Kolosej), moderno ustrojene vojske (rimske legije), Julijanskog kalendara, rimskog prava, umjetnosti i obrazovanja, svemu dođe kraj, pa tako i Rimu. Konačan pad carstva 476. nije bio slučajan niti iznenadan događaj, nego samo konačan lijes u čavao carstva koja je propadalo već više od 200 godina. Usprkos tome, krah carstva, iako očekivan, bio je šokantan. Polako i sigurno stubokom je promijenio političke, društvene i kulturne tijekove zbivanja.
Kontinuirano slabljenje carske vlasti
Mnoštvo je uzroka koji su doveli do pada rimskog imperija i teško je navesti samo jedan razlog (jačanje kršćanstva i dolazak barbarskih plemena) kao što navode neki autori. Već od 3. stoljeća, Rimsko Carstvo ulazi u razdoblje poznato kao Kriza trećeg stoljeća (od 235. do 284. g.), kada se carstvo suočilo s nizom carskih uzurpacija, građanskih ratova i vanjskih invazija.
U tom razdoblju promijenilo se preko 20 careva, od kojih su mnogi bili ubijeni ili svrgnuti nakon kratke i burne vladavine. Politička previranja nisu prestala ni nakon što je car Dioklecijan 293. godine pokušao stabilizirati situaciju uvođenjem tetrarhije – sustava vladavine četvorice. Iako je tetrarhija donijela privremenu stabilnost, ubrzo su krenuli novi sukobi između careva i njihovih nasljednika. Nakon konačne podjele carstva 395. na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo, zapadni entitet je ušao u nove periode političke nestabilnosti. Zapadnorimski carevi često su bili marionete u rukama moćnih vojnih zapovjednika poput Stilihona, Aetija i Ricimera, koji su de facto upravljali državom. Autoritet središnje vlasti bio je sve slabiji, a lojalnost provincija i vojske sve upitnija.
Uspon Carigrada i slabljenje Rima
Istovremeno, Istočno Rimsko Carstvo postalo je snažnije i naprednije od Zapadnog u mnogim poljima. Od izgradnje i proglašenja Konstantinopola na obalama Bospora rimskom prijestolnicom 330., administrativna, znanstvena i vojna krema carstva se preselila na istok. Konstantinopol je postao novi Rim, a mnogi carevi nisu nikada niti kročili u grad Rim. Zaboravlja se da je Rim čak izgubio status glavnog grada Zap. Rim. Carstva. Godine 286. Milano (Mediolanum) je postao prijestolnica. Grad je bio strateški važan zbog svog položaja na sjeveru Italije, blizu Alpa, što je omogućavalo bolju obranu od germanskih plemena i bržu komunikaciju s ostalim dijelovima zemlje. Godine 402. car Honorije je prijestolnicom proglasio Ravennu. Razlog je bio povoljni strateški položaj. Grad je bio lakše branjiv zahvaljujući močvarama koje su ga okruživale i blizini Jadranskog mora, koje je omogućavalo brzi pristup pomorskim putem. Ravenna je ostala glavni grad Zapadnog Rimskog Carstva sve do njegova pada 476.
Društvene podjele
Društvene promjene u posljednjim stoljećima carstva dovele su do gubitka tradicionalnih vrijednosti koje su nekad činile temelj rimske moći. Rimska elita, koja je predvodila državu i vojsku, počela se povlačiti iz političkog i vojnog života, preferirajući privatne interese i luksuzni način života. Manjak angažmana elite u javnom životu stvorio je vakuum moći. To je dovelo do jačanja vojnih lidera i carskih dinastija, koji su se borili za kontrolu nad prijestoljem. Istovremeno, lojalnost prema carstvu počela je slabiti. Mnogi gradovi i provincije sve su više gledali na vlastite interese nego na dobrobit carstva. Društvena struktura je destabilizirana i doprinijela je krahu.
