Dosada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena. On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima. Pa ipak je taj rad, zahvaljujući Božjoj milosti, svečevoj neumornoj revnosti, ugledu što je proizlazio iz njegove svetosti i bogate osobnosti, njegovu izvanrednom talentu za upravu, bio izvanredan; a rezultati su njegova 14-godišnjeg pontifikata bili izuzetno veliki ne samo za njegovo nego i za kasnija vremena.
On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji te Angla u Britaniji. U životu je bio učitelj narodu, redovnicima, kleru i biskupima, a po smrti je to svojim brojnim pisanim djelima.
Grgur se rodio oko god. 540. u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo – što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda – da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.
Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje 6 benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575. povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara – nuncija – poslao god. 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585. živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža isključivo u molitvi i teološkom proučavanju.
Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio Papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespondenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan godine 590. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru.
Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu mise, koji još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. Osnovao je rimsku školu pjevača. Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.
Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se još povećao.