Kardinal Sarah uvijek se iznova vraća učiteljskom djelu pape Benedikta XVI., pa tako uključujući i njegovo obraćanje Teološkom učilištu u Obali u Kamerunu što ga je objavila katolička internetska stranica LA NEF.
Obraćanje svećenicima, redovnicima i laicima Teološke škole Saint-Cyprien u biskupiji Obala (Kamerun) u travnju 2024.
Dragi studenti Teološkoga učilišta Svetoga Ciprijana Biskupije Obala,
Danas bih vam želio govoriti o pozivu sveučilišta, posebno katoličkog te da to promišljamo svi u svjetlu učenja Benedikta XVI.
Benedikt XVI je višekratno isticao: „Izvorni poziv sveučilišta jest potraga za istinom, za cjelovitom istinom našeg bića. A svojom poslušnošću istini i postulatima njezine spoznaje sveučilište postaje škola čovječnosti u kojoj se kultivira znanje za život, gdje se kuju poznate i velike ličnosti te se prenose vrijedna znanja i vještine“ (1).
Potraga za istinom stoga je Vaš program, kao što glasi i Vaše geslo: „U službi istine i pravde“.
Benedikt XVI. je dodao: „Bez usmjerenosti prema istini, bez stava ponizna i hrabra traženja istine, svaka kultura propada, pada u relativizam i gubi se u prolaznome.“
Smisao za istinu je stijena koja mora biti temelj svake čvrste kulture. Bez traženja istine ne možemo se ni na što osloniti. Sve postaje tekuće, nestajuće.
Bez objektivnosti istine, prepušteni smo na milost i nemilost subjektivnim željama i strastima. Bez istine nema više pravednog, objektivnog i nedodirljivog poretka; nitko se ne može zaštititi od hirovitog egoizma i nasilja.
Istina je jedini čvrsti bedem koji odolijeva iskušenju svemoći i samovolje. Istina je osnovica reda i pravde. Njezina odsutnost ostavlja nas u kaosu. Bez istine, mišljenja se sukobljavaju i nitko se ne može odlučiti između raznih mišljenja.
Bez istine nema više ni jedinstva među ljudima. Osuđeni su da se neprestano razdiru. Jer istina je jedino dobro što im je zajedničko i iz čega se mogu razumjeti.
Benedikt XVI. je to jako dobro znao jer je u svojoj mladosti vidio kako njegova zemlja tone u nacističku ideologiju. Svojim je očima vidio kako je jedna zemlja, baštinica profinjene civilizacije, pala u barbarstvo. Zašto? Jer je ljubav prema istini bila zamijenjena sumnjom. A nakon sumnje došla je vladavina sile i volje za moći.
Ovo je važno pitanje za Afriku sutrašnjice. Želim vas pozvati ne samo da tražite istinu, već da je žarko ljubite!
Afrička akademska zajednica mora paziti da se ne zarazi bolestima uma koje joj Zapad želi nametnuti. Zapad se boji potrage za istinom. Za mnoge zapadnjake istina je postala neizreciv koncept. Kad netko govori o istini, optužuju ga za dogmatizam, za ugnjetavanje. Ali u stvarnosti, iza tih varljivih govora krije se tiranija, nasilje diktature relativizma, koja je i sama često obrazina nepriznatih financijskih i materijalnih interesa.
13. prosinca 2012. Benedikt XVI. podsjetio je grupu afričkih ambasadora: „Danas je dvojbeno izreći istinu, i čini se da je zastarjelo živjeti u istini te se čini kako je uzaludan trud promicati istinu. Pa ipak budućnost čovječanstva leži i u odnosu djece i mladih prema istini: prema istini o ljudima, prema istini o stvorenome, prema istini o institucijama itd. Zato je potrebno promicati istinu i odgajati za istinu.“
Zato nemojmo se bojati voljeti i tražiti istinu! Zapad je postao skeptičan poput Poncija Pilata. Neprestano ponavlja razočaranim tonom: „Ali što je istina?“ (Iv 18,38). I poput Pilata, oslanja se na pragmatično i često nepravedno političko nasilje jer se više ne može osloniti na snagu istine.