Ratovi i krize ometaju gospodarstvo
Kontinuirano ratovanje na rubnim područjima carstva značilo je prekid trgovine i ometanje normalnog gospodarskog života. Bez sigurnosti koju je pružala rimska vojska, trgovci su bili izloženi napadima, a to je smanjilo količinu robe koja je prolazila carstvom. Širenje ratova je ometalo poljoprivredu jer su zemljišta bila uništavana ili napuštana zbog borbi. Osvajačke vojske koje su napadale Rim u mnogim slučajevima uništavale su usjeve.
To je bila taktika ratovanja kako bi se iscrpili resursi, a Rimljane demoraliziralo. Pljačkanje i spaljivanje polja bila je česta praksa tijekom opsada i invazija. Takvi postupci imali su dugoročne posljedice na poljoprivrednu proizvodnju, jer je uništavanje usjeva izazivalo nestašicu hrane. Osim toga, dovodilo je do smanjenja poreznih prihoda. Uz to, vojska je često zapljenjivala hranu i druge potrepštine i to je smanjilo dostupnost roba na tržištu. Uvjeti nesigurnosti uzrokovali su smanjenje trgovinskih veza s vanjskim svijetom, uključujući zapadnu Europu i Bliski istok. Tako su se smanjivali prihodi od carina i poreza, koji su bili ključni za financiranje carskih projekata.
Izostanak poreznih prihoda i hiperinflacija
S obzirom na to da je Rimsko Carstvo uglavnom ovisilo o porezima i javnoj imovini za financiranje svojih vojnih i civilnih projekata, gubitak važnih teritorija i ekonomski problemi stvorili su nedaće. Gubitak bogatih provincija poput sjeverne Afrike (koja je bila izvor žita i drugih resursa), Britanije, Hispanije i velikih dijelova Galije smanjio je prihode od poreza. Izgubljene provincije su bile važne ne samo za poljoprivredu i trgovinu, već i za proizvodnju hrane koja je opskrbljivala vojsku.
Bez tih prihoda, država je bila prisiljena povećati poreze, što je dodatno opteretilo preostalo stanovništvo. U posljednjim desetljećima Zapadnog Rimskog Carstva službena valuta bila je zlatnik (aureus) i srebrni denar (denarius). Zlatnik je bio najvažnija valuta za velike transakcije i plaćanja u zlatnom standardu. Srebrni denar bio je osnovna valuta za svakodnevnu trgovinu. Kako bi se financirale vojne i administrativne potrebe, carevi su pristupili kovanju mješovitih kovanica s nižom vrijednošću (nove kovanice imale su manje postotke plemenitih metala). Došlo je do inflacije i kasnije hiperinflacije. Monetarna i uopće gospodarska situacija je pogoršana. Smanjena je kupovna moć stanovništva i države. Hiperinflacija, izazvana prekomjernim kovanjem novca slabije kvalitete, smanjila je povjerenje u rimsku valutu. Gospodarska kriza je znatno doprinijela slomu carstva.
Slabljenje rimskih legija
Gospodarske poteškoće značile su slabije financiranje vojske koja je bila potrebna za obranu ranjivih rimskih granica. Kako bi nadoknadili manjak državnih resursa, vlasti su sve više ovisile o lokalnim vojskovođama koji su bili zaduženi za obranu manjih teritorija. Decentraliziranje oružanih snaga slabilo je središnju kontrolu, jer lokalni vođe nisu uvijek bili odani središnjoj vlasti. Bez dovoljno financijskih sredstava, bilo je teško održavati visok standard legija, pa je zato slabila njihova, opremljenost, disciplina i učinkovitost. Vojnici su počeli osjećati sve manji entuzijazam i lojalnost prema državi, jer nisu bili dovoljno plaćeni, a i uvjeti službe postajali su teži.
Rimsko Carstvo sve je više ovisilo o plaćenicima, često iz barbarskih plemena. Plaćenici, iako mnogi prekaljeni ratnici, nisu uvijek bili motivirani za zaštitu carskih interesa. Rimljani su se nekoć oslanjali na svoju nadmoćnu taktiku i disciplinirane legije, ali su s vremenom izgubili sposobnost brzog odgovora na nove oblike ratovanja koje su koristila germanska plemena. Germanske vojske često su bile mobilnije i prilagodljivije i Rimljani su se s njima jedva nosili. Umjesto da se fokusiraju na vanjske prijetnje, rimski generali i carevi borili su se za vlast. Unutarnje borbe iscrpljivale su vojsku i smanjivale njenu sposobnost da brani granice sve je to utjecalo na pad Zapadnog Rimskog Carstva.
