Liturgijski spomen svetog Ivana Pavla II., kojeg je svetim proglasio papa Franjo 27. travnja 2014. zajedno sa svetim Ivanom XXIII., slavi se na dan njegova ustoličenja za Petrova nasljednika, 22. listopada 1978. kojom prigodom je izgovorio glasovite riječi: „Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“.
Među najvažnije značajke njegova pontifikata ubrajaju se 104 putovanja u inozemstvo, u čak 129 zemalja svijeta, a tri puta je pohodio Hrvatsku i dva puta Bosnu i Hercegovinu.
Prošle su dvadeset i dvije godine od posjeta pape Ivana Pavla II. razorenom Sarajevu 1997. godine. Iako je Ivan Pavao II. Još 1994. godine želio doći u Sarajevo i iako su već pripreme za njegov dolazak bile gotovo završene, taj se posjet nije mogao ostvariti budući da nitko nije želio jamčiti sigurnost Papi i hodočasnicima. Upravo zabrinutost za sigurnost hodočasnika navela je Papu na odgodu toga putovanja (svi govori odavno već pripravljeni) pa je Ivan Pavao II. u Castel Gandolfu izrekao govor koji je namjeravao izgovoriti u Sarajevu. U govoru, koji je prenosila bosanskohercegovačka televizija, Papa se obraćao kao da je u Sarajevu.
Ostvarena želja mnogih
Tri godine kasnije, točnije 12. i 13. travnja 1997. napokon je došao trenutak ostvarenja toga posjeta. Nakon višemjesečnih priprema konačno je 12. travnja u 16 sati iz međunarodne zračne luke Leonardo da Vinci Fiumicino u Rimu poletio avion sa Svetim Ocem prema Sarajevu. Sat i pol kasnije spuštanje papinog aviona na tlo sarajevske zračne luke označilo je novi tračak nade za ovu ratom napaćenu i razrušenu zemlju. Odmah po dolasku Papa nije skrivao svoju radost zbog ostvarenja toga hodočašća. To je istaknuo i u svom pozdravnom govoru: „Moja prva misao u ovome trenutku u kojemu mi je dano zakoračiti na bosansko-hercegovačko tlo leti k Bogu koji je danas uslišio moju dugo gajenu želju da se ostvari ovo hodočašće…“ Poljubivši po izlasku iz zrakoplova bosanskohercegovačku zemlju Papa je blagoslovio sve njezine ljude, pozvavši ih na trajno zalaganje za mir na ovim prostorima: „Mir će pobijediti ako svi budu znali raditi u istini i pravdi, idući istodobno ususret zakonitim očekivanjima stanovnika ovih krajeva koji u svojoj složenoj raznolikosti mogu postati znakom za čitavu Europu“, istaknuo je Papa tom prigodom. Sat vremena po dolasku u Sarajevo, Papa je u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu slavio Večernju zajedno s nazočnim biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama, bogoslovima i sjemeništarcima. Tom prigodom Papa je predao Vinku kardinalu Puljiću „Svjetiljku mira“ koju je za vrijeme rata u BiH dao zapaliti i postaviti u bazilici sv. Petra pred likom Gospe od pomoći kako bi svi oni koji posjete ovu baziliku zastali na trenutak i pomolili se za mir na ovim prostorima. Predajući tu svjetiljku vrhbosanskomu nadbiskupu, Ivan Pavao II. je rekao: „Uslišana je ustrajna i žarka molitva koju je označavala ova svijeća što je zapaljena u bazilici sv. Petra u vrijeme strašnih dana rata. Sada tu svijeću povjeravam vama kako bi u ovoj katedrali nastavila gajiti pouzdanje u majčinsku pomoć Presvete Djevice podsjećajući sve na obvezu neumornoga rada u službi mira“. Tom prigodom Papa se pomolio i kod groba prvog Vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera.
Svečano Misno slavlje
Svitanje novoga dana donijelo je rijeke hodočasnika koji su se već od ranog jutra slijevale na koševski stadion, gdje je trebalo biti održano svečano Misno slavlje koje je trebao predvoditi papa Ivan Pavao II. Za tu prigodu izrađene su za sve suslavitelje misnice sa slikom Papinog križa sprijeda i slikom sarajevske katedrale i oltarnog kamena iz 1244. godine. Te misnice se i danas koriste po župama diljem Vrhbosanske nadbiskupije.
