Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan Saint-Gilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljelih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostellu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.
Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij na današnji dan. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, Bourg-le-Reineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupom. U divnoj katedrali u Chartresu, remek-djelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju – tamo je njegov kip – i u samoj crkvi na dva prozora.