Korupcija
Rimska civilna administracija, koja je nekada bila uzorna, u kasnoj Antici postala je sklona korupciji i mitu. Visoki službenici često su koristili svoj položaj za osobno bogaćenje, a ne za dobrobit države. Državni troškovi su rasli zbog nepotrebnih luksuza koje su si dopuštali visoki dužnosnici, dok su vitalne reforme i ulaganja u infrastrukturu bili zanemareni. Neodgovorno ponašanje smanjilo je učinkovitost administracije, koja je postala nesposobna odgovoriti na izazove poput barbarskih invazija, financijske krize i političkih previranja. Korumpiranost carskih dužnosnika smanjila je povjerenje rimskih građana koji su bili ogorčeni.
Zastarjela tehnologija proizvodnje hrane
Tehnologija za proizvodnju hrane u Rimskom Carstvu bila je prilično zastarjela i nije se dovoljno razvijala. Poljoprivredna proizvodnja bila je ovisna o ručnom radu i osnovnoj opremi poput drvenog pluga, što je otežavalo povećanje prinosa. S obzirom na ograničene tehnološke inovacije, prinosi na zemljištima bili su niži nego što su mogli biti, osobito s obzirom na rastuće potrebe za hranom zbog velikog broja stanovnika i vojske. Krize i ratovi pritom nisu pomagali.
Prenapučenost
Grad Rim postao je prenapučen u posljednjim stoljećima postojanja Zap. Rim. Carstva, što je stvorilo brojne probleme. S populacijom koja je u 4. i 5. stoljeću dosezala više od jednog milijuna stanovnika (procjene su 1,5 milijuna), Rim je postao preopterećen novim stanovnicima i njihovim potrebama. Grad je patio od loših sanitarnih uvjeta: nedostatak čiste vode, loša kanalizacija. Stoga vsu se širile bolesti. Prenapučenost je dovela i do visokih cijena hrane i drugih osnovnih dobara.
Mnoge institucije, uključujući škole i javne zgrade, bile su nedovoljno opremljene da zadovolje potrebe stanovništva. S obzirom na to da su plemići i bogati građani često živjeli u luksuznim vilama izvan grada, najsiromašniji su bili prisiljeni živjeti u prenapučenim i loše održavanim naseljima. Grad Rim također je bio meta čestih napada i pljački (410. i 455. g.), koji su je ugrozili sigurnost. U trenutku pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, grad Rim imao je od 500.000 do 1 milijun stanovnika. To je bio pad u odnosu na prijašnje razdoblje kada je Rim bio najveći i najnaseljeniji grad svijeta, s čak 1,5 do 2 milijuna stanovnika tijekom vrhunca Carstva, u 1. i 2. st.
Masovna nezaposlenost
Veliki broj ljudi iz provincija migrirao je u Rim tražeći bolji život, no grad nije imao dovoljno poslova za sve, što je dovelo do masovne nezaposlenosti. Mnogi su postali beskućnici ili živjeli u siromašnim uvjetima, oslanjajući se na državnu pomoć ili donacije bogatih građana i Crkve. Država je imala ograničena sredstva, a sam Rim bio preopterećen pa su rješenja za nezaposlenost bila nikakva. Problemi s nezaposlenošću pogoršali su socijalne napetosti.
Epidemije
Epidemije su tijekom posljednjih stoljeća Rimskog Carstva otežale ionako loše životne uvjete u gradu Rimu i širom Carstva. S prenapučenim naseljima, lošim sanitarnim uvjetima i nedostatkom čiste vode, širenje opakih bolesti bilo neizbježno. Najčešće epidemije su bile epidemije kuge, malarije i tifusa. Epidemije su ubrzale demografski pad, a smanjenje broja ljudi i radne snage dodatno je pogoršalo opće stanje.