U 10.30 sati na stadionu Koševo započelo je svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio Sveti Otac uz suslavlje osam kardinala te većeg broja biskupa iz BiH, Hrvatske i drugih europskih zemalja te Sjedinjenih Amričkih Država, velikog broja svećenika te prisustvo oko 50 000 vjernika iz svih krajeva BiH. Dok su se na nebu izmjenjivali sunce i snježni oblaci, praćeni povremenim jakim vjetrom i snijegom, Papa je pozvao na mir, praštanje i pomirenje, dodavši kako je bitna pretpostavka pomirenja istina i pravda.
Darovi koji su tada prineseni zasigurno su ostali lijepi podsjetnik Ivanu Pavlu II. na ovo dugo čekano i napokon ostvareno hodočašće među narod koji je Papi bio posebno u srcu.
Unatoč ratnim stradanjima i razaranjima, svjedokom nove nade toga dana bili su i kameni temeljci te zvona koja je Papa pod Misnim slavljem posvetio za nove crkve diljem naše nadbiskupije.
Na trgu ispred katedrale Srca Isusova u Sarajevu 30. travnja 2014. upriličena je svečanost otkrivanja i blagoslova spomenika svetom Ivanu Pavlu II., idejno rješenje mladog akademskog kipara Hrvoja Urumovića, rođenog u Sarajevu 1976. godine, a nastanjenog u Zagrebu. Urumovićev kip prikazuje uspravnu figuru Pape u meditativnoj molitvi. Spomenik je visine 2,92 metra, izrađen je od siluminija i izliven je u ljevaonici Likovne akademije u Zagrebu.
Osvrt biskupa Komarice na pohod pape Ivana Pavla II. Banjoj Luci
Samo šest godina nakon svoga povijesnog prvog pastirskog pohoda našoj zemlji Bosni i Hercegovini, kada je pohodio središte naše metropolije Sarajevo, Sveti Otac Ivan Pavao II, najveći suvremeni hodočasnik i zagovornik mira i istinski prijatelj svih naroda ove, u nedavnom ratu teško nastradale zemlje, ponovno je došao k nama, ovaj put u središte jedne od četiriju bosansko-hercegovačkih katoličkih biskupija – u Banju Luku.
Želio je mladoga kršćanskog vjernika-laika dr. Ivana Merza unijeti u popis blaženika Katoličke Crkve kao „svijetli primjer kršćanskog načina života i apostolskog zalaganja” baš u njegovu rodnom mjestu. Ali je također želio izričito reći “dragim stanovnicima raznih dijelova Bosne i Hercegovine da znade za njihovu dugu kušnju, što su proživjeli, za težinu patnje koja svakodnevno prati njihov život, kao i za napast što na njih vreba kako bi izgubili hrabrost i pomirili se sa sudbinom.“
Već na samom dolasku, u zračnoj luci Mahovljani, Sveti Otac nam je jasno dao do znanja kako nas cijeni i vjeruje da možemo udruženim snagama i uzdajući su u Boga malo po malo učinkovito liječiti još nezacijeljene ratne rane. Papa nam je poručio: “Budite glavni graditelji svoje budućnosti! Vaše istinsko blago čini postojanost vašega karaktera te vaša bogata ljudska kulturna i vjerska baština po kojoj se poznajete. Ne mirite se sa sudbinom! Uistinu, nije lako početi iznova. To traži žrtvu i postojanost, a zahtijeva također vještinu sijanja i strpljivost čekanja. Ali znadete da je ponovni početak ipak moguć. I uzdajte se u Božju pomoć, kao i u čovjekovu poduzetnost!”