Ali „što ako istina ne vrijedi ništa? Kakva će pravda biti tada moguća? Ne bi li trebali postojati zajednički kriteriji koji uistinu jamče pravdu za sve – kriteriji koji su izvan kontrole promjene i smjene mišljenja te koncentracije moći? Nije li istina, da su se velike diktature očuvale snagom ideoloških laži te da je u konačnici samo istina donijela oslobođenje?“ (2)
U svijetu koji se gnuša istine te uživa i valja se u lažima i licemjerju papa Benedikt uvijek se predstavljao kao ponizni sluga istine. Stoga, kao što sam napisao u La Nefu u veljači 2023., on se često nalazio sam u svijetu neprijateljski raspoloženu prema „svemu što je istinito, plemenito, pravedno i čisto“ (Fil 4,8). Prorok istine, a to je Krist naspram kraljevstva laži, krhki glasnik naspram proračunatih i sebičnih sila. Suočen s divovskim Golijatom relativističkog dogmatizma i svemoćnog konzumerizma, Benedikt XVI. nije imao drugoga oružja osim riječi. Ovaj moderni David osmjelio se izazvati svoje suvremenike govoreći im istinu u lice:
„Težnja za istinom dio je prirode samog čovjeka, a sve je stvorenje neizmjeran poziv na traženje odgovora koji otvara ljudski razum za veliki odgovor koji je uvijek tražio i očekivao: Istinu kršćanske objave koja se nalazi u Isusu iz Nazareta te omogućuje svakom čovjeku da primi otajstvo života. Kao najviša istina, ona nas obvezuje da se otvorimo transcendenciji, poštujući autonomiju stvorenja i njegovu slobodu. Riječ Gospodnja je potpuno shvaćena istina i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32).
Ali laži i kompromisi nisu se tolerirali samo izvan Crkve, nego i unutar Crkve. Njegove su riječi bile karikirane. Bile su iskrivljivane i ismijavane.
Svijet ga je htio ušutkati jer je njegova poruka svijetu bila nepodnošljiva. Htjeli su mu začepiti usta. Benedikt XVI je u naše vrijeme oživio lik antičkih papa, mučenika koje je gazilo umiruće Rimsko carstvo. Svijet je drhtao pred ovim starcem srca jednoga djeteta kao onodobno i stari Rim. Svijet je previše uronjen u laži da bi se usudio čuti glas svoje savjesti. Benedikt XVI bio mučenik za istinu, za Krista. Izdaja, nepoštenje, sarkazam, ni od čega nije bio pošteđen. Proživio je misterij nepravde do kraja“ (3)
S papom Benediktom XVI svaki kršćanin mora čvrsto i dosljedno tvrditi da istina ne samo postoji, nego da je i spoznatljiva. Istina je Bog. I on se objavio u Isusu Kristu jer je „u njemu Bog došao na svijet i tako postavio kriterij istine u središte povijesti”, kako je rekao Benedikt XVI. velebno i definitivno(4). Temeljna novost Božjeg dolaska u središte svijeta omogućuje nam potvrditi da istina ima ime i lice, ono Isusa Krista, koji jedini može reći: „Ja sam istina“ (Iv 14,6).
Stoga je važno da vaše sveučilište, koje je u potpunosti u službi istine, bude otvoreno i ponosno „katoličko“ sveučilište.
Jer „kršćanska perspektiva kao okvir za intelektualni rad sveučilišta nije u suprotnosti sa znanstvenim spoznajama i dostignućima ljudskog genija, već naprotiv, vjera širi obzorja našeg mišljenja, ona je put do pune istine, ona je put do potpune istine, vjera proširuje obzore našeg mišljenja. vodi pravom razvoju i rastu“ (5). Dakle, ne smijete se stidjeti biti obasjani Kristovim svjetlom. I ovdje vi, afrički akademici, imate posebnu misiju. I ovdje nekad kršćanski Zapad sada sa sramom gleda na svoje kršćanske korijene. Krist je izbačen sa sveučilišta u mnogim europskim zemljama. Odbijamo u njemu vidjeti svjetlo koje je došlo prosvijetliti narode, rasvijetliti naše pogrješne tvrdnje i razloge.
Dragi prijatelji, vjera i kultura neraskidivo su povezane. Gdje čovjek s pravdom traži Boga, ondje cvjeta kultura, a gdje se znanosti razvijaju, civilizacija se usavršava.
Doista, potraga za Bogom je u srcu kulture. Kultura je definirana kao ukupnost odnosa i poveznica koje osoba ima sa svijetom i s drugima. Ali najveći odnos koji može imati jest odnos s Bogom. Zato je bogoslužje srce kulture. Benedikt XVI. pokušao je podsjetiti Francuze na to u svom govoru u St. Bernardinu, za pohoda Francuskoj. Istaknuo je kako je europska kultura proizašla iz potrage za Bogom. Redovnici su u svojoj potrazi za Bogom stvorili arhitekturu velikih katedrala kao i najbolja glazbena i poetska djela. Europski su akademici to zaboravili. A njihova dragovoljna amnezija sterilizira njihovu kulturu, koja se sada valja u rugobi stanovite suvremene umjetnosti ili u stavljanju pod upitnik svojih najčvršćih temelja kroz nekakav „wokizam“.