Složena uloga kršćanstva
Određeni povjesničari, poput Edwarda Gibbona iz 18. stoljeća, autora klasičnog djela „Opadanje i propast Rimskog Carstva“, tvrdili su da je širenje kršćanstva znatno doprinijelo slomu Zap. Rim. Carstva. Takva konstatacija je diskutabilna i krajnje upitna. Kršćanstvo je imalo ulogu u životu carstva posljednjih stoljeća, ali pogrešno ga je okriviti za krah rimskog imperija. Skoro ništa u povijesti nije crno ili bijelo pa tako niti utjecaj kršćanstva na rimsku državu.
Kršćanstvo je na određene načine produžilo život carstva, ali možda istovremeno i smanjilo. Sve ovisi o tome koja perspektiva se uzima u obzir. Gibbon je tvrdio da je uspon kršćanstva čimbenik u „priči o muci“ carstva. Smatrao je da je vjera posijala unutarnje podjele i potaknula kršćanski mentalitet „okretanja drugog obraza“ koji je u konačnici oslabio rimski ratni stroj, ostavljajući ga na milost i nemilost barbara. U spomenutoj knjizi Gibbon piše: „Iskren, ali racionalan upit u napredak i uspostavu kršćanstva može se smatrati vrlo bitnim dijelom povijesti Rimskog Carstva. Dok je ovo veliko tijelo (Rimsko Carstvo, op.a.) bilo napadano otvorenim nasiljem ili podrivano sporim propadanjem, čista i skromna religija postupno se uvukla u umove ljudi, rasla u tišini i nejasnoći, crpila novu snagu iz protivljenja i na kraju podigla pobjednički stijeg križa na ruševinama Kapitola.“
Činjenica jest kako je kršćanstvo potisnulo starorimsku politeističku religiju koja je bila povezana s državnim kultom i carskim autoritetom. Time je oslabljena povezanost između religije i političkog sustava. Kršćanstvo je promoviralo pacifizam, ljubav prema bližnjem i odbacivanje materijalnih ambicija, što je moglo utjecati na slabljenje motivacije za obavljanje vojne službe. Biskupi, osobito u zapadnim provincijama, postali su lokalni autoriteti, zamjenjujući rimsku administraciju. Zabranom poganskih rituala i progonima heretika, carstvo je stvorilo dodatne društvene napetosti. Određeni dio resursa usmjeren je na izgradnju crkava, podršku biskupima i organizaciju Crkve, a ne na vojsku i infrastrukturu.
Kompleksnost uzroka pada
Povjesničari koji se ne slažu s Gibbonovom hipotezom ističu Istočno Rimsko Carstvo koje je također bilo duboko prožeto kršćanstvom (u mnogim aspektima vjera je imala veći utjecaj nego u sestrinskom zapadnom carstvu) i koje je opstalo sve do sredine 15. st. Također, mnogi od barbarskih naroda već su prihvatili kršćanstvo u 4. i 5. stoljeću dok je Zap. Rimsko Carstvo postojalo. Kršćanstvo je bilo stabilizirajući čimbenik.
Vjera je pružila zajednički duhovni identitet za sve ljude, posebno u vrijeme kada su političke institucije bile u krizi. Crkva je preuzela ulogu posrednika između različitih zajednica. Samostani i crkvene institucije očuvale su mnoge aspekte rimske kulture, poput latinskog jezika, rimskog prava i književnosti, što je bilo ključno za kasniji razvoj europske civilizacije. Mnogi kršćanski carevi, poput Konstantina Velikog, koristili su religiju za jačanje svoje vlasti i pokušaje reformi Carstva. I sam Edward Gibbon ističe kako kršćanstvo nije bilo jedino odgovorno za krah carstva pa tako piše: „Pad Rima bio je prirodan i neizbježan učinak pretjerane veličine. Prosperitet je sazrio načelo propadanja; uzroci uništenja umnožavali su se s opsegom osvajanja, a čim su vrijeme ili slučaj uklonili umjetne potpore, golemi se sustav urušio pod pritiskom vlastite težine”.