Dok je Sveti Otac izgovarao ove uistinu tople i svakom ljudskom srcu drage riječi zacaklila se suza radosnica u mnogom oku nazočnih sretnika iz sva tri naroda koja od davnina obitavaju na prostorima ove lijepe i mnogim darovima Božje prirode bogate zemlje. “Dobro nam došao glasniče mira i ljubavi” spontano su počeli skandirati desetine pjevača i plesača obučenih u razne narodne nošnje, specifične za svaki od naša tri naroda, hrvatski, srpski i bošnjački (muslimanski). Vidjelo se i na licu Svetog Oca da mu je drago što je dobro došao i u ovaj grad i kraj, gdje ga nažalost, ne mogoše dočekati desetine tisuća protjeranih i izbjeglih domaćih katolika, ali ga kao “ozebao sunca” dočekaše drugi – katolici iz cijele Bosne i Hercegovine i domaći nekatolici. Nezaboravna topla, izvanredno dirljiva i srdačna dobrodošlica priređena je Svetom Ocu na prekrasno uređenom terenu pored franjevačkog samostana Petrićevac u istoimenom banjalučkom naselju. Imao sam jedinstvenu, neponovljivu prigodu sjediti zajedno sa Svetim Ocem u njegovu “papamobilu” dok je prolazio kroz razdragano i raspjevano mnoštvo. “Papa mi te volimo! Ivane Pavle, Ivane Pavle!” odjekivalo je iz desetina tisuća grla, kao izraz iskrene dobrodošlice i velike zahvalnosti čovjeku u čijoj se blizini osjećalo neuobičajeno milo ozračje, koje je oplemenjivalo svako normalno ljudsko srce.
U svojoj propovijedi za vrijeme misnog slavlja Sveti Otac, obraćajući se Crkvi u Banjalučkoj biskupiji, ponovno je naglasio kako “zauzimamo posebno mjesto u njegovu srcu” i da “neprestano u molitvi prikazuje Gospodinu patnju koja otežava naš hod naprijed”. Papa znade za Kalvariju članova ove najviše stradale biskupije u hrvatskom narodu u II. svjetskom ratu i nedavnom Domovinskom i zato upravo iz njenog središta “moli Svemogućeg Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode”. Papa moli da Bog “u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom kako bi se opet mogli izgraditi novi odnosi bratstva i razumijevanja”.
Uzdižući na čast oltara mladoga intelektualca, Banjalučanina dr. Ivana Merza, čije je ime “za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo raspored života i djelovanja”, papa je uskliknuo: “Ono to mora biti i danas!” i pozvao “dragu mladež” da “ne popuštaju pred napašču malodušnosti nego da povećaju pothvate kako bi Bosna i Hercegovina ponovo postala zemlja pomirbe, susreta i mira!”. “Budućnost ovih krajeva ovisi o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi teškoće, nego zlo odlučno priječite snagom dobra.“
Ove tople, prijateljske i ohrabrujuće papine riječi zavrjeđuju da ih dobro upamti, ne samo ova generacija, nego i buduće generacije i katolika i nekatolika naše Domovine, koju ne rijetki, posebno u posljednjih desetak dramatičnih godina morahu napustiti ali je ne mogu nikada prežaliti i sanjaju dan kad će se ponovno vratiti u svoj rodni kraj.
Pri kraju slavlja “najveće” mise ikada održane na području Bosne i Hercegovine Sveti Otac je izrekao predivne riječi, koje ne smijemo zaboraviti, nego ih prenijeti i budućim generacijama: “Zemljo Bosno i Hercegovino, papa te nosi u svojemu srcu i želi ti dane napretka i mira!”
Kristov namjesnik na zemlji Ivan Pavao II. još jednom je pokazao, ne samo članovima Katoličke Crkve, kojoj je na čelu, nego i svim ljudima dobre volje, da istinski želi sreću, vremenitu i vječnu, svakom čovjeku, svakom narodu i svakom kraju ove zemlje. Njegov blagoslovljeni Drugi dolazak u našu Domovinu obvezuje prvenstveno nas domaće katolike da još odlučnije slijedimo njegove i ovom prigodom dobijene, dragocjene naputke.
Vjerujem da je još uvijek u živom sjećanju kod mnogih od onih više desetina tisuća sretnih hodočasnika ono što se čulo i doživjelo na papinoj misi u Banjoj Luci. Ovo izdanje će dodatno osvježiti taj jedinstveni i za srce i oči dragi događaj i ovjekovječiti ga za buduće generacije.
