Martin, iako sin jednoga španjolskog plemića i jedne crnkinje iz Paname, koja je bila podrijetlom iz Afrike, nije imao sretno djetinjstvo. Razlog bijaše boja kože njegova tijela; nije bio bijelac nego mješanac koji se rodio u Limi 9. prosinca 1579. godine. Otac ga nije htio priznate te je u matične knjige upisan kao “sin nepoznatog oca”. Martin je do osme godine živio siromašno u društvu majke i sestrice. Kada je Martinu bilo 15 godina pokucao je na vrata dominikanskog samostana. dominikanci ga primaju u svoju družbu najprije kao trećoredca, a nakon što otkrivaju njegovu divnu dušu primaju ga i za svoga pravog člana. Pripustili su ga 2. lipnja 1603. godine svečanim redovničkim zavjetima. Gospodin ga je obasuo izvanrednim karizmatičkim darovima: proroštvima, zanosima, liječenjem bolesnih, pa čak i bilokacijama, tako da je nekoliko puta čudesno u isto vrijeme bio prisutan na dva različita mjesta. Kako se glas o njemu kao svecu veoma proširio, posjećivali su ga i za savjet pitali biskupi, teolozi, nositelji građanske vlasti. Njegova smrt 3. studenoga 1639. i njegov pogreb bijahu pravi trijumf. Narod ga je i prije službene beatifikacije, koja je bila godine 1837. i kanonizacije 1962. štovao kao sveca. Postao je jedan od najpopularnijih svetaca Latinske Amerike.
Papa Ivan XXIII. prigodom kanonizacije sv. Martina 6. svibnja 1962. godine izrekao je njemu u slavu ove divne pohvale: “Martin pokazuje svojim životnim primjerom da možemo postići spasenje i svetost onim putem što ga pokaza Krist Isus: ako naime najprije ljubimo Boga iz svega srca, svom dušom svojom i svom svojom pameti; onda ako ljubimo svoje bližnje kao sebe same”.
Sveti je Martin ljubio ljude jer ih je iskreno smatrao Božjim sinovima i svojom braćom. Pogreške drugih ispričavaše. Najgorče nepravde opraštaše. Uz bolesne bijaše dobrostiv. Siromašnima pribavljaše hranu, odjeću i lijekove. Zaslužio je da ga nazovemo “Martin od ljubavi”
ktabkbih.net/obican.info