Vaša generacija afričkih akademika stoga mora preuzeti veliku kršćansku baštinu!
Tražeći istinu, tražeći istinu utjelovljenu u Isusu Kristu, rodit ćete novu afričku kulturu. Oplodit ćete umjetnost, književnost, filozofiju, arhitekturu! Čak ćete stvoriti novi način pristupa poslu i znanosti, vraćajući ih u službu čovjeka i istine. Oslobodit ćete ih kapitalističke opsjednutosti profitom po svaku cijenu, pa i po cijenu ljudskih života. Učeći pod Božjim pogledom, ponovno ćete staviti medicinu u službu pravog čovjeka, oslobađajući je od vračeva i njihovih šegrta koji se žele boriti protiv plodnosti afričkih obitelji. Stavit ćete medicinu u službu života, oslobađajući je od kulture smrti, koja uzrokuje da djeca umiru u maternici do starije osobe čini beskorisnima jer su ekonomski neprofitabilni. Ako studirate pod Božjim pogledom, iznijet ćete na vidjelo temelje svake autentične civilizacije: razliku između muškarca i žene, poštovanje starijih. Riješit ćete se diktature smrtonosnih rodnih teorija i LGBT-lobija koji nam pod izlikom oslobođenja pokušavaju nametnuti svoj delirij.
Moram vam opetovati riječi svetog Ivana Pavla II. od 22. listopada 1978.: „Ne bojte se prihvatiti Krista i prihvatiti njegovu moć! Pomozite Papi i svima onima koji služe Kristu i Kristovom snagom žele služiti ljudima i cijelom čovječanstvu! Ne bojte se! Otvorite, širom otvorite vrata Kristu! Njegovoj spasonosnoj moći otvaraju se granice država, ekonomskih i političkih sustava, nepregledna polja kulture, civilizacije i razvoja. Ne bojte se! Krist zna „što je u čovjeku! I samo on to zna!“ (…)
Ne bojte se ! Sa svoje strane, opet vam kažem: bit ćete potpuno ljudi samo ako se potpuno predate Kristovoj školi koji je potpuna i cjelovita Istina. Usuđujem se reći vam i više: bit ćete potpuno Afrikanac ako ste istinski katolik! Ne vjerujte onima koji vas žele zatvoriti u folklor za koji misle da je to naša kultura. Sve najbolje od afričke kulture otkriveno je i pročišćeno istinom koju nam je donio Isus Krist. On jedini čini da sjeme koje je Stvoritelj položio u tradicionalnu afričku kulturu dosegne svoju zrelost. On jedini u potpunosti ispunjava potragu za mudrošću i istinom koju su naši stari započeli u svjetlu svoje savjesti a gdje su grijeh i pogreška ponekad bili pomiješani. Imajmo hrabrosti to reći: Što smo više kršćani, to smo više Afrikanci. Ne dopustimo da nas zatvore u lažni imperativ inkulturacije mišljenja. Istinska inkulturacija nije povratak na drevne folklorne oblike. To je pročišćujući i spasonosni susret naše savjesti danas s Istinom koja je Krist. Iz ovog susreta rodit će se prava i istinska afrička kultura.
Jer kultura je uvijek susret između prirodne želje da se gleda i vidi Boga koji je prisutan u svakom čovjeku i Boga koji se objavljuje; kultura je strukturirana vezom koja spaja vjeru i ljudski duh.
Benedikt XVI. je istaknuo: „Kada se ta veza prekine, čovječanstvo je sklono povući se i zatvoriti u vlastite kreativne sposobnosti. Stoga je potrebno da sveučilište bude prožeto autentičnom žarom za pitanje apsoluta, same istine, a time i za teološko znanje koje je na vašem sveučilištu sastavni dio programa obuke. Spajajući odvažnost istraživanja i strpljivost sazrijevanja, teološki horizont može i mora valorizirati sva sredstva razuma. Pitanje o Istini i Apsolutu – pitanje Boga – nije apstraktno traženje, odvojeno od svakodnevne stvarnosti, već je ono ključno pitanje o kojem radikalno ovisi otkrivanje smisla svijeta i života. Evanđelje se temelji na poimanju svijeta i čovjeka koje ne prestaje otkrivati kulturne, humanističke i etičke značajke. Spoznaja vjere, dakle, osvjetljava čovjekovo istraživanje, tumači ga humanizirajući ga, integrirajući ga u projekte dobra, odvajajući ga od kušnje kalkulantskog mišljenja, koje instrumentalizira znanje i otkriva znanstvenicima načine moći i porobljavanja čovjeka“ (6).