Od srca zahvaljujem svima onima, koji su na bilo koji način pridonijeli da Drugi apostolski pohod Kristova namjesnika na zemlji, pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini i Banjoj Luci, bude i ostane za mnoge u nezaboravnom, radosnom pamćenju. Posebna hvala članovima Organizacijskog odbora, crkvenog i državnog, kao i mnogobrojnim moliteljima i dobročiniteljima u Domovini i izvan nje.
Neizmjerna hvala dobrom Bogu za njegov dvostruki dar svima nama: za novog blaženika Ivana Merza i za milosni boravak među nama Kristovog vjernog sluge Ivana Pavla II.
Tebi, Sveti Oče, Ivane Pavle Drugi, koji nama članovima “Crkve hodočasnice u Bosni i Hercegovini” u jubilarnoj 25. godišnjici svoga Pontifikata, kako sam reče “dođe raširenih ruku, kako bi nas zagrlio i priopćio nam da zauzimamo posebno mjesto u papinu srcu” ne prestajemo ponavljati one iskrene riječi desetina tisuća razdraganih usana i srdaca okupljenih na našem Petrićevcu. “PAPA, MI TE VOLIMO!” “HVALA TI, SVETI OČE!” “OSTAT ĆEMO VJERNI KRISTOVIM I TVOJIM RIJEČIMA!”
Neka nam u toj našoj nakani pomogne i moćni zagovor Kristove i naše nebeske Majke, Presvete Djevice Marije i našeg blaženika Ivana Merza.
Franjo Komarica, biskup banjalučki, predsjednik BK BiH
Banja Luka (Rim), 16. listopada 2003. na 25. obljetnicu izbora za papu Ivana Pavla Drugog
Životopis sv. Ivana Pavla II. (šira verzija)
Karol Jozef Wojtyla rođen je u Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakova, 18. svibnja 1920. Bio je drugo od dvoje djece Karola Wojtyle i Emilie Kaczorowske. Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama g. 1938. Karol se upisuje na Jagiellonsko sveučilište u Krakovu. Kada su nacisti g. 1939. zatvorili sveučilište mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi zaradio za život te izbjegao deportaciju u Njemačku. Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Jagiellonskog sveučilišta kao bogoslov Krakovske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti. Nakon rata nastavlja studij na krakovskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena i Teološkom fakultetu Jagiellonskog sveučilišta sve do svog svećeničkog ređenja u Krakovu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyline iznimne sposobnosti i darovitost tadašnji krakovski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtylu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa. Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi sv. Florijana u Krakovu. Kasnije postaje profesorom moralne i etičke teologije na krakovskoj bogoslovi i Teološkom fakultetu u Lublinu.
U 38. godini života Wojtyla postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakovu. Šest godina kasnije, u tijeku održavanja Drugoga vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964., papa Pavao VI. imenuje ga krakovskim nadbiskupom. Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967. Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugom vatikanskom koncilu (1962. – 1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyla sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe. Papa Pavao VI. umire u svome ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I. Ivan Pavao I. umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. te se već 14. listopada otvara nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyla izabran je za Papu. Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvog slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyla uzeo je ime trojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.
Ubrzo nakon izbora za papu Ivan Pavao II. pokazao je kako će njegova služba biti u znaku velikih promjena. Od papinskog protokola u koji je uveo mnoge novine do snažne pastoralne zauzetosti koja se najistaknutije odražavala u njegovim apostolskim putovanjima. Nešto više od tri mjeseca nakon što je izabran za papu kreće na svoje prvo putovanje na kojem je posjetio Meksiko. Nedugo zatim objavljuje i svoju prvu encikliku “Redemptor hominis” (“Otkupitelj čovjeka”). Te 1979. godine na opće audijencije, na kojima su se okupljala mnoštva vjernika, uvodi kateheze iz određene tematske cjeline. Ubrzo je posjetio i svoju domovinu, koja će biti ukupno osam put odredište njegovih putovanja. Papa te godine na Veliki petak ispovijeda vjernike u bazilici Sv. Petra u Vatikanu te prvi put u povijesti saziva opću savjetodavnu skupštinu Kardinalskog zbora koja nije imala za cilj izbor pape.
