Autorica: Tina Mihaljević
Naša priča je prikaz dva puta s kojima se susreću roditelji djece s poteškoćama u razvoju, a u potrebi za ostvarivanjem prava svoje djece u predškolskoj dobi.
Iako se konstantno od strane stručnjaka naglašava važnost rane intervencije i potreba za inkluzijom sve djece u rad predškolskih ustanova, ovaj segment odgojno-obrazovnog rada je u našoj zemlji još uvijek zapostavljen, zakonski zanemaren i neuređen, što izravno onemogućava ostvarivanje osnovnih dječjih prava, osobito najugroženijih skupina – djece s različitim poteškoćama u razvoju (TUR).
Najočitiji primjer za našu priču je slučaj mame M., koja se u svojoj želji da “pokrene” sustav i kćerki osigura asistenta kroz cijelo vrijeme boravka u predškolskoj ustanovi, suočila s preprekom od strane nadležnog ministarstva, čija ministrica nije htjela primiti majku ni na razgovor. Razočarana majka se ministrici javno obratila putem objave na lokalnom internet portalu, nakon čega se dotična ministrica svom žestinom obrušila, kako na majku, tako i na naš vrtić u kojem je u tom trenutku dijete boravilo i u kojem je djetetu bio osiguran osobni asistent na 12 mjeseci, koliko je vrtić tada bio u mogućnosti osigurati sredstava za troškove angažmana dodatne zaposlenice. Napominjem da naš vrtić od dana osnivanja nije ostvario dobit (podatak se može provjeriti u uredu porezne uprave), ali svejedno uz veliki trud i konstantno apliciranje na različite projekte u zemlji i inozemstvu, pokušavamo prikupiti sredstva u svrhu poboljšanja uvjeta boravka djece s TUR, kroz osiguravanje kontinuiranih terapija, angažman stručnih suradnika, redovito stručno usavršavanje članova tima i sl.
Loše zakonsko rješenje koje obvezuje predškolske ustanove da angažiraju i plaćaju osobne asistente za djecu s poteškoćama u razvoju, a s obzirom na kronični nedostatak financija u predškolstvu, razlog je da većina predškolskih ustanova ne želi i ne može primiti dijete s TUR. Mi iz našeg vrtića smo se u više navrata obraćali kako nadležnom ministarstvu, tako i gradskoj upravi i naglašavali potrebu iznalaženja adekvatnog zakonskog rješenja, koje će i djeci s poteškoćama u razvoju omogućiti ravnopravno uključivanje u predškolski sustav. Naš prijedlog nije naišao na razumijevanje. Samo zahvaljujući socijalnoj osjetljivosti i osviještenosti našeg osnivača, austrijske socijalne organizacije Diakoniewerk, pronalazila su se sredstva od različitih donatora iz Republike Austrije, Kanade i sl., a koja su se koristila u ovu namjenu. Ta sredstva nisu dovoljna da zadovolje potrebe na razini Grada Livna, te je nužno pronaći sustavno i trajno rješenje koje će ovoj djeci osigurati zadovoljavanje osnovnih dječjih prava.
Slučaj je dobio epilog kada su se s majkom M. udružile i majke ostale djece s TUR koje su tražile da im lokalne vlasti osiguraju djeci asistente kao preduvjet za boravak djece u predškolskim ustanovama, što je i preporuka komisije koja obavlja kategorizaciju djece s TUR.
Premijer županijske vlade nije pristao na sastanak s majkama, čak ni nakon službene reakcije od strane Ureda Ombudsmena za dječja prava. Majke je primio gradonačelnik, te uz suglasnost gradskih vijećnika osigurao sredstva za plaće osobnim asistentima za šestero djece koja su imala rješenje o potrebi za asistentom, nadležnog Centra za socijalni rad.
Na koncu se nameće uvijek isto pitanje – do kada će oni najugroženiji među nama, morati ići najtežim putevima da bi ostvarili osnovna prava i bili tretirani od strane sustava koji svi mi plaćamo, kao ravnopravni članovi društva?!
Medijski sadržaj je nastao u okviru projekta “Promoviranje sudjelovanja građana u lokalnoj upravi” koji Centar za građansku suradnju iz Livna implementira uz podršku Nacionalne zaklade za demokraciju (NED). Sadržaj i stavovi izneseni u tekstu su osobni stavovi autora i ne odražavaju stavove Centra za građansku suradnju i Nacionalne zaklade za demokraciju. Korištenje sadržaja i njegovo ustupanje trećim stranama je moguće uz prethodnu suglasnost Centra za građansku suradnju.