Česi svog prvog sveca nazivaju Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav, a prema staroslavenskom Vjačeslav ili Većeslav. On je bio sin češkoga vojvode Vratislava I. i njegove žene Dragomire, koja potjecaše od zapadno-slavenskoga plemena Stadorane, te unuk vojvode Borivoja i žene mu svete Ljudmile.
Rođen je oko g. 907., a poginuo je g. 929. Prema pisanim izvorima i predaji, Vjenceslav je bio uzorna kršćanskoga života, a u sebi skladno ujedinjavaše dvije misionarske predaje: onu slavensku iz Velike Moravske, gdje su nekoć djelovali sveti Ćiril i Metodije, i onu njemačku iz Regensburga. Mladi je knez imao za ono doba izvanrednu pripravu za svoju buduću vladarsku službu. Prvi kršćanski odgoj nije primio od majke, koja je bila krštena tek u odrasloj dobi, već od bake Ljudmile. Bila mu je to baka po ocu. Od nje je i njezine okoline naučio staroslavenski liturgijski jezik i bio upućen u staroslavensko bogoslužje sv. Ćirila i Metodija. Na želju oca mu Vratislava daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvorcu Budeču, u središnjoj češkoj, od slavenskoga svećenika Učenja. Taj ga je uputio u latinski jezik i knjige. Tu se odlikovao marljivošću i revnošću u svemu onome što je od njega zahtijevao duhovni život.
Vjenceslavov je otac Vratislav u dobi od samo 33 godine umro 13. veljače 921. Narodno je vijeće za njegova nasljednika izabralo Vjenceslava, koji zbog maloljetnosti nije mogao još vladati. Umjesto njega kao regentkinja vladala je majka mu Dragomira.
Vjenceslav je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlji, a na taj način postati i što neovisniji o utjecaju Njemačkoga Carstva. Svjedoci o načinu Vjenceslavova vladanja jednodušno hvale ne samo njegovu pravednost prema podanicima, već prije svega svetost njegova života. On je bez svake sumnje ozbiljno nastojao oko što veće duhovne savršenosti. Čak je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti papu da može postati redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša koji za sebe pridobiše i brata mu Boleslava.
Vjenceslavova je smrt pomno opisana u svim legendama, bilo staroslavenskim, bilo latinskim. Najvjerojatniji je ipak motiv njegove mučeničke smrti bila revnost oko uvođenja kršćanstva.
Praška katedrala Sv. Vida, baš kao i naša zagrebačka, čuvarica je dragocjenih relikvija junaka koji proslaviše češku naciju: tamo je grob sv. Vjenceslava, prvotnog zaštitnika Češke, tamo je grob i drugog njihova popularnog sveca i mučenika, sv. Ivana Nepomuka. A na najljepšem praškom Trgu sv. Vjenceslava – “Vŕclŕvske nŕměsti” – nalazi se najglasovitiji spomenik svečev koji ga prikazuje kako jaše na konju okružen kipovima čeških svetaca.