Na blagdan Gospe Fatimske 13. svibnja 1981. na Trgu Sv. Petra u Vatikanu na papu Ivana Pavla II. izvršen je atentat. Na Ivana Pavla II. pucao je Turčin Ali Agca, teško ga ranivši. Papa je zadržan u bolnici na liječenju puna tri mjeseca, a bolnicu je napustio sredinom kolovoza. Godinu dana nakon atentata Papa je posjetio portugalsko svetište Gospe Fatimske, gdje je izrekao čin posvećenja i predanja svijeta Bezgrešnom Srcu Marijinu. Godine 1984. tijekom svoga 21. apostolskog putovanja na kojem je boravio u više dalekoistočnih zemalja proglasio je svetima više od stotinu korejskih mučenika. Bilo je to, nakon više od 600 godina, prvo proglašenje svetima izvan Rima. U listopadu 1986. u rodnom gradu sv. Franje Asizu Papa je predvodio Svjetski molitveni susret na kojem su se okupili predstavnici najznačajnijih monoteističkih religija. U jeku velikih društveno-političkih previranja u Istočnoj Europi godine 1989. Papi u povijesni službeni posjet dolazi predsjednik Vrhovnog sovjeta SSSR-a Mihail Gorbačov. U tome razdoblju dolazi do uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i zemalja europskog Istoka.
U siječnju 1992. Sveta Stolica priznaje Hrvatsku, a ubrzo su uspostavljeni i diplomatski odnosi između Svete Stolice i RH. Dvije godine kasnije, u rujnu 1994. Papa boravi u prvom posjetu Hrvatskoj kada, u tijeku rata za slobodu i samostalnost Hrvatske, izriče snažnu poruku pomirenja. U listopadu 1995. Papa je posjetio sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku gdje je, na UN-ovoj općoj skupštini, održao znameniti govor u povodu 50. obljetnice utemeljenja te organizacije. Iduće godine, 1996., započinje trogodišnja priprava za proslavu Velikog jubileja dvijetisućite godine Otkupiteljeva rođenja. Na svom 97. apostolskom putovanju u svibnju 1996. Papa je posjetio Sloveniju, a u travnju iduće godine Bosnu i Hercegovinu. Godine 1998. Papa je posjetio Kubu i ondje se susreo s Fidelom Castrom. Iste godine u listopadu boravi u drugom posjetu Hrvatskoj, prigodom kojeg je u Mariji Bistrici proglasio blaženim slugu Božjega kardinala Alojzija Stepinca.
Simboličnim činom otvaranja Svetih (jubilejskih) vrata 24. prosinca 1999. započeo je Veliki jubilej 2000. Otvaranje Svetih vrata na bazilici Svetog Pavla izvan zidina 18. siječnja imalo je snažno ekumensko obilježje. Prvi put u povijesti na svečanosti otvaranja Svetih vrata bili su prisutni predstavnici 23 kršćanske Crkve. U godini Velikog jubileja Papa je pohodio Egipat te tjedan dana proboravio u Svetoj zemlji. Samo u Svetoj godini Papa je proglasio svetima 148 blaženika, a blaženima 54-ero slugu Božjih odnosno ukupno 202 blaženika i sveca. Uz jubilejsku godinu objavljeno je čak pet Papinih dokumenata.
Nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001. godine Papa poziva katolike na dan posta za mir a predstavnike religija svijeta na Dan molitve za mir u svijetu u Asizu. Tijekom 2002. Papa je u niz navrata pozivao na mir na Bliskom istoku gdje je došlo do nove eskalacije sukoba. Na početku dvadeset i pete godine svoje papinske službe 16. listopada 2002. Ivan Pavao II. proglašava Godinu krunice i uvodi u najrašireniju marijansku molitvu na svijetu, krunicu pet novih otajstava koja je nazvao “otajstvima svjetla”. Početkom lipnja 2003. Papa je ponovno, po treći put, u Hrvatskoj gdje je posjetio Dubrovnik (6. lipnja), Osijek i Đakovo (7. lipnja), Rijeku (8. lipnja) te Zadar (9. lipnja). U drugoj polovici lipnja 2003. posjetio je Bosnu i Hercegovinu i tom prigodom u Banjoj Luci proglasio blaženim slugu Božjega Ivana Merza.