Želio bih istaknuti nužnost ovoga teološkog rada. Ponekad nas pitaju postoji li afrička teologija. Nema više nikakve afričke teologije kao ni afričke istine. Recite mi iskreno: postoji li afrički Bog pa da ima svoju afričku teologiju? Teologija je kontemplacija, zrenje Boga. Bog je svugdje i za sve isti. „Nebesa prolaze, a ti uvijek ostaješ … ti si uvijek isti” (Ps 101,27-28). ‘Bog je koji jest’ (Izl 3). „Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke“ (Heb 13,8). Ne postoji dakle afrička teologija nego katolička teologija. S druge strane, postoje Afrikanci koji su teolozi i koji cijelo svoje biće stavljaju u službu traženja istine.
Kao što nas je podsjetila postsinodalna pobudnica Ecclesia in Africa, „od 2. do 4. stoljeća kršćanski život u sjevernim područjima Afrike bio je vrlo intenzivan i zauzimao je avangardnu poziciju, i na teološkom području, ali i na području kršćanske književnosti. Odmah mi padaju na pamet imena, imena velikih naučitelja i pisaca, poput Origena, svetog Atanazija, svetog Ćirila, nositelja baklje Aleksandrijske škole, a na drugom dijelu mediteranske obale Afrike, imena Tertulijana, svetoga Ciprijana, a posebno svetoga Augustina, jednoga od najsjajnijih svjetala kršćanstva.“ Međutim, niti jedna od tih slavnih osoba nije imala apsurdnu ideju ili čudnu ambiciju stvaranja afričke teologije! Zašto bismo onda sada govorili o afričkoj teologiji?
Svaki bi teolog trebao imati ovaj ponizni i plemeniti stav Josepha Ratzingera Benedikta XVI. te reći: „Nikada nisam pokušao stvoriti svoj vlastiti sustav, određenu, partikularnu teologiju. Ono što je za mene specifično, da se poslužim vašim riječima, jest da jednostavno želim razmišljati u punom zajedništvu s vjerom Crkve, što prije svega znači, razmišljati u potpunom zajedništvu s velikim misliocima Crkve. Cilj nije izolirana teologija koja izlazi iz mene, nego teologija koja se otvara što je moguće šire, a da ostane na zajedničkom putu mišljenja koji je vjera. Zbog toga mi je egzegeza bila uvijek vrlo važna. Nisam mogao zamisliti čisto filozofsku teologiju. Polazište je prije svega Riječ: da vjerujemo u Riječ Božju, da je pokušavamo upoznati i istinski razumjeti, zatim da razmišljamo u dubokom zajedništvu s velikim učiteljima vjere. Moja teologija obilježena je Biblijom i crkvenim ocima, posebice Augustinom. Naravno, nastojim se ne zaustaviti na drevnoj Crkvi, nego uspostaviti velika dostignuća misli te ih istodobno integrirati u raspravu sa suvremenom mišlju ”(7).
Afrikanci ne bi trebali imati kompleks pred određenim zapadnim teolozima koji slijede pomodne ideologije. Ne boj se biti katolik! To je jednostavno ! Nemojte se strašiti držati se istine koju je Bog objavio u Svetom pismu i Tradiciji. Ne bojte se biti vjerni ocima Crkve i velikoj katoličkoj tradiciji koja seže od Origena i svetog Augustina koji su živjeli na našem kontinentu do svetog Tome Akvinskog i velikih suvremenih teologa poput Josepha Ratzingera, Henrija de Lubaca, Hansa Ursa Von Balthasara. Ne pokušavajmo oponašati europske teologe koji kao kriterij uzimaju ideologije koje su u modi u medijima. Sve će to proći kao trava poljska što se suši na suncu.
Naprotiv, vi, studenti teologije, držite se pravila vjere! To je jedino što vas neće razočarati. Ono je jedino koje će vas dovesti do radosti istine. Tu službu istine dugujete Crkvi i svijetu. Tu službu istine i vjernosti dugujete Zapadnoj Crkvi. U vrijeme kad toliki teolozi propituju ili stavljaju pod upitnik najtemeljnije istine objave o jedinstvenosti spasenja u Isusu Kristu ili o moralu, hrabrost vjere, hrabrost istine nalazi utočište na nekoliko učilišta. Afrikanci moraju biti među njima. Naša nas je povijest naučila hrabrosti pod siromaštvom, patnjom i poniženjem. Držat ćemo se čvrsto.
