Srbija zaista teško podnosi svoju samoću i neovisnost, jer je naučila je biti uvijek pored nekoga u vezi koga može gnjaviti i prisiljavati da živi po njenim uzusima i volji.
Piše: Milutin L. Cerović
Crna je Gora prošlog tjedna proslavila Dan neovisnosti, pa se i ove godine nametnulo pitanje – zašto Srbija patološki mrzi taj datum? Zaista nitko je to nikada nije pitao, a vidimo da je i ove godine bilo prilično gnjušanja iz Beograda povodom ovoga datuma, iako je tada i Srbija postala neovisna država.
Na ovo pitanje ćemo odgovorili u desetak konstatacija.
Dakle, da vidimo koje su to sve razlozi što Srbija stalno kuka, plače i lije suze zbog svoje nametnute neovisnosti.
Pod jedan:
Srbija je duboko žalosna što je poslednji politički muž onomad ostavio ”kada joj je bilo najteže”.
Pod dva:
Srbija ne može oprostiti brakorazvodni referendum svoga političkoga partnera kojeg je na silu uvukla u taj brak, a buni se što je taj nefunkcionalni brak propao i prestao da važi.
Pod tri:
Srbija je nekada bila u poligamiji s pet republičkih muževa i dve pokorene vazalne pokrajine. Bezmalo su je svi tih 90-tih godina napustili i svi su riješili da ne žive u vezi gde ih neko tutoriše i ne da im da se ponašaju slobodno.
Pod četiri:
Srbija zaista teško podnosi svoju samoću i neovisnost, jer je naučila biti uvijek pored nekoga u vezi koga može gnjaviti i prisiljavati da živi po njenim uzusima i volji.
Pod pet:
Srbija svoju nadobudnost njeguje preko jednoga stoljeća, gdje je uvek nametala svom partneru svoju volju, i to po pravilu silom i vrijeđanjem onih koji joj nisu po volji.
Pod šest:
Srbija odavno pati od viška ega i ”bitnosti” u svetskim razmerama koja inače ne postoji, ali želja za njenim uvažavanjem i bitnošću uvek je sveprisutna.
Pod sedam:
Srbija prosto obožava da tuđe narode jednostrano proglašava za njenu braću. To po pravilu radi uglavnom prema susjedima u regionu, i za ”braću” uvijek proglašava one na koje je bacala pik i hegemonoističko oko.
Pod osam:
Srbija uopće ne podnosi kritiku na svoj račun od bilo koga na svijetu, to se inače dešava kod država i naroda koji sebe smatraju kao bezgrešno začete.
Pod devet:
Srbija tradicionalno ne zna šta će sa sobom, ali zato odlično zna sve šta bi sa drugima. Srbija obožava da drži predavanje drugim narodima i kulturama, ali se strašno ljuti ako to isto neko drugi radi njoj.
Pod deset:
Srbija je uvjerena da je najpametnija, najsposobnija, najmoralnija, najpoštenija i najpravdoljubivija država na svetu.
Jedini problem sa gore pomenutim tvrdnjama je taj, što ništa od svega toga nije točno niti je potvrđeno u stvarnosti i realnosti. Možda samo u nekoj imaginarnoj ravni ”nebeske Srbije”.