Veljača 2004. u Vatikanu je bila u znaku intenzivnih diplomatskih aktivnosti posvećenih iračkoj krizi u kojima je Sveta Stolica izrazila svoju odlučnost da se učine svi napori kako bi se pod svaku cijenu izbjegao rat. U povodu obilježavanja 150. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću Papa je 14. i 15. kolovoza hodočastio zajedno s bolesnicima u glasovito francusko marijansko svetište Lurd. U poslijepodnevnim satima 14. kolovoza u papamobilu je predvodio procesiju s više od 100.000 hodočasnika, bolesnika i svećenika u molitvi krunice, od Špilje ukazanja do bazilike Sv. Krunice. Bilo je to 104. i ujedno posljednje apostolsko putovanje pape Ivana Pavla II.
U bazilici Sv. Petra u Vatikanu u nedjelju 17. listopada 2004. Ivan Pavao II. označio je početak Godine euharistije, u prigodi koje je i napisao apostolsko pismo “Mane nobiscum Domine” – “Ostani s nama, Gospodine”, a koja će završiti Sinodom biskupa u Rimu u listopadu 2005.
Početkom 2005. godine Papa je zbog gripe u dva navrata hospitaliziran. U tijeku drugog boravka u bolnici na Papi je 24. veljače izvršen operativni zahvat traheotomije u kojem mu je u grlo stavljena cjevčica koja je Svetom Ocu olakšavala disanje. Nakon osamnaest dana provedenih u rimskoj bolnici Gemelli Papa se u nedjelju 13. ožujka vratio u Vatikan kako bi sudjelovao u obredima Velikog tjedna i proslavio svetkovinu Uskrsa.
Shrvan mnogim bolestima, od kojih je najteža bila parkinsonova, koju stručnjaci pripisuju posljedicama atentata iz 1981. godine, Ivan Pavao II. još se na Uskrs 2005. pojavio na prozoru svoje radne sobe blagoslivljajući vjernike, te u srijedu 30. ožujka nakon toga, što je bilo njegovo posljednje pojavljivanje u javnosti. Nakon toga uslijedilo je pogoršanje njegova zdravlja i umiranje.
Papu Ivana Pavla II. voljeli su i poštovali i vjernici i predstavnici drugih religija kao i ljudi dobre volje sa svih strana svijeta. Jedan od najvećih ljudi protekloga stoljeća ujedno je bio papa koji je najdublje označio biće Crkve. Povijest će ga pamtiti kao velikana vjere, uma i srca. Prekretničkim društvenim gibanjima dao je vrlo značajan prinos, politiku je zadužio miroljubivošću i poštenjem, znanost poticajima, a ljubavlju prema umjetnostima zavrijedio je poštovanje i divljenje. Crkvu je vodio u teškim vremenima uvijek jasne vizije i uporno. Svijetu je pokazao lice Crkve, a Crkvi je dao još nesaglediv uzlet. Ivan Pavao II. bio je jedan od najvećih papa kako svojom velikom energijom tako svojim značenjem. Još ćemo ga dugo otkrivati, od njega učiti i na njegovu se životu nadahnjivati. U dodatku donosimo samo sumarne i najkraće statističke podatke iz prebogatoga njegova pontifikata.
Putovanja
104 izvan Italije u 129 različitih naroda
146 putovanja u Italiju izvan Rima i Castel Gandolfa
748 posjeta biskupijama i gradu Rimu i Castel Gandolfu od čega 301 posjeta rimskim župama (Rim broji 333 župe).
54 posjeta tijelima Svete Stolice i gradu državi Vatikanu
Dokumenti
Ivan Pavao II. objavio je 14 enciklika. Prva enciklika, “nastupni govor” Ivana Pavla II. je Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka objavljena 15. ožujka 1979. a posljednja Ecclesia de Eucharestia koja je objavljena 17. travnja 2003. Među najznačajnije enciklike Ivana Pavla II. ubrajaju se Sollicitudo rei socialis o autentičnom razvoju čovjeka i društva objavljena 1987. uz 20. obljetnicu enciklike Populorum progressio, zatim Centesimus annus iz 1991. uz stotu obljetnicu enciklike pape Lava XIII. “Rerum novarum”, “magna charta” društvenog nauka Crkve, Veritatis Splendor o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Katoličke crkve iz 1993. godine, Ut unum sint o ekumenskom zauzimanju iz 1995. te Fides et ratio o odnosu vjere i razuma iz 1998.