Dopustite mi da vam ponovim riječi svetog Pavla Timoteju:
„Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi ne će podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, trudi se, djelo izvrši blagovjesničko, službu svoju posve ispuni” (2 Tim 4,1-5).
Gornje su riječi od prevelike važnosti za vas afričke studente teologije! One su putokaz kako ne biste pali pod zavodljivost relativističkih diskursa kojima nas neprestano hrane pojedine zapadne sveučilišne publikacije, čija arogancija slabo prikriva intelektualni neokolonijalizam koji Sveti Otac redovito osuđuje. U tom je pogledu primjerna, gotovo uzorna doktrinarna reakcija afričkih teologa na nedavno propitivanje katoličkog učenja o spolnosti. Ne, unatoč tomu što su neki tvrdili, Afrikanci nisu tako reagirali zbog kulturološkog partikularizma koji bi ih učinio alergičnima na homoseksualnost! Ne ! Afrikanci su reagirali protiv one izjave zbog svoje vezanosti za univerzalnu i nadvremensku istinu.
Ovo posebno služenje Istini jest milosni dar i karakterističan izraz evanđeoske ljubavi, rekao je također Benedikt XVI. Svjedočanstvo vjere i svjedočanstvo ljubavi su neodvojivi (usp. 1 Iv 3,23). Duboka srž Božje istine jest zapravo ljubav kojom se On vezao uz čovjeka i u Kristu mu ponudio beskrajne darove milosti. U Isusu otkrivamo da je Bog ljubav i da ga jedino u ljubavi možemo upoznati: „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav“ (usp. 1 Iv 4,7-8) kaže sveti Ivan. I sveti Augustin potvrđuje: „Non intratur in veritatem nisi per caritatem” (Contra Faustum, 32). U istinu se ne ulazi osim po ljubavi.
Vrhunac spoznaje Boga doseže se u ljubavi; ljubav koja zna ići u dubinu i do korijena, i ona se ne zadovoljava povremenim čovjekoljubivim očitovanjima, nego osvjetljava smisao života Kristovom Istinom koja preobražava srce čovjeka i oslobađa ga od egoizma koji rađa bijedom i smrću. Čovjek treba ljubav, čovjek treba istinu, kako ne bi izgubio krhko blago slobode i bio podvrgnut nasilju strasti te prividnoj ili okultnoj uvjetovanosti (usp. Ivan Pavao II., Enc. Centesimus annus, br. 46). Kršćanska vjera ne čini milosrđe nejasnim i sućutnim osjećajem, nego silom koja je sposobna osvijetliti putove života u svakome svom izričaju. Bez te vizije, bez te izvorne i duboke teološke dimenzije ljubav se zadovoljava povremenom pomoći i odriče se proročke obveze koja joj je svojstvena, naime, preobraziti život osobe i same društvene strukture. To je posebna obveza na koju vas misija unutar sveučilišta poziva da je izvršite kao zauzeti i žarki protagonisti, uvjereni da je snaga Evanđelja sposobna obnoviti ljudske odnose i prodrijeti u srce stvarnosti»(8).
Katoličko je sveučilište mjesto u kojem se to mora posebno djelotvorno odvijati, i na znanstvenoj ali i na didaktičkoj razini.
Dragi mladi akademici, vi ste živi dokaz činjenice da samo istina oslobađa! Držite se svog poziva koji se, prema Benediktu XVI., sastoji u tome da „pokažete da je kršćanska vjera kvasac kulture i svjetlo za um, poticaj da se razvije sav njegov pozitivni potencijal za istinsko dobro čovjeka. Ono što razum otkriva, vjera rasvjetljuje i očituje. Promatranje Božjeg djela otkriva spoznaji potrebu racionalnog, sustavnog i kritičkog istraživanja; potraga za Bogom jača ljubav prema spisima i prema svjetovnim znanostima: ‘Fides ratione adiuvatur et ratio fide perficitur’ [vjera se podupire razumom i razum se vjerom usavršava], potvrđuje Hugo de Saint-Victor (De sacramentis, I, III. , 30: PL 176, 232)”(9).
Tražeći istinu, ljubeći Krista, Izvor svake istine, radite za dobrobit Afrike i svijeta. Vi pripremate budućnost Crkve i svojih zemalja.
Neka vam svjetlo Uskrsloga otvori putove za poznavanje Svetoga pisma, utvrdi vas u cijeloj istini i oslobodi vas od zagrljaja laži koju šire bezbrojne ideologije koje zavaravaju svijet.