Papa je također objavio 15 apostolskih pobudnica. Najpoznatije su Familiaris consortio o zadaćama kršćanske obitelji u današnjem svijetu iz 1981. godine, zatim Christifideles laici o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu iz 1988. godine, Vita consecrata o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu iz 1996. godine te Ecclesia in Europa, Crkva u Europi iz 2003. godine. Ivan Pavao II. napisao je i 11 apostolskih konstitucija, 45 apostolskih pisama te 40 motu proprija. Osim toga, na svojim je apostolskim putovanjima uputio čak 3.288 govora, uključujući i one izgovorene u Italiji.
Među mnogobrojnim dokumentima su Papina pisma, od kojih treba posebno spomenuti pismo svećenicima za Veliki četvrtak koje je Papa upućivao svake godine, zatim mnogobrojne poruke, među kojima su značajno mjesto imale one upućene za Svjetski dan mira Novu godinu ili pak za pojedine dane poput Nedjelje sredstava društvene komunikacije ili pak Svjetski dan duhovnih zvanja. Papa je održao mnoge govore, homilije, te nagovore uz molitve Anđeo Gospodnji, Kraljice neba te one izgovorene na općima audijencijama.
Proglašenja blaženih i svetih
Ivan Pavao II. je na 147 svečanosti beatifikacije proglasio ukupno 1338 blaženika od čega 1032 mučenika i 306 ispovjedalaca. Tijekom svog pontifikata, na 51 svečanosti kanonizacije, proglasio je i 482 sveca, 402 su mučenici.
Predsjedao je na devet konzistorija za kreiranje kardinala na kojima je kreiran ukupno 231 kardinal, te 6 plenarnih sjednica Kardinalskog zbora.
Tijekom svoje službe zaredio je 321 biskupa te podijelio 1501 sakrament krštenja.
Tijekom papinske službe Ivana Pavla II. održano je 15 sinoda biskupa od čega šest općih redovnih, jedna opća izvanredna, sedam posebnih sinoda te jedna zasebna sinoda za Nizozemsku.
U tijeku 26-godišnje papinske službe Ivana Pavla II. bilo je ukupno 1600 audijencija: 38 službenih posjeta državnih čelnika, 738 ostalih audijencija i susreta s državnim čelnicima te 246 audijencija i susreta s predsjednicima vlada.
Opće audijencije
Održao je 1165 audijencija na kojima je sudjelovalo 17.675.800 vjernika iz svih dijelova svijeta. Najveći broj vjernika zabilježen je u drugoj godini pontifikata. Te 1979. godine na 45 audijencija sudjelovalo je čak 1.585.700 vjernika. Nepregledna mnoštva vjernika okupljala su se na općim audijencijama u godini Velikog jubileja 2000. U toj je godini na audijencijama sudjelovalo ukupno 1.463.500 vjernika.
Svjetski dani
Ivan Pavao II. ustanovio je 1986. godine Svjetski dan mladeži, a godine 1993. Svjetski dan bolesnika. U tijeku pontifikata Ivana Pavla II. nastavljene su proslave Svjetskog dana mira koji je 1968. godine ustanovio papa Pavao VI. Nastavljene su i proslave Svjetskog dana sredstava društvenog priopćivanja kojeg je 1967. godine ustanovio papa Pavao VI. Ivan Pavao II. je ustanovio i Svjetske susrete obitelji. Ivan Pavao II. ustanovio je također Dan posvećenog života. Usto redovito su slavljeni Svjetski dan selilaca i putnika, Misijski dan, Svjetski dan molitve za zvanja. Od početka svoje papinske službe Ivan Pavao II. svake je godine upućivao prigodnu poruku uz korizmu. Pored toga je upućivao poruke i uz ostale prigode poput Svjetskog dana turizma, Svjetskog dana opismenjavanja i Svjetskog dana prehrane.
Post za mir
Ivan Pavao II. u nekoliko je navrata pozvao svijet da posti za mir. Prvi put u listopadu 1986. u Asizu u prigodi glasovitog Svjetskog dana molitve za mir. Zatim ponovno u Asizu u siječnju 1993. u prigodi posebnog molitvenog susreta za mir u Europi, osobito na Balkanu. Duboko potresen ratnim zbivanjima u susjednoj Bosni i Hercegovini Papa je iduće godine u siječnju pozvao na post za mir u Bosni. Papa je ponovno pozvao svijet da posti za mir u prosincu 2001. godine u povodu stravičnih atentata na Tornjeve blizance u New Yorku. Konačno, na Pepelnicu u ožujku 2003. Ivan Pavao II. je pozvao na post za mir na Bliskom istoku.
Svete godine
U tijeku pontifikata Ivana Pavla II. slavilo se šest svetih godina. Od 25. ožujka 1983. do 22. travnja 1984. slavila se Sveta godina otkupljenja, od 7. lipnja 1987. do 15. kolovoza 1988. Marijanska godina a od 26. prosinca 1993. do 30. prosinca 1994. Godina obitelji. No svakako najveći crkveni događaj u doba pontifikata Ivana Pavla II. predstavljao je Veliki jubilej dvijetisućite godine od Kristova rođenja. Veliki jubilej slavio se od 24. prosinca 1999. do 6. siječnja 2001. Prethodile su mu tri godine priprave posvećene trima božanskim osobama: Isusu Kristu (1997.), Duhu Svetom (1998.) i na kraju Bogu Ocu (1999.). Nakon Velikog jubileja od 16. listopada 2002. do 31. listopada 2003. slavila se Godina krunice. Papa je proglasio i Godinu euharistije od 17. listopada 2004. do 29. listopada 2005.
——————————————-
Sveta Marija Saloma
Majku dvojice apostola Jakova Starijega i Ivana Crkva štuje kao sveticu. Njezino hebrejsko ime Šal6m znači sreću i mir, ono što bismo hrvatski najbolje izrazili pojmom blagostanje. Ono odgovara grčkom imenu Irene, po naški Irena. Saloma je vjerojatno Gospina “sestra”, dakle, najbliža rođakinja, o kojoj govori sv. Ivan da je na Kalvariji stajala pod Isusovim križem (Iv 19,25). Marko je naziva Saloma, a Matej “majkom sinova Zebedejevih”.
Sveti Marko medu trima ženama mironosicama, koje su na uskrsno jutro žurile prema grobu da pomažu Isusovo tijelo, spominje i Salomu.
Sveti Matej opisuje Salomu kako je od Isusa za svoje sinove u njegovu kraljevstvu molila počasna mjesta. U odgovoru na tu neobičnu molbu Gospodin se izravno obraća Jakovu i Ivanu pozivajući ih s ljubavlju na život pregaranja i žrtve, na sudjelovanje u kaležu njegovih muka. Ako se tome budu velikodušno odazvali, postat će dionici i njegove pobjede i slave u kraljevstvu nebeskom.
Štovanje je sv. Marije Salome u nekim biskupijama veoma živo. Štuje se naročito u Palestini, u Carigradu, u Arlesu u Francuskoj, u Tournaiu u Belgiji, te u Italiji u biskupiji Veroli, tamo je naročito štovana, i u Castelliri, u biskupiji Sora.
Sv. Marija Saloma u svetačkoj ikonografiji često se nalazi u skupini žena mironosica s posudom dragocjene pomasti. Osobito su lijepe slike tih svetih žena što ih naslikaše velemajstori slikarske umjetnosti Albrecht Durer i Beato Angelico.
Najveća je odlika ove svetice što je vjerno pristajala uz Krista, što ga je slijedila, što se na Veliki petak nalazila podno njegova križa i što je njezina ljubav išla i s onu stranu groba. Isus je nagradio njezinu vjernost već na ovome svijetu jer ga je medu prvima zavrijedila vidjeti uskrsnula te okusiti neopisivu radost uskrsnoga jutra.
Sveti Matej opisuje taj susret ovako: “Najedanput im dode Isus u susret pa im reče: ‘Zdravo!’ One pristupiše k njemu, obujmiše mu noge i pokloniše mu se. Nato im Isus reče: ‘Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti'” (28,9-10).
Medu sveticama toga neopisivog susreta bila je i sv. Marija Saloma. Taj kratki sretni susret pretvorio se poslije svetičine smrti u kraljevstvu nebeskom u vječno blaženo gledanje i uživanje Gospodina.
ktabkbih.